Razmišljao sam dan dva da vam ovo napišem ili ne, jer je tema škakljiva posebno za ljude čiji je život i znanje upražnjeno duhovnim stvarima , ne materijalne prirode, neopipljivo ili vidljivo- ali čujno.
Postoji nešto što je TAJNA – prava tajna, koju još nitko nije do kraja dokučio u potpunosti, tek zahvatio mali dio vrlo složenog mozaika za koji ne znamo što ukupno predstavlja. Sve što znamo puka su nagađanja.
Što je život ?
Zašto umiremo i što se događa sa nama nakon što umremo?
Ovo štivo nije za debile, praznoglavce koji ne vjeruju u ništa , jer su i sami ništa pa prema sebi sude i druge.
Moram početi od početka, ..no početaka ima mnogo jer uvijek nešto počinjemo novo. Na koji početak da se nadovežem.
Kuća koju je naslijedila moja mama stajala je godinama prazna. U njoj je živjela njezina tetka, koja je umrla . Nakon što je umrla trebalo je tu kuću isprazniti od svakakve krame, za koju je riječ KRAMA, kompliment na komplimentima. Tako smo ja i moj sin, nakon dvije godine ušli u kuću. Sutuacija je bila takva uključujući i financije da si nismo mogli priuštiti dnevno putovanje simo i tamo od 150 km pa smo odlučiili prespavati- ali u autu, jer unutra ne bih prespavao u to vrijeme za nikakve pare na ovom svijetu. Kad smo konačno nakon dva dana radeći čitav dan iznesli svo smeće koje se je moglo staviti u vreće, izbrojali smo 54 ogromne vreće smeća, madrace i krupni otpad neću ni spominjati.
No, sve to je bilo od drva stavili smo na stranu i položili. 2006 g žena sin i ja, krenuli smo zbog već poznate situacije, uređivati kuću, za ne daj bože svaki slučaj kao nužno zlo. Opremili smo kuću namještajem, tepisima, posuđem i napravili jedan mnimum, da se tamo može u nuždi živjeti.
Što sam sve proživio u toj kući možete čitati u sekciji PARANORMALNO na blogu.
Da sad ne duljim, prije tri dana, odlučio sam usred noći, da moram promijeniti vrata od kuhinje, koja su bila jako trošna (vidi sliku). Jednom prilikom netko je u Rijeci adaptirao stari stan i izvadio sve štokove sa vratima od libanonskog ariša i ostavio uz smeće. Rijetkost je da naiđes na kompletna i neoštećena vrata sa štokom, pa sam ih pokupio i odnesao u Gorski Kotar u podrum, gdje su zimila 10 godina. Jednom sam prilikom, htio promijeniti jedna vrata, pa sam ih išao izmjeriti i zaključio da su mi prevelika, pa sam ih ostavio, ako jednom budem uređivao tavan da ih ugradim gore.
Nije mi dao vrag mira i u 2 ujutro, spustio sam se u prizemlje, izmjerio vrata i zaključio da su mi taman za ova vrata koja moram zamijeniti. Sutradan sam se dao na posao. Nije bilo kako sam mislio da će biti i ugradnja vrata uzela mi je ravno 24 sata posla – dva dana, po 12 sati non stop. Izmjena vrata nije jednostavna, dobro sam se nazajebavao sa tim- ali,… uspio sam i imam nova vrata koja kulturno izgledaju, dobro se zatvaraju, dihtaju – sve 5
Nakon što sam vrata namjestio odlučio sam popraviti još jedna vrata, koja se nisu dala zatvoriti i zaključati pa sam odlučio i to konačno riješiti dok sam u motu, pa mi je i to neočekivano oduzelo još par sati.
Kad sam završio, a bila je već noć, sjeo sam u stolicu za kompjuterom mačka mi je po običaju odmah skočila u krilo i zadovoljno počela prest. Gladeći mačku po glavi gledao sam u troje vrata odjednom, vrata sobe u kojoj sjedim, vrata na kojima sam popravio bravu i zatvaranje, te vrata koja sam tek ugradio. Svo troje vrata bila su širom otvorena. Svi prozori su bili zatvoreni – jer ložim, kao i ostalo troje vratiju koje nisam vidio, a koja su bila širom otvorena.
Jedina vrata koja su u to vrijeme bila zatvorena, su bila ulazna vrata, koja su bila zaključana iznutra.
Uhvatio sam rukom šalicu sa kavom i otpio gutljaj, osjećajući to zadovoljstvo sa učinjenim poslom. Kad sam šalicu od kave spustio natrag na stol, začuo sam kako su se neka vrata, glasno zalupila, ko da ih je zatvorio PROPUH. Udarac je bio dubok i snažan, glasan i osjetio sam na podu od dasaka, kako se je pod zatresao tog momenta od tog udarca.
Istovremeno kroz glavu su mi proletjeli svi mogući zdravorazumni zaključci, koji bi opravdali taj zvuk i vibraciju, koja je popratila taj udarac. Zapravo, zvuk je izgledao kao da je dolazio iz neke udaljene prostorije u kući – koja ne postoji, ili iz prizemlja, ali nikakvog opravdanja nisam za to našao. Prva je reagirala mačka koja je skočila sa mog krila i krenula u kuhinju, pa sam se ustao i ja – i pomislio još dodatno, da možda nisam ostavio otvoren prozor u spavaćoj sobi. Otišao i sve pregledao, ali sve je bilo baš i dalje onako kako sam vam opisao. Niti jedna vrata se nisu ni pomakla od pozicije u kojoj su bila. Ono što se je dalje dogodilo, me je iznenadilo do krajnjih granica. Mačka je počela gledati po stropu te pogledom pratila nešto i ušla natrag u moju sobu, pažljivo prateći nešto u razini stropa i to nešto je došlo do mog kompjutera i tu je mačka zaustavila praćenje nečega.
Tek danas sam povezao da sam mijenjao vrata i da sam zapravo i čuo zvuk vratiju, koje je netko zalupio glasno za sobom. Za ne vjerovati. Ali tu nije kraj, …
Kuhao sam ručak i dok sam kuhao, opet sam začuo usred bijela dana, kako je netko opet zalupio vratima i opet iz neke pozicije gdje uopće nemam vrata.
Tokom dana sam razmišljao o tome što se događa sa čovjekovom dušom nakon što umre. Da li je moguće, da se netko toliko veže za mjesto u kojem je živio, za stvari, za kuću, ili za to mjesto, da pod nekim čudnim okolnostima može upravljati materijalnim stvarima, koje su na duhovnoj razini.
No glavni dio ove priče tek dolazi, a kad sam to vidio, podigle su mi se sve dlake na tijelu, jeza me je prošla cijelim tijelom, i nakon toga sam se upitao, da li je moguće da čak i stvari mogu biti na duhovnom nivou. To bi značilo da svaka kreacija – čak i ona materijalna, ima svoj duh i da može biti postojana i nakon što nestane – kao materija.
Evo epiloga ove situacije.
Umjesto odvoda za tkz. sivu vodu, imam plastičnu bačvu od 200 l, gdje tu vodu sakupljam i koristim je za ispiranje WC-a. Danas se je napunila do vrha (a da to nisam ni znao) ali mi je nešto reklo da danas ispraznim bačvu, jer moram oprati robu. I dođem ja u prizemlje i vidim bačva puna do vrha. Da sam još nešto oprao, ruke ili nešto isprao, poplavio bih prizemlje. Život je nevjerojatan. I tako ja odoh po crijevo za ispuštanje vode iz bačve. Kako znam gdje je crijevo nisam upalio svijetlo, već je svijetlo od sunca dopiralo kroz male uske prozore, osvijetljavajući jedno mjesto na zidu. Slučajno sam pogledao u tom smjeru i preoznao na tom mjestu nekadašnja VRATA, koje je netko zazidao, a koja se ne vide kad upališ svijetlo. Premro sam od jeze koja me je obuzela, jer sam iz tog smjera začuo zvuk vratiju – to je ujedno i najudaljenije mjesto od mene na drugoj strani kuće u prizemlju. Buljio sam tupo u to mjesto, a zatim se približio i zaključio da su tu nekada bila vrata koja su bila ulaz u kuću kroz prizemlje.
Molim vas pročitajte ovo pažljivo.
Ovo što ćete pročitati nije nikakva šala ili zajebancija. Tokom 2012 g , nakon što sam otišao spavati, svakodnevno bih nakon što sam zaklopio oči , a zatim ih naglo iz nekog razloga otvorio u međuvremenu ugledao nešto o čijim detaljima neću pisati kako bih dobio točnu povratnu informaciju ukoliko ste i sami doživjeli slično. To je trajalo tako oko tri godine. U posljenje vrijeme , zadnjih mjeseci u 2015 godini to se je transformiralo u nešto sasvim prepoznatljivo i oblično što me je zateklo i usmjerilo da vam ovo napišem, jer sam siguran da se to ne dešava samo meni već i drugim ljudima koji možda misle da je taj vizuelni događaj vezan samo za njih. Pretpostavljam da to kao i bol u kuku je dio nekakve transformacije, no ova zadnja vrlo je znakovita zato što u djeliću sekunde vidim nešto što je vrlo znakovito i postojano, i što se je po obliku razvilo u to što sada vidim. Dakle da definiram i ponovim. U momentu kada zatvorim oči i nakon toga ih nakon nekog vremena nenamjerno otvorim prikazuje mi se nešto u djeliću sekunde što nestane i čini mi se da nas to dijeli od stvarnosti između sna i jave. Dakle poput svijesnog ulaska u san odnosno poput nekog potala. Kako ne bih utjecao na vašu prosudbu i izbjegao zlonamjerne osobe koje bi iz toga razvile lažnu priču.Molio bih vas da se mailom javite na moj e-mail i opišete mi da li imate takve flash vizije koje traju stotinku sekunde ili manje i od čega se vizija sastoji. U koliko navedete isti ili sličan detalj ja ću vam na mail odgovoriti pa možemo o tome diskutirati .Potaknut time da ako to ne spomenem i zadržim kao osobni doživljaj neću saznati je li ta vizija stvarna i proširena na određen broj ljudi ili je proizvod neke optičke živčane refleksije.. Unaprijed se zahvaljujem na vašoj saradnji. Klikom na kontaktirajte autora bloga stupate samnom u kontat putem maila kojeg ste naveli kao vašeg
S dopuštenjem autora knjige SMRT JE BABY BLUE („živ sam itekako!“) autorice ELFRIDA MATUČ-MAHULJA objavljujem segmente iz njezine knjige koja je u originalu puno duža (133 stranice). Pa ukoliko ste zatinteresirani za kupnju njezine knjige možete mi se obratiti mailom pa ću joj proslijediti vašu narudžbu. Vi koji ste stani čitatelji moga bloga , znate da nikada ne objavljujem ništa tuđega osim u vrlo iznimnim prilikama. Smatram da je ovo vrijedno i te kako pročitati, i da će u vam pobuditi nadu i odgovor na vječito pitanje, umiremo li zaista ili je to samo prelazno stanje u neki drugi život. Ja sam 100% siguran da je, ne sumnjam u to, zato vam donosim ovaj izvod iz knjige koji to na jedan poseban način potvrđuje.Ovo su slike sa tekstom pa za njihovo uvećanje dovoljno je kliknuti mišem na sliku i ona se uveća za toliko koliko je dovoljno za pročitati. Kad završite sa prvom slikom kliknite na back ili strelicom unazad i zatim kliknite na slijedeću sliku i tako do kraja.
Zatrpan sam mailovima dojavama čitalaca bloga o raznim pojavama duhova, koje ljudi doživljavaju u obliku zvukova, kao što su lupkanje, hodanje po tavanu ili katu iznad gdje nema nikoga ili čak vizuelno se vide razni obrisi ili siluete na razne načine. Mnogi od tih koji se javljaju su bili oduvijek skeptici prema temi duhova, ili totalni nevjernici, pa su sa tim događajima još više iznenađeni i to pojnaviše zato, jer se ti događaji ponavljaju, a nemaju realnog objašnjenja ili ishodišta. S toga sam odlučio, napisati par redova i pokušati objasniti o čemu se radi, jer mi je postalo naporno odgovarati ljudima ponaosob, jer sam i sam promjenio i to drastično stajalište o viđenju duhova, tim više što sam ja na takve stvari prirodno senzibilan, pa sam ih uočavao i mnogo ranije.
Sada ću vam pokušati objasniti, što se događa i čega je to dio.
Vremenski bi se trebali vratiti jako unazad, ali da pojednostavnimo stvari, baviti ćemo se upravo sadašnjosti, kako bih sadašnjost mogao najbolje i najrealnije objasniti.
Dugo vremena sam i sam imao jednu doktrinu oko duhova, misleći da se duhovi došuljaju od nekuda, pa zatim vraćaju natrag odakle su došli.
Sesija prizivanja duhova, kod spiritističkih grupa ili osoba, sada će dobiti novu dimenziju u kojoj će prepoznati trenutak, odnosno vrijeme u kojem se nalazimo – po nekakvom TIMELINE-u, ili vremenskom zbivanju.
No, prvo da objasnimo i razjasnimo neke osnovne stvari, kao što su što je to duh , gdje prebiva i zašto.
Čovjek i njegov nastanak drže se u strogoj tajnosti, uključujući i to čija smo mi zapravo kreacija. Mi se zapravo, nismo smjeli dogoditi, ali to je jedna jako dugačka priča, u koju ne bih ovom prilikom ulazio, jer je vrlo neizvjesna i nepouzdana, isključivo što zapisi o tome (iz Biblije) nisu pouzdani, prepravljeni su i prepisivani tisućama godina, mijenjani kako je kome i kada odgovaralo.
Kako se čovjek nije kao kreacija smio desiti, Zemlja na kojoj živimo, je OGRAĐENA od svemira – pravog svemira i prostora, u kojem se i Zemlja nalazi.
Ukratko, mi smo zatočeni dvostrukom linijom, jedna je zatočenost od našeg KREATORA (koji nije Bog o kojem se priča i u koga se širokopojasno vjeruje kroz razne religije).
Drugo zatočeništvo ljudi i Zemlje, je ono koje je ograđeno izvana i čime je Zemlja izolirana od ostatka svemira od drugih entiteta i visoko svijesnih bića.
Dakle, mi smo pod dvostrukom paskom.
U tom prostoru, u kojem smo zatočeni i kreirani, kreirani smo sa razlogom. Osim što imamo tijelo, imamo još dvije stvari, a to su duh (duša) i eterično tijelo, koje je nešto između tijela koje imamo i vidimo i duše (duha).
Eterično tijelo je nakon smrti još «živo» i može se manifestirati u ljudskom okružju koje vidimo. Ukratko nakon smrti, ne prestaje život, već se nastavlja u svijetu, koji je tu pored nas ali je ljudskom oku nevidljiv.
Obitavamo kao takvi u 4 (i 5 dimenziji).
Četvrta dimenzija, je tranzitna dimenzija, u kojoj se ništa ne dešava, jer je ona prolazna i povezna, poput lifta u nekoj zgradi sa više katova.
Mi obitavamo u 3 dimenziji.
Sve dimenzije su razdjeljene i nedostupne jedna drugoj, osim četvrte dimenzije koja je dostupna svima osim trećoj dimenziji. Jedino što mi u trećoj dimenziji ne možemo svijesno u četvrtu dimenziju,..odnosno možemo, ali to sada nije bitno i nije tema.
Period od 3600 godina ili 3700 godina je period, u kojem je podignuta današnja civilizacija na Zemlji. Tu civilizaciju, treba gledati ukupno i globalno, bez obzira na stupanj napretka na raznim kontinentima i stranama svijeta. E sad, kad bi to vremenski prenesli na jedan veliki sat, koji pokazuje tih 3600 godina, kazaljaka na tom satu, bila bi blizu odnosno na samom kraju tog perioda, no kad bi pogledali taj sat i oduzeli na njemu, od našeg vremena danas, npr.100, 200 ili 300 godina, ta kazaljka bi bila još uvijek jako blizu konačne godine kojoj stremimo i približavamo se. Godine krakja i konačnog obračuna.
Pojavljivanje duhova, se je pojačalo upravo prije 300 -tinjak godina, a svoj vrhunac doživljava upravo sada,..danas i slijedećih dana i godina. To je upravo i razlog zašto se događaju te nama neobjašnjive pojave. U prijevodu, ulazimo u prostor preklapanja treće dimenzije u četvrtu dimenziju i to se upravo događa,… danas, …sada, ….ovoga trenutka, …dok ovo čitate, to se pojačava svakim satom, minutom ili danom.
To se događa zato, što nailazeći događaji, koji su pred nama i čiji smo svjedoci svakodnevno, biti će toliko strašni i značajni, da će se ublažiti miješanjem dimenzija, kako bi se čovjekova svijest promjenila i na taj način prilagodila događajima koji slijede. Poznato vam je već iz Biblije, vrlo poularni SUDNJI DAN kada će se mrtvi uzdignuti. Neće se uzdignuti, već je to sinonim za «progledavanje» onoga što se ne vidi – a tu je pored nas. Napisano je u prenesenom smislu – mi ćemo vidjeti mrtve, jer će nam miješanjem frekvencija, dviju dimenzija to biti omogućeno. Svako traženje načina, kako da iz kuće ili drugog prostora istjerate duhove je praktički nemoguće, jer se dešava slijedeća situacija.
Zamislite slijedeću situaciju. Imate jedno jako svijetlo i osvijetljavate prostor u koji ste ušli, svijetlo bi se postepeno širilo na djelove prostorije koju u mraku ne vidite. Povremeno bi ugledali miša, koji bi brzo utekao u mrak, gdje vi ne svijetlite i sakrivao bi se, pa bi ga vidjeli na djelić sekunde, dok bježi u mrak i to tako brzo, da ne bi bili sigurni što ste zapravo vidjeli i dali ste nešto uopće vidjeli, ali ta situacija bi trajala samo toliko dok ne bi osvijetlili čitavu prostoriju i otkrili da u noj nije samo mrak, već da u njoj ima stvari, koje od mraka niste vidjeli. To se sada događa sa duhovima, koje čujete ili na trenutak vidite. Zašto su ih neki ljudi vidjeli već ranije, a neki nisu, a neki su ih vidjeli kasnije, pa jednostavno zato jer nekim ljudima treba manje svijetla da nešto vide, a drugima više. To je čitava filozofija. Sada se nalazimo u vremenu, periodu, kad nam prilazi ta svijetlost i prelazi preko naših glava dalje u mrak sobe u kojoj živimo, a koju do sada nismo vidjeli. Duhovi nas vide, ali mi njih ne, prema tome otjerati duhove, je čin sa kojim im dajemo do znanja da ih čujemo, nakon čega se oni samo pritaje i nakon toga i dalje obitavaju tamo gdje su i bili. U duhovnom svijetu postoje isto tako dobri i loši duhovi, kao što i tu postoje ljudi, koji su dobri – ali ima i loših.
I tamo vlada borba , a vlada zato, jer su te duše zarobljene od svojih kreatora koji upotrebljavaju, te iste duše kao buduće fizičko roblje, koje će na zemlji patiti. Nemojte se zavaravati, da se nalazite na mjestu gdje vam je trenutačno dobro, ili vam je bilo dobro čitav život, zato jer upravo to što vam je tako dobro, dobro vam je da bi nekome bilo loše i da zbog toga pati, a patnja je jedini cilj ove planete i obitavanja na njoj. Možete reći da vas je baš briga za one što pate, ali taj što pati – to ste sutra vi, u drugom životu, a taj neki drugi život za koga vas sada savršeno boli kurac, je upravo taj kojeg živite sada, to nije neki drugi život , već samo onaj koji živite sada. Sada vam je super i nje vas briga za druge, da bi već sutra se rodili u obratnoj ulozi – ulozi patnje. Međusobna pomoć, ublažila bi tu patnju ili je anulirala, kad bi svijet i ljudi pobjedili pohlepu, sram, strah i ignorantost. No, to su najveće prepreke u životu čovjeka koji se rodi na Zemlji, jer su pravila postavljena tako i u takav svijet dolazite. Uđete sa jednom namjerom, koju potom zaboravite, zbog niza okolnosti u kojima se nalazite i u najboljem slučaju, jednoga dana ćete se zateći, da tu nešto nije kako treba, nebitno u kojem ćete se obratu živiota naći ,..patnji ili lažnoj materijalnoj sreći. Zato se kaže, svako zlo za neko dobro i svako dobro za neko zlo ili put do pakla popločen je dobrim namjerama,..
Ovaj svijet, biti će uništen, jer samo njegovim i našim uništenjem, postati ćemo slobodni i naše će duše izaći iz ovih tijela u kojim se nalazimo, ..to se je već desilo, no to zlo je pobjeglo i sakrilo se na Zemlju, a naše bivše prebivalište i planeta, na kojoj se je to već jednom sve dešavalo, sadašnji je pojas asteroida , ..planeta je uništena. Povijest se opet ponavlja, kazaljka je na kraju sata, sa svakim pomakom te kazaljke, pojačavati će se sve jače, ovo čemu sada svjedočimo. Konačan kraj zbog prelaska i nećemo osjetiti, onako kako mislimo, jer će utjecaj četvrte dimenzije, anulirati će bilo kakav strah ili užas,..ali ne kod svih. Vidite li ili čujete duhove, to je dobar znak, jer taj utjecaj uznesenja,neće zahvatiti sve, u tome se sastoji uznesenje ili takozvani rapture na engleskom jeziku. Uznesenje će biti osobeno i selektivno. Doći će do situacije, kad ćete pred sobom ugledati mrtvu osobu, potpuno jasno i transparentno, a da neka druga osoba koja stoji pored vas neće vidjeti – NIŠTA., ili više će osoba vidjeti tu situaciju – a ostali ne. Tad možete sa sigurnošću znati, da ste odabrani i da imate kartu za bezbolni odlazak iz ove gajbe ujedinjenih naroda. Ovo sam napisao samo zato jer u to nitko ne vjeruje. A onaj koji vjeruje će razumjeti napisano – a takvih je jako, ..jako malo.
Sa jednim sam se prijateljem dogovorio da se nađemo na pivi. Nismo imali nikakvo posebno mjesto u glavi, gdje da se nađemo, mogao bih čak reći, da mi to nije ni bilo važno, ..važno mi je bilo samo da bude pive, koju volim, drugo mi nije bilo važno. Nasumce smo odabrali lokal. Kako je taj dan bio petak, sa odmaklim satima, koje smo proveli pričajući, povećavala se je gužva u lokalu. Oko 22 h počela se je glasno puštati muzika. Već sam se dobrano odvikao od takvih mjesta i od takvog načina zabave. Popili smo brdo malih piva, nismo bili pijani, jer smo pili kroz dugi vremenski period,… pričali smo o svemiru i o događajima iza nas. ali i onoga što nas čeka. Razmjenili smo mišljenja, slažući se u potpunosti oko svega. Ljudi su u kurcu i to jako, a ovaj izlazak je to samo potvrdio. Promatrajući ljude koji su se gužvali oko nas, uočio sam gomilu prestrašenih ljudi, koji su površnom glumom, glumili mačo frajare i vrhunske pičke, našminlane i sređene, koje su uglavnom obitavale oko tipova, koji su im plaćali cugu. Muzika je treštala iz napaćenih zvučnika, koji su već odavno odslužili svoje, ali muzika je bila ok. Prosjek publike bio je iznad 30 godina, pa možda čak i više, a tome su doprinjeli stariji ćelavi muškarci, prosjedi, vitki ili debeli, a neki sa pancom, koje je držao kaiš na hlačama odijela. U nekoliko navrata, par ženskih guzica mi je stajalo ispred nosa , molio sam boga da ne prdnu, jer mi ne bi bilo spasa, ja sam sjedio, a one su stajale u kratkim minicama do pičića,nos mi je bioo uz njihovo dupe, tako da bi prdac brzo izašao van. Ja bih bio kolaterana žrtva.
U toj općoj gužvi, gdje nakon nekog vremena više nisam kužio, kako konobari znaju, tko je što naručio, tko je platio a tko nije, gledao sam komade koji su paradirali ispred mene, ali nažalost pravu guzicu nisam vidio, ili mi je možda promakla, u što čisto sumnjam.
Ta kolotečina uz još jedan BECKs u ruci i uz gustu zavjesu dima, pokoje upaljeno svijetlo, postala je jedna kompaktna masa, koje sam bio i sam dio. Svaki razgovor u tom žamoru i buci, bili su uzaludni. Pušio ne pušio, dima je bilo toliko, da sam nakon sigurno 5 godina, ponovo zapalio cigaretu – pod vjerovali ili ne. Sjedio sam i promatrao masu, dok smo uz svaku novu pivu nakon što smo se kucnuli, nastavili promatrati ljude, koji su plesali, pjevali , pričali i smijali se, ali uglavnom su pili i pušili…a onda praktički od niotkuda su ušle tri pičke. Prva je bila dosta visoka crna lijepih nogu i lijepe guze, predivnom dugom crnom kovrčavom kosom, ili možda tamno smeđom, teško je bilo odrediti boju kose u tom mračnom ambijentu, druga je bila debela i široka ko trajekt Prizma – Žigljen, najmanje tri tone težine, prirodna plavuša, jako lijepog lica, ali brate mili tijelooooo,…ni slonić tonić, joj nije ni do gležnja. Treću nisam zbog trajekta uočio,..ali zato ju je uočio moj frend…
Diskretno me je šutnuo laktom i glavom mi pokazao prema Sloniću Toniću zvanom – Trajet..
– Šta? – upitao sam glasno…
– Jesi vidio pičku? –pitao me je frend
– Koju? – pitam
– Plavu, iza debele…kaže nagnuvši se na moje rame
Okrenuo sam se i nimalo pristojno, počeo zuriti u tom smjeru, ali trajekt je stajao tako, da ni kurca nisam vidio. Stajale su sve tri na prolazu, poredane onako kako ih ja ne bih nikada poredao, ..ali ko mene šta pita.
Konačno sam je ugledao nakon pola sata zurenja.
Jako dobra, obična zrelija pička oko 40 – 45 godina, sa cvikerima koje je čine još jebozovnijom,..prekrasnog struka, u uskim niskim trapericama, do pičkice, moje visine, plavuša (ofarbana) malih sisica i predivne kruškaste guze…
Mrak…
Prava žena…
Tu nema razmišljanja.
Nisam skidao pogled sa nje, ali ne zato što sam buljio ko zemljak, već zato što je nikako nisam mogao vidjeti kompletnu – znate već zbog čega – zbog trajektne linije, koja je još uvijek ukrcavala automobile, ustvari izgledala je ko nepomični matični brod na nebu…
Popizdio sam.
Nije mi se zbog toga dalo ustajati, ali nisam odustajao i svakih minutu dvije škicnuo sam pogledom prema njoj. naginjao glavu, istezao vrat, saginjao se i molio boga da netko trajno ukine tu trajektnu liniju čim prije. Nek ugleda neki remorker i sretno otplovii zauzme pola druge sale za boga miloga,…bilo što…
Izgleda da je “ona” to primjetila,.. ali punoranije nego što sam ja to skužio, da je ona skužila, da ja gledam u nju. U jednom momentu, povuka je trajekt k sebi i nešto joj govorila u uho. Po reakciji i pokretima trajekta, zaključio sam da joj govori o meni. Zadnje što joj je rekla (čitam sa usana odavno) rekla joj je: nemoj se odmah okrenuti i i nakon toga je pogledala na sasvim drugu stranu. Nakon dvije minute (brojao sam do 120) trajekt se je zakrenuo i pogledao me ravno u oči. Pogledi su nam se susreli i to ju je frapiralo, te se je brzo okrenula natrag k plavuši kazavši joj, da sam skužio da su govorile o meni.Ali ni makac sidro joj se vjerovatno zakvačilo za dno…
Piva na pivu i nakon što su bubrezi obavili svoj posao, na red je došao mjehur. Kako mjehur ima svoj kapacitet, neovisno o kapacitetu boce, morao sam na WC.
Prolaz do WC-a bio je toliko širok, da komotno prođu dvije osobe, a da se ne dodirnu ni pod razno. Stajala je uza sami zid, u hodniku, koji je povezivao dvije odvojene prostorije.
Iza trajekta.
Prilikom ustajanja sa stolice, pogledi su nam se nakratko sreli. Kad sam krenuo prema WC-u između mene i nje, bio je veliki razmak, pri prilaženju pogledao sam je potpuno i zaključio da je to – TO..
To je bio onaj muški brzi pogled, blitz pogled, od desetinke sekunde, cijelu sam je izmjerio i snimio i spremio u folder, točno mi je pasala i po visini i po izgledu.
Predivan zreli komad, izazovnog lica i izuzetno jebozovnog tijela, ma ko Venera.
Imala je kratku majicu koja joj je pokazivala goli trbušič, bila je vitka za te godinem, a niske traperice, bile su malo iznad venerinog brezuljka , glatka, obrijana, ma divota
U momentu kad sam prolazio pored nje osjetio sam udar njene guze u moj kuk.
To je izvela tako vješto, da sam ostao zatečen tim postupkom,.. da li je bilo slučajno ili namjerno – ne znam, ali dotakli smo se,.. neplanirano s moje strane.
Okrenuo sam se i pogledi su nam se sreli, ko munje, pravo sjevanje, pravila se je hladna i nezainteresirana.
Nakon jedno sat vremena, otišle su.. Bilo je oko 2 i 40 ujutro kad smo izašli i mi.
Padala je kiša, auto sam ostavio oko 200 – 300 metara od lokala.
Krenuo sam prema autu, prijatelj je ostavio auto na drugoj suprotnoj strani pa smo se pozdravili i razišli. Na cesti nije bilo nikoga, hodao sam prema autu i na ovećem parkingu, bila su samo dva automobila. Otključao sam auto i sjeo, zatvoro vrata, sa moje desne strane sam čuo i vidio da netko dolazi , kroz prozor sam vidio žensku u kožnoj jakni kako otključava auto do mog auta, mahnito sam i refleksno pogledao kroz suvozačev prozor i to je istovremeno učinila i ona – pogledi su nam se sreli na sekund.
To je bila ona.
Na njenom licu nije bio nikakav faktor iznenađenja, emocija ili ičega drugoga, što bih mogao samo poželjeti u takvom trenutku, hladno je ubacila u rikverc i otišla.
Razmišljao sam u autu, kako je čudno, da smo parkirali auto jedan pored drugoga.
Kakve li smiješne slučajnosti.
Bila je sama.
Trajekt je otplovio. 24 remorkera je trebalo da ga odvuku
Vozio sam prema kući i razmišljao o cijeloj situaciji.
Moram priznati da sam imao užasnu želju poševiti se sa njom i to odmah bez ikakvih filozofija i suvišnih riječi, jednostavno je nasaditi i to odostraga s leđa , upravo je tako izgledala, na to me je asocirala.
Prošlo je nekoliko dana .
Moram priznati da sam razmišljao o njoj i to u nekoliko navrata.Nemam nikakvu naviku odlaziti u određene kafiće, na cugu, osim ako se tamo nešto posebno ne dešava, recimo neka svirka ili nešto slično i to samo ako znam na što ću naići..
Bio je utorak oko 5 sati poslijepodne, iz neznam kojeg razloga, opet sam se sjetio na tu žensku. Sjeo sam u auto i otišao ravno tamo – u kafić. Kad sam ušao u kafić, u kafiću je bilo troje ljudi i konobarica, sve prazno,… sjeo sam i naručio pivu i sjeo u kut gdje sam imao pregled nad cijelim lokalom. Za 10 minuta u lokal je ušla – ona..
Okrenula se je po lokalu kao da nekoga traži i onda kad me je ugledala, pogledala me je kao da smo se dogovorili i počela hodati ravno prema meni. Dok je prilazila uhvatio me je hladan znoj, situacija je izmakla kontroli i našao sam se odjednom u situaciji za koju sam mislio da ću bez problema moći savladati poput pravog alfa mužjaka. Sve je upućivalo na gotovu stvar, ali ja to nisam tog trenutka tako osjetio
Prišla mi i rekla:
– Bok…
– Bok.. – odgovorio sam i lagano se nasmješio ali ne prenapadno
– Nećeš mi ovo vjerovati, ali znala sam da si sada tu…znala sam da ćeš doći…
– Ne mogu objasniti….
– Razmišljam o tebi već tri dana non stop, uopće ne kužim zašto
– Neznam ni zašto sam došla…
Gledala me je ravno u oči…osjetio sam nelagodu sa njezine strane.
– Malo mi je neugodno rekla je tihim lijepim ugodnim glasom
– Mislim, nisi čak ni moj tip muškarca..
– Ne znam zašto sam došla, jednostavno mi je neki glas iznutra rekao da dođem, da ćeš biti tu, sama sebi nisam vjerovala, ..evo čudim se sama sebi,…došla sam jer sam bila sigurna da je to neka moja fikcija i htjela sam se razuvjeriti i reći stara umišljaš si stvari, …odi i uvjeri se sama budalo,..kad sam te vidjela,… kao da mi je kamen pao sa srca.
-Ti se meni jako sviđaš,..rekao sam joj nakon kraće pauze
– Primjetila sam…
Očekivao sam neku reakciju s njene strane nakon toga, no ona je bila kao da sam je izvadio iz nekog konteksta i doveo tu. kao da si nekoga izvadio sa sastanka na kojemu se je razglabalo nešto jako važno gdje su svi fokusirani nan neki problem
Tog momenta mi nije bilo do ničega.
Najmanje do seksa, ili bilo kakvog pokušaja ičega po tom pitanju.
Iskreno bio sam poprilično preplašen.
-Eto ,..rekla je
– Idem…
Pozdravili smo se i ona je otišla.
Nisam je pitao ni kako se zove, zapravo uopće nismo pričali o ičemu.
Ne znam zašto se je to desilo i sa kakvim sam načinom razmišljanja to postigao.
Nakon toga sam shvatio, da moram paziti na što i kako mislim…ovo mi je bila samo opomena, demonstracija jedne stvari, za koju nikada nikome ne bih vjerovao da mi ju je ispričao.
Ali to nije sve u vezi ovog slučaja.
Večer prije toga desilo se je nešto jako neobično i postojano i to upravo dok sam razmišljao o njoj. Nažalost to ne mogu opisati, jer se tiče i drugih osoba, koje bih morao navesti, a koje su bile tome prisutne, a sa time bi bila ugrožena njihova privatnost, ali i moja privatnost.
Tiče se teleportacije, nekontrolirane teleportacije koja je prestala igrom slučaja prije nego je izvršena – a započela je.
Ljudi koji su prisustvovali tom događaju, ragirali su, ali nisu bili svijesni što se je dogodilo.
O tome ću uskoro napisati jedan post.
Pazite što mislite, to je sve što vam mogu reći, realizacija misli nam je totalno nepoznato polje. Izgleda, da je neka blokada, koja je do nedavno postojala – uklonjena i mislim da se to pokušava zatajiti od ljudi. Sasvim mi je svejedno, da li ćete mi to vjerovati ili ne. Ovo sam napisao, za one koji jako dobro znaju što sam napisao. Oni će ovo shvatiti i te kako ozbiljno.
Dešava mi se da tokom dana, pomislim nešto loše i zatim odmah to moram stornirati i okrenuti izgladiti, jer me je od toga počeo hvatati strah, ne klasični strah, već da si ne napravim nekakvu štetu. Gledam razmišljati pozetivno i to sam konačno postigao nakon dugo vremena, ali misli odlutaju i to lutanje misli, mislim da je najefikasnije/opasnije.
Ovo je bila telepatija – ali sa potpuno dugačijjom realizacijom.Pitam se što je još pored / iznad , nad nama što nam je omogućeno, a o čemu pojma nemamo i što ne znamo kako kontrolirati
U životu postoje stvari, koje ne možemo nikako objasniti, ili možda možemo ali su većini ljudi neprihvatljive..
Ovo što ću vam napisati desilo se je ljetos.
Nisam odmah pisao o tome, čak sam se i dvoumio da o tome nešto napišem.
Priča je jezovita, ali istovremeno i humana i čudnovata i potpuno neobjašnjiva, jako duboka i ostavlja vas sa čuđenjem ali i divljenjem, dubokim poštovanjem i nadom za život kojeg živite…
Svaku večer (ne baš svaku, ali uglavnom svaku) ja i supruga izađemo u grad i prošetamo centrom. Pri tome pokupimo prazne boce, ali i nađemo svašta, ali u stvari to je nebitan dio, jer mi se ustvari…šetamo….
Ulov je ponekad nevjerovatno unosan, ali zna biti i dana, kad ne nađemo tokom šetnje gotovo ništa.
Nažalost ima i takvih dana. Netreba zbog toga biti tužan ili zabrinut..
Te večeri negdje tokom Augusta 2012 godine iza mog rođendana, izašli smo u grad u običajenu šetnju, jer nama je to uvijek samo šetnja. To je šetnja koju jedva čekamo, postala je skoro obaveza, ali mi uvijek kažemo ,..to je samo šetnja… i tako mora biti…
To je bio jedan od onih dana, kada nismo ništa «uhvatili» i već smo bili pri kraju šetnje.
U torbi koju nosim sa sobom, imao sam možda dvije ili tri prazne plastične boce.
Nismo platili struju za prošli mjesec i nismo imali nikakve gotovine u novčaniku.
To je jedan od onih glupih dana, kad zaribaš stvari stanu i nema love…
Promjenom svojeg stava o tome, naučio sam se ne nervirati ili biti zabrinut zbog toga.
Nisam zbog toga bio u nikakvoj zabrinutosti ili stresu.
Jednostavno znam da netko drugi sa time upravlja i ja tu ne mogu napraviti – ništa.
I dok sam ja gledao u jednu praznu baju, koja je bila zadnja u nizu i pri kraju naše šetnje, moja supruga je podigla pogled i nešto gledala u vis.
Nisam išao za tim, ali sam to uhvatio krajičkom oka i već sam krenuo, no ona me je zaustavila rukom i rekla da čekam, jer da joj je neka žena mahnula sa nekog balkona i rekla pokazala rukom da pričeka. Nije govorila, već joj je rukom pokazala i mahala rukom da pričeka…
Ljudi obično kad sakupljate boce, znaju preko balkona baciti najlon sa praznim bocama, pa sam pričekao.
Čekao sam jedno minutu dvije i zatim rekao ;
– Daj ajmo ća..
U tom momentu na jednom balkonu, u totalnoj sjeni od gradske rasvjete u toj ulici, gdje nije dopirala nikakva svijetlost, pojavila se je neka (po mojoj procjeni starija žena ) i mahula mi rukom. Pogledao sam prema tom balkonu i nakon nekoliko sekundi, primjetio da je žena nešto bacila.
No to nisu bile boce, ..
To «nešto» je palo i otkotrljalo se ispod jednog parkiranog automobila i čak to isprva nisam niti mogao pronaći , već sam se morao sagnuti (kleknuti) na tlo (tratoar) i zaviriti ispod auta – ali nisam ništa vidio. Jedino što sam uočio bio je zgužvani smotuljak kutije od cigareta pored kotača parkiranog automobila, koje sam podigao i tupo gledao u njega. Podigao sam pogled prema balkonu i tog momenta sasvim jasno vidio osobu koja je bila nagnuta preko balkona i koja se je naglo povukla unutar balkona. zadnje sam vidio lakat od te osobe,.žene…
Gledao sam u tu zgužvanu kutiju od cigareta i otvorio je.
Unutra su bile tri zdrobljene (prelomljene na tri djela) cigarete. Pomislio sam da je žena prolupala i držeći to u ruci krenuo sam prema ženi koja je stajala na drugoj strani ceste i čekala me. Ja čak i ne pušim, a i da pušim koji ću kurac sa slomljenim cigaretama, pomislio sam i zaključio da je stara valjda luda brižna. Supruga me je pogledom pitala o čemu se radi , a ja sam joj bez da me išta pitala, otvorio kutiju sa tim zdrobljenim cigaretama i pokazao joj sadržaj, rekavši pri tom da je stara vjerojatno prolupala.
U momentu kad sam na svijetlu ugledao ponovo sadržaj kutije, uočio sam jedan smotani papirić koji mi je izgledao kao 20 kn. Nasmijao sam se i bez da to provjeravam detaljno stavio sam to u džep, smijući dovitljivosti te gospođe koja je to tako dobro kamuflirala pri tome podigavši pogled prema balkonu, koji je sav bio u tamnoj sjeni od ulične rasvjete i rekao glasno; HVALA LIJEPO..a moja zahvala je odzvanjala pustom ulicom po noći…
No na balkonu nije bilo više nikoga…
Kad smo došli iza ugla, izvadio sam kutiju iz džepa i izvukao tih 20 kn – koja su ustvari bila novčanica od 500 kn.
Nisam mogao vjerovati očima.
Pokazao sam ženi novčanicu, razmotavši novčanicu do kraja i provjeravajući da li je prava. Zatim sam se vratio iza ugla i ponovo pogledao prema balkonu, ali na balkonu nije bilo nikoga.
Drugoga dana išli smo tokom dana u grad i prošli istom rutom. Pogledao sam na balkon, ali bile su navučene roletne. Nije bilo nikakvog traga da je netko u stanu. Slijedećih dana stalno (kao i uvijek) prolazili smo tamo, ali roletne su stalno bile navučene….i nije bilo nikoga.
Konačno jednoga dana, pitao sam jednu osobu koja stanuje u toj kući,… u stvari ta je osoba imala u bunkeru auta neke prazne boce, pa me je zaustavila da mi to da….tu sam iskoristio priliku i upitao je, tko stanuje na tom katu pokazavši joj balkon prstom. Ženska je rekla da tu ne stanuje nitko i da je u tom stanu umrla jedna žena, koja je unutra ležala mrtva preko dva mjeseca i da je to bio takav smrad, da su morali zvali policiju i vatrogasce i kad su ušli unutra našli su je u raspadnutom stanju. Stan je tako smrdio da je mjesecima bio otvoren dok se to nije izračilo.
Jeza me prožima dok vam ovo pišem.
Moram se vratiti sigurno godinu dana unatrag ili možda i godinu i pol, kad je policija ogradila trakom to mjesto i kad su došli na uviđaj, sjećam se kao danas, kako smo se ja i supruga pitali što se je to tamo dogodilo.
Zgrada ima kućni broj 8.
Ali ako mislite da je tu ovoj priči kraj, grdno se varate.
Da li je to povezano i kako je povezano ne mogu to dokučiti, no evo što nam se je desilo u istoj ulici ispred iste zgrade – zgrade broj 8.
Kasno navečer šetajući pored te zgrade, od niotkuda nam je pred noge palo sa neba novčanica od 200 kn.
Možete zamisliti kako smo se osjećali, mislili smo da nas netko zajebava.
Pogledali smo u zrak i unazad prema balkonu – ali balkon je bio zatvoren. Nigdje nikoga kasno navečer…
No pazite koji smo razgovor vodili prije toga ja i supruga.
Kaže supruga ovako;
– Kad ćeš me voditi na pizzu?
A ja joj odgovaram;
– Čim mi uleti neka lova, obećajem da ćemo na pizzu
Nismo prošli niti 100 m, a sa neba nam je pred noge doletila /sletila novćanica od 200 kn.
I onda sam rekao;
-E sad te vodim na pizzu…i odveo sam nju i sina na pizzu.
Želio sam vam sa ovim reći slijedeće:
Mi apsolutno ne utječemo na ništa na ovom svijetu. Kad bi mi to znali i prihvatili (a ja to znam, ali sam malo to na žalost prekasno shvatio) prestali bi se nervirati.
Prestanite se plašiti sutrašnjice. Mi smo tu samo kako bi izvršavali zadatke, koje je pred nas i zbog nas, postavio duhovni svijet, koji jedino uz našu pomoć, može funkcionirati u ovom materijalnom svijetu.
Počnite živjeti skromno, razmišljajte i počnite promatrati stvari oko vas.
Vi ste kao i ja samo vozilo – robot, izvršioc, ono što vi možete promjeniti neznatno je, možete time i jako zajebati stvar i možete postati beskorisni, trčeći za novcem i neskromnim životom punim beskorisnih i prestižnih stvari. Ja sam zarađivao sa muzikom odlično, imao sam honorare, koje mnogi od vas mogu samo sanjati. Ne znam što bi me sada natjeralo da idem svirati za novac. Čudim se sebi da sam to uopće radio. Ne mogu to sada vjerovati ili prihvatiti. Išao bih sada svirati samo u situaciji, da mi je obitelj izuzetno ugrožena ili gladna. Spremam jedan članak o tome kako možete preživjeti, a da ne radite u firmi ili kad ste nezaposleni, ali morate pri tome uzeti u obzir, da ćete se morati u vašoj glavi drastično promjeniti. Morati ćete odbaciti neke stvari i zato ćete morati imati, jako mnogo hrabrosti. Reći ću vam kako ćete izaći iz sistema 80% (radim na 100%). kad to učinite, otvoriti će vam se duhovni put. Za to vam treba cca oko 2 godine, možda i godina, jer se stvari odvijaju sve brže, ali u kojoj ćete se morati odreći sadašnjeg života, spustiti se na dno i popeti natrag, drugim ljestvama, kako bi shvatili do kuda možete ići, a da ne osjetite nikakve posljedce. Na tom putu, vaš će razuum i svijest, doživjeti mnoge promjene, posebno prema materijalnom svijetu, koji je odgovoran za vaš život i vaš strah i strepnju od što donosi sutra. Ništa vas nakon toga više neće plašiti, jer ste već ondje bili i savršeno poznajete put. Jeste li spremni ostaviti sve i izaći iz ovoga i vidjeti da uopće ne upravljate vašom sudbinom i imovnim stanjem. Većina vas je jako zbog toga nesretna, zato jer imate krivu predodžbu o životu i njegovim vrijednostima. Kad budete (ako budete) to upoznali smijati ćete se vašem prijašnjem načinu života.
Zadnjih dana odlučio sam riješiti sve trolove koje ću sasvim jednostavnim načinom skinuti jednom za uvijek sa kurca, sve moje mrzitelje, nevjerne tome, jednog po jednog. Počeo sam sa Cybermikanom koji je lagao i za kojeg sam iz razgovora/snimkom sa Krešimirom Mišakom prezentirao kako se to radi. Danas imam novo iznenađenje za debilne kretene. Vidite, jednom sam napisao sam da se moj skeleton bitno razlikuje od drugih ili tkz običnih ljudi. Optužili su me da izmišljam, sprdali su se sa time po forumima, pokazao sam vam na fotografijama na facebooku implante koje imam u tijelu na lijevoj ruci i ispod lijeve ključne kosti, a sada ću vam pokazati kako izgleda moja kralježnica, ako vas interesira možete slikati svoju pa ih usporedite . Gledajući rengendske snimke uočio sam još jednu interesantnu stvar, a to je da je moj ATLAS NA MJESTU. To spada u rijetkosti. Eto vam rengendski snimak pa razbijajte glavu , možete zatražiti i mišljenje stručnjaka kako bi vam on objasnio BITNU razliku između moje kralježnice i kralježnice običnog – standardnog homo sapiensa. Za uvećanje kliknite na sliku. 1969 godine kad sam kao dijete bio operiran operacija je kasnila nekoliko dana, prvi problem je bila krv koja se nigdje za mene nije mogla nabaviti, a drugi je bio čekanje stručnjaka i doktora iz NASA–e koji su me došli pregledati i slikali sa onim velikim fotoaparatom i blicom kao iz crime scene – zašto? E to vam još neću otkriti, ali snimak kralježnice nek vam bude dovoljan , vjerujte ne bi voljeli vidjeti više od toga. Nakon ovoga sjebat ću sve koji su me naganjali oko Hopi narukvica, (a to već radim duže vremena i to nije tako jednostavno, ali napredujem) nakon toga zatvoriti ću blog i samo određeni ljudi će moći čitati što pišem.
Znam točan datum kad će se nešto desiti i što će desiti. Želim vam ugodan dan.
Ne moramo biti baš jako pametni, da bi primjetili stvari koje se dešavaju oko nas u posljednje vrijeme. Internet je pun snimaka masovnih prikaza UFO-a . Svakako ste uvidjeli da se u zadnjih godinu dana, pojačala pojava tkz. letećih tanjura ili popularno nazvanih UFO-a. Razmišljao sam, zašto je tako pojačana prisutnost tih letjelica i pojava, baš sad i ima li to nekakvu poruku ili posljedicu koja je na vidiku?
To je sa sigurnošću teško reći, ali ako se čovjek posluži logikom, vrlo brzo može doći do odgovora, koji bi mogao dobro sjesti kao puzla u svoj utor.
Kao što sam već pisao, prema crtežima na raznim artifaktima ili unutar pećinskih zidova, koji su stari i po nekoliko tisuća godina, nalaze se crteži bića i njihovih prevoznih sredstava, koji se izgledom bitno razlikuju od čovjeka. Na taj način, su ljudi povezali, da se prije velikih globalnih katastrofa (a koje su zapravo normalne prirodne pojave poput okretanje polova Zemlje) na Zemlju među ljude, spuštale napredne civilizacije ili bogovi, koji su ljudima u tim prilikama, izašli u susret i vjerojatno im pomogli da se sklone, ili spase, ili su im pomogle oko ponovnog dizanja na noge, nakon velike devastacije kopna i mora. Pretpostavlja se da su to bogovi, kreatori ljudske rase. Nije nužno da su gosti sa neba, neki drugi bogovi, odnosno samo pomagači, sa visokom svijesti i osjećajem za humanost. Možda je naša vrsta napuštena od naših pravih kreatora, pa su promatrači uskočili i pomogli ljudima da opstanu. Prema Hopi proročanstvu, stoji da će se naši bogovi vratiti. Ali ne pišem to zbog toga, nego zbog jedne druge činjenice, koja nam može objasniti zašto SADA vidimo više UFO-a nego prije.
Mailom od ljudi koji čitaju blog, primam stvarno čudne opise događaja koje ti ljudi proživljavaju, kad to pročitaš u 100 ili 200 puta ponovo, onda daleko od toga da to možeš zanemariti, kao nekakvu slučajnu i nerealnu pojavu.
Pojava čudnih zvukova, dodira od niotkuda, ožiljaka na tijelu koje zateknu na sebi kad se ujutro probude, a kojih nije bilo kad su krenuli na spavanje, viđenje crnih sjena, osjet neobjašnjivih mirisa, pojačana telepatija i intuicija i sad na kraju sve češće viđenje stvari na nebu, koje prije nisu viđali. Ljudi su izgubljeni i ne shvaćaju što se zapravo događa, ali mi smo upravo u toku miješanja dimenzija, prilikom čega nam se ukazuju razne stvari, koje prije nismo vidjeli. Mnogi ljudi će psihički popustiti i završiti na psihijatriji, tabletama, drugi će šutiti i neće prepričavati svoja viđenja, kako ne bi završili u ludari. Doći će do pojačanog polariteta između «NORMALNIH» i onih drugih, senzibilnijih ljudi, koji su ušli u četvrtu dimenziju djelomično, ali prije ostalih .Ne možeš objasniti što vidiš, nekome tko je izvan kuće i ne može ući u kuću. Koliko god tvoj opis bio vjerodostojan, nedostupnost ulaska u tu kuću, činiti će onoga koji stoji vani, nadmoćnim dežurnim stražarem, koji će ostatku stada odblejati kako ti nisi «normalan».
Upravo se to događa sa ovim što pišem i jako mali broj ljudi, može razumjeti što ja uopće pišem, no ja sam igrom slučaja, zbog kliničke smrti, zašao u 4-tu dimenziju kao dijete i vidio i čuo stvari koje drugi nisu. Taj portal ostao mi je otvoren. Moje ponašanje tokom života ljudima je bilo isključivo i arogantno, zato jer sam znao što se točno događa, ali i što će se dogoditi. Uvijek sam se ravnao po tom osjećaju iznutra, nisam se obazirao na druge, niti imam namjeru to činiti u budućnosti.Većina bane na moj blog, nesvjesna da iza članka kojeg trenutačno čitaju stoji 680 napisanih postova i 6 knjiga. Tek kad bi pročitali sve moje postove na blogu – jer su zapravo oni povezani u jednu neodvojivu cjelinu, mogli bi shvatiti što želim reći i što mislim. Da ne postoje ljudi koji razumiju što točno pišem, ili želim reći, ne bih nikada nastavio pisati blog, napisao bih knjigu, pa ko hoće čitati neka čita.
Ali to nije poanta.
3D je zašao u 4D, ali to se nije dogodilo ove ili prošle godine, to već traje duže vremena. Cijelo vrijeme naglašavam, da 100 godina nije nikakav dugi vremenski period, na ovom satu koji ide, to je minuta do podne. Kad će se nešto desiti datumski- totalno je nevažno,..ali desiti će se i to jako, jako, jako, brzo. Mi tolikom brzinom ulazimo u jedan drugi svijet, da će pojava tog potala drugog svijeta, odnosno logičkog nastavka i stepenice na kojoj se trenutačno nalazimo, biti toliko jasan, da sve što smo naučili, biti će otkriveno kao manipulacija, sa našim pustim vjerovanjem znanstvenim krugovima i edukaciji kroz koju smo prošli. Ponavljam po stoti put, kvintni krug se najednom neće zatvoriti, moji kolege glazbenici jako dobro znaju što to znači. Znači ako postoji logički slijed i netko vas prevari i da vam krivu informaciju ili koordinate, nećete završiti na cilju. Ali ako vam se cilj pokaže na obzoru prije nego do njega stignete, vidjeti ćete da hodate po potpuno krivoj stazi. To će biti šok buđenje, koji neki ljudi neće moći preživjeti. Oni koji na obzoru neće ugledati pravi cilj, otići će ravno u FAŠIZAM. Znati da postoji cilj, to je već pola puta do njega i do uspješnog prestrojavanja. Treba znati slijediti znakove i vjerovati u njih. Četvrta dimenzija je samo prolaz – most prema glavnom cilju, a smrt ili oblik smrti, može biti način, na koji ćeš do tog cilja stići. Kažem smrti, zbog toga što je u ljudskom umu, smrt – bauk straha. Svi se boje smrti, ali zapravo ne boje se ljudi smrti, već se boje života, koji bi se nastavio u nekakvim mukama i bolovima kad ljudi ne bi odmah umrli i mučili se sa tim osjećajima, boli i nesigurnosti. Da nije tako, čovjek bi sa takvom lakoćom skočio kroz prozor. Kad netko kaže «ne bojim se smrti» – laže.
Gurnite ga kroz prozor, pa da vidimo da li će se instiktivno obraniti i izmaknuti da se zaštiti, ili će se pasivno pustiti da tresne na beton sa 16 kata, vrlo jednostavan pokus….
Ono što je nekome SF, drugome je realnost. Vaš ograničeni um i sposobnost da nešto prihvatite na drugačiji način, ne maštovitost i principjelnost čini ovo što pišem – glupim. Slažem se sa vama i ja bih tako reagirao, prema nečemu što ne razumijem.
Od kada pišem blog, razbio sam mnoge skeptičnosti, koje sam imao prema nekim stvarima. Neke sam doživio i sam. Kad ti deset ljudi koji se ne poznaju, pošalje identičan mail, a o tome nitko nigdje ne piše niti slova, počinješ kockice slagati drugačije u svojoj glavi.
NEPRIHVATLJIVO?
Ne postoje neprihvatljive stvari na ovom svijetu, postojimo samo mi čija granica razuma zaustavlja naše gledište neke situacije – neprihvatljivom.
Npr. evo jedne interesantne situacije, koja će većini biti ne prihvatljiva, odnosno biti će im prihvatljiva samo djelomično, a to znači da ne mogu progutati dalje od tamo, koliko im je stalo u glavu – ali progutali su dio jedne cjeline.
Nekada davno žena nije rađala.
BOG je pravio ljude.
Ovo je fraza nakon koje uvijek stanem i razmišljam.
Bog je pravio ljude – tako piše u bibliji.
Znači li to u današnjem smislu, da se je bog bavio genetskim inžinjeringom i izrađivao ljude? Klonirao ih?
Proizvodio mislima?
A onda je muškarcu (čitaj simbolično Adam) netko prišio kurac.
Sve se je promjenilo.
Kurac je promjenio čitavu priču.
Sve je otišlo u kurac.
Bog više nije proizvodio ljude.
To je Adam počeo raditi sam, postao je bog, ali pri tome je i uživao – u toj radnji – u SEX-u..
Moramo razdvojiti čin sexa kao užitka, od pravljenja djece ili ljudi. Sex je užitak i složena radnja uvjetovana – SPOLOVILOM!!!
Eva je prva probala sex, ali ne sa Adamom, nego sa nekim tko je imao kurac, a sexom je uvjetovana i njezina kazna – izgona iz raja (sinmbolično).
Ona je od Adama napravila (genetskim inžinjeringom – jebača), zato jer je to probala prije toga sa bićem koje je imalo kurac (pitonom- gmazom, reptilom). To je cijela tajna iz raja – jednostavnim jezikom napisana,… i ovo nisam ja izmislio. O tome su napravljeni čitavi doktorati i napisane knjige – knjige koje su nedostupne običnom čovjeku – vulgaris.
I to je dio obmane, i to vrlo važne obmane.
U jednom postu sam napisao, da je četvrda dimenzija autobusni kolodvor, gje se isprepleću razni putnici iz drugih dimenzija i svjetova. Četvrta dimenzija, nije održavajuća dimenzija, već tranzitna, poput predsoblja, hodnika. Iz četvrte dimenzije putevi vode svukuda.
Zamislite sad tranziciju ljudi i čitavog čovječanstva, kad se najednom počinju sretati sa bićima i entitetima, za koje su od kad je svijeta, takva bića spominjana samo u mitovima i legendama, ili takozvanim babljim pričama. To se upravo dešava. Zamislite stojite u redu , u koloni koja ima 7 miljardi ljudi i dok oni ispred ulaze u potal četvrte dimenzije i gledaju začuđeno oko sebe, ostali koji ih gledaju iz 3D, smiju se, jer ovi prvi vide stvari, koji ovi drugi ne vide – pa im izgledaju da su prošvikali. Zato kad vam netko, tko ima hrabrosti ispriča da je nešto vidio, što je neobjašnjivo, ne skačite pred rudo, pustite da to prespava noć i razmislite. Mnogi ljudi nemaju hrabrosti govoriti ili pisati ovo o čemu ja pišem. Ne čini to mene niti hrabrim i odvažnim, niti važnim, niti ludim. Kako ćeš nešto znati što je, ako to glasno ne upitaš. Nemaš se čega bojati ili sramiti, jer možda upravo osoba pored tebe prolazi kroz isto takve cikluse, misli da je luda, a boji se to nekome reći. Počnite razgovarati sa ljudima o tome. Neka vas ne obeshrabri njihova reakcija. Kad bih ja uzeo u obzir šta trkeljaju i palamude budale po forumima o meni, koji ne vide nažalost ni kurca pred nosom, ne bih trebao iz kuće izlaziti. Njihovi komentari, najbolje pokazuju na kojem su nivou i stupnju razvoja te individue, koje za sebe misle da su jako pametne.
Jesu pametne su iza nicka.
Kad su tako pametni i sigurni u to što tvrde (a ja jesam u to što pišem i tvrdim) neka nastupe i stanu imenom i prezimenom iza toga , pa ćemo u dogledno vrijeme vidjeti, ko će se kome rugati. Ja se neću sigurmno nikome rugati, ja vidim gdje se i na kom nivou nalaze ti ljudi.
Ne krivim ih, ali se svakim danom iznova čudim, njihovoj plitkosti, nemaštovitosti i ograničenosti, zadojenošću stečenim znanjem iz škole, nemogućnošću da se konačno prestanu držati za zid dok samostalno hodaju, ili neka skinu pomoćne kotače sa bicikle, i probaju voziti na dva kotača.
Još na kraju, osvrnuo bih se na masovno umiranje mladih ljudi od srca, mladih sportaša, glazbenika i ostalih koji su umrli od srca. Rečeno je da ove promjene kroz koje prolazimo, će biti zahtjevne i ljudi koji ih neće moći proći i prilagoditi im se umirati će od SRCA – masovno, jer im to srce neće moći podnijeti. No, ima još jedna stvar koju vam moram saopćiti ili prenjeti. Zadnjih desetak godina umire i gine na čudan način, jako mnogo vrlo mladih ljudi, a posebno djece, gotovo na bizarne načine. Najteže je izgubiti djete, to zna svaki roditelj koji je izgubio svoje djete.
No to nije uzalud.
Zbog situacije u kojoj se nalazimo, gdje će zasigurno veliki broj ljudi izginuti na različite načine, njihova djeca doći će u tom trenutko pred njih. To se dešava zato, jer su se ljudi toliko zapetljali u materijalni svijet na zemlji, da su zapostavili svoj duhovni život i totalno se odvojili od njega, u trci za novcem i prestižom, borbom za preživljavanje. Gubitkom života nakon takvog načina življenja, mnoge su duše ne znajući da su mrtve, ostale lutati bespućima četvrte dimenzije, neznajući pronaći put do prave kuće. U momentu masovne pogiblje došlo bi do strahovite gužve, koja će dolaskom vaše djece po vas, odvesti vas na siguran put. Oni vas čekaju i učinili su to za vas.
Tamo vrijeme ne postoji.
To su visoko svijesne duše, koje su to učinile žrtvujući sebe upravo zbog vas.
Tako mi je rečeno i tako vam prenosim.
Oni su tu pored vas. Preklapanjem dimenzija, sresti ćete se sa njima i oni će vam olakšati tu tranziciju, kako bi je laše prebrodili. Mnogi neće biti te sreće i izgubiti će razum. Posebno će biti teško ljudima, koji ne znaju razgovarati i podjeliti svoje probleme i viđenja, jer će ostati zaključani u svojoj psihi, a to je u ovom slučaju pogubno.
Iz Hopi proročanstva:
Ljudi će praznih glava hodati ulicama, praznih gradova i pri tome sretati demone i razna bića iz dugih svjetova…
Iako sam noću budan do ranih jutarnjih sati (dežuram u slučaju potresa, tako da je uvijek netko budan u kući i spavamo na smjene jer sam situaciju u kojoj se nalazimo shvatio vrlo ozbiljno) noćas sam legao ranije nego inače oko 3.30 ujutro. Zaspao sam relativno brzo i sanjao jedan jako čudan san. Odjednom sam se probudio, kao da sam spavao 8 sati, ko navijen, no na satu je bilo 4.30 ujutro, što je značilo da sam spavao tek sat vremena, a onda su krenule misli – sto na sat, poput kanaliziranih poruka od nekuda i od nečega,.. jednostavno sam primao od nekud informacije, koje su bile jako čudne, definirane ali na kraju i vrlo logične. Običnim ljudima koji ne ulaze u dubinu ovih suvremenih događanja, to će se učiniti naučnom fantastikom, no meni nije do nikakvog SF, nisam više mogao zaspati ni pod razno. Glas mi je sasvim jasno i čujno unutar mene govorio, da se sjetim Sunca iz djetinstva i mladosti, tjerao me je na sjećanja i razmišljanje,.. usporedbu Sunca, koje je na nebu, sjalo onda i danas. To me je ponukalo da se sjetim, da sam u zadnje vrijeme promatrao Sunce na nekoliko načina, ali sam isto tako primjetio, da u roku od samo nekoliko mjeseci (dva , tri mjeseca) više sa tim stvarima i opremom od prije, nisam mogao gledati u Sunce.
Igrom slučaja, sin se je počeo baviti fotografijom, pa sam došao do nekog starog komada filma (negativa) kroz koji sam nekad kao klinac gledao u Sunce i to nam je bila glavna fora. Pogledao sam kroz negativ u Sunce i primjetio, da sam na granici izdržljivosti da gledam u Sunce, oči su mi jako počele suziti, svijetlilo je izuzetno jako, pa je filter bio jedva (ali ipak) upotebljiv. Prije toga gledao sam kroz oćale za autogeno varenje, koje su sasvim dobro poslužile toj svrsi,..no sad su mi te oćale totalno neupotrebljive, nakon mjessec i pol dva, više nisam mogao gledati ni kroz negativ. Sunce je bilo jednostavno – prejako. Našao sam nekakav floppy disk od starih kompjutera 5,25 ” i rastavio ga i njegov disk od guste emulzije zaljepio sam, za široku kartonsku cijev, kako bih promatrao Sunce i to se za sada drži ok , ali primjećujem, da i to postaje slabo. Sunce se je promjenilo, u to nema sumnje, ali promjenilo se je negdje otprilike sredinom 80-tih godina. Ovo nije naše Sunce, ali većina ljudi to nije ni primjetila, a oni koji jesu, nisu ni željeli u to povjerovati- jer bi netko rekao da su ludi.
Evo što se je desilo.
Najprije je lansirana vrlo pažljivo teorija o binarnom svemiru, što uopće nije istina, desilo se je nešto sasvim neočekivano, ali nije mi rečeno kakvom operacijom ili postupkom je došlo do toga. Hakan je matrix i nebo (koje je lažno i hologram je – mislim na ovo nebo u koje gledamo) zamjenjeno je hologramom, koji je sad, u kontroli određene skupine ljudi na zemlji i koji njime manipuliraju. Zato je Sunce drugačije boje, jer hologramom nisu mogli postići pravu boju našeg pravog Sunca koje je oranž crvene boje. Zato imamo dva Sunca, jer u hologram povremeno ulazi sjaj pravoga Sunca. Iza holograma nalazi se prvao Sunce i pravo nebo. Netko je preuzeo nebo i sakrio pravo nebo hologramom. To je razlog zašto se dešavaju ove stvari na Zemlji, jer ne vidimo pravu situaciju. Nibiru odnosno Planet X u Sunčevom Sistemu nalazi se od 2006 godine, netko ima moć baratati vremenom i prostorom, navlaćeći na nebo prikaz stanja iz drugog vremenskog perioda. Ali to postavlja pitanje i ostalih stvari oko nas. Takva teorija nije ništa novo, to postoji godinama. Jedino što nitko nije znao, da iza svega stoje SADA – ljudi, a nisu prije stajali ljudi. Matrix je preuzet – otet , hakiran, tehnički krajem 80-tih godina. Slika koju vidite na vrhu nije nikakva naivna grafička iluzija, već prava pravcata stvarnost. Nebo koje gledate noću kada je vedro i ima puno zvijezda je običan i čisti umjetni prikaz – tehnički napredan hologram. Ono uopće ne postoji kao takvo kakvog ga vidite. Zadnjih mjeseci, u javnost su iscurile pomalo neobične snimke koje su ljudi snimili sasvim slučajno, na kojima se vidi kako odjednom mjesec iscuri i rastopi se poput plastike koje pokazuju i potkrepljuju sve što sam ovdje napisao,. Sunce koje je na nebu, nije Sunce niti ima njegovu boju, to je jedini i sigurni dokaz ili trag koji potkrepljuje ovo što pišem kao i njegova veličina i to iz tog razloga, što to sunce DODATNO grije i time se povećava njegova snaga na Zemlji.
Zvukovi koji se čuju na nebu, dio su događanja iza holograma, a nestajanje UFO letjelica u tkz. 4 –oj dimenziji, je prolaz kroz hologram i to nam netko cijelo vrijeme želi pokazati.
Mi smo strašno obmanuti i ne shvaćamo snagu i obim tehničkog napretka, sa kojim su došli u kontakt određeni ljudi na Zemlji, na ne znam kakav i koji način. Potresi, vulkani, suše i obilne kiše sa polavama i jaki vjetrovi, uz izrazito visoke i niske temperature, dio su posljedica prisutnosti Planete X koju se je pokušalo sakriti odgađanjem neba i postavljanjem prikaza neba iz nekog drugog vremenskog perioda. Hologram može pokriti sve osim našeg pravog drugog Sunca, koje svojom snagom prodire kroz hologram i prikazuje se kao drugo Sunce.
To je razlog zašto astronomi ne vide i ne primjećuju ništa, a oni koji su to skužili – ti su vjerovatno mrtvi ili trajno sklonjeni od javnosti. Takvu sam poruku dobio, inicirana je sa potpuno bezazlenim razmišljanjem o različitosti Sunca koje je neopravdano drugačije i veće i sasvim drugačije boje. Planete i zvijezde ne mijenjaju svoju boju, niti veličinu, u roku od 20 ili 30 godina za gotovo dupli obim. Naše Sunce bilo je prije 30 godina veličine Mjeseca, samo što je izuzetno jako sjalo. Zadnja pomrčina Sunca to dokazuje, jer ga Mjesec nije mogao pokriti (Sunce) u potpunosti. Ne može jedna zvijezda poput Sunc,a u 30 godina narasti u tolikom obimu, da to živući čovjek tokom svog života optički primjeti. Većina vas (pretpostavljam) tih godina kad su ukopčali hologram krajeem 80-tih tek se je rodila i ovo umjetno Sunce je bilo jedino što i kakvo znate. Nepoznato vam je Sunce iuz mojeg djetinstva i mladosti. Nemam nikakvog razloga da Vas varam ili lažem, od ovoga što sam napisao mogu samo imati štete, jer će većina zatupljenih i ograničenih ljudi, misliti da sam lud, ali to je vaše pravo koje vam ostavljam na raspolaganju. Znao sam da živimo u laži i obmani, ali nikada nisam o toj obmani razmišljao na taj način i da se ona sastoji od tolikog sadržaja da bi netko zamjenio nebo lažnim nebom, no zaboravali smo ili lako prešli preko činjenice da imamo posla sa izuzetno naprednim segmentima upravljanja svemirom. Tko je taj hologram postavio i zašto i da li je razlog Planet X ili je planet X izmišljen samo kako bi ljudi masovno obratili pažnju na nebo i uočili upravo to o čemu sam pisao,..ne bih znao. Pred nama je period kad ćemo saznati šokantnu istinu i pravo stanje stvari. Poruka koju sam dobio nije bila poruka , već mi je netko samo obratio pažnju na jedan segment, ali ipak sasvim jasno mi je naglasio- pogledaj sliku gdje onaj lik viri kroz nebo na drugu stranu, sve će ti nakon toga sjesti na mjesto, ..sjeti se Sunca iz mladosti, usporedi ga sa današnjim. Nakon toga film se je složio poput puzli. Više nisam mogao spavati. Okretao sam se i pokušao nekako zaspasti, a glas mi je još na kraju rekao , obrati pažnju na detalje izvan kupole neba na slici – to vam proizvodi hologram, to su napredne tehničke mašine…pogledaj
chat wih me
