Osvrt na riječki RI-rock napisao sam 6.12.2010 g. i postavio ga na tri bloga ukljućujući i facebook. Pročitalo ga je vrlo malo ljudi – što jako dobro pokazuje zainteresiranost ljudi za ovu priredbu, a onda nakon deset dana 15.12.2010 pročitalo ga je u jednom danu pročitalo 850 ljudi. Očito da je nekog jako napalilo to što sam napisao – pa su glasine počele kružiti putem neta , a na blog su se počeli spajati uglavnom Riječani- vjerojatno učesnici Ri rocka i njihovi prijatelji, roditelji( c c c…), a onda su otkrili sekciju na blogu koja se zove RI ROCK pa su počeli čitati i druge postove. Onda je neko pročitao ČUDNI SIMBOLI I KAKO IH ČITATI , pa je to rekao nekom drugom, pa su onda skočili čitatimasovno i  taj post . Sve se je dešavlo u trenucima i sekundama, pa su spajanja na te postove bila masovna. Znao sam na kakve će reakcije naići taj post i očekivao sam takve reakcije , jer znam od koga dolaze i tko se je našao pogođen mojim postom.
Komentari su počivali uglavnom na uvredama na osobnoj razini. Obično takve kometare pobrišem, no u ovakvim slučajevima ih ostavljam, jer oni odlično opravdavaju ono šo sam napisao. Tako je jedan sudionik RI-Rocka napisao, da ono što oni sviraju (nisam skužio da li je mislio samo na njegov bend ili na sve bendove zajedno) je citiram:
“Mozda shvatite da rock ‘n’ roll,a ni ri rock nisu mrtvi samo su vas prerasli i krenuli u buducnost,….” ili ovaj drugi biser, citiram: “…sramotno omalovazavate i vrijeđate glazbu i izricaj koji ne da ne razumijete nego ne mozete niti shvatiti” …i na kraju onaj koji me je najviše impresionirao, citiram: ” Vas glazbeni ukus je ocito upitan,a u najmanju ruku staromodan ..”
Takvu insinuaciju mogu prihvatiti od ovakvog potrčka koji se već 10(?) godina bezuspješno mota po ovakvim priredbama i to mu je i jedino mjesto gdje egzistira.Između ostalog trebalo mi je nekoliko minuta da prokužim na kojem jeziku se potonji  krevelji – da bih zaključio da je to – Engleski jezik. No morate mi oprostiti, jer ja sam ipak impotentni dinosaurus  od 50 godina koji slabo čuje, impotentan  i frustriran. Pitam se zašto jedan lokalni bend (sudionik RI-Rocka) pjeva na engleskom?
Odgovor je vrlo jednostavan zbog toga što dečko doma pred ogledalom kad se gleda i mašta potajno računa na svijetsku slavu(kao Stevie Wonder) pa je skratio priču i odmah se plasirao na međunarodni marketing (mislim za svaki slučaj , nee..) Znam puno bendova koji pjevaju na engleskom jeziku i moram priznati da je to kod nekih i opravdano npr.kod odlične riječke grupe FATHER. Ali dečki iz grupe FATHER nemoje se zanositi sa ovim što sam Vam napisao da ste dobar bend,  jer ja , citiram:

“…valjda u zadnji 35 godina nitko vas(mene) nije spomenuo niti u jednom kontekstu što se tiče muzike”  tako da dečki to što ste vi dobri za mene potpuno je nevažno u kontekstu muzike.
Sobzirom na tehnološko dostignuće u kojem živimo, a koje je naglo stiglo gotovo strahovitom brzinom, dostupnost informacija (pa i onih muzičkih) je velika da ne kažem prevelika.
Da bi saznao što se dešava klikneš mišem i uđeš u poplavu svakavih bendova od kojih velika velika većina nema blage veze sa muzikom i sa onim što nam je sa muzikom definirano.
No ne bih (za sada) išao u svijet već bih se zadržao baš u Rijeci gdje se dešavaju interesantne svari koje su drugačije. Tu bih u prvom redu stavio Damira Urbana koji je na nekonvencionalan način odstupio od glazbenog izričaj,  kojim sam se bavio ja ili  velika većina Riječkih bendova. Netko je to nazvao alternativom. OK, zadržimo taj naslov. Činjenica je da je Urban to napravio kvalitetno i kao izvedbu, i kao aranžmani kao zvuk, kao produkciju ali i čovjek zna i uz sve to i pjevati – a to je ono najvažnije. Meni se osobno Urban ne mora sviđati na taj način da bih njegov CD stavio u CD player ili da bih ga kupio, no činjenica je jedna i sigurna – ta muzika ima sve elemente toga da bih je ocjeno – odličnom. Nakon toga pojavili su se MORSO i QUASSAR no i jedan i drugi bend napravio je jedan tkz. hit koji se je vrtio na radijo postajama lokalnih radio stanica , a zatim svi slijedeći brojevi(pjesme)  koji su napravili – napravljeni su na isti kalup i imao sam osjećaj, da slušam obradu jedne te iste pjesme u raznim verzijama i tu je za mene bio njihov kraj isto tako i sa Mandrilima. Istina da se meni takvi bendovi osobno ne sviđaju, no to ne znači da takva muzika ne može dobro zvučati i da može biti OK, no nažalost nije. Zapeli su po putu. Kritiku treba shvatiti tako da se iz nje izvuče pouka , a ne mržnja prema nekome.
U međuvremenu netko mi je prije par mjeseci poslao link sa youtube-a na viseo grupe The MUSIC.
Grupa The Music je mladi bend iz Britanije ( Kippax, Leeds, England) znači iz jednog manjeg grada.Dečki su postigli svjetsku slavu, zvuče moderno itd., no ono što sam htio reći (nisam fan takve muzike) da su mi se odmah sviđali zbog  jednostavnog razloga, što se u njihovoj svirci, pjevanju, stvarima i produkcije prepoznaje kvaliteta koja je neupitna. Upravo je to ono što nedostaje tim riječkim bendovima sa Ri Rocka. Neki ljudi žive u staklenoj kupoli i uvjereni su dobri, jer ih okružuju isti takvi kao što su oni (koji nemaju pojma o sviranju) i još horda njihovih prijatelja da ne kažem ovaca poklonika koji isto tako ne kuže ni kurca. I tu se je sve zaustavilo. Zapravo u Rijeci ima jako malo pravih mladih muzičara i možda bi bilo opravdavajuće sastaviti od njih (govorim o mladim ljudima da se razumijemo) 5 ili 6 bandova koji bi imali početnu bazu sa nekakvim znanjem da bi mogli neštio i svirati. E sad još da imaju i kreativnost i da to znaju producirati (u samom nastupu) dobili bi dobru osnovu za početak rađanja jedne kvalitetne rock scene – ma u kojem ona god smjeru krenula.
Svakom pametnom čovjeku je to jasno. Citiram jedan komentar koji kazuje sve o ri rocku.
Citat sa bloga na blogeru HR:
13.12.2010 20:36:46 |
“Nisam već godinama posjetio taj festival a razlog je upravo taj koji si napisao..pozz ;))

Žao mi je samo što ljudi nisu komentirali ljudi koji nisu vezani za RiRock i koji dijele samnom takvo mišljenje, ali njih potpuno razumijem, koji će im to uopće kurac. S obzirom da ovaj blog i osvrte na njemu na ovakve manifestacije pišem u dobroj namjeri, a ne u lošoj (jer za to nemam nikakvog razloga niti sukoba interesa, čak nitko od mojih prijatelja koje poznajem ne svira tamo), Ri Rock je postao smetište svakakvih bendova kojima je data mogućnost da od svojeg “rada” naprave nešto što mogu kasnije navesti i pozvati u svojoj jadnoj biografiji (ala grupa TOST za koju do jučer nisam ni znao da postoji) a kojoj je nastup na RI Rocku (zadnjih 10 godina ) jedino što su postigli, jer da nije tako već bi odavno imali ili bili pod diskografskom kućom koja bi se brinula o njihovoj “glazbenoj” budućnosti. Da od toga ima ikakve financijske koristi, prije svih pojeo bi ih Fox i Dallas records, a da ne bi dospjeli ni udahnuti. No pitanje tko bi slušao motornu pilu koja preskače na engleskom jeziku, za koju ti treba 10 minuta da skužiš koje je to nariječje. Nisam zapravo skužio zašto se je član tog benda našao prozvanim i oštećenim i frustriranim da napiše komentar u ime svih na ri rocku, najme nisam dospio pregledom na Youtube ni doći do njih (sva sreća). Možda je to (Ri Rock) nekome zajebancija – no meni nije , a nije ni Foxu, jer on sa takvim čarapanima dere lovu i održava velebnu vilu, na čemu mu se potajno neizmjerno divim – jer ruku na srce, danas u ovoj besparici treba naći idijota, koji će to kupiti i pljunuti keš za to, ali zatucanih debila ima koliko god hoćeš, iako se uvijek nanovo iznenadim kad izađu sa nekim komentrima. I još nešto na kraju. Da ja imam bend koji 10 godina uzastopno svira i nije postigao ama baš ništa i u današnje vrijeme nema niti snimljeni pišljivi i bezvrijedni CD i da sam bend, za koga neznaju eminentni glazbenici u njihovom vlastitom gradu, onda bi bilo bi krajnje vrijeme da se upitam, jesam li ja na pravom putu i nije li možda vrijeme da nešto promjenim. A sada idem drkat na porn tube, idem ga istrest na jednog tipa koji ima muda i jako mi se sviđa, obožavam muškarce sa mudima.
Ne morate mi napisati da sam peder u komentarima, to su već odavno napisali,…znam nisam toliko senilan, jer ponekad je bolje da ti kažu da si peder, nego biti nesiguran u samoga sebe.Tako bar znaš što si i tko si.
Poslušajte i pogledajte The Music kako bi znali na što mislim pa ocjenite i sami..

Da se odmah razumijemo RI- ROCK nije nikada bio neka muzička priredba koja bi izbacila nešto kvalitetno , već je uvijek bila maratonsaka priredba sa brdo dosadnih bendova koji su se (mnogi od njih) okupili samo nekoliko dana prije, nadjenuli si nekakvo ime i prijavili se na taj “festival” riječkog rocka. Mi smo u Opatiji imali za njih naziv- takvu svirku (lošu svirku idosadnu) zvali smo i najdjeli im naziv – RIJEČKI BENDOVI. Najme kad bi ja i Elvis nešto komentirali što jedan ili drugi nismo bili poslušali ili vidjeli, onda na pitanje jednog od nas kako je o zvučalo – odgovor bi bio- RIJEČKI BENDOVI. Taj termin u sebi je sadržavao dosadu i tuljenje , monotoniju, neznanje sviranja i slično. Naravno bilo je i bendova koji su znali svirati, ali ti su bili toliko rijetki da su bili zanemarivi.
Zapravo Ri Rock je bo poligon na kojem su Fox, Pasarić i slični menađeri lokalnih bendova štimali tajming nastupa svojim pulenima u udarnim terminima, na uštrb ljudi koji su znali svirati. Naravno, to bi ubilo svaku volju za svirkom ili opstankom ikakvog benda koji nije bio iz tog miljea, pa su se tako u nepovrat izgubili dečki koji su dobro znali svirati- no to je bio i cilj – riješiti se likova i bendova  koji znaju neki kurac , kako ovi drugi ne bi ispali seronje. A publika je to popušila, jer za drugo nije ni znala. I sve bi to bilo lijepo i krasno da je onda bilo nekakvog žirija ili komisije- ali nije ih bilo, ali…zato ih ima danas.
Nakon toga očekuješ da će se  Ri Rock filtrirati u nešto što valja, a onaj škart će ostati vani i tako će im se poslati  poruka  “vježbajte još  -nije dovoljno dobro”.
Naravno u doba kad sam ja bio učesnik RI Rock – a nije bilo interneta  niti YouTube-a pa mi morate vjerovati na riječ, ali danas, ne moraš to ići slušati već odeš na You tube i u sekciji “Nezamislivi horor za vaše uši”  pregledaš kompletan RI-Rock 2010 snimljen kvalitetnom video kamerom – a sve to iz fotelje vaše sobe.
I tako (ma tko bi to samo nekada mogao zamisliti) samo par klikova mišem i evo ga 32-gi riječki RI Rock je tu u vašoj sobi na monitoru kompjutera. Klikaš po bendovima, gledaš i slušaš, gasiš nakon tri sekunde – jer to nema veze sa mozgom , ali niti sa muzikom. I sve je to navodno netko preslušao i pregledao – ma STRAŠNO..
Kamo god ja kliknuo i što god ja pogodio, činilo se kao zvuk neke pokvarene mašine na mješavinu od 5% ulja i benzina koja trokira u osminkama i pali se i gasi naizmjence – ali ne do kraja. Pjevanje van tonaliteta, sviranje van tonaliteta, raštimanost girara, bespotebno kreveljenje i bacanje po podu , tuljenje i urlanje neartikuliranih glasova i tonova i samo jedna gitara koja mi je odmahu pala u uho i zvučala dobro jedno pola minute (Brain Production ) koja je na nešto sličila u jednoj solo dionici i to je sve. KATAFAKINGSTROFA.
Ali…
Nisu krivi bendovi, nije kriva ni publika, kriv je onaj tko je to dopustio da se dešava i onaj tko je odobrio takvim bendovima da nastupe dajući im tako zeleno svijetlo tako da slijedeće godine dođu još gori bendovi sa još nižim kriterijima. Rijeku ne jebu u glavu muzičari kojih ima previše,  jer im se to dozvoljava ovakvim manifestacijama- nego oni koji to organiziraju i predstavljaju i još za to iz gradskog proračuna dobivaju sredstva (novac) – STRAŠNO.
Ma nitko na ovom svijetu, ne bi bio sretniji od mene nego da poslušam bend koji dobro zvuči i koji zna svirati, koji ima odlične pjesme – pa da kažem sa ponosom – ovo su moji Riječani, piče strava mjuzu.
U Rijeci konstantno jedna te ista priča, muzikom se bave ljudi koji pojma nemaju o njoj.  A organizatore i one koji su to preslušali i odobrili da ni ne spominjem.
Najgore od svega što smo od publike napravili idiote, koji to puše ne shvaćajući da to nema dodirne točke sa pravom svirkom.Kad nakon toga staviš u CD player muziku grupe Pink Floyd (ili nekog drugog) to je kao da si iz tvorničke sale u kojoj se recikliraju buldožeri, uđeš u staklenik sa biljkama. Ja jesam za različitost – ali za pravu RAZLIČITOST. Različitost koju možeš prepoznati. Zašto nema bendova poput npr, ZZ Top, Pink Floyd, Roling Stonesa i sličnih bendova – zato jer ljudi ne znaju svirati.Ne možeš od šarlatana očekivati SVIRKU, da bi nešto bilo kvalitetno mora postojati tradicija i kvaliteta , potkovanost – pri tome ne mislim na to da netko mora biti muzički pismen i čitati note prima vista, jer jako cijenim kreativnost i rad, a iz kreativnosti i rada izlaze rezultati. Nekad smo imali kriterije kojih smo se držali i nitko nas na njih nije tjerao,  imali smo toliko obraza prema sebi i drugima, da smo se sami znali odrediti i postaviti (netko više netko manje) ali je kriterij postojao. Kriterij je nestao onog dana kad su se dečki sa ceste koji pojma nisu imali o svirci, ukrcali na scenu Riječke rock muzike i uz pomoć nekolicine lukavih pojedinaca koji su ih dobro iskoristili, opstali toliko dugo na njoj,  dok se svi koji su i malo znali sviratiali i pjevati, nisu razišli jer im je bilo jasno da to više nema smisla.Bio im je pun kurac svega.
I umjesto da je iza nas ostala nekakva ostavština na koju bi ja kao glazbenik trebao biti ponosan, nije ostalo ništa. Bendovi koji danas funkcioniraju i koji su opstali, pripadaju post dobu pravog riječkog rocka (Grad, Urban Fit, itd) Pravi RI Rock koji je nekad postojao bio je stvarno jako različit i muzički i stilski i bio je u nastajanju i mogao se razviti u vjerovatno jednu od najkvalitetnijih scena u bivšoj Jugoslaviji – no zaustavljen je. Razmišljajući o tome došao sam na ideju da je to namjerno minirano u dosluhu sa Zagrebačkim “scenaristima” koji su na taj način promovirali svoje pulene u to doba (Prljavo Kazalište, Haustor, itd) a za protu uslugu dobili nešto drugo, recimo mjesto pod suncem za svoje vlastite pulene ukljućujući i pozetivnu kritiku od bivših rock- kritičara. Ne bih se uopće tome čudio.
Sve u svemu umjesto da Ri Rock postaje sve bolji i bolji, jer za to ima i tehničkih uvjeta (razglasa ima pun kurac) RI-ROCK je postao sinonim nekvalitete i monstruoznog zvuka i načina sviranja. Ako je muzika ogledalo stanja mladih ljudi, onda su ti mladi ljudi stvarno otišli u krasni kurac i više se ničemu ne čudim. Da ima muzičara među mladim ljudima uopće ne sumnjam, uvijek ih je bilo i biti će i umjesto da tu svoju vještinu naplate i rade posao koji vole i promoviraju i sebe i grad – oni će završiti kao neki referenti ili šljakeri ili već neznam što – u najboljem slučaju ići će svirati gaže (ako one još uopće i postoje) većina će ih još neko vrijeme svirati kod kuće iz gušta – a onda će prestati svirati zauvijek razočarani u sve.
Takve srećem svakog dana u gradu, neki se još drže i povremeno zasviraju kod kuće, neki više niti ne pomišljaju na to, ali svi se slažu samnom u ovome što sam napisao.

Ri Rock je mrtav, slijedi oživljavanje pacijenta ,..podignite voltažu na 300V,…bup,….bup…daj 400V,…ništa,…daj 500V,…bup,…. bup,…….. daj 600V,…bup….. bup…piiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii RI(knuo) Rock(nuo)

RI ROCK NEKADA                                                                                        RI ROCK DANAS

PRIJE                                                                                                       POSLIJE

ERY na probi u Hotelu Kvarner u ljeto 1980 malo prije definitivnog razlaza grupe

Konačno sam došao u posjed fotografijama iz Zagrebačkog lapidarija iz 1979 godine kad smo nakon pobjede na Yu pop rock festivalu nastupili u Zagrebačkom kultnom klubu LAPIDARIJ negdje u oktobru 1979 godine.Ne znam tko je autor tih fotografija, ali bih molio autora ukoliko prepozna fotografije da me kontaktira osobno jer me zanima cijela serija fotografija kojih ima navodno još.

Ono što je bilo najinteresantnije da nam je tog dana Azra bila predgrupa iako su već u to vrijeme imali legendarni singli Balkane balkane. Godinu dana kasnije, naši su radovi bili primljeni na omladinski festival Subotica 1980,  no došlo je do raskola u grupi tako da nismo nikada otišli na to natjecanje (omladinski festival) koji je mnogima donio probitak iz anonimnosti.Vjervatno bi stvari danas  tekle drugačijim tokom, no to ne umanjuje ničiju vještinu sa kojom je raspolagao ili sa kojom danas raspoolaže. Ovo je dokument jednog vremena, svjedočanstvo da smo bili opasan bend. Pa evo tih fotografija. Na Fotografijama su Željko Jerolimov “Jere”  – gitara , akustična gitara, prateći vokali, Robert Župec – bass gitara, prateći volkali, Elvis Stanić – gitara, prateći vokali, i ja Igor Kostelac, vokal i usna harmonika .

Zahvaljujem se Željku Jerolimovu koji mi je ove fotografije ustupio za objavu. Hvala!

Danas  sam na blog postavio 5 novih pjesme u mojoj izvedbi. Radi se o legendarnom mixu grupe ZZ TOP Bus waitin’ – Jesus just left Chicago i pjesmi kou izvodi Eric Clapton sa albuma 461 Ocean Bulevard – Motherless Children, Dust in the wind grupe Kansas, Black Betty  grupe Ram Jam i pjesmu grupe Golden Earing – Radar Love. Snimke su bila u jako lošem stanju pa sam je morao pročistiti od distorzije koja se je miješala sa vokalom. Sad je u slušnoj verziji.  Pjesme možete slobodno skinuti u MP3 formatu klikom na trokutić uz pjesmu na playeru kao i sve ostale pjesme. Slijede još nekoliko kompozicija od Erica Claptona, Janis Joplin i grupe Bad Company koje ću postaviti na blog slijedećih dana kad uh uredim i pretvorim u MP3 format.

Petak, nema previše ljudi vani, iako je slijedećeg dana subota i neradni je dan – bar za mlade ljude i školarce.Čovjek bi očekivao gužvu po lokalnim riječkim okupljalištima , parkovima, parkiralištima . Supruga i ja šećemo gradom oko 22 h. Odjednom na Korzu čujem, netko je glasno pustio muziku u kafiću ili kod kuće, sa širom otvorenim prozorima. Čuje se klasičan blues i rock. Ništa neobično, da ne bih bio na Korzu, gdje se uglavnom nalaze šminkerski kafići u kojima se eventualno sluša Radio Rijeka ili neka muzika sa popularnih domaćih ili stranih cd-a. Nakon nekog vremena (nakon što nisam mogao locirati od kuda muzika dolazi), skužio sam po bubnju i po bass gitari da se radi o živoj svirci, no još uvijek sam bio skeptičan, jer takvu živu svirku u Rijeci nisam čuo GODINAMA!!!

Druga pomisao je bila da se radi o snimku neke poznate blues-rock grupe, no iz zvučnika je upravo dopirao J.J.Cale-ov COCAINE poznatiji po izvedbi Erica Claptona.Vokal se je vrlo slabo, odnosno nikako čuo – pa sam pomislio da netko svira samo instrumentalno ili da se radi o karaokama, jer nemaju vokalistu. Zatim je uslijedio I shot the sheriff  Boba Marleya isto poznatija kompozicija  u izvedbi Erica Claptona. Konačno sam locirao izvor svirke koje se je upravo dešavala uživo na krovu Robne kuće Korzo, gdje je nedavno opet u “pogonu” kafić koji je godinama bio zatvoren. To je natkrivena terasa sa manjim unutarnjim kafićem pod krovom. da bi došli do cilja morate doći iza zgrade Grada Rijeke na Korzu, a tamo se dolazi kroz prolaz ispod Radija Rijeke. U kafić morate  ići liftom i gore i dolje. To je jedini minus ovog mjesta, jer za odlazak u kafić i odlazak iz njega morate čekati lift. Riječki trio JED’S BECKER GROUP (gitara bubanj i bass gitara) zvuče perfektno, počevši od zvuka, načina sviranja pa do repertoara koji obuhvaća njihove autorske kompozicje pa do klasičnih rock standarda. Izvrstan gitarista koji pika tonove na pravom mjestu na gitari i tehnički i muzički potkovan sa odličnim šmekom za tu vrstu muzike, ostavio me je naprosto nepomičnog 15-tak minuta koliko sam poslušao kraj njihovog nastupa kojeg su produžili za sat vremena. Kafić totalno pun do zadnjeg mjesta, odličan ambijent i poluotvorena terasa sa grijanjem odlična rasvjeta za takav ugođaj. Kad netko zna posao onda ga zna, čuješ sa dva kilometra kad netko zna svirati i kad to dobro zna koristiti. S obziromda se radi o samo klasičnom triju gdje se ponekad zna napraviti rupa u zvuku zbog lošeg muziciranja – ovdje u ovom slučaju to nije bilo u pitanju. No ono najvažnije je što je svirka bila jako zvučno ugodna i nije bila glasna ni nametljiva. Iako sam prestao svirati pred gotovo tri godine, vjerujte mi na riječ odmah me je uhvatio gušt da se uhvatim svirke. No ovdje se ne radi o mladim riječkim glazbenicima već o 40 godišnjacima plus ili minus 4 godine razlike među njima. Grupa ili bolje rečeno trio u sastavu guitar, vocal- Emir Grozdanić, zatim  bass gitara – Robert Antolić i na  bubnjevima – Zlatan Erceg svirati će i slijedeći petak u Rijeci na istom mjestu 5.11.2010 u kafiću iznad robne kuće KORZO. Ovdje ispod poslušajte njihovu kompoziciju sa promotivnog CD-a. Konačno su u Rijeci se sakupili dečki koji nešto znaju otprašiti kako spada i svoje i tuđe stvari-  a koji e ne vade na nikakvu alternativu kako bi sakrili svoje neznanje i ne virtuoznost pod maskom nekakvih njihovih stvari – naravno čast iznimkama, ali one su rijetke. Kad nakon ovoga poslušam neke od riječkih poznatih bendova koji su u “điru” suze mi teku – od smijeha, ne od žalosti, jer sam ih odavno prestao žaliti. Koma.

Dana 17.10.2010 godine na ovom linku http://www.novilist.hr/Scena/Mozaik/prica-o-fitu-rijeci-i–BBonom-on.aspx ostavio sam komentar na članak o premijeri filma o riječkoj grupi FIT koja je održana u riječkom kinu ART.

U članku koga je potpisala izvjesna Danijela BAUK naveden je netočni podatak u svezi grupe FIT.

Najme; u spornom članku naveli su da je DEAN BENZIA (inače ex bubnjar grupe Rađanje) bio prvi bubnjar grupe FIT što nije točno niti to odgovara istini. Prvi bubnjar grupe FIT bio je DEBEUC (valjda sam napisao pravilno) više se e sjećam njegovog prvog imena.Ovo se već ponavlja više puta i sa time se u javnost šalju krive i netočne informacije, u svezi RI-ROCKA i njegove povijesti. Izgleda da je u Rijeci folklor “slučajno zaboravljanje” ili pak nepoznavanje materije o kojoj se piše.Osobno mislim da je ovo drugo u pitanju , jer za ono prvo smo se već uvjerili da je istina. Na taj način oštećeni su i obespravljeni mnogi Riječki rock glazbenici koji su jednostavnim neznanjem i nepoznavanjem činjenica jednostavno izostavljeni iz građe RI-ROCKA.

Čak i portal www.RI-ROCK.com ne raspolaže sa točnom informacijom, već je i tamo izostavljena. U nedavnom razgovoru sa jednim veteranom riječke rock scene (iz kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina) jedan poznati učesnik,  rekao je  da tkz.vodič kroz riječki rock VRVI netočnim informacijama. Kako sam prema snimljenoj fotografiji  iz  NOVOG LISTA  u kinu ART, vidio u publici mnoge koji su se mahom tek onda rodili ili imali najviše 10 godina. Dužan sam se javiti da ovo ispravim kao netočnu informaciju,  a koja je (nadam se ) u tom dokumentarnom filmu o tom “FENOMENU”  valjda snimljena točno, jer bilo bi ružno, da su iz tog filma izuzeli svoga bivšeg kolegu bubnjara DEBEUCA sa kojim su zapravo i počeli svirati u Opatiji kao srednjoškolci. Nakon što sam ostavio komentar ispod tog članka “NETKO” ga je uklonio. Da se to ne ponovi napisao sam novi komentar i napravio screenshot da ga ovjekovječim. Nekome je jako smetao i nekog je napravio šarlatanom- pitam se samo koga,…tko bi mogao to biti a da piše za Novi List,…ma ne mogu se nikako sjetiti,…možda vi znate?

Sasvim slučajno i neplanirano našao sam se na (besplatnom) koncertu u organiizaciji cluba – muzeja informatičke opreme PEEK & POKE na Riječkoj rivi  11.08.2010. U stvari kasnio sam pola sata, a to je zato što nisam ni planirao otići, nego me je supruga nazvala na mobitel dok sam bio u gradu na pivi sa nekim društvom iz Zagreba, te predložila da odemo TO poslušat.Rekoh ajde kad sam već u gradu (inače ne bih otišao i ne bih pogriješio).

Prva je svirala riječka grupa ASHES YOU LEAVE, na čiji sam nastup došao na sam kraj kad su pustili dimni efekt i nakon toga se naklonili publici koja je mlako pljeskala (ne svi samo neki od njih). Neznam zašto sam dobio dojam da nisam ništa propustio mislim da ih vjerovatno ime potpuno opravdava, ostavili su pepeo za sobom.

A onda je nastala pauza u kojoj su putem razglasa puštali redom jako dobru muziku pa je to bilo i jedino što bih mogao izdvojiti iz te večeri kao dobro, jer zadnju glazbenu točku(lika koji svira na starim kompjuterima nisam dočekao) jer su me tesla orkestra uspjeli potjerati nakon samo par pjesama , evo zapravo o čemu se radi…

Istina je da sam očekivao dva lika koji će nekim čudom svirati na tim zavojnicama na neku foru koja je poznata samo njima- ali KURAC.

Puštali su muziku na playback sa lap topa ili neke druge mašine pogodne za reprodukciju zvuka i sinhronizirano sa time plazile su munje (struja od dva megavolta) prazneći se na dva metalna stalka.Mislim to može biti zanimljivo gledati 10 minuta .To je isto kao da gledam efekte najnovijeg laserskog light show-a. Dopizdi nakon nekoliko minuta ili pola sata ako si našmrkani šmrkavac.

Ali ionda je nastala prava noćna mora na potpuno pustom stage-u(pozornici) pojavila se neka kvazi New Wave pička  i počela TULITI VAN TONALITA.

TULITI VAN TONALITETA nije ime nekog Holandskog glazbenika nego je izraz za osobu koja pjeva van tonaliteta uz glazbenu pratnju uživo ili uz glazbenu matricu.

poznate svijetske hitove Madone, grupe Europe i slično. KATASTROFA.

To je bilo kao da nekoga na kvalifikacijama za HTZ koga su potjerali nakon samo  tri otpjevana tona – pustite da na jakom ozvučenju (uz točno odsviranu matricu)  OD TULI nekoliko pjesama do kraja. Sačuvaj me bože .Skoro mi je pozlilo.

Moram priznati da se je na rivi zbog znatiželje sakupilo mnogo ljudi na što sam se zapravo i sam iznenadio u kolikom broju.No koncert je bio besplatan , a najavjuljući bend iz Amerike mnogi su mislili da će vidjeti neznam što.

Grupa(?) je pokušala nekakvim mlitavim hapeningom (likom obučenim u bijelo odijelo pod venecijanskom maskom) napraviti efektan vizuelni prizor , no ništa nije moglo pokriti IZUZETNO TONSKI NETOČNO PJEVANJE  tkz.pjevačice.

Ljudi su se (mlađi) u publici smijali i sprdali na njen račun i vikali nakon prve pjesme HOĆEMO JOŠ na što su svi koji su to čuli prasnuli u smijeh.Ja sam okretao očima ne vjerujući da netko takav ima “MUDA” stati na stage i tako  “pjevati” Strašno.

Nažalost nisam izdržao, morao sam otići prije nego izgubim smisao za slušanje.Od svega najvrednije su bile bakrene zavojnice na sceni, koje su po mojoj procjeni mogle iimati sigurno 150 kg svaka a možda i više , za što bi u METISU u Riječkoj Piopi dobili oko 1000 kn. Organizatoru jedna velika šamarčina (ali samoza opomenu i za drugi put).Trošiti novac iz gradskog proračuna za takve diletante  u današnje vrijeme – je strahota.

Bolje da su taj novac utrošili za svoj muzej i E-učionicu koja je ta PEEK&POKE grupa u najavi najavila da otvara i da im trebaju sredstva za to.

Pohvaljujem dobru volju da se nešto dešava.

No dečki najprije poslušajte što kupujete, jer ovo je bilo TRAGEDIJA.

Dobro ste mi sjebali večer, svaka vam čast.Otišao sam kući psihički rastrojen, pitajući se do kuda sve to može ići ili stići.Hoćemo li do godine imati hapening slučajnih prolaznika koji će paliti prdce šibicom i biti ozvučeni profesionalnim razglasom.

Daj jebote stani!!!!!

OCJENA KONCERTA:  0 od 5 mogućih

UKUPNI DOJAM:  2 od 5 mogućih (zbog munja koje su atraktivnog izgleda

OCJENA MUZICIRANJA / PJEVANJA: 0 od 5 mogućih

OCJENA ZVUKA NA KONCERTU: 3 od 5 mogućih (pola matrice se nije čulo falio je kompletan frekventni raspon pa su se neke frekvencije koje su bitne i drže stvar čule jako utišano- posebno kod pjesme Final Countdown grupe EUROPE

Evo dio strave i užasa

Nisam još do sada, nikada napravio recenziju nečijeg koncerta, kojeg sam pogledao uživo, jednostavno zato jer sam smatrao da to neće nikoga interesirati.No ovoga puta napraviti ću iznimku iz to iz više razloga.
Da mi je netko rekao 1984-85 godine da će Mat Bianco doći na ljetnu pozornicu u Opatiju i održati koncer, taj bi vjerovatno bio najveći bulin u cijeloj kompi , ili gradu.
Mat Bianco je tada bio svijetski poznati bend, koji je zaposjeo sve svijetske top liste.Bili su pravo osviježenje u tada prilično bogatoj glazbenoj produkciji i ponudi
Taj pop sa elementima jazza, dobro i jednostavno otpjevan, pitak ritmičan i odlično produkcijski izveden, ostavio je sigurno trajan pečat svijetskoj pop glazbi.
Sjećam se točno dana, kada mi je Elvis Stanić rekao:
– Jesi li slušao Mat Bianca?
Kako ja nisam nikad bio baš nikad sa tim imenima u muzici  “kod kuće”, rekao sam da nisam, no kad mi je dao kazetu, odmah sam se sjetio na već odslušanu muziku i na što se to ime odnosi.
25 godina kasnije, Elvis Stanić je kao direktor Opatijske ljetne pozornice, prije samog nastupa najavio bend.
Kako smiješno.
Život je stvarno čudan i nepredvidljiv.
Mat Bianco je definitivno ostavio i utjecaj na moj autorski rad (kantautorski), posebno u pjesmama Brazil, Shu Shu, Mirelle i sličnim pjesmama rađenim u sambi ili bosanovi.
I eto ti ga na, 31.07.2010. došli su u Opatiju.

Radio Rijeka je u svojoj dnevnoj emisiji poslije podne poklanjao 6 karata za koncert.
Upogonili smo sve telefone u kući i osvojili dvije karte.
Joj koje veselje.
I moja žena se je veselila, jer ga oboje volimo.
Još samo da napišem i ovo; da mi sada netko dođe i pita me hoćeš li dvije karte za U2 ili Mat Bianco – ja bih izabrao karte za Mat Bianco (mislim dan prije koncerta) – sada više ne.

Kad slušate neku muziku i dobro je zapamtite, posebno aranžmanski – onda očekujete barem nekakvu približnu  sličnost u izvođenju te muzike uživo.Čim je srazmjer neskladniji, bend je kod mene popušio – ma kako dobro oni svirali.
Muzika Mat Bianca ima neke karakteristike (kao i npr.Pink Floyd) koje ne možeš ispustiti u prezentaciji uživo.
Zato  Floydi nose tolliko opreme  sa sobom, kako bi čim vjernije  prenesli tu produkciju i filing sa ploče na koncertu u uživo, jer kad bi Floydi došli sa 4 instrumenta, vjerujte da bi se jako razočarali, osim ako se ne radi o unplug koncertu.

I tako sam ja sav sretan krenuo put Opatije.
Iako sam imao dvije karte gratis, spizdio sam 100 kn – ko ništa.
Zato ne volim nikuda odlaziti, jer je  najjeftinije  biti doma iza kompjutera, ali Mat Bianco ne dolazi svaki dan ispod vašeg prozora, pa ćemo mu tih 100 kn oprostiti.

Moja očekivanja su bila (u koje sam sumnjao i prije početka koncerta ) da se ljetna neće napuniti do kraja, ali da će biti dovoljno ljudi, da se napravi dobar štimung.
To baš i nije muzika za divljanje i skakanje, već više za slušanje, u sjedećem položaju.
Na ljetnu se može inače, ugurati 2-3 tisuće ljudi – ako nema stolica.

Prvi šok koji me je osvijestio ali i iznenadio,  je da je koncert na maloj sceni ili  na tkz.Maloj ljetnoj pozornici.
To je terasa do velike ljetne pozornice koja ima svoj štih, ali ne za ovakav koncert.
Drugi šok, je bio kad smo ušli i zaključili da je puno stolica ostalo prazno, a naročito u prvim redovima (ja sam bo u 6-om redu).
No svremenom, se je mala ljetna popunila, ali i dalje je bilo praznih sjedećih mjesta.

A onda je počeo koncert…

Bend je krenuo sa meni nepoznatom kompozicijom, koja je vjerovatno sa zadnjeg albuma kojeg su snimili.
Tu su napravili jednu veliku grešku zbog samog šuta koncerta.
Po meni trebali su odmah pucati sa “More than I can bear” i sa time odmah izazvati raspoloženje publike.
Onda sam primjetio da u zvuku fali jedna frekvencija, koja me je strahovito iritirala , a posebno u koloritu glasa pjevača, jer je vokal bio neprepoznatljivog zvuka.No, pjevajući pjesme koje znam, primjetio sam da su odsvirane i do 3 tona niže.Pjevač je sve pjevao praktički u jednom rasponu, koji se nije ni dizao ni spuštao, pa mi je to sličilo kao da spiker Radio Rijeke pjeva.
Inače vokalne dionice MatT Bianca su bogte melodijski i obično su pjevane, uz pomoć ženskih vokala, kojih tamo nije bilo i tu je nastala rupa u produkciji, pa mi je bend zvučao, kao da imaju probe u garaži, a ne da imaju prezentaciju svog rada, koji je obišao sve svijetske top liste.
Ozvučenje je bilo koma – što najviše možemo zahvaliti neprofesionalnom pristupu (ne poznavanju tehnike rada zvukom) ljudima koji su potpuno nedorasli tom poslu i tako uništili barem 10 pjesama grupe, dok se na kraju konačno nije pojavila klavijatura  – koja u Matt Biancu nosi cijelu stvar, a nije je bilo ni za lijek.
Bend u sastavu klavijatire, bas bubanj, gitara, truba, saxofon, konge, i dva muška back vokala, koji su i povremeno udarali po nečemu, bili su totalno nedorasli produkciji benda sa ploča i CD-a.
No da se razumijemo svi su perfektni glazbenici.
To uopće nije upitno.
Po meni, trebale su još tri cure za back vokale i još jedne klavijature koje bi nosile čitavu stvar kao na ploči.
Dva crnca umjesto pički – nikako ne mogu popraviti tu rupu.
Strašno me je smetalo što su jedan od svojih glavnih hitova More Than I Can Bear” koji je u originalu u bossanovi, svirali u beat ritmu, jer ja ta pjesma baš u bossanovi, imala poseban štih, koji je pjesmu držao iznad ostalih pjesama objavljenih u to vrijeme.
Bend je svirao izvrsno, no ozvučenje se je lovilo sa bendom i sa zvukom čak do 10-te pjesme.Vokal je bio potpuno suh, bez imalo efekta, koje bi tom momku koji pjeva i te kako dobro došao, jer je kao pjevač,  uopće na granici da ga nazovem pjevačem.
No na pločama je prije 20 godina obavio korektan posao.
I da skratim, meni to nije imalo nikakve veze sa Matt Biancom koga poznam sa CD-a i ploča.
Meni je to zvučalo, kao da su se neki lokalni dečki koji imaju muzičkog znanja i vještine poigrali sa pjesmama Matt Bianca usudivši se ih izvesti pred nekim javno bez srama i kompleksa.
Publika je to dobro prihvatila, ljuljala se je u ritmu, no to nije bilo ono što sam očekivao.
Samo za usporedbu, Eros Ramazotti je sa upola manje ljudi na sceni,  imao na Stadionu Kantrida u Rijeci odličan koncert – kao sa ploče!
No tamo sui radili iza mix pulta profesionalci, a ne šarlatani.
Sačuvaj me bože tih ljudi, koji rade na tim ozvučenjima, jer oni mogu zajebat svakoga – pa i MatT Bianca.
Moja ocjena ukupnog dojma koncerta 3 od 5 mogućih (s time da sam bio velikodušan, zbog nostalgije)
Ocjena ukupnog umijeća sviranja 4 od 5 mogućih (slušao sam i bolje glazbenike)
Mislim da je publika zaslužila od takvog benda sa  takvom muzikom mnogo više.
No na kraju to je njima ipak samo gaža.
Dva momka sa plakata slikana pred valjda 20-tak godina , izgledaju sasvim drugačije pa je klavirista debel ko natečena svinja i već vidno u godinama (što je i razumljivo), a pjevač izgleda ko da je prebolio AIDS i ozdravio pa se oporavlja.
No ovo nije izbor za mistera pa više neću tuć po minusima.

Plus ide  svakako ljudima koji su u Opatiju doveli ovako interesantno ime, sa svijetske pop scene.
Još jednom šteta da je zvučno tako uništena dobra svirka ovih  ljudi koji definitivno – znaju svirati, u što nema nikakve sumnje.
Posebnu pohvalu trubaču i saxofonisti , bubnjaru  i basisti koji su izvrsno odradili svoj posao.
Ovdje ispod poslušajte i pogledajte Mat Bianco i pjesmu “MORE THAN I CAN BEAR” u kojoj se dominatno čuju klavijature kojih u čitavoj večeri dominatno nisam čuo – osim kad je klavirista nadrljao neki solo na klavijaturama.

Nakon što sam prestao sudjelovati na zbivanjima Riječke rock scene negdje u jesen kasne 1984 godine, (kad sam i zadnji puta nastupio na RI-Rock-u), našao sam se u prilično nezavidnoj situaciji.Nisam imao nikakvu ekipu sa kojom bih mogao nastaviti raditi i svirati u bilo kojem obliku, no….  ali samo iz jednog razloga – takvih ljudi za rad u Rijeci nije bilo, ljudi koji su bili spremni za suradnju ili predanost mizici 24 sata na dan. Ako ih je i bilo već su se negdje skrasili, ili se nismo stilski ili karakterno slagali – a to muzika ne trpi. Da bude stvar još i gora nisam osim gitare imao apsolutno nikakve tehničke opreme, ukljućujući i mikrofon. Dvije ruke u džepu i mogao sam samo fućkati.Situacija u kući nije baš bila naklonjena mom načinu života – a ja sam čvrsto odlučio biti glazbenik i gotovo.Roditelji nisu apsolutno imali nikakvo razumijevanje za to.Mosao sam se zaposliti protiv svoje volje i to na radno mjesto koje je bilo daleko ispod moje intelektualne sposobnosti, a da bude stvar još bolja taj posao sam dobio preko – naravno,…. VEZE.

I tako sam ja sa Opatijskog festivala kao predstavnik Radio televizije Zagreb na danima Jugoslavenske zabavne muzike  i jedan od najvećih nada mladog hrvatskog glazbenog naraštaja(prema izjavama urednika svih radio postaja u Jugoslaviji) završio kao čuvar parkirališta dižući i spuštajući špagu kod jednog Opatijskog hotela. No kako u svakom zlu ima nekog dobrog , zahvaljujući mojoj imteligenciji i domišljenosti ja sam od sranja napravio ELDORADO.
Tri dana sam dizao i spuštao špagu na cestici koja je vodila do Hotela OPATIJA.Moj posao bio je paziti da cesta koja vodi do hotela bude prohodna, tako da se do hotela može proći nesmetano sa velikim autobusom.Tri dana sam promatrao situaciju.Problem sa parkiranjem u Opatiji je bio velik , a mjesta u toku ljeta ni za lijek, niti za kakvu cijenu. Skontao sam da taj famozni autobus sa turistima odlazi u sedam ujutro iz hotela na nekakve izlete i vraća se tek navečer oko sedam sati. Kompletna cestica koja vodi do hotela ukljućujući parking iza hotela je bila prazna i da bude stvar još bolja – potpuno u hladu….

BINGO!!!

Čim bih ugledao da je netko uz glavnu cestu usporio i tražio parking, ja sam mu mahnuo i pokazao da je tu parking.

Sat vremena naplatio sam onda fantastičnih 10 DM (danas 5 eura) na što bi mi najprije njemac ili talijan rekao da nisam normalan i zgibao,  da bi se za 15 minuta vratio i ljubio mi noge te mi dao 15 DM samo da se parkira i nešto pojede i da mu je auto na sigurnom.
Moja plaća je tada bila oko milion i pol dinara, ne bih znao koliko je tada to bilo maraka ili danas eura, no ja sam za jedan radni dan –  zaradio mjesečnu plaću.
Sa mnom je tada radio jedan Opatijac koga smo zvali MUNGOS.Mungos je radio poslijepodne i nije kužio ni kurca , i bio je jako tužan što navečer ne može ići na Opatijsku ljetnu pozornicu, gledati film ili loviti pičke uz morske terase sa onda živom glazbom.
Ja sam mu tada dobrovoljno predložio, da ne mora uopće dolaziti na posao ako neće,  jer da ću mu ja odraditi smjenu dobrovoljno i to besplatno.

BINGO; BINGO ; BINGO…

Najbolji mi je bio direktor, koji je došao sav napuhan i uzdrujan vičući, za koji me je kurac ovdje zaposlio, kad autobus ne može proći do hotela, od parkiranih automobila, na što sam mu ja hladno odgovorio da dok dođe autobus ovdje neće biti nikoga.Tako se nitko nije žalio, pa je ispalo ok.Najbolje mi je bilo subotom kad je bila velika gužva.Moje radno vrijeme je bilo do 20 sati, ali ja bih lukavo i dobrovoljno ostajo do 22 h , naplaćujući sve što vidim na 4 kotača.
Joj taj mrak komunizma, joj ..joj …joj , ajme meni…ugasite malo svijetlo da se oporavim pa onda ga opet malo upalite…
Ne moram više ništa govoriti, bilo je;  pošto je svijet….toliko love nikad više nisam imao u životu….i sve u devizama, sa čime sam još dodatno zaradio, a o manči (napojnica , tringeld) koju sam primao, da ni ne govorim.Njemac kad bi se vratio i vidio da mu je auto u hladu i sve ok, odmah je još ostavio i za pivu.
Odmah sam si kupio nekakve stvari koje su mi bile neophodne, a te godine sam se i oženio. U zimi 1985 prvi put sam svirao gažu i to na zamjeni u hotelu BONAVIA u Rijeci. Taj dan ili ta noć bila je prekretnica u mom životu odlučio sam se profesionalno baviti glazbom.
No kao i u svakom poslu i ovdje je bilo povlaštenih, i onaj kod koga si svirao u bendu, imao je najveću lovu – a ja bih imao manje od njega.
E to mi nikako nije pasalo, pa sam se nakon nekoliko pokušaja, da se sa nekim skrasim u bendu triju ili duetu – osamostalio.
To je naravno povuklo niz novih tehničkih poteškoća ali i nekih intelektualnih, profesionalnih.S obzirom sa sam svirao samo gitaru i pjevao(što je bilo sasvim dovoljno kad se danas okrenem u nazad) ipak su se u tom poslu više tražile klavijature i One Man Band-ovi koji su svirali na onim automatskim klavijaturama imali su dobru lovu.No te klavijature su bile prilično skupe, ali bile su samo  jedan mali dio ukupne opreme koja nije bila niti malo jeftina i podlijegala je carini i svakakvim nametima, koji su za vrijeme Jugoslavije bili katastrofalno  visoki – do neba.Evo jedne loše strane bivše države.
O potvrdama koje si za to morao priskrbiti, da i ne pričam.
Tako sam 1987 uz pomoć pokojne mi punice u Londonu kod Ludog Tome (Toma&Co.) kupio jedan Yamaha sequencer (QX5) i jedne split klavijature Yamaha DX21.
Za relativno malo novaca, sam nabavio osnovne instrumente.No ima jedna kvaka… nisam znao svirati klavijature, uopće.
No zahvaljujući mojem bivšem basisti iz grupe ERY , Robertu Župecu ja sam se prihvatio tog posla .
Najme Rober, koji je svirao bass, ali i akustičnu gitaru sam se je “preko gitare” naučio i svirati u ono vrijeme sasvim solidno i klavijature.
Mene je to toliko impresioniralo da sam na isti način, odlučio naučiti vladati tim instrumentom.
U godinu dana, naučio sam svirati klavijature, vježbajući svakodnevno po 12 pa više sati, tako da sam gažu svirao i pjevao na klaviru uz ritam mašinu uživo u noćnim barovima ili aperitiv barovima u to u hotelima više kategorije.

Ja ne bih bio ja, da nisam inzistirao na onome kako sam to ja zamislio jedan “one man band”, pa sam se odlučio za onaj kreativni pristup, programiranje pratnje kompletnog benda,  sa svakim instrumentom zasebno, onako kako se to radi u studiju. Tako sam se naučio svirati i bass i bubanj , klavijature, programiranje ritmova , paterna i svakojakih drugih stvari.
1989 kupio sam i prvi kompjuter za  potrebe nastupa i muzike (ATARI) kojeg sam koristio na sceni prilikom nastupa sve do 1995 godine.
U 8 godina isprogramirao sam oko 1000 pjesama, u midi formatu. Imao sam 24 kanalni mixer ELECTROVOICE i dva mulltitimbarna modula Roland U 110 i ROLAND U-220, a svaki je instrument bio izvučen na svom kanalu, tako da sam mogao uz sve to skupa i svirati gitaru uživo.Nerijetko su kolege, koje nisu znale da sviram na nekoj terasi , mislil da to svira band uživo.Svirao sam na principu remixa.
Mnoge sam matrice i prodao pa se je moje muziciranje slušalo po cijeloj Hrvatskoj, ali i šire po Europi i svijetu i sa time sam zaradio lijepu svotu novaca. Kao one man band sam svirao do 12 mjeseca 2007 godine odnosno do Nove Godine 2007/08.Nakon toga sam prestao svirati.
Razloga za moj prestanak sviranja ima više, a jedan od njih je i to što se je taj posao toliko srozao, kako financijski tako i moralno i postao je totalno ponižen i nepoštovan,, da smo često na tim svirkama morali i šakam braniti svoje dostojanstvo i ponos, ali i prava i to ona minimalna, koje ti pripadaju kao čovjeku – a ne samo kao glazbeniku.Od nas se je očekivalo, da budemo bezprijekorni, a sa druge strane nas se je šikaniralo, a neki su i honorare čekali po godinu dana, a neki ih nikada nisu ni dobili. Shvatio sam da ako im ne pokažeš zube, da si najebo i da će te vući za nos dokle god mogu.Zato sam ja sam sebi na tom poslu bio najboljui sindikat.Kad mi nešto ne bi bilo po volji, jednostavno bi se iskopčao usred večeri, bez obzira koliko ljudi bilo u pitanju i otišao ostavljajući ih otvorenih ustiju – kao šta je sad ovo.
Nisam baš jako bio popularan u glazbenim agencijama, zato jer sam se znao boriti za sebe i nisam dao nikakvim idiotima da se samnom natežu i zajebavaju.Odmah sam to prekidao, a posao bi si tražio sam i radio sam na ugovor o autorskom djellu.
To je bila prekretnica u Rijeci, jer sam upravo ja prvi počeo svirati na takav način, nakon čega su počeli to raditi i drugi. Ubrzo je došlo do toga da me ljudi koje sam godimama poznavao i koji su radili u glazbenim agencijama , jednostavno prestali pozdravljati.Posao kod njih više nikad ne bih dobio, nije mi bio ni potreban, jer su to takve gnjide i strvinari, da mi se gade iz dna duše.
Odvratni su.Uzeli bi ti i zadnju lipu samo da te zajebu.
Pohlepne zvijeri.
Znaju samo uzimati novac, jako su sa vama ljubazni i dobri kad im trebate, ali kad vas ne trebaju – ne jebu vas ni 5 %.Ljigavci.
U ovom poslu ima jedna kontradiktornost.Kad ste dobar i kad vas publika voli i imate nakon svake pjesme dugotrajan aplauz i ovacije, to ništa ne znači i ne zbraja se pod dobro, jer ako se ne sviđate konobaru ili direktoru – najebali ste. Zato su moje kolege bile majstori za uvlačenje u guzicu tim primitivcima, koji sa konobarima jedino imaju zajedničku uniformu- i ništa više. Direktori su primitivci za sebe, rijetko da sam naišao na nekog pametnog i dobrog, no bilo ih je i to mi je ostalo u lijepom sjećanju.Bilo je i dobrih konobara – a naročito konobarica.Nisu svi ljudi loši.
U 25 godina imao sam preko 3000 nastupa po četiri ili pet sati dnevno, što iznosi cca oko 40 000 sati sviranja uživo.Mislim da ne trebam više ništa govoriti,  sve te sate sam pjevao. Moja satznica pjevanja je ogromna, a pjevapo sam najzahtjevnije stvari koje možete zamisliti u pop muzici. Sa mojim kolegama imao sam možda 4 -5 % repertoara zajedničkog, pjevao sam što se nisu usudili izvoditi ni bendovi – i to nisu moje riječi – tio su riječi mojih kolega.Prošao sam kroz sve fazre nastupa i muziciranja, svirao sam za sve vrste ljudi i sve kaste od jako bogatih do jako siromašnih.
Mogao bih nakraju reći, da nema te ljubavi prema glazbi, da bih već u samom startu bio odustao, jer taj posao spada među najteže poslove koje možete raditi ili zamisliti – ako ga radite ispravno.Neusporediv je sa ičim što znate. It’s only rock’n’roll….

Meri Cetinić i Igor Kostelac na zajedničkom nastupu u restoranu COMODORO u Ičićima ACY marina februar 1992

…nakon raspada odnosno razlaza grupe ERY ,stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto.Počela je djelovati kemija, elementi jedne raspadnute strukture počeli su tražiti vezivno tkivo – kako ne bi propale.Tako su nastali RUBICON i LINIJA 32.
Vjerovatno dvije najpozetivnije grupe srednje struje u Rijeci odnosno u Opatiji.Njihov jedini BAD je bio što su bili iskompleksirani na lokalnom nivou odnosno ostali su (nažalost) isključivo jako lokalni bendovi. Dakle nakon basiranja u ERY Robert Župec okupio je još dvoje istomišljenika Renata Ivančana (ex vocal Beta Centaury) i još jednu curu (Mladenka Marinković) iz njegovog srednjoškolskog razdoblja koja je pjevala i svirala gitaru.Tu je kemija učinila svoje i dobili smo akustičarski(odličan i simpatičan-muzički) trio.Dvije su mi pjesme ostale čak i u sijećanju a to su LJETNA KIŠA, i SUZA pjesma za koju je tekst napisao Nikica Petković Riječi, pjesnik, novinar i kolumnista Riječkog Novog Lista.To je ujedno bilo i prvi puta da je neki band uzeo tekst nekog muzičkog autsajdera koji nije imao direktnu vezu sa muzikom , kao izvođač. Vrlo lijepo troglasno pjevanje, tri akustične gitare, dopadljive pjesmice i dobra atmosfera na koncertu bile su odlike tog (nažalost prekratko trajnog) benda- tria. Nešto poput tria Neda Miljenko i Dario.Bend kakav danas sigurno nedostaje Riječkoj rock sceni.

S druge strane Elvis Stanić se je vrlo brzo snašao sa već poznatom ekipom glazbenika i okupio ih u super bend LINIJA 32  -Davor Tolja, klavijature, Edi Kraljić, vokal, Lajbek,bass i Damir Žudić Lui bubanj (ex Beta Centaury) i Elvis Stanić gitara i vokal.
Još samo da su uzeli i Meri Trošelj ta kemija karaktera bi bila potpuna.Dakle karakterno iste osobe okupile su se u jednom bandu. Nevjerovatno. Ali ta ekipa surađivati će još kasnije mnogo puta ukljućujući i Meri Trošelj. Ja u tom bendu ne bih nikako mogao funkcionirati, najme ne bih imao sa kime nakon svirke popiti pivu
a meni je to jako važno..popit s nekim pivu.
Sa glazbene iliti muzičke strane Linija 32 je bila odlično uvježban band – gotovo kao ploča. Autorski interseantna i u ono vrijeme tekstualno savremena kao i stilski ( Police, soft reagge) nazvao bi ih – laid back Riječke rock scene. Još jedna grupa kakva danas nedostaje na riječkoj rock sceni.

Ono što povezuje Rubicon i Liniju 32 je ta nevjera samih sudionika, članova benda u opstanak i uspjeh grupa, u kojima su djelovali. Pritisnuti lokalnim razmišljanjima, umjesto državnim ili “globalno – regionalnim, kao i samom članskom nevoljkošću i nezainteresiranošću  opstanka. Objedinjeni samo jednim nastupom zajedno u 2 mjesecu 1981 godine u Kongresnoj dvorani Hotela Adriatic u Opatiji grupe se gase i razilaze tražeći nove glazbene pravce i ljude za daljnji rad. Osobno sam uživao u muziciranju i radu tih grupa, ne ostavljajući ni trena razloga za ljubomoru ili nekakvu glazbenu , zavist ili pakost. Oni su jednostavno odlično odradili svoj kratkotrajni posao. Sudbina je učinila ostalo. Žalosno je da Rubicon nije uvršten u Riječke rock formacije jer osobno smatram da su to zaslužili (recimo) mnogo više nego TADAIMA koja je jedino poznata po tome što je u njoj “pjevala” Meri Trošelj. Grupa koja iza sebe nije ostavila ništa, ali zamislite ušla je u povijest riječkog rocka – svašta. Robert župec je kasije napravio bend koji se je zvao REMBRANT i koji su ušli u studio radio Rijeke i snimili ili počeli snimati nekakve demo snimke za potrebe radija, ne sjećam se jesu li te snimke ikada završene i dali su ugledale svijetlo dana jer kratko nakon toga Robert Župec je izašao iz te formacije i više se nikada nije bavio muzikom- barem ne javnim nastupima, okrenuo se je slikanju kojim se je već počeo baviti za vrijeme muziciranja u grupi ERY.danas kada ovo pišem Elvis Stanić je još jedini član grupe ERY koji se bavi muzikom i nastupanjem u živo.

I na kraju još jednom ću ponoviti jednu vrlo važnu stvar.Upravo bendovi tkz.srednje struje koji u Rijeci na žalost ne postoje – glavni su uzrok “IZGLEDA” Riječke rock scene.Bendovi poput EN FACE (koji imaju stvari kao da idu u osnovnu školu) su bitni za konačni izgled i zvuk SCENE.Iz tog srednjeg smjera izlazi i alter i blues i rock, i hip hop, hevy metal i na kraju jazz.Bez te čvrste srednje struje nema baze, temelja od koga će u ovom slučaju Riječka publika kanalizirati svoje stvarne interese u glazbi.Da ne kažem da ljudi koji vole srednju struju u Rijeci, već godinama “puše” bilo što im se ponudi. Nećete mi vjerovati, ali zato slušaju cajke u centru Rijeke – evo vam finalnog rezultata riječkog novog vala, njegovih posljedica i ono što je val napravio. Cajkeu centru grada !