!

Danas  8.03.2023 (opet broj 8)  u 4 sata ujutro, naišao sam na članak u Slobodnoj Dalmaciji, gdje su spomenuli nekadašnjeg Jugotonovog/Suzy recenzora Sinišu Škaricu (Siniša Škarica).  Odjednom sam se sjetio, jedne epizode, kad smo ja (Igor Kostelac) i Elvis Stanić i Robert Župec, bili u Zagrebu i odnijeli materijal za LP ploču, koga je preslušao Siniša Škarica. I tako, dok smo sjedili u foajeu, ispred dvorane za slušanje,, netom prije nego smo bili pozvani unutra, Elvis Stanić je rekao da on neće ići unutra, već da idemo samo ja i Robert Župec unutra, jer da on ne bi išao unutra.

To mi je bilo vrlo čudno, no pomislio sam da je Elvis Stanić imao nekakvu tremu, ili ga je bilo sram, strah ili ne znam što.

Ta scena mi se je vratila u sjećanje, tako jasno, kao da se je dogodilo netom prije 5 minuta.
Isplivala je ta situacija,  van iz sjećanja  – 43 godine kasnije.
Razlog zašto Elvis Stanić, nije htio ući unutra, ima svoje razloge, za koje ja tada nisam znao.

Prije nekoliko mjeseci, pa možda i prije godinu dana, Riječka grupa GIPS, je imala nekakvu objetnicu, gdje je prisustvovao i Siniša Škarica.
U grupi GIPS slučajno je pjevala moja sestra, Melinda Kostelac.

No, dozvolite mi da se vratim u tu prošlost, kako bih vam bolje dočarao ovo o čemu pišem.

1978 godine, osnovao sam grupu ERY. Uz mene, tu su još bili Elvis Stanić – gitara i Robert Župec – Bass gitara, kasnije se je pridružio i Darko Furlan na bubnjevima i Željko Jerolimov na akustičnoj i ritam gitari.
U toj postavi, 1979 g. pobjedili smo na Jugoslavenskom pop rock festivalu preko 200 ex YU rock grupa.
Primljeni smo i na Subotički festival Mladih, ali zbog svađe i podjele unutar grupe nismo otišli na taj festival.

Kroz grupu ERY je prodefiliralo uz Roberta, Elvisa i mene, još puno ljudi(muzičara), jer nikada nismo mogli naći stalnog bubnjara, u jednoj smo kasnijoj postavi uzeli čak i klavijaturistu.

Sa takvim statusom i umjećem sviranja, logičan nastavak karijere, je bio da Jugotonu ili Suzy, ponudimo materijal za LP ploču. U to vrijeme, bili smo jedini bend u Jugi koji je svirao blues muziku sa hrvatskim tekstovima.

U među vremenu, Elvis Stanić je otišao u vojsku i tu zapravo počinje priča, za koju ja nisam znao, jer mi ju Elvis Stanić nikada nije ispričao.

Vojsku je služio u Puli, a sa njim se je u vojsci zatekao i NIKŠA BRATOŠ – ali i SINIŠA ŠKARICA, nastao je ozbiljan konflikt između njih – iz meni nepoznatih razloga, ali kako kaže Siniša Škarica u tom razgovoru, njega su (Elvisa) izbacili iz benda, a Škarica je 20 minuta u tom razgovoru derao po Staniću ne sakrivajući antipatiju prema njemu, i ne štedeći ga opisujući ga kao,.. ma bolje da ne ponavljam
Znači postojao je konflikt, između Elvisa Stanića i Siniše Škarice.
Meni je tih godina, Elvis Stanić pričao o konfliktu sa NIKŠOM BRATOŠOM, ne precizirajući o čemu se radi.
Sjećam se da su Elvisu Staniću, ukrali pojačalo unutar kasarne, nakon neke priredbe, a to pojačalo nije bilo njegovo, već mu ga je posudio Krešimir Sokol, pa se je našao u vrlo neugodnoj situaciji, a na tom malom gitarskom pojačalu FBT, je odrasla čitava OPATIJSKA ROCK SCENA koja je s obzirom na broj stanovnika – naj značajnija u bivšoj Jugi i RH, jer su svi iz Opatije umiješani u svakave uspjehe u muzičkoj sceni pa i industriji, kao npr. DENIS &DENIS, CACADOO LOOK , PARAF, TERMITI, LET 3, ELVIS STANIĆ, pa i ja koji je 1984 godine izabran da uz Olivera Dragojevića jedini predstavlja Republiku Hrvatsku na Danima Jugoslavenske Zabavne Muzike. Dakle, samo ja i Oliver Dragojević, smo izabrani da ispred RH, na toj smotri sviraju i pjevaju  gdje smo je trebali predstavljati, kao njezini SLUŽBENI predstavnici.
To niste znali zar ne?
Ne krivim vas, jer to su kasnije promijenili i mene taktički prebacili iz finalne večeri u Večer Mladih. To se zove još i POJEO VUK MAGARE.

Dakle, nakon 43 godine saznao sam zašto su nas  Suzy i Jugoton, odbili i zašto Elvis Stanić nije htio ući u prostoriju, gdje je sjedio Siniša Škarica. Ne možete zamisliti radost, koja se je pojavila na mom licu i osmjeh, kad sam saznao za taj detalj u 4 ujutro – 43 godine kanije.

Posereš li se u vodi, govno ti potone, zadovoljno otplivaš dalje, a zatim naglo ispliva iza tebe i svi ga vide, baš kao i istinu. Jedina razlika je, što za govno decidirano možeš napisati ga je govno, a oko istine uvijek ima nedoumica i naknadnih rasprava. U ona vremena prije tih 40-tak godina, secirao sam svaki segment zbog čega smo odbijeni, kad su mnogi, koji nam nisu bili ni do gležnja, dobili ugovor za materijale, koje ne bih ni u ludilu poslušao. Odrezao nas Škarica, škaricama za nokte, izrezo je Stanića, ali i mene i grupu,… a da nije, ja nikada vjerojatno ne bih otkrio kako se izračunavaju potresi unaprijed. Poznat sam u svijetu zbog ovoga što radim,… a Škarica? Potpuno nevažan tip u mojem životu.

Danas sam saznao o smrti dragog prijatelja iz doba početka Riječkog rocka , novinara omladinskog lista VAL, impresaria grupe TADAIMA, fotografa koji je samnom napravio legendarni interview MONSTRUM S UČKE, a  koji je bio parodija na riječku novovalnu scenu koju su forsirali u tom omladinskom listu.Darko Bjelobaba bio je jedan ako ne i jedini novinar lista VAL koji nije bio pod direktivom ondašnjih potrkala Gorana Lisice Foxa i koji je neovisno pisao o ondašnjim događajima.Zbog toga nije bio previše popularan u novovalnim krugovima , a niti  “kolege” ga zbog toga nisu previše voljele.

Sa Darkom sam se redovno čuo telefonom i vodili smo razgovore od po sat vremena. Žalio mi se je kako ga ne plaćaju i ignoriraju i u kakvoj je borbi za opstanak. Nažalost podlego je nakon 15 dana borbe u bolnici protiv  svinjske gripe. Dragi Darko ja sigurno znam da ti sada znaš što ja osjećam i da možeš osjetiti koliko mi je žao, što više nisi tu sa nama. Dok ovo pišem suze mi idu na oči, jer znam sa kakvim si se problemima susreo u zadnje vrijeme. Bog te je iz toga izvadio i sad si slobodan, a si oni koji su ti to proizveli i koji su te činili nesretnim sa time će se suočiti prije ili kasnije. Počivaj u miru i smješkaj se – ja znam da si sad Ok. Pozdrav prijatelju….

Postavio sam tri nove cover up kompozicije na blog to su With a little help of my friends, te My sweet lord obje od Beatlesa i Maneater dueta halland Oates sa albuma H2O a prva je u poznatom aranžmanu joe Cockera sa Woodstock-a. :)))

Ovo je video Mladena Vičića poznatog kao Richie, Opatijca sa kojim sam prije 35 godina počeo svirati rock i blues muziku nakon njegovog povratka iz vojske. Richie je kasnije svirao gitaru u Riječkoj grupi Paraf , a svirao je i u Opatijskoj grupi Beta Centaury, ali i napravio je znatan dio posla za Opatijski ženski bend Caccadoo Look.Video je sam editirao kao i odsvirao gitare.Uživajte…

U moru stvari koje sam poslušao u zadnje vrijeme , a koje su vezane za Riječku rock scenu, pravo je osviježenje i da ne kažem iznenađenje naići, na ovakvu vrstu muziciranja i skladanja. Momci su napravili dopadljivu jednostavnu i melodijoznu pjesmu i pokazali “velikim  znancima i velikanima Ri Rock-a”  da kad se hoće – može se napraviti pjesma bez upotrebe zavijanja i riganja u mikrofon, pjevana van tonaliteta, a pri tome vrlo jednostavnu i vrlo upečatljivu efektnu pjesmu koja pri tome ima i dopadljivu melodiju. Jedino što mogu Štićenicima i Mariu Furki reći da su me ugodno iznenadili.

Naravno sad će opet netko reći kako ja zahtjevam da pjesma bude zaslađena pamtljivom melodijom i kao je to običan pop šit – no stvari ne stoje baš tako. Ako netko misli da može napraviti takvu pjesmicu – neka me iznenadi, svojom kreativnošćuu, ..samo nažalost to se neće desiti nikad, jer da ste to mogli napraviti napravili bi to odavno.

Simpatičan mi je ovaj “sukob” generacija koji je preskočio po dobnoj granici čak i mene (50) i dokazao da čak i zajebancija može zvučati bolje od Riječkog Ri Rocka u kojem je jednoličnost i neraznolikost uzela svoj danak, a što je najvažnije neki nakon završetka sebe smatraju zvijezdama i neptrikosnovenim gazdama ovogodišnjeg Ri Rocka, uvjeravajući me da ono to sam ja čuo na You Tube ne odražava realnu sliku nastupa uživo. Osobno mi ne treba dugo da bih skužio u kojem smjeru nešto  kida (nalijevo) ono što slušam nakon dvadesetak pa čak i manje sekundi u stanju sam savršenom toćnošću odrediti što se dešava ili što će se dalje desiti, dovoljno mi je par udaraca bubnja da skužim tko lupa i zatim ostale sudionike čujem i dalje nego što misle – pjevača da ni ne spominjem pri tome.

Najme nakon toliko godina bavljenja muzikom, nešto i ponešto naučiš i shvatiš, pa znaš prepoznati seronje koje unisono sviraju osminke ili šesnaestinke, dok pjevač drži mikrofon na ustima i nateže hraćku iz dubine sinusa ili pluća ili govori ko sotona da ne kažem BAU BAU (HAUS).To nema veze sa nikakvim budućim ni još budućijim rockom ili alternativom, ali ima veze samo sa jednim- lošom imitacijom sličnih bendova koji mediji podržavaju kao – perspektivne.

Najšmješnije ili najsimpatičnije mi je što su Mario Furka i Štićenici moja dva bivša susjeda jedan iz Opatije (Tomić) i jedan iz Rijeke sa Bulevarda (Mario) što me je ugodno iznenadilo i što i je posebno drago jer poznajem jednog i drugog ali iz različitih doba života. Tomića kao skatera iz Opatije čiji je brat kod mene učio gitaru, a Maria kao lika koji nikad nije odustao – i koji me pomalo podsjećao na nekog lika iz Malnarove Noćne More ili Alan Forda- naravno u pozetivnom smislu.

Dečki za svaku je pohvalu što ste napravili,  jer u Rijeci nedostaje upravo takve strednje pop struje, oko koje bi se okupio i ostali dio Riječkog rocka i odmaknuo stilom u druge sfere. Iako vaš video uradak sa youtube-a snimljen u Gornjem Parku u Opatiji (samo 50 metata od moje kuće gdje sam odrastao) ima samo 18 pregleda za sada – sada ćete ih imati znatno više,  jer to potpuno zaslužujete. Odlično napravljeno, korektno odsvirano i nadasve zanimljivo- zapravo prava furka .Super ste i nema preseravanja – a to je ono što cijenim,…. Jednostavnost u izričaju.

Iako ovaj post ne spada u Ri Rock sekciju – ipak spada jer – jer sve je to rock’n’roll i zbog toga se nitko neće naljutiti, uostalom…dobra svirka je dobra svirka. Denis Razumović kvartet kojeg sam 16.12.2010  godine poslušao u Riječkom TUNEL-u ostavio me je bez teksta – no nisam ni očekivao ništa manje  od uobičajeno dobre svirke, za koju mi ne treba nikakva uvjeravanja protivnika. Denisa Razumovića znam iz doba, kad je sviranje saxophona u Rijeci bilo pod “..ma daj šta stvarno, o  jebote ,..tip svira sax”  raritet među milijon gitarista i ponekog klavirista. Iskreno nisam nikad zamišljao da će taj Denis Razumović doći do jednog takvog nivoa svirke, već sam mislio da će to završiti onako tipično – sa prestankom, …jer kome uopće treba saxofonista – punkerima sigurno ne. Od tada je prošlo gotovo pa 20 godina koje su prohujale poput brzog nagibnog vlaka. Da mi je netko rekao da ću zavaljen u dvosjedu TUNEL-a slušati Američku svirku usred Rijeke, rekao bih mu ; “…ma daj odi u kurac” nemoj me jebat sa tim Nosterdamusovim forama.
Denis razuimović je u TUNEL-u  u kvartetu predstavio svoje nove autorske kompozicije uz pomoć svojih prijatelja braću Vedrana i Zvijezdana Ružić (kontrabas i klavijature) i Marka Duvnjaka na bubnjevima, koji je u svirku uskočio malo prije nastupa sa probom od samo sat i pol – a koja se u nastupu uopće nije primjetila. Da to Denis nije javno objavio prije početka koncerta – nikad to ne bih primjetio. No ono što bih Duvnjaku prigovorio i primjetio u samoj svirci,  je naglašavanje udaraca pri lupanju bubnja, koje se u jednoj normalnoj svirci(pop i rock ) ne bi priimjetila ili upala u oči – no u jazzu to ipak ne prolazi. Jebi ga ne može….
Ovo nije kritika u negativnom smislu, već samo jedan segment kojeg bi trebalo početi obrađivati, ..izazov za jednog mladog i vrlo perspektivnog bubnjara i glazbenika iz Rijeke, koji će sigurno za par godina kad sazrije kao glazbenik imati što reći i u jazzu. Braća Ružić su svoj posao obavila izuzetno dobro, naročito klavijaturista, koji ima samo 22 godine i koji je ukusnom nenametljivom i tehnički dobrom svirkom potpuno odradio svoj posao da mu neke starije koege mogu biti zavidne na ostvarenom i obavljenom poslu. Naravno istaknuo sam posebno Zvijezdana Ružića (klavijaturistu) zbog toga što ima samo 22 godine , a u sviranje kontrabasa se ne kužim kao i većina vas običnih ili neobičnih smrtnika. No da se razumijemo, uopće ne dovodim u pitanje virtuoznost njegovog sviranja kontrabasa, već sam htio naglasiti da su mi klavijature mnogo udomaćeniji i bliži instrument od kontrabasa, pa je to i logičan slijed sagledavanja situacije.

Vedran Ružić in da ekšn

Denis Razumović,  večer je otvorio sa jednom skladbom, koju je odsvirao na tenor saxophone-u,  koji je zvučao dosta tiho (zbog timbra samog instrumenta) pa prva kompozicija nije došla do izražaja i legla tonski kao da je riječ o solisti na jednom instrumentu, no već u drugoj kompoziciji (Ograda ispred kontinentala) koja je odsvirana na alt saxophone-u unijela je ono što bi mi rekli svijetski zvuk u TUNEL. Osonbo stvar koja mi se je najviše dopala sa štihom funka u sebi, ritmična i nenametljiva.
Drama.
To je tako dobro zvučalo, da se ja nisam pomaknuo tokom slijedeće dvije epoizode sola na tom saxu. Zatim je došla na red kompozicija svirana na soprano saxophone-u kojoj je falio onaj šmek i ton kojim su odisale kompozicije svirane na altu. Sopran saxophone je vrlo zajeban instrument koji pita način i određenu vrstu melodije kao  i trajanje zvuka i odsvirane melodije na njemu, tako da instrument postaje sam sebi zamka. Recimo izuzetno dobro zvuči na Stingovom albumu u pjesmi Englishman in New York. Odlično zvuči i na albumu Witner Lights grupe OREGON iz davne 1974 godine. No to je stvar ukusa i nebih se upuštao u takve ocjene…
Definitivno Denis Razumović ima šut na tenoru i to takav da se može nositi sa svijetskim naslovima jazza u tom području muzike. Denis Razumović može se popeti na bilo koji stage na svijetu uz bilo koga, a da se ne osramoti niti jedne jedine minute. Kad bih taj jazz usporedio sa jazzom Elvisa Stanića, onda bi taj jazz bio pravi jazz, nepatvoren , iskren bez ijedne trunke sumnje u izričaj kojim on vlada i kojeg prikazuje. Kod Stanića nisam nikad imao takav dojam, a to je možda zbog toga što sam godinama sa njim svirao pa ga poznajem u dušu i on će meni uvijek biti više rock gitarista nego jazz muzičar, bez obzira na sadašnju situaciju i na njegov status i vještinu – jazz je nešto drugo…. Isto tako moram spomenuti i Čarlija koji svira taping na gitari, najme i on me je osvojio na prvu loptu, ..nakon tri tona…
Način na koji Denis svira sax (tehnički i zvučno) podsjeća me na stare američke majstore jazza, koje bi mogli prije sresti u New yorku u nekom zabačenom i pustom baru nego u Rijeci.U iznenađujuće dobroj atmosferi u TUNEL-u ta je muzika dobila još više na svom izričaju i doživljaju kod publike koja je to pozdravljala aplauzom u pozatim i predvidljivim terminima. Nenametljivo, tehnički virtuozno, tonski zrelo i pitko sa stvarno dobrom ekipom ostavio me je opuštenog na dvosjedu u kutu TUNEL-a, u feelingu da bih to mogao slušati satima i satima bez da mi bude dodadno i nametljivo.
Kad bih to usporedio sa Mat Bianco-vim koncertom u Opatiji u Augustu 2010 g. gdje sam znao što ću slušati i gdje  nisam dobio ono što sam htio i očekivao, ovdje sam došao na potpuno nepoznatu platformu koja me je totalno i neočekivano ispunila preko mojih očekivanja. Ponekad (ali samo ponekad) pomislim na čas  kako su ti dečki (koji su onda znali svirati u vrijeme kad sam bio učesnik Ri Rock scene) pobjegli u jazz gdje ih nitko neće uznemiravati i tako se ogradili od onih idijota koji su zasjeli na riječku scenu 80-tih godina, ali to je samo jedna misao ili možda nije.
I da završim,….ako vam se pruži prilika da negdje vidite da će svirati Denis Razumović, nebitno hoće li to biti u vašem gradu u Hrvatskoj , Sloveniji, Srbiji ili BiH, Njemačkoj ili Austriji,…ma bilo gdje u Europi, svakako to odite pogledati i poslušati, jer vjerujte mi na riječ; da je Denis Razumović kojim slučajem Amerikanac – sada bi bio Bog i to bez pretjerivanja. Pustite što će vam reći netko drugi, ja vam to kažem iskreno nevezano za išta, bez zlobe zavisti i ikakvih interesa. Tako je lijepo poznavati takve ljude osobno, koji se ne preseravaju, nisu nametljivi i što je najvažnije – znaju vam na cesti naći vremena, da vam kažu dobar dan…a to jako cijenim…
Fotke su načinjene mobitelom u jako slaboj rasvjeti ali imaju svoju draž kliknite za uvećanje na fotku.