Nisam još skužio ili uspio skužiti, što je zapravo zamijenio čat (chat)?
Da li je on zamijenio onu nekadašnju konverzaciju muškarca i žene gdje si od pičke mogao pokupiti šamar, ako bi joj na primjer postavio neugodno pitanje “briješ li pizdu?”,… ili je to jednostavno postao vid druženja na nivou kolektivne svijesti.
Internet.
Svaka pička ili tip može imati dva potpuno različita života i to paralelna.
Jedan je onaj u živo (u životu i svakodnevici), a drugi je onaj tajan – na internetu..
Tamo vaša vjerna djevojka ili vaš dečko( muž ili žena) postaju prevaranti i perverznjaci, kurvetine i kurbiši, koji nestaju ili se pojavljuju klikom miša na križić nekog chat prozorčića.
Sakriveni od tuđih pogleda i znatiželjnih ušiju, tako u internet sa nama ide i tamna strana naše stvarnosti.
To se negdje gomila, to je ogromna energija, pa bi tako mogli reći, da je internet kao i mobitel, jedna vrlo negativna stvar, puna tajni,koje to zapravo i nisu i gdje smo prepušteni sebi samima, bez uplitanja drugih osoba oko nas.
Uan vej komunikejšn
Na taj način stavili smo vlastitu glupost na kušnju.
Sakriveni od svih osim samih sebe.
Na internetu možete biti tko god hoćete, možete poslati tuđu sliku i reći da je vaša, možete napisati da radite – ma bilo gdje i bilo što, ..samo otipkate… i odmah ste to što ste napisali – u glavi nekog idiota, koji će u to povjerovati.
Na taj način gradimo sliku o nekome ili nečemu, a naš mozak to sve sprema i razlama i šalje misli naokolo vas..
No ta slika u našim glavama, nešto stvara i na nešto djeluje, pa čovjek sa minimalnom intuicijom može primijetiti odnosno osjetiti da nešto nije u redu.Možda da izrečeno/napisano nije točno ili logično.
Internet nas je učinio fiktivnim, gradeći svijet u kojem možeš ili možemo biti što god hoćemo.
Čak smo si nadjenuli i drugačija imena, imena koja govore o tim ljudima, o nama…
Da stvar bude još bolja, čak ni tu u tom fiktivnom prostoru, koji se ne vidi, a na razini je 4 dimenzije, bojimo se reći što mislimo, strepeći da ne ukaljamo svoj imiđ sa tek odabranim i uhodanim imenom, koji je kao i u stvarnom životu – dobio rejting na mreži.
Ljudi lutaju internetom, pretražujući stranice i napisane članke, tražeći nešto,..konstantno,…ali ne znaju točno što,…i to ih vraća na početak priče i od njih napravi ovisnike, koji sutradan ponovo idu u potragu za nečim novim.
No onda sam skužio
Sve -ali baš sve što se na internetu traži, je zapravo izgubljeni i sjebani život u stvarnosti.
Ljudi su počeli biti sami u realnom životu i uselili se u internet i opet su sami i očajno traže – nešto ili nekoga.
Netko ga i pronađe – na nekakvom čatu, neku osobu koji vjerovano nikad neće sresti uživo, zamišljajući je po načinu pisanja sasvim drugačije.
Tko zna što bi se sa tim Romeom i Julijom desilo u stvarnosti.
Tko zna da li bi ikada uopće i došli u priliku da se i upoznaju ili sretnu, a ako i bi – prošli bi jedan pored drugoga, svojim poslom ne obazirući se na njedan na drugoga
Tako je internet posto jedna virtualna stepenica između sna i jave.
Stepenica koju možeš uključiti kad želiš ili isključiti – i sve ostaje u glavi, poput fleš memorije.
Zapamtila je zadnje stanje, to je san u nastavcima.
Sukob reale i interneta je težak, a u to sam se uvjerio nebrojno puta.
Najprije sam primijetio osobe koje na svoje blogove (nazvane svakakvim imenima) lijepe slike drugih osoba i crteža prikazujući ih kroz nekakvu projekciju kao sebe – to sam ja u internetu, zapravo to sam ja u reali, a ti koji si tu došao čitati njene pjesme ili umotvorine – pališ se na neku nick-nack pičku, koja u prirodi izgleda KATASTROFA.
I tu počinje zapravo cijela priča.
Nezadovoljstvo svojim izgledom i nezadovoljstvo realom u kojoj ona ili pak on živi.
Ipak više kod žena.
Kod muškaraca je to sa izgledom manje – ali oni prodavaju pamet na internetu.
Tako su na raznim forumima svi izuzetni stručnjaci ( kad ih ne vidiš ili ne poznaješ),ali ne samo stručnjaci to su još i hrabri su u pičku materinu, patrioti, neprijatelji, majstori i sveznadari. O sexu neću ni pisati, sex je kategorija za sebe.
No možda bih se i na to trebao osvrnuti, kao i na pokuse koje sam izveo na tu tematiku – ostali bi zapanjeni.
No ja sam lukavo postupio i uspio.
Dokazao sam teoriju koju sam prije samog pokusa znao da je točna – pokus je samo to potvrdio, do zadnjih i najfinijih detalja.
No o tome ću posebno pisati.
Zašto smo na Internetu baš takvi kakvi se predstavljamo da jesmo?
Jesmo li to zapravo stvarni MI, iz naše podsvijesti, MI koje skrivamo tokom dana u reali, a kad se ukopčamo postanemo kurve i pizde (karakterno).
Da li je to utjecaj kolektivne svijesti sa Interneta na naše biće da budemo takvi.
Botovi koji šeću internetom sakupljaju takve informacije, jer ih shvaća vrlo ozbiljno, toliko ozbiljno da sa 99,99% sigurnosti može predvidjeti budućnost za sljedećih 10 godina pa i duže.
Kako pak sad to?
Pa ja sam na netu Johnny 99 a ne Igor Kostelac i sve sam napisao krivo i godine i spol ma sve…eeee…nisi – u tome je upravo problem ili poanta
To što si to napisao na netu – oživi.
Kreće se, komunicira, izaziva svakakve kemijske reakcije u i na tijelima u reali, živim bićima u stvarnom životu.
Fiktivni svijet – nije fiktivni, stvaran je, dešava se.
Možeš li nešto osjetiti preko interneta – vjeruj mi MOŽEŠ.
Internet je živ, ali ne samo u žicama od kojih se sastoji i raznih el. aparata već i od misli koje žive 24/7/365 i ne gase se.
Tvoje izbivanje sa interneta je, isto kao kad ideš spavati u reali i tad nisi više u javi.
Najinteresantnije je, što mi dok smo izloženi boravku na internetu osjećamo posebni osjećaj kojeg ne osjećamo nigdje drugdje.Nema granica- osim osoba – osobe su granice za sebe, ali njih se može na internetu provaliti kao osobu – nick.
I tu se može umrijeti i ponovo roditi, kad zajebeš na primjer sa tim nickom do daske, moraš ga sahraniti, sakriti i napraviti novog , pazeći da te ne otkriju tko si, pazeći da ne napraviš grešku koju si napravio sa prvim nickom.
E sada se tu možemo zaustaviti i povući paralelu sa pravim imenom i pravim životom u reali,…naprimjer, zašto u ovom životu ne vidimo greške iz prošlih života, pa da se po njima ravnamo, da li nam je zapravo zatvorena jedna sekvenca koju ne vidimo, a internet nam alternativno s preslikom i projekcijom, pokazuje da je to moguće i da to postoji, naravno sve jako ubrzano, jer jedan nick može trajati i godinama – a možeš ga zasrati i za 5 minuta.
A što je sa onima koji imaju više lica i više nickova pretvarajući se da to nisu oni, već naprave sasvim drugačiji profil – novu osobu?
Koja je to dimenzija ili uloga?
Može li se nekoga voljeti preko interneta i osjećati nešto za njega?
Ako da,… što to osjećamo prema toj osobi?
Možemo li osjećati ispravno ili smo žrtve naštelanog profila sa svrhom manipulacije – ma kakva ona na kraju bila no unutra je i negdje čeka na tebe.
Kreni od sebe ,..koliko puta si napisao nešto o sebi što nije točno i tako stvorio jednu sliku koja je otišla u mrežu i izazvala reakciju ljudi…u mozgu..
Mogu napisati i najintimnije detalje o sebi i potpisati ih pravim imenom, no da li sam to zapravo ja?…. i tko uopće piše ovaj blog, ovo što čitate ? Jeste li se ti zapitali? Mislite li da sve znate i da ste me pročitali kao knjigu,… vidjeli ste slike,… pročitali ste imena i datume..a ja sam to sve izmislio, a možda i nisam,..jebi ga,… to je samo Internet, a sad ću se iskopčati…….možda se nisam iskopčao….