MANIPULACIJE SA DRŽAVNIM STANOVIMA U GRADU RIJEKA

Posted by Pas at 06/04/2017

Category: OBAVIJESTI I RAZNO

Ovo je istinita priča koja traje,.. skoro pa 30 godina, ..točnije 28 godina.. Sve što ovdje piše istina je koliko vam to god izgledalo nevjerojatno. Sudionik ovog događaja sam ja osobno Igor Kostelac, Opatijski (Riječki)  glazbenik, bloger i pisac, autor 150 kompozicija i tekstova, 10 knjiga različitih tematika i sadržaja.

Godine 1989 rodio se je moj sin Toni Kostelac. Kako nisam imao sređeno stambeno pitanje, a imali smo malu bebu koja je u vrijeme početka ovih događaja imala samo 10 mjeseci, odlučio sam se kao otac i „glava“ moje tročlane obitelji, obezbjediti krov na glavom i to tako  tako da nikome ne budem na teret i da se kao obitelj osamostalimo.
Kako nismo imali nikakvih uvjeta da igdje stanujemo ili da kupimo stan ili kuću, tada sam učinio ono što sam tada legalno mogao, a to je bilo da sam dao oglas u novine (Novi List) da tročlana obitelj iz Rijeke/Opatije traži da vodi brigu o starijoj nemoćnoj osobi u zamjenu za stanovanje.

I ako sam u to vrijeme imao dobar prihod kao profesionalni glazbenik, zaključio sam da bi plaćanje postanarskog stana, bio prevelik financijski zahtjev na uštrb posla/struke  kojeg obavljam, pa bih izgubio tehničku konkurentnost, sa konkurencijom koja nije bila niti mala, a niti nekvalitetna.
U subotu 23 12.1989 g u Novom Listu izašao je moj oglas. Na oglas se javila samo jedna osoba, koja se je zvala sad već pokojna BLAŽENKA RADULOVIĆ. U kratkom razgovoru dogovorili smo termin kada ćemo se i gdje naći te dogovoriti oko detalja.

Kako je u međuvremenu bio Božić, naš dogovor pao je za utorak 26.12.1989.

Ja i supruga, došli smo na adresu Šetalište Ivana Gorana Kovačića br. 4 na Bulevardu u Rijeci u kojem je živio sad već pokojni IVAN TOMLJANOVIĆ (80 g). Nakon upoznavanja i kraćeg razgovora sa njegovim pokćerkama, dogovorili smo se oko bitnih detalja, te nakon Nove Godine 8.01.1990 uselili smo u stan kod Tomljanović Ivana.

Potpisali smo ugovor o našim obvezama koji su potpisali jedna susjeda (Jelka Mandekić),zatim  pokćerka Ivana Tomljanovića (Blaženka Radulović) i Ivan Tomljanović osobno kao nosioc stanarskog prava.

Ono što nismo znali prilikom potpisivanja ugovora, je bilo da Tomljanović Ivan ima terminalni stupanj raka pluća i da mu je preostalo tek nekoliko mjeseci života.

To nam nitko nije rekao niti naglasio.

Da nešto nije u redu, zaključio sam kad sam zatekao Ivana Tomljanovića kako pljuje krv. On je to sakrivao od nas koliko je mogao, a ja sam se pravio da to ne vidim, iako mi nije bilo svejedno zbog malog djeteta od 10 mjeseci koje je bilo u njegovoj neposredoj blizini.

Kako ne bih duljio samo bih vas kratko upoznao, koji je bio sakriveni cilj rodbine našeg useljenja kod Ivana Tomljanovića.
Kako je on u stanu živio sam, rodbina je pikirala na njegov stan, te je dovođenjem „stranih ljudi“ oko brige za njega, računali su, da će se „stari“ brzo štufat „stranaca“  u kući, te da će netko od njih doći i voditi brigu o njemu, a potom i nasljediti stan od 88 kvadrata na prvom katu.

No, desilo se je upravo obratno, Tomljanović Ivan zavolio je obitelj Kostelac i nije dao da odemo od njega.

Naime, rodbina je čim smo uselili zahtjevala da renoviramo stan, struja , voda, farbanje , zidanje itd. Stan je bio jako zapušten. Kako ja imam šesto čulo, na koga se u životu često oslanjam, to mi je bilo sumnjivo, pa sam rekao supruzi, da nećemo raditi ništa, dok ne vidimo što će iz toga izaći van. Blaženka Radulović i njezine dvije sestre, htjele su sa nama raskinuti ugovor jer su vidjele da im plan ne hoda po planu, ali Tomljanović Ivan to nije želio te se suprostavio toj odluci, i tako smo ostali…

U Julu mjesecu, 1990 godine, pozlilo mu je, i odveden je u Sušačku bolnicu. Dan prije nego što je umro, otišao sam u posjet u bolnicu, gdje sam zatekao veći broj rodbine, koji su ga došli posjetiti.
Kad sam ušao i kad me je Ivan ugledao nasmješio se je. Rodbina me je poprijeko gledala. U jednom trenutku Ivan Tomljanović je rekao da mora na WC i pridigao se je da ustane iz kreveta. Svi su skočili da mu pomognu, a onda je on rekao; „Pusti te me,..pustite me,..Igor će me odvesti na WC.
Nastao je tajac, pomogao sam mu da ustane i krenuli smo ka toaletu.
Kad smo ušli u WC uhvatio me je rukom za rame i rekao mi je:
„Ostanite u stanu, nedajte se van,..ostaće vam stan“.
Vratili smo se u sobu.
Otpratio sam ga do kreveta jer sam morao krenuti na posao.
Prilikom odlaska pogledali smo se direkt u oči.
Stajao sam na vratima i dok sam živ neću zaboraviti taj pogled. Imao sam osjećaj da je razdaljina između nas mjerljiva samo u kilometrima, on je bio na nekoj veoma čudnoj udaljenosti iako je soba bila vrlo mala.

To je bio posljednji put da sam ga vidio. To je bio njegov pozdrav pogledom, kojeg nikada neću zaboraviti.
U 5 sati ujutro slijedećg dana umro je, a već u 7sati ujutro stigao je telegram, na adresu njegovog stana, u kojem sam telegram osobno primio,  u kojem me je bolnica me je bolnica obavjestila, da je preminuo rano ujutro.
To je bio kraj za njega, ali početak pakla za mene i moju obitelj, koji traje i danas 28 godina kasnije.

Tu počinje moja priča.

Prije nego počnem moram vam reći jednu vrlo važnu informaciju koja će vam olakšati praćenje ovih događaja. Ivan Tomljanović bio je UJAK osobi koja se je zvala ANTE TOMLJANOVIĆ.

Ante Tomljanović bio je zamjenik predsjednika Skupštine Općina RIJEKA u vrijeme presjedavanja Željka Lužavca. Dakle čovjek koji je bio u izvršnoj vlasti grada Rijeka predratnih godina.

Na temelju anonimne dojave(pisma) koju je „netko“ poslao tri dana nakon smrti Ivana Tomljanovića komunalnom redarstvu grada Rijeka, došao je nalog da ispraznimo stan od osoba i stvari i da ga predamo sa ključevima u komunalno redarstvo, što ja naravno nisam učinio. Tjedan dana kasnije Grad Rijeka je podnio tužbu na Općinskom sudu Rijeka zahtjevajući moje prisilno iseljenje.
Ta tužba je na red stigla u roku od odmah – za 7 dana.

Tek za vašu informaciju zatrpanost Riječkog Općinskog suda 1990 godine u Rijeci, je bila takova, da se je čekalo i po dvije ili tri godine da dođete na red za suđenje, a kamo li i da vas sud osudi u roku od 15 dana.

Dakle bilo mi je jasno da postoji sprega sudstva sa Gradom Rijeka po nekoj jakoj liniji/vezi. To nije mogao učiniti neki službenik iz stambeno komunalne djelatnosti, a niti komunalno redarstvo. To je mogao samo netko utjecajan ko je pikarao na stan u kojem živim.

No kako baš po prirodi nisam glup (moj IQ je za vrijeme srednje škole bio 150), ja sam skužio, da oni postupak provode protiv mene, a ne protiv moje supruge koja je bila potpisnik i nosioc ugovora između Ivan Tomljanovića i moje obitelji zbog toga što sam ja radio na terenu.

Dok bih trepnuo i napisao žalbu, u roku od odmah, na žalbu je odgovereno negativno i ekspresnim riješenjem drugostepenog suda dobio sam presudu koja je bila u korist Grada Rijeka.

Dakle, netko je dobro jašio taj slučaj sa debelom vezom na sudu. No, ja sam igaro njihovu igru i pisao sve moguće žalbe (bez advokata) i sa svojom domišljatošću odgađao iseljenje moje obitelji.
Žalio sam se do vrhovnog suda, Franji Tuđmanu, ali uzalud nitko me nije htio saslušati, dakle iskoristio sam sve moguće pravne poluge i sve sam ih izgubio na sudu osim one zadnje, ..vodili ste parnicu protiv krive osobe, ili pravno sročeno  promašena pasivna legitimacija.

I tako smo to nategnuli i došli do 1994 g. gdje smo bili redovito maltretirani, redovnim  posjetama gradskih komunalnih redara u razmaku od svakih 15 dana, koji su nam prijetili da se iselimo van i uznemiravali nas.
A onda je došlo do dvostrukog preokreta. Ukinut je Stambeni kao institucija i došlo je do preustroja istog.

Na drugom katu kuće u kojoj stanujem, stanovala je SONJA GRUBIŠA RUSANOV koja je imala 80 godina, a koja je obavljala slijedeće dužnosti u Rijeci.
1. Bila je tajnik antifašista i SUBNOR-a Rijeke

  1. Bila je vijećnik skupštine Grada Rijeka

  2. Bila je predsjednik porote na Općinskom Sudu u Rijeci

  3. Bila je tetka poznatog hrvatskog advokata za međunarodno pravo Damir Grubiša, prof.dr.sc.

1994 Sonja Grubiša Rusanov pozvala me je u svoj stan i u kraćem razgovoru mi objasnila da je kuća nacionalizirana (ošasna imovina) te da ne postoje živi nasljednici. Zbog toga svi stanari koji su imali stanarsko pravo nisu mogli kupiti stan – ali niti prenijeti stanarsko pravo na članove svoje obitelji.
Ukratko, kuća je kao takva bila blokirana, a blokirao ju je fond u stambenokomunalnoj djelatnosti Rijeka, Titov Trg 3 odnosno segment prodaje stanova, na čijem je čelu sjedio VOJKO ROGIĆ koji se je bavio prodajom stanova nad kojim je postojalo stanarsko pravo.
Ukratko prema donesenom zakonu RH o povratu oduzete imovine za vrijeme komunističke vladavine Jugoslavije, ta kuća i sve što joj pripada  – vlasništvo je REPUBLIKE HRVATSKE, a ne grada Rijeka:
Raspolaganje sa državnom imovinom može samo raspolagati VLADA RH odnosno tijelo koje ta vlada odredi

Grad Rijeka, je na sudu protiv mene, tvrdio da je GRAD vlasnik stana (a nije bio vlasnik već je vlasnik  bila država). Općinski sud u Rijeci koji je to znao jer je zakon tu bio vrlo jasan, ignorirao je tu činjenicu te je presudio da je vlasnik stana u kojem se ja nalazim VLASNIŠTVO GRADA RIJEKE, iako sam sudiju na raspravama upozorio na tu činjenicu, ali sud kao da nije čuo što govorim, iako sam naveo po kojem zakonu, grad nije vlasnik stana u kojem živim, pa me niti ima pravo iseliti, deložirati ili slično. Tu sam vidio i svjedočio osobno sprezi između Općinskog suda u Rijeci i Grad-om Rijeka.
Prekršen je zakon o povratu nacionalizirane imovine koji jasno kaže da, nacionalizirana imovina betz vlasnika postaje društvena imovina, a kako je termin društvena imovina ukinut, imovina postaje vlasništvo Republike Hrvatske, a ne lokalne samouprave.

1995 g. Grad Rijeka legalizirao je status tkz. zaostalih podstanara, pa su i mene nekako utrpali u tu klasu, ili bolje rečeno našao sam se ni kriv ni dužan u toj klasi stanara. Grad Rijeka je tim ljudima dao u najam stanove u kojima su ih zatekli, te obustavio sve sudske postupke protiv njih. Bilo je dovoljno da potonji napišu molbu, donesu pregršt potvrda i preslika (što me je osobno koštalo oko 1500 kn) pa sam tako i ja dobio poziv, da podnesem molbu za najam stana (što sam i učinio)iako Grad Rijeka to nije nikako smio učiniti, jer je na taj način iznajmljivao tuđu imovinu što jer KAZNENO djelo.
No, kako bih konačno priveo kraju tu petogodišnju agoniju, suđenja i prijetnji u rukavicama, represiji grada, šikaniranja i ostalog – napisao sam molbu i predao sve dokumente u zadanom roku.
Moram vam reći sda sam im u međuvremenu prestao plaćati troškove stanovanja iz građanske neposlušnosti, a sve zbog nepotrebnog maltretiranja i bez potrebnog nepoštenog suđenja.
Grad Rijeka uvjetovao mi je da platim sve zaostale stanarine i komunalije sa  kojim me je zadužio RI STAN doo.
Podmirio sam sve račune, u dobroj nadi, da ćemo konačno riješiti taj glupi spor, od kojeg su svi imali samo – štetu i brigu.

Svi su dobili ugovor o najmu stana – osim mene. Na sjednici gradskog vijeća iste godine Grad Rijeka odbio mi je najam, ja sam bio jedini koji nije dobio stan u najam.
Dakle, ljudi koji su polugama razvaljivali stanove za vrijeme rata ili se uselili dok su pokojnike iznosili još tople van iz stanova – dobili su najam,..ali ja ne.
Obrazloženje grada je da…… ,ma u ostalom pročitaje riješenje gradskog poglavarstva Rijeka.

Uvidjevši da Grad Rijeka krade državnu imovinu, 11.07.1996 godine šaljem faks u Vladu Republike Hrvatske, odnosno u Ured za upravljanje državnom imovinom, gdje ih obavještavam da Grad Rijeka želi prevarom na sudu upisati vlasništvo nad stanom u kojem živim, a koji je ošasna imovina bez nasljednika ( tako sam barem mislio u dobrom uvjerenju da kuća nema živih nasljednika, jer mi je tako rekla Sonja Grubuša Rusanov – moja susjeda sa drugog kata)
Zatim je opet počeo presing prisilnog iseljenja.

2006 g moja je supruga tužila grad Rijeka Općinskom Sudu protiv nezakonitog postupka protiv prisilnog iseljenja obitelji Kostelac iz stana koji nije u njihovom vlasništvu. Naravno pogađate,..Općinski sud u Rijeci ponovo je presudio da je stan koji je u državnom vlasništvu – vlasništvo Grada Rijeka, vjerovali ili ne, po drugi puta, dakle ne radi se o nikakvoj grešci, već o čvrstoj sprezi sudstva i Grada Rijeka.

2006 g. odlazim u zgradu Općinskog Državnog odvjetništva Rijeka gdje u razgovoru sa zamjenikom državnog odvjetnika gospođom Plišić iznosim svoj problem i obavještavam je da Grad Rijeka želi upisati državnu imovinu u svoje (gradsko) vlasništvo. Srećom naišao sam na osobu koja je vodila slučaj moga stana i upisa vlasništva države nad njim. Rekao sam joj da me Grad Rijeka želi prisilno iseliti iz stana koji im ne pripada. Zamjenica državnog odvjetnika u Rijeci Milva PLIŠIĆ mi je tom prilikom rekla da Grad nema nikakvih prava nad tom nekretninom, te da je postupak uknjiženja u toku, te da me nema nitko pravo iseliti iz stana, dapače rekla je, da stan možemo otkupiti ili dobiti u najam, te da za to podnesemo molbu Uredu za upravljanje državnom imovinom.
Po povratku iz ODO istog dana napisao sam molbu za otkup ili najam stana i poslao je na adresu Ureda za upravljanje državnom imovinom u Zagrebu.

Do danas dok ovo pišem Travanj 2017 g nikada mi nisu na tu molbu dgovorili.

Ali posjetom u ODO Rijeka, došao sam u posjed do fatalnog dokumeta koji potvrđuje spregu između Riječkog Općinskog suda i Grada Rijeke. Dok je u Rijeci na Općinskom sudu 2006 g trajao proces u kojem je moja supruga ustala tužbom protiv grada Rijeka, koji je na sudu svojatao vlasništvo nad stanom u kojem stanujem kao i prisilnim iseljenjem obitelji Kostelac, IRENA MILIČEVIĆ pročelnica u fondu u stambeno komunalnoj djelatnosti, a koja je direktno odgovorna za svoje postupke gradonačelniku Rijeke VOJKU OBERSNELU (koji je jako dobro upućen u tu čitavu situaciju) poslala je dopis Uredu za upravljanje državnom imovinom, još davne 2004 g. u kojem ih izvješćuje, da je država vlasnik stana na navedenoj adresi te da preuzmu nekretninu.
Istovremeno, njezin tim odvjetnika, na sudu protiv moje supruge, tvrdi da je Grad Rijeka vlasnik stana, zaobilazeći činjenicu, da je stan u vlasništvu Republike Hrvatske, što je u sudskom postupku moja supruga isticala kao ključni dokaz protiv izvršenja.

U međuvremenu 2007 godine, Grad Rijeka, poziva moju suprugu, na ponovno zaključenje ugovora o najmu stana, ali samo pod uvjetom da povuče tužbu/parnicu, koja se vodi  na Općinskom sudu u Rijeci protiv „Grad-a Rijeka“.

Dopisom iz 2004 godine IRENA MILIČEVIĆ (pročelnica ureda u Gradu Rijeci za stambeno komunalnu djelatnost) potvrdila je da je vlasnik stana poznat – to je Republika Hrvatska. Ali se je još 2006 sudila sa oprečnim tvrdnjama.

U dopisu, koji je primila moja supruga, piše pod uvjetima najma i slijedeće:
Najam stana će trajati toliko, dok se ne utvrdi tko je vlasnik stana. Nakon toga, ona se je dužna iseliti iz stana van, i grad Rijeka prema njoj više nema nikakvih obaveza, ukljućujući traženje novog stana.
Naravno da na to nismo pristali, jer bi potpisali svoje iseljenje u roku od odmah, jer je vlasnik bio poznat i prije nego što je ugovor potpisan. Pročitajte poziv za sklapanje ogovora o najmu.

Ali tu ne prestaju problemi…

E,.. a sad ćemo se malo vratiti unatrag,..  u 1995 g. kad mi je grad Rijeka odbio dati stan u najam.

Račune koje sam primao i plaćao za korištenje stana, glasili su na ime TOMLJANOVIĆ IVAN.
U ugovoru koji sam potpisao sa pokojnim Tomljanović Ivan-om, stajalo je da ću plaćati račune koji pristižu na njegovo ime (stanarina, struja, telefon..)

1995 g. počeli su pristizati novi računi, na kojima je pisalo KORISNIK: GRAD RIJEKA/EX.TOMLJANOVIĆ

U odjeljku koji je bio predviđen za stanarinu, a koji je iznosio oko 700 kn, odnosno 695,00 kn, nije bilo nikakvog iznosa. Sekcija stanarina ili pričuva bili su prazni, a na računu je bio tek iznos za komunalije oko 200 kn.

Tog dana prestao sam plaćati račune. Do 2016 g grad Rijeka nije platio niti jedan račun koji je pristizao na njihovo ime. Do 2016 g Grad Rijeka kao „vlasnik stana“ kako je sudom bilo dokazano (da je vlasnik GRAD RIJEKA), grad nije uplatio niti lipe za pričuvu. Pričuva je obveza plaćanja VLASNIKA stana, a ne korisnika

2006 godine, Grad RIJEKA, blokirao nam je račune putem FINE (meni i mojoj supruzi). Prestao sam raditi. Više nisam mogao obavljti svoju djelatnost. Neko vrijeme smo se snalazili sa nekom pomoći od moje obitelji no to tako nije moglo trajati vječno, pa sam isprva počeo sakupljati boce i staro željezo i kopati po smeću, tražeći bilo što što mogu unovčiti.
10 godina sam kopao po smeću da bih preživio.
U međuvremenu prodaja starog željeza ukinuta je za gotovinu, pa mi je bilo onemogućeno da više se bavim prodajom starog željeza. Broj ovrha koje sam primio u tom razdoblju premašuje brojku 20.

U 10 godina, ja i moja supruga sa kojom sam svirao u duetu, tokom čitave godine izgubili smo oko 400 000 € od angažmana koje smo mogli legano odraditi tokom ovih 11 godina.

U međuvremenu zbog nerviranja koji su nastali u svezi raznih sudskih procesa i ovrha, izgubio sam gotovo sve zube, obolio na jetru i zaradio preponsku kilu(bruh) koja je nastala na psihičkoj bazi, tako da uopće više nisam bio niti jesam radno sposoban.
Izgubio sam članstvo u HGU koja mi ničim kao glazbeniku nije pomogla niti izašla uz susret, već me je zbog neplaćanja članarine izčlanila iz njihove organizacije, čime sam najprije postao nekonkurenan, a kasnije i onemogućen u nastavku obavljanja svoje djelatnosti.
2008 g. otvaram blog i počinjem se baviti pisanjem.
Autor sam 10 knjiga i nagrađivani sam i poznati glazbenik / kantautor.
Moj sin, razočaran situacijom i bezizglednošču ove situacije, iselio se je iz Hrvatske i potražio sreću tisućama kilometara od svog doma. Od g. 2000 izgubio sam i oca koji je u 60-toj godini umro od srca, a  kojeg je strašno pogodila situacija oko mog stanovanja i sudskih procesa i nepravde koja nam je nanesena, supruzi je iste godine umrla majka,  sa samo 57 godina zbog nerviranja i brige  a kojoj je grad Rijeka nakon smrti oduzeo stan koji je njezin otac stekao i dobio od firme (Vulkan) ostavivši njezinog brata i maloljetnu sestru, praktično na cesti, i o kojoj smo mi preuizeli brigu, unatoč situaciji u kojoj smo se našli.

Nakon što su računi počeli pristizati na ime GRAD RIJEKA, počele su i ovrhe koje su pristizale jedna za drugom. Kako nismo imali nikakvih prihoda , ovrhe su se umnožavale. Svaki put kad bih primio riješenje o ovsi, na sudu sam izjavio da računi ne pristižu na moje ime (što je istina) i neka na računu napišu moje ime i prezime – što sam postavio kao uvijet za plaćanje računa.Neću plaćati račun na kojem piše GRAD RIJEKA.

Svaki puta, kada sam to zahtjevao, rekli su da to nije moguće. Konačno kad se je nakupila poprilična i kritična cifra /dug, zbog neplaćanja pričuve za kuću, stanari zgrade, tužili su GRAD RIJEKA sudu zbog popriličnog i neplaćenog duga prema kući za zajedničku pričuvu.

Kad je DENIS ŠULINA pročelnica za upravljanje stambenim fondom grada Rijeka uvidjela da se Grad Rijeka našao u nebranom grožđu, i da im prijeti tužba preko noći mi je natipkala dopis prebacivši sav traženi dug na moje ime i prezime.

Od tog dana na moje ime dolaze računi, baš kao što sam tražio na sudu. Odjednom nešto što nikako nije moglo, preko noći je postalo MOGUĆE. Nije to jedini dopis koji sam dobio od DENIS ŠULINE , a na nekima stoji i potpis VLADIMIR BENAC, a koji je u suprotnosti sa vlasništvom stana i njegovim upravljanjem.

A onda je došlo do nevjerojatnog obrata kojem se nisam nadao niti u najluđem snu.

Kako je Fond u stambeno komunalnoj djelatnosti Rijeka blokirao 1997 g. prodaju stanova u zgradi Šetalište I.G.Kovačića 4, ljudima koji su imali stanarsko pravo, a zbog toga što je vlasnik zgrade bio ALBANSKI državljanin koji je živio u Italiji, Sonja Grubiša Rusanov došla je do nekih podataka koje je djelomično podjelila sa mnom, no nije mi rekla ili dala u svojstvu dokumenata sve činjenice u svezi vlasništva zgrade, a koje je ona znala, te mi je 1997 g.  godina dala nepotpune dokumente (samo one selektirane), kako ne bih znao ili saznao ono što znam sada – 2017 godine,… 20 godina kasnije.
Sonja Grubiša Rusanov, saznala je za prljavu igru, koju je netko vodio iznutra iz fonda u Stambeno komunalnohj djelatnosti ili drugdje unutar Grada Rijeka.

Svi nosioci stanarskih prava u zgradi Šetalište I.G.Kovačića br. 4 u Rijeci imali su 80 ili više godina, neki i preko 90. Svi su umrli u roku od nekoliko godina , na što je netko očito računao…

Fond u stambeno komunalnoj djelatnosti poslao im je dopis u kojem se zabranjuje prenositi stanarsko pravo ili raspolagati zgradom. To znači, da svi zatečeni u zgradi bi morali iseliti iz kuće, jer se je radilo o ošasnoj imovini. Netko je naciljao laki plijen u centru Rijeke. Sonja Grubiša Rusanov pozvala me je u svoj stan u 4 oka i objasnila da se protiv kuće u stambenom muti oko vlasništva i da bi netko kogao lako preuzeti zgradu(npr.Grad Rijeka) na lak način, te da bi ostali svi bez stanova.

Ona je pronašla dva svjedoka, koji su na sudu svjedočili, da je vlasnik zgrade bio Talijanski državljanin – što nije istina, jer vlasnik kuće, nikada nije uzeo niti primio talijansko državljanstvo, već je kao stranac živio u Trstu. Tome ide i u prilog da je jedan stanar (Gandini Rika) sakupljala stanarinu u kući od ostalih stanara i nosila mu preko mosta u Talijanski dio Rijeke, jer ovaj nije mogao ući na Sušak u SHS, jer SHS sa Albanijom i Grčkom nije imao diplomatske odnose, a da je i izašao iz Italije ne bi se mogao kao stranac vratiti natrag.

Na sudu su bili svjedoci, koji su svjedočili slijedećim izjavama; Čula sam da,.. Pričalo se je, ..ili Rekla mi je jedna gospođa… Sutkinja DARIA KNEZ je to prihvatila kao vjerodostoji iskaz i Vojko Rogić koji je zastupao na sudu Fond u stambeno komunalnoj djelatnosti, odnosno Grad Rijeku izgubio je spor, te je Sonja Grubiša Rusanov za siću kupila prva stan u zgradi, nakon čega je lančanom reakcijom omogućeno to i ostalim stanarima. Ono što je bitno naglasiti je, da je Sonja Grubiša Rusanov bila predsjednik porotnika na Općinskom sudu u Rijeci i da je bila u stalnim službenim, ali i privatnim kontaktima sa sucima tog suda, koji su joj očito „izašli u suset“ sa presudom, ne čačkajući previše po činjenicama.

Ono što je Sonja Grubiša Rusanov prešutila na sudu, je da su nasljednici vlasnika 1993 g. godine došli obići kuću i tražili njen povrat , a „netko“ u Fondu stambeno komunalnoj djelatnosti im je rekao da su ZAKASNILI!!
Istek za povrat ošasne imovine istekao je 2012 g. a ne 1993 g., što znači da je netko legalne vlasnike otpilio i peveslao i UKRAO im nekretninu vrijednu sa okućnicom  barem 1 500 000  € tržišne cijene.

Postoje živi svjedoci koji će to potvrditi, a vlasnike sam obavjestio o njihovoj imovini koju posjeduju u Hrvatskoj.
Istina je da Georgiu Christo (Albanac) i njegova supruga Eranthia Georgiu (Grkinja koja nikada nije uzela niti talijansko niti albansko državljanstvo) nisu imali djece, a  niti okomitih nasljednika, ali su oboje imali i braću i sestre koji imaju svoju djecu i koji su zakonski nasljednici zgrade/kuće, sa stambenom površinom oko 700 m kvadratnih, a koji žive i rade u Australiji i veoma su bogati građevni poduzetnici.
Sad su se odjednom svi stanari našli ili će se naći u suituaciji u kojoj se nalazim i sam , no neki i u mnogo goroj situaciji, jer su stan kupili od trećih lica, za pozamašnu sumu novaca, te uložili znatne pare za uređenje istog. Bitno je napomenuti, da nasljenici žele zgradu, a ne novčanu nadoknadu za nju, jer im je to svojevrsna uspomena i djedovina, koja im pripada po svim zakonima i koja ne zastarjeva.
U međuvremenu nakon što je Republika Hrvatska se upisala kao (sad po najnovijim informacijama već privremeni vlasnik) počeo sam primati račune na iznos od 1600 kn za stanarinu, plus cca200 kn za komunalije na svoje ime, iako za to nemam nikakvog potpisanog ugovora, gdje sam potpisao da ću taj iznos mjesečno podmirivati.. S toga sam na Općinskom Sudu u Rijeci, ustao tužbom protiv DUUDI Državne nekretnine doo zbog nezakonitog naplaćivanja tkz. slobodno ugovorene stanarine, koja je dvostruko veća od stanarine određena na području grada Rijeka za stan koji je ekvivalentan veličini stanu u kojem stanujem, a koja iznosi oko 1 € po metru kvadratnom što bi iznosilo oko 695 kn a ne 1600 kn.

Ja sam kao građanin i državljanin Republike Hrvatske imao samo jednu opciju koju sam mogao iskoristiti protiv birokracije, a to je da se odazovem na poziv grada Rijeke  da se napravi sporazum o najmu stana iako grad to nije smio ponuditi u najam, jer nije vlasnik stana, odnosno da napišem molbu za najam stana, što sam i učinio 2006 g. i na koju mi nikada nitko nije odgovorio, a ovdje je dokaz da ju je netko pročitao i zaprimio.

 

+(reset)-
+(reset)-