KLINIČKA SMRT I DUHOVI – DRUGI DIO

Posted by Pas at 21 March 2010

Category: PARANORMALNO


1981 godina, vrijeme sam po Opatiji provodio, svirajući gitaru i pjevajući po Lidu ili parku Prvi Maj. Tu sam napisao većinu svojih kompozicija, kojih danas imam oko 150. Društvo se sakupljalo oko mene ,onda bi došao još neko sa gitarom i to bi trajalo do ranih jutarnjih sati. Pilo se je vino, ljubovalo, zaljublivalo i sve što ide uz to.
Te večeri i nije bilo nešto mnogo ljudi vani, iako je vrijeme bilo predivno i toplo.
Ljeto.
Juli.
Svirao sam ispred fontane, u parku preko puta Hotela “Imperijal”.Bilo je oko 22 h.
Naišli su neki prijatelji, dragi, iz Rijeke i pozvali me na cugu – kod njih doma u Rijeci. Vozili su me svojim autom i nakon jedno 20 minuta smo stigli u njihovu malu prizemnu kućicu.
Imali su veliku dogu, koja je bila vrlo drag pas- mužjak.On je zapravo vrlo bitan u ovoj priči.
Kad smo stigli kod njih, vrata nam je otvorila cura – njihova baby siterica, koja im je čuvala djecu.
Na opće iznenađenje, mi smo se poznali od prije, pa smo se nasmijali, kako je svijet mali.Kad smo ušli unutra u kuću, unutra je bio još jedan muškarac.Upoznali smo se.Krenula je priča, pa sam ja malo zasvirao, pa smo opet malo pili i ćaskali i baš nam je bilo lijepo.Jedina stvar koja mi je upala u oči, je da taj tip koji je bio u kući – nešto baš nije zadovoljan. No, nisam na to posebno obraćao pažnju.Pas bi došao do mene, malo bi ga pomazio i potapšao , pa smo opet pjevali i nekako ne znam ni sam kako, neko je spomenuo moju vidovitost i onda je razgovor potekao u tom smjeru, odnosno počeli smo govoriti o horoskopu.U dobrom raspoloženju, blago opijeni vinom, pitali su me da im pogodim, znakove koji im pašu .Bilo nas je petero i nisam znao tko je što u horoskopu. Pogodio sam svima znak, a onda je na red došao i on- čudan neki tip.
Rekao sam mu da je on tipični strijelac, nakon čega je on rekao da nije, nego da je vodenjak i pri tome je bio dosta oštar i to mi je bilo vrlo neobično.
Ja mu ponovim da ima sve odlike strijelca – on meni da nema.
Ja mu kažem da se u to razumijem dobro i kažem mu ponovo da je tipični strijelac.
Kad se on najednom ustane i kaže – ja sam vodenjak, sav izvan sebe, a ja njemu opet nisi,nego si tipični strijelac. Nisam, ja sam vodenjak i odjednom me uhvati sa obje ruke, oko vrata i počne me daviti i vikati:
Kaži da sam vodenjak i stisne me jako čvrsto, ja ga ne jebem i zadnjom snagom mu kažem ti si tipični Strijelac. On stisne još jače i ponovi:
Kaži da sam vodenjak, a ja na izmaku snage na putu prema nesvjesti, još uspijem izgovoriti – Strijelac.

Puf….Mrak!!
Odjednom sam se našao u vrlo neobičnom narančastom hodniku, sa nekim čudnim crnim vratima.Vidio sam jednog visokog, iznimno visokog i mršavog čovjeka obučenog u potpuno crno odjelo, koji korača niz hodnik.
I taman, kad sam mislio da ću ga vidjeti kako izgleda – ušao sam u njega i postao  – on.
Sad sam ja hodao tim hodnikom uzevši njegov lik ,a na kraju hodnika – bila je duguljasta jaka svijetlost.
Bila je starašno sjajna, puno sjajnija od sunca, no na moje iznenađenje, mogao sam bez problema gledati u nju.
Naj interesantnije je to , što sam mogao otvoriti bilo koja od tih crnih vratiju sa strane, no u tom momentu dok sam o tome razmišljao, bijela me je svijetlost zvala k sebi i rekla mi je:
Priđi bliže, nemoj se bojati, dođi bliže.Nisam čuo nikakav zvuk, no riječi su bile tu, sasvim jasne i glasne.
Čitavo to vrijeme u tijelu sam osjećao predivnu lagodu i toplinu, koju ne mogu usporediti sa ničim na svijetu, no najsličniji osjećaj je kad si gol u sauni.
Mada to nije ni približno slično – no najbliže ,što bih vam mogao usporediti da si to predočite dok ovo čitate.
Hodao sam naprijed i svijetlost je bila na kraju hodnika, kojemu je zid na kraju bio izbijen, a na njegovom mjestu ta svijetlost. Svijetlost je bila jako dobra, puna nekog razumijevanja i dobrote i ljubavi – sve u jednom osjećaju.
Kad sam došao na razdaljinu od jedno 3-4 metra od svijetlosti naglo sam se probudio i vratio u sobu u kojoj sam bio i prije – ne shvaćajući gdje sam .
Plakao sam. Rekao sam im, zašto ste me pozvali natrag ? Bilo mi je tako lijepo. Niz lice su curile suze zbog žalosti koju sam osjećao pri povratku u stvarnost.
Gledao sam njihova lica, blijeda i zabrinuta, puna panike i straha.Nisu se micali.Prišao mi je pas i učinio jednu vrlo neobičnu gestu za životinju.Dignuo je jednu šapu na moje rame i iz  njuške glasno ispustio dah ko da je od nečega odahnuo.Zatim me je pogledao na jedan vro dubok i neobičan način i legao ispred mojih nogu režeći na svakog tko bi se i pokušao pomaknuti pa čak i na gazdu .To je trajalo cca 10 minuta.Ja sam cijelo to vrijeme plakao – ali od sreće što mi je bilo lijepo, na mjestu gdje sam bio.
Što se je zapravo događalo…

Nakon što me je lik zadavio, svi su mislili da se mi zajebavamo, čak i tip koji me je zadavio, nije kužio što je napravio.Kad su vidjeli, da nakon jedno 5 minuta ne mrdam, najprije su me protresli i rekli ,a daj ne zajebavaj nas…
Onda su me počeli škakljat..kad su vidjeli da ja ne reagiram na škakljanje, opet su mi rekli da se ne zajebavam, jer da više nije smiješno, a onda mi je prišao pas i počeo je lajat i gledat u zrak, ko da nešto prati, što se kreće po zraku u sobi.Prvi se snašao moj prijatelj i počeo me oživljavati, davali su mi umjetno disanje, udarali me po ošitu.Poljevali hladnom vodom i ćepali – udarali po licu. Nakon jedno 10 minuta sam došao k sebi.Ostalo znate.
Čovjek koji me je zadavio, nedugo zatim se je objesio. Nikad nisam zapamtio njegovo ime, ali znam da je bio novinar u Novom Listu ili je pisao za Novi List u Rijeci.

Nakon toga, jedno dva mjeseca kasnije, bili smio na Lidu, u Opatiji.
Ja sam kao i obično svirao i pjevao, bilo nas je jedno 20-tak.
Bilo je oko 22h.Bio sam se prilično ukočio od sviranja i prepustio sam gitaru nekome iz društva.
Protegao sam se malo i prošetao se, udaljivši se od grupe  jedno 20- 30 metara.Bila je puna mjesečina, more je bilo mirno ko staklo, tu i tamo bi samo lagano zapuhao vjetrić, jedva da je ostavio traga na vodi i površini.
Odjednom, sam na morskoj površini ugledao sjenu čovjeka, koji vježba razgibavanje, a na glavi je imao nešro poput turbana, ili zamotanog ručnika oko glave, u obliku turbana – kako to nose npr. indijci.
Ništa neobično, pomislio sam, netko je sa barkom lovio ribu, pa se i on ukočio – pa se malo razgibava .
Nije mi to uopće bilo, nimalo čudno.I taman, kad sam se htio vratiti natrag, primjetio sam da na moru nema nikakvog čamca ili barke ili neznam čega, nigdje nije bilo nikoga, ma ni blizu – no sjena je i dalje vježbala.
Kosa mi se je podigla na potiljku i glavi, osjetio sam jedan udar uzbuđenja i kad sam krenuo prema kraju – prema sjeni, sjena je naglo spustila ruke i zbunjujuće stala, tako da sam mogao vidjeti, po pokretima, da je iznenađena Nisam mogao vjerovati što vidim i brzo sam otišao do društva i pozvao ih, da brzo dođu vidjeti nešto neobično Nisam im rekao, što.
Ubrzo je neko iz kompe, dobacio i prije nego što sam išta rekao – vidi onog lika kako vježba.Bili su svi ispred mene.Ja sam se probio naprijed i rekao im: Da, vježba, a gdje je?
Društvo se je okretalo i tražilo izvor izdužene sjene.
I onda, je jedna cura shvatila da nema tijela, odakle može doći ta sjena.
I dok sam ja, htio još nešto reći, nastao je vrisak i panika, cure i dečki počeli su trčati u panici, ostavivši sve svoje stvari na Lidu i trčali su ko sumanuti, kroz park prema glavnoj Opatijskoj cesti.
Sjena je nestala, ja sam ostao sam na Lidu i gledao prema moru.
Nigdje nikoga.
Bonaca.
Mjesec je pun i vidjelo se je sve, gotovo kao po danu.Sjene koje su padale na morsku površinu s obale, pripadale su drveću ili stjenama.Ona sjena dolazila je iz pravca mora. Netko je bio tamo, sa onoga svijeta, netko tko nikad nije ni otišao prijeko,…netko tko ne zna da je mrtav, netko tko je nastavio živjeti u nekom među svijetu,koga u ovom životu ne vidimo kao biće – već tek kao sjenu…

+(reset)-
+(reset)-