Na ovom linku možete pročitati članak u originalu sa imenima i prezimenima glazbenika koji su u tome sudjelovali, ja njihova imena neću objaviti zbog toga što ovu informaciju ne mogu potvrditi ili provjeriti , no osobno vjerujem u tu opciju,  oduvijek sam sumnjao u tako nešto, pa čak i mnogo složenije od toga, a mislim da to nije zaobišlo (a i zašto bi) i Riječku rock scenu.Da li je ovo istina ili je to sve netko izmislio i sa kojom PORUKOM odlučite sami. Za mene ovo otvara i pitanje nesreće Toše Proeskog koja je sve samo ne slučajna. I ako  sadržaj tog članka po mojem mišljenju ima potpuno drugu namjenu i mislim da je s ovime nekome poslata direktna poruka – koju razumije samo druga strana.

Ovo mi više sliči kao neka opomena.

Nemojmo zaboraviti ulogu Riječkog novog vala u to doba koja je bila jako važna, ali i ljude koji su u to bili umješani kako direktno tako i INDIREKTNO. Recimo u članku se ne spominje list MLADINA i njihovi suradnici, itd.itd.

Pa evo tog članka u punom sadržaju sa imenima i prezimenima izvođača: http://www.vesti-online.com/Vesti/Srbija/30107/Udba-krojila-Yurok-scenu

Ovdje je članak prenesen copy/paste  bez imena samo sa inicijalima protagonista

Službe državne bezbednosti koji su spremni da progovore o akcijama u kojima su učestvovali za vreme Titovog i Miloševićevog režima. Jednu od najspecifičnijih priča ima nekadašnji pomoćnik načelnika Resora državnebezbednosti Živan Velisavljević koji je penzionisan početkom 1990.godineukazom tadašnjeg predsednika SFRJ.
Velisavljević danas živi u svojoj porodičnoj kući u rodnim Lojanicama, ublizini Šapca. Njegova kuća je daleko od onoga kako bi javnost zamišljaladomove penzionisanih špijuna. Ovde nema visokih zidova, gvozdenih vrata koja se otvaraju daljinskim upravljačem i dobermana čuvara. Pa ipak,je Velisavljevićeva kuća kao jedna od mnogih u ovom kraju, u njoj nešto po čemu se razlikuje.

Na brižljivo uređenom tavanu, Velisavljević ima kolekciju od nekoliko hiljada LP ploča isključivo zabavne i rok muzike nastale u SFRJ. Na pitanje da li je diskofil, Velisavljević kaže da mu te ploče nisu za razonodu već da su mu sredstvo za rad. Štaviše, Velisavljević nam otkriva da nijednu ovih ploča nominalno ne može da otuđi jer mu ih je Resor državne bezbednosti dao na revers.

Operacija Miljacka

Velisavljevićev angažman u službi počeo je 1968. godine. Studentske demonstracije su ozbiljno uzdrmale Tita. Iako je uspeo da ih umiri, Tito je primećivao da se stalno pojavljuju nova žarišta. U tom trenutku Tito je bio priveo kraju krizu oko Brionskog plenuma a odmah se pojavila studentska kriza i invazija na Češku i bilo je potrebno pacifikovati barem jedan od frontova. U tom cilju Tito je na tajnom sastanku diskutovao o tome koji front može prvo rešiti. Veljko Vlahović je predlagao da SFRJ nabavi bombu koja bi joj bila garant suvereniteta, Edvard Kardelj je pominjao približavanje NATO paktu Stane Dolanc je izašao sa najbizarnijim predlogom. Dolanc je naime objasnio kako je CIA koristeći muziku bendova nažno oslonjenih na hedonizam i upotrebu opojnih droga uspela da otupi borbenu oštricu studentskih protesta u Americi i da brojne progresivne mlade ljude pretvori u bezopasne klovnove bez jasne revolucionarne deje.

Dolanc je smatrao da se tako nešto može uraditi i sa našom omladinom.Veljko Vlahović je smatrao da su naši mladi ljudi zdraviji i zreliji od američkih, ali Tito je bivao sve više zabavljen Dolančevim predlogom. Na kraju je Dolancu dato zeleno svetlo a operacija je dobila kodno ime “Miljacka” po reci u Sarajevu pošto je Tito smatrao da je rat dobijen u Bosni i da sve nove bitke treba počinjati odande. Miljacka je izgledala kao naj urbaniji toponim u toj republici.

Dolanc je u saradnji sa svojim najbližim poverenicima Srdanom Andrejevićemi Obradom Đorđevićem izabrao mladog Živana Velisavljevića da vodi Miljacku.I Velisavljević je vodio ovu operaciju pune 22 godine.

Z.Č. već nije bio tako jednostavan za regrutaciju.

Samit u Skenderiji

“Z.Č. je bio izuzetno talentovan izvođač i njega nismo mogli da regrutujemo tek tako. On nije imao ništa protiv nas ali nije želeo da ikome išta duguje” Ipak, kada je uhapšen u Ohridu zbog razmenjivanja deviza,Velisavljević je u tome video svoju priliku. “Obišao sam ga u zatvoru u Ohridu i dogovorili smo se za petnaest minuta.”
U Velisavljevićevom odeljenju u resoru državne bezbednosti nastupila je histerija kada su saznali da je Č. regrutovan. A onda se pojavila panikakada su shvatili da su mu potrebne velike hit pesme. Deo Službe je sumnjao u K.K, i odlučeno je da cela jugoslovenska pop scena stane iza Č.

“Napravili smo tajni sastanak jedne noći u Skenderiji. Šest mlaznih aviona RV i PVO je dovezlo sve ključne pop kompozitore kod nas. Bili su tu A, Đ. N, K K, B A, Ž i R iz Z, M B , mali Z A iz C J, I T, J H, J S, V D, Z L i mnogi drugi.”

“Smestili smo ih u Skenderiju. Sedeli su potpuno nepripremljeni šta ih čeka. Onda sam ja izašao za govornicu, osetio sam se kao Tito, i rekao im da je svako dužan da pripremi po jednu pesmu za Č povratničk album.”,
Velisavljević ni danas ne može da sakrije ushićenje.

Ekipa kompozitora je potom vraćena avionima u svoje gradove i započet je rad na pesmama. Međutim, u Službi je zavladala nervoza pošto se tolikibrojljudi nije mogao bezbednosno kontrolisati, tako da su se na kraju opredelili da ipak Bregović uradi ceo album kako pesme ne bi iscurele u javnost.

“Č povratnički album je u jednom trenutku delovao kao da će biti največi album u istoriji pop muzike. Činilo se da će ovo biti za Č ono što je “Smile” bio za Beach Boyse, a mi to nismo smeli da dozvolimo, Č je bio potreban Jugoslaviji u tom trenutku, i na kraju je sve rešio B.”

Ratne trake

Služba državne bezbednosti je bila zadužena i za pripremanje konceptualnih albuma koji su imali funkciju da se zavrte u eteru u slučaju rata, pa čak i nuklearne apokalipse. “To su tzv. Albumi sudnjeg dana, tako smo ih zvali uslužbi, na njima su snimljene poslednje pesme na svetu, pesme uz koje je ovaj narod trebalo da preživi nuklearnu zimu.”

Na pesmama je radio sam krem jugoslovenske scene, u saradnji sa timom psihologa. “Ima nekih ljubavnih pesama koje smo testirali na životinjama. I zaista kada bi im pesma bila puštena, one su ih navodile na parenje kroz lučenje određenih hormona. Takve pesme u principu su pravljene za slučaj da u bunkerima posle nuklearnog rata moraju da se ljudi stimulišu na produžavanje rase.”

“Pustiti takvu pesmu u etar u regularnim okolnostima je krivično delo. Ti snimci se nalaze u sefu Načelnika SDB dan-danas.” Velisavljević nerado govori o ovim pesmama. Ipak, posle velikog navaljivanja rekao je da je
neke od njih pisao K L a da ih pevaju Z N, A R i M P. Kada smo ga upitali, liče li te pesme na njihove ranije radove, Velisavljević se osmehnuo i lakonski odgovorio, “Denis i Denis su za ovo vrtić.”

Dvostruki agenti

Velisavljević kaže da se u svojoj praksi samo jednom sreo sa dvostrukim agentom. To je bio slučaj I T, vođe i glavnog autora grupe V. “I je radio za nas. Negde u vreme albuma “L C” kontaktirala ga je nemačka služba BND. On je želeo da prekine kontakte sa njima ali mi smo insistirali na tome da ih on nastavi.” Kako se približavao raspad Jugoslavije, Velisavljević tvrdi da se i T lojalnost
pomerala ka Nemcima. “Nisam siguran da je T izdao Jugoslaviju, mislim da joj je bio lojalan do samog kraja, ali kako je vreme odmicalo sve manje i manje. O tome govore njegovi neuspeli pokušaji da sa V snimi pesme na engleskom”

Snimanje pesama na engleskom je po Velisavljeviću bilo smišljena provokacija u samim centrima nemačke obaveštajne službe kako bi se kolonijalizovala jugoslovenska muzička scena. “Oni su želeli da marginalizuju naše bendove time što su ih nagovarali da snimaju na engleskom čime su ih odvojili od domaće publike, a nisu dobijali pravu šansu na inostranoj sceni. Na svu sreću, to im je uspevalo kod alternativnih bendova. Mi smo B, Č i A držali pod gvozdenim stiskom.”

“Album D J na engleskom bio je klasična zavera MI6. Njih je kao svoje agente u tom periodu držao ozloglašeni Entoni Monkton. On je počeo svoju karijeru kao rokenrol operativac za SFRJ da bi na kraju završio službujući u Beogradu.” Na svu sreću. DB je imao svog aduta u grupi. “A I je bio naš čovek i razarao je englesku karijeru D J iznutra. On je bio zdrav element u toj grupi, i zato smo ga i nagradili mestom pevača u B D.”

Velisavljević sebe i danas smatra Jugoslovenom. On veruje da su same republičke službe državne bezbednosti radile protiv zajedničke države, čaki u domenu rokenrola. “J H je bio čovek hrvatske republičke Službe. Nekoliko puta sam im slao dopise da nam ga stave na raspologanje u saveznoj službi jer je talentovan muzičar, a oni su odbijali i smišljali neke formalnosti. Odgovorno tvrdim da je njegova pesma “M m (z r  H)” maslo zagrebačkog odeljenja.”

“Nema nevinih”, nastavlja Velisavljević, “kada smo primetili da se bog i crkva često pominju u pesmama P, priveli smo L Z davidimo o čemu se radi. Tokom noći javio nam se šef beogradskog odeljenja i rekao nam da je on njihov. Mi smo morali da ga pustimo. Ja sam tada shvatio da svaka republička služba ima svoj bend.”

Ibarska magistrala

“Rata ne bi bilo bez propagande i bendova poput P k”, naglašava Velisavljević. On smatra da je naivno očekivati da je borba
između tajnih službi bila išta pitomija na polju rok scene nego na drugim poljima. “Scenario Ibarske magistrale je prvi put primenjen na Krcunu, a
drugi put na D R.” Velisavlljević odgovorno tvrdi da u saobraćajnoj nesreći člana C J nisu čista posla. “Z je ubrzo
napustio bend, on je bio anđeo, jedan od mojih najdražih operativaca,praviJugosloven”, kaže Velisavljević. “Mislim da će biti zanimljivo ako Ž
ikada progovori, on zna celu priču.”

Sadašnja scena

Velisavljević ne prati sadašnju scenu od kada se penzionisao. Ipak ono što vidi po televiziji i Internetu mu ne uliva poverenje. “Dostatalentovanih ljudi je otišlo u narodnjake, a na rock sceni dosta bendova peva na engleskom, a to ništa ne valja. Scena je bila mnogo bolja dok je DBkontrolisao jer mi smo i kreativno pomagali kad je nailazila kriza.”
Velisavljević se ponosi podatkom da je DB za pesmu “Lipe cvatu”angažovao čak tri profesora Muzičke akademije i jednog profesora knjževnosti da pomognu B. da je osmisli. “Danas više nema takve ambicije,nažalost.
Plašim se da DB više ne kontroliše ni one bendove koje je sam osnovao.

Čudan naslov, jel’da?
Je i nije.
Prije cca 3 mjeseca iz jednog telefonskog razgovora saznao sam  da u Rijeci postoje ljudi koji vladaju – muzikom, ali i karijerama ljudi, vezanih za muziku, ali i druge grane umjetnosti. Znao sam za Foxa i njegov dio kolača, znao sam i za Koraljaka i za njegov dio kolača, znao sam odavno za Andreja Bašu, i za njegov dio kolača – ali tko drži tepsiju, tko peče kolače i tko ih dijeli to za sada neznam.
Ali saznati ću.
Nikad se nisam raspitivao, jer me to nije zanimalo…ustvari nisam u to vrijeme znao da postoji…ali neznam ni danas što je najbolje

Čudno, ali sada kada se više ne bavim glazbom, počelo me je to jako interesirati.
Štošta se je meni spočitavalo,od kako sam otvorio ovaj – odnosno prijašnji  blog, u kojemu sam javno progovorio o nekim stvarima  – koje baš i nisu bile tako bezazlene, koliko su nekome neupućenom slučajnom prolazniku izgledale na prvi pogled

O tim “stvarima” se nikada nije nitko ni usudio pisati, samo se je šuškalo u kuloarima ili poslalo u pizdu materinu kroz zube,.. u prolazu. Svi su šuškali, ali nitko nije imao muda to javno reći. Ali i tko bi mu to uopće objavio – budimo iskreni i realni – nitko!

Kad bi krenuo od sebe (a moram) i sebe uzeo kao primjer, bilo bi tu čitav niz nelogičnosti koje nisu ničim opravdane, a traženje isprike za moj “težak” karakter neće proći (ovoga puta).

Svaka osoba u Rijeci, iz vremena kad sam ja bio glazbeno aktivan, zna da sam ja “bio” talentirani glazbenik, zna da sam bio i kantautor i da sam radio i muziku i pisao tekstove, pjevao, svirao (relativno dobro) na nekoliko muzičkih instrumenata, te da su se moje pjesme vrtile na radiju ne samo u Rijeci nego na području čitave Jugoslavije a posebno u Sarajevu i Beogradu koji su uvijek imali bolji nos od Zagreba pa je tako Zagreb često ostao bez dobrih Hrvatskih izvođača koji su snimali za Beogradske izdavačke kuće ili Sarajevske poput RTB ili Diskos i sl.,
Zna se da sam nastupio na Opatijskom festivalu sa tim kompozicijama, predstavljajući Hrvatsku na Danima Jugoslavenske zabavne muzike 1984, kao i da sam sa grupom ERY (koju sam i osnovao) pobjedio na YU pop rock festivalu u Zagrebu, pa i to da sam svirao sa jednim Elvisom Stanićem ( i to godinama) kao i da sam ga upravo ja, uveo u sve ovo što sve danas radi, jer to je poteklo upravo iz tih korijena.

35 godina  sam bio u tome 24 sata na dan,  imao sam kvalitetne već gotove snimke za gotovo dva dobra singla kao i da sam autor preko 150 kompozicija, a jednu je na svoj album stavio i riječki glazbenik Dalibor Brun.
Zašto to stalno naglašavam,?
Zato jer mlađe generacije to neznaju a nisu to znale ni neke starije od njih, jer nisu željeli znati.
To mi daje izvjesni kredibilitet da govorim o takvim stvarima, jer nisam jedan od onih koji su svirali 20 godina u garaži a nisu vidjeli ni sunca ni mjeseca, a najveći domet i najdalje gdje su možda i zasvirali bio je RI Rock ili nekakva lokalna svirka.

No, ja se dalje od tuda gdje sam stigao nisam ni maknuo, ali svi koji su se pojavili uz mene ili nakon mene u kratkom su roku postigli nekakav uspjeh “širih” razmjera, iako znatno manje kvalitetni odnosno komercijalniji od mene pa i po znanju i po mogućnostima,stilu muzike i da ne nabrajam.Jedan dio je snimio nekakvu ploču i utopio se je u bezdanu YU pop rock scene. Ja sam ipak imao dobru konkurenciju npr.DENIS I DENIS koji su u to vrijeme počeli sa radom. Kad bi sada samo uzeli u obzir, ponašanje određrenih individua iz Riječkog miljea pop i rock glazbenika, ja bih ispao dva puta anđeo, odnosno fleka sa mojim “teškim” karakterom .Moj najveći grijeh je bio što sam točno znao što hoću, niti pedlja od toga nisam odstupio, bilo je ..ili će biti tako kako ja hoću – ili neće biti nikako. Nije bilo nikako…
Jesu li se drugi jebali za to u dupe ili su ga nekome pušili – uopće me to ne zanima.
Mene zanima struka a ne veze i vezice.

Tako su mi u komentarima na blogu pisali svašta, da sam glazbeno nezanimljiv, da neznam pjevat, da sam ispodprosječan vokal,  ili šta ja znam što sve ne, no onda sam se jednog dana sjetio svog kolege Evisa Stanića iz mladih (školskih) dana i razmišljao kako je moguće, da jednom  tako dobrom da ne kažem izvrsnom glazbeniku trebalo toliko vremena da postigne ono što je postigao,ali  da stvar bude bolja, Elvis Stanić sa svom tom svojom vještinom koju posjeduje  se je – ZAPOSLIO.
Ušao je u radni odnos, kao direktor Opatijskog poduzeća FESTIVAL.
Još nisam čuo, da je jedan glazbenik koji je dobio nekoliko porina (što do prije godinu i pol  dana nisam ni znao i još ko zna koliko drugih nagrada,ukljućujući i nagradu Crni mačak)  ušao u radni odnos i koji danas ima radnu obvezu.

Zamislite Erica Claptona da se je kad je bio njegovim godinama (47god) –  zaposlio kao direktor neke kino dvorane ili koncertne sale!!!????
I da me  Elvis Stanić ne bi krivo shvatio, da mu se rugam ili da se ismijavam na tu temu – NE, nego dapače, ja sam zbog toga dvostruko – ZABRINUT!!!

Zar je stvarno, sve tako otišlo u kurac da jedan Elvis Stanić u najboljim godinama za sviranje, morao otići raditi, da bi preživio i u slobodno vrijeme svirao.
Ili je to samo šahovski potez,….ali čiji???

Pustimo to sad malo na stranu, ajmo mi na mog prijatelja Velida Đekića koji uvijek negdje nešto krivo napiše.
Taj momak uvijek ima neku krivu informaciju pa tako u ovo doba informatike čovjek bi trebao biti barem -INFORMIRAN.
O čemu se radi?
Surfajući i tražeći nešto (kako to već biva kad si na internetu) klikajući po nekim linkovima ni kriv ni dužan otvorio sam SUŠAČKA REVIJA broj 38/39 i vidi kad tamo piše moj prijatelj Đekić(en) MLADI RIJEČANI ODLAZE  , (kamo na skijanje?- just kidding)
Tek što sam počeo čitati već sam mu pronašao krivu informaciju.Radilo se je o Mikici mojoj prijateljici (Klaudija Čermak) sa kojom sam išao u osnovnu i srednju školu.O Mikici koja je samnom iz Hotela Kvarner dopeljala za ruku grupu LEB I SOL , grupu koja je nakon svog nastupa u OK 48 (u kojoj nikad više nije bilo toliko ljudi koliko te  večeri  i gdje sam i ja nastupio sa njima pjevajuči dva tri bluza koje smo izmislili na licu mjesta) odletila u nebo a da pri tome Vlatko Stefanovski nije ni znao, da ga je uz mene u klub dovela osoba koja će za 20 godina kasnije biti desna ruka režiseru filma i spektakla GLADIJATOR Ridley Scott-u koji je napunio sve kino dvorane svijeta neznajući da je Opatijka Mikica jedna od glavnih osoba zadužena za specijalne grafičke kompjuterske efekte.
Gdje je kriva informacija ?
Mikica se je vrlo malo kretala po Rijeci i po Korzu uglavnom je vrijeme provodila u Opatiji u 48-mici ili sa svojim dečkima sa kojima je uglavnom bila u Opatiji ili pak Lovranu (subotom i nedeljom) ponekad bi znala otići u Pallach ali da se je šetala Korzom i da je tamo bila neko prepoznatljivo lice sa špice- to ne.
No to baš i nije neki lapsus i nećemo se zbog toga rugati Velidu Đekiću, piše o osobi koju ne pozna , nije strašno a trebala mu je za članak- OPROŠTENO
Ono što je u tom članku napisao i što me je posebno zainteresiralo je (citirati ću copy/paste):
Velid Đekić MLADI RIJEČANI ODLAZE , SUŠAČKA REVIJA broj 38/39,
na netu cijeli članak možete pronaći tu:http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=38-39&C=4
citat:
“Korzom se još uvijek šetaju nekadašnji moćnici iz »struktura« koji su bili zadovoljni što im je svojim odlaskom Lisica prestao praviti »probleme«. Po onoj: »Hvala bogu da je otišao!«”

Velide sine, kakvih struktura ? Političkih, ili nekih drugih, da li je Fox smetao nekom drugom – KOME???
ajmo imena van, u čemu je problem pa ovo je demokratsko društvo, nova država, nije valjda da uvijek vladaju jedni te isti!
Jest da je Fox pisao huškačke tekstove sa pro političkom notom o muzici, ali njegov gavni biznis bila je muzika ili nije (neznam, pitam)??
Nije li mu brat bio neka glava u Omladini ili komitetu?
Kuloari kažu tako, ali ja to ne bih znao,… možda je zato mogao tako pisati…zapravo mi se to baš ne pogađa, niti me zanima, čiji je tata ili brat  nekada radio nešto
No, mene Fox odavno ne brine, jer je rezultat vidljiv…. nije li??
Mene zanima zašto se U Rijeci događa to što se događa i tko stoji iza toga , priča se o neke dvije struje…
Dva tabora….
Zašto  ti to kao kroničar Riječke rock scene javno ne napišeš, ili si i ti dio jedne od njih ili se ti nekoga bojiš?
Bojiš li se nečega ili nekoga?
Pojasni na m poimenice strukture koje se šetaju Korzom.
Znam za razne tkz. muzičke klanove ala, Huljić i slični.
No nije valjda da Huljić rula Rijekom, …give me a break..

Ali da ti pojasnim jednu stvar, nisam nikakav paranoičan psiho slučaj, to sam čuo od čovjeka koji je dobro upoznat sa time i sa tim stukturama kako ih on zove STRUJAMA , rekao mi je na upit , ah to je druga struja, izmjenična valjada, ali još nisam iz određenih tehničih i vremenskih razloga uspio  popričati sa njime do kraja.
Valjda ne postoji neka javna tajna za koju ja neznam…ili postoji?
Baš.
Nego, ja sad razmišljam, što će se desiti, ako se povežu Andrej Baša i Elvis Stanić u kovalentnu prešutnu vezu Oni su stari saradnici i u što bi se to moglo pretvoriti, vrlo interesantna kombinacija.
MIK je privatan festival. A ja mirišem novce.
Mogućnosti su velike, a poslijedice bi bile katastrofalne, za ionako nikakvu glazbenu situaciju.

Mislim, da je vrijeme velikih centara moći ala Zagreb prošlo, bar što se tiče muzike, jer gotovo svaka bufdala koja danas ima PC u njemu ima i dovoljno dobar kvalitetan studio, ako ništa onda barem demo studio.
O plasmanu putem interneta i prženju CD sa izradom omota da i ne govorim.

No čini se, da se tu ne radi  samo o muzici, nego da je u to involviran i sport, čak vjerovatno mnogo više od muzilke, samo ja nisam u tim “vodama” pa nisam upoznat oko tih detalja, ali me iskreno i ne zanimaju.
Kad nešto nanjušiš ili otkriješ, onda je negiranje i ismijavanje, onoga koji je to nanjušio, najpopularniji SPORT jer se od njega kratkim potezom, može napraviti notornog paranoičnog psihopata – poput mene (jel tako?)
– a WTC u New Yorku su srušili arapi i Bin Laden.

Svaki put kad u Rijeci sretnem nekoga od “glazbenika” svi su negdje zaposleni, nema više likova poput mene koji su od toga živjeli čitav radni vijek i još to rade. Svi su se zaposlili ili imaju neki obrt, kafić,  izigravaju zvijezde na privremenom radu – dok im ne krene. Ma žalosno, a do nedavno smo živjeli od toga – barem neki!
Sa kakvim sam se problemima sastajao i suočavao tokom sviranja mogao bih napisati zasebnu knjigu i to debelu.
Najveći problem od svega je što su u svim strukturama tog “društva” uposleni ljudi, koji nemaju nikakve veze niti iskustva sa muzikom ( tkz VEZERI) ili imaju – ali su se šminkali sa honorarima preko veze, plaćajući direktorima hotela ogromne sume novaca (plave koverte) svirajući za mizeriju i mašući pred kolegama  ugovorima od kojih boli glava. Takvi u najboljem slučaju, danas rade na mjestima, koja odlučuju o sudbini života jednog čovjeka iza kojeg se nalaze članovi njegove obitelji i njegov čitav posao.
Tu konkretno mislim na menadžment tkz.agencija za zapošljavanje glazbenilka, koje su svojim provizijama ŽDERALE ogromne novce na uštrb honorara Riječkih glazbenika.
Napravili su i HGU u koji su zasjeli ljudi koji ne stoje sa nogama na zemlji i koji nemaju pojma kao ni oni u saboru što se događa i kako se živi na terenu UŽIVO. S obzirom da sam radio i jedan i drugi posao(kreativni i reprodukcijski) znam jako dobro – što nosi jedan, a što nosi drugi, no problem uvijek izvire iz struktura koje su iznad i koje ne rade svoj posao – ali uzimaju novac šapom i kapom. Ništa se nije promjenilo. Kad su drapali nas koji neki kurac i znamo, mogu samo zamisliti što rade sa mlađom generacijom – koja ne kuži ni gdje se nalazi.

Zamišljam(ali ne moram zamišljati) situaciju nekoga tko čita moj blog , a iz Rijeke je i pita nekog u gradu od svojih kolega ili starijih kolega za mene KO JE TAJ LIK i zamišljam kakve bi sve oprečne odgovore mogli čuti ili dobitii.
Smijem se tome, tko će im reći pravu istinu Velid Đekić, Fox ili ex novovalci, Elvis Stanić možda, koji me u životu nije nigdje ni spomenuo, a kamo li da je rekao, da je svirao samnom ili da bar postojim, ali ne samo mene – ni Roberta , ni Drakulu,….ni Krešota.
Ja  Elvisa uvijek branim i hvalim, ali ne zato što je on “Elvis Stanić” koji je pobrao 3000 porina, već zato što je dobar glazbenik i kad mi netko kaže, nešto protiv njega, ja bi ga opalio, jer znam što branim, kad je u pitanju muzika i sviranje, vještina i naslušanost ali o njegovom  karakteru ne bih…to ostavljam vama.
Ono šta ja znam o njemu, zna vrlo malo ljudi – a možda i nitko, jer je to osobni doživljaj.
Ali opravdan.
Vrlo je malo ljudi koje poznam u Rijeci koji žive poput mene, imam svoje ja i znam što sam postigao i kako je to bilo teško  i kakav sam trud u to uložio. Ostao sam jedan od rijetkih koji se može nazvati glazbenikom u pravom smislu riječi – iako više praktički ne sviram, no to ne možeš prestati biti, to je poput droge u krvi narkomana.
To si cijeli život, zauvijek.
Tko je zajebao Rijeku – ne znam , ali saznati ću uskoro.

Koncert grupe GRAD snimljen špijunskim satelitom V-2

sva prava pridržana

Riječku grupu grad poznajem već dugo godina, sa nekim njenim članovima sam svirao u nekadašnjoj postavi Riječke grupe KNAP (o kojoj sam već pisao).Grupu Grad nikad nisam smatrao nekom superiornom Riječkom rock grupom i iskreno slušao sam ih na jedno uho , no taj bend se baš nije puno micao sa mjesta na kojem je zapeo. Jest da je imao i neke komercijalnije korake – no oni su meni bili tipični Riječki bend koji je zapeo u kalupu riječkog (dosadnog i predvidljivog) zvuka. Postava sa vokalom i dvije gitare bubnjevima i basom nije obećavala neki uspjeh koji bi mogao planetarno ispuniti- Hrvatsku. Obično u takvim bendovima dolazi do jedne standarne greške – a to je dosada, nakon nekog vremena. No bilo kako bilo, grupa GRAD iz Rijeke okupila je oko sebe određeni krug obožavatelja koje bih podjelio u dvije ili nekoliko vrsta. Jedna je ona koja voli takav stil glazbe, druga  je koja ih voli zato jer ne voli LET 3 (  i smatra da su oni bolji band ali nije im pružena adekvatna podrška kao npr.grupi LET3) i treća je ona koja dođe na koncert – jer im je dosadno ( a nije im bed poslušati kako dečki sviraju) i naravnočetvrta  grupa su –  njihovi prijatelji ( kako privatni tako i glazbeni).

Razlog zbog kojeg danas pišem ovaj post, je najnovija pjesma grupe GRAD pod nazivom “PRAZNIK JE”. Grupa grad je konačno napravila ono, što su trebali napraviti već pred dugo dugo vremena kako stilski  tako i  glazbeno – raditi muziku tkz. pop rocka odnosno Rijeci neophodne srednje struje. Da li je to nastalo zato što su dečki sazrijeli za tako što, ili je to dojam zbog  uvođenja klavijatura (koje se čuju na snimci a i u prvom planu su) ne bih  baš znao reći, no znam samo jednu stvar,  a to je da ljudi i glazbenici imaju potpuno krivi stav o srednjoj struji i misle da je ona neka komercijala, ala Mišo Kovač ili Magazin, no nije – taj je smjer puno kompliciraniji i teži – i da bi ga “trošili”  morate znati neki kurac i svirati.

Ovo je nadasve hrabar potez benda i sada bi trebalo držati tu struju,  ojačavajući je čvrstim ritmičkim stvarima, kako se ne bi izgubili ili utopili- povukli u komercijalnosti.

E to se zove levitirati – a to je jako teško.
Većina dečki u bendu, je već duže u tom poslu- iako ne profesionalno, jer živjeti od toga je – PITAJTE MENE!!!
To je posao za jako hrabre momke, gdje uspjeh je sve samo ne zagarantiran. No što je to uspjeh uopće? Danas ako nađem CD na cesti šutnem ga nogomi kad ga vidim i prođem dalje i boli me kurac za CD
No sa pločom to nije bilo tako. Nikad! Ploča se je čuvala ko oko u glavi .Bila je sveta krava.
Ploča je značila neki kurac, iako su joj neki Riječki bendovi oduzeli čast – nečasnim načinom.
Nekvalitetom., pokopavši sebe i od gramofonske ploče napravili – nadgrobnu ploču svojoj karijeri.
No to je samo bio dokaz da je sve počelo odlaziti u kurac.
Nestankom ploča prestao sam slušati muziku. Ovo danas ne znači mi ništa.Radio mi je nekakva reprezentativna mustra sa koje pokupim pokoji ton. Na koncerte više ne odlazim – jer ne znam koga bih to trebao ići pogledati.

Standard pod “must have” se je promjenio i to je daleko ispod moga nivoa.

U bendu gdje sviraju tri gitre ili tkz. žičani bend, gitaristi trebaju biti izuzetni i pjesme moraju imati šmeka kao npr za primjer ZZ TOP o čijem umijeću ne moramo raspravljati, ali oni su zadnji vlak stare škole. takvih bendova u Rijeci i gotovo pa nema ,..ima li??
Ovo što je napravila grupa GRAD sa novom kompozicijom, koja se vrti na radiju (Praznik je) veliki je korak i za Rijeku i za bend. Ako ništa drugo to je bilo vrlo hrabro i kad bi to još unijelo neki efekat na nikakvu mlohavu i sivu Riječku rock scenu – to bi bio pravi bogom dani potez za svaku pohvalu, koji bi mogao komotno ući u anale novijeg Riječkog rocka i to kao – presedan.

No čisto sumnjam da će otupjela Riječka publika uspijeti prepoznati dobru pjesmu, a znate li zašto?
Zato jer je navikla slušati nebuloze nekompetentnih glazbenika – pa ih ne nabrajam jer bih potrošio ostatak dana.

To tii je isto ko da pred svinju bacaš diajmante.

Brajko daj ti nama napoja , zajebi dijamante.

Evo konačno smo došli i do 1984 godine odnosno do 1985 godine koju ću ovdje obraditi zajedno sa 1984 godinom. Mogu sa sigurnošću reći da je to bio vrhunac moje samostalne glazbene i kantautorske karijere. Tokom 12 mjeseca 1983 , sasvim slučajno iz obaviještenih krugova saznao sam da sam primljen kao predstavnik Radio Televizije Zagreb da predstavljam tu televizijsku kuću na Danima Jugoslavenske zabavne glazbe Opatija 1984.Ta je vijest u glazbenim kuloarima pukla poput bombe.
Opatijski blues rock glazbenik i kantautor koji je do jučer drljao po lokalnoj sceni izabran je između najvećih YU pop i rock glazbenika da zastupa republiku Hrvatsku na toj najvećoj glazbenoj manifestaciji.RTZ  (današnji HTV ili HRT) izabrao je Olivera Dragojevića i Igora Kostelca kao reprezantativne glazbenike koji će je zastupati.
To je bilo toliko nevjerojatno da sm morao to osobno ići provjeriti specijalnim kanalima, jer je to do konačnog službenog objavljivanja bila službena tajna.
I stvarno bilo je točno tako.Ušao sam u elitu tadašnje pop i rock glazbe na tržištu od 25 000 000 ljudi.Čorba, Fosili, Dragojević, Oliver mandić, Dejan Petković, i da sad ne nabrajam ko sve ne..
No kako sam ja svoju kompoziciju poslao pod šifrom službeni zagreb nije znao o kome se radi i bili su uvjereni da se radi o nekoj poznatoj glazbenoj ličnosti koja je inkognito poslala kompoziciju na natječaj.
I ne samo to već je kompozicija bila najbolja od svih, koji su bile poslate na natječaj.Konačno sam došao na svoje.
Osobno je samnom radio direktor festivala Krešimir Oblak (muž od Zdenke Vučković) koji je toliko bio oduševljen mojim pjevanjem a i sa mojom kompozicijom da to nije mogao nikako sakrit,i pa mi je to i rekao osobno.Bio sam u finalnoj večeri i prije održavanja bilo je jasno da ću biti i pobjednik festivala.imao sam najjaču kompoziciju za finalnu večer. Evo i jednog kurioziteta u svezi te kompozicije.

Najme, kompozicija je išla iz D- mol-a i počela bi jednim ritmom , a u refrenu ritam se je nakon prijelaza bubnjeva povećao (ubrzao) za 10 udaraca pa je sa 140 išao na 150 udaraca u minuti. Igor Savin koji je radio aranžman za tu pjesmu sa čitavim filharmonijskim orkestrom (pametnjaković) nije preslušao kompletnu pjesmu te je u refrenu ostavio istu brzinu ritma  kao i u prvom djelu, što je pjesmu napravilo totalno neupotrebljivom, jer je više nisam mogao otpjevati niti ja koji sam je za sebe napisao, ali ni nitko drugi.
No matrica je bila snimljena, a vokal je na originalnoj verziji bio jako visoko otpjevan, tako da je i to dalo pjesmi dodatnu težinu.Kad sam došao u studijo 4 nisam bio u stanju otpjevati vlastitu pjesmu jer je neko fulao ritam u refrenu. I onda sam došao na ideju da se cijela matrica malo ubrza na samom megu stavljajući ga na veliku brzinu i tako dodao još pola tona, na originalni tonalitet.Sad smo dobili matricu koja je bila pola tona viša ali i brža.
Krešimir Oblak me je pogledao i poslušao matricu i rekao :Gospon Kostelac ovo nema šanse da otpjevate, nema šanse, nećete to izvući punim glasom, to je strahovito visoko.Rekao sam mu da ukopča snimanje i otpjevao iz  prve cijelu pjesmu bez tonske greške.Kroz staklo od studija sam samo mogao gledati kako otvorenih usta on i Zdenkla Vučković gledaju u mene kako da su vidjeli duha.
Vrato sam se u Rijeku nazvao Igora Savina kući i rekao mu što mu ide, da ga može biti sram kako radi svoj posao, i da mu je aranžman katastrofa – bez dlake na jeziku, a on će meni ovako:”Izvinite ne znam o kojoj kompoziciji govorite danas sam napisao 7 aranžmana. Tu sam s njim završio – tipični diletant, koji juri za lovom, taj sa muzikom nema veze.I da je to tako vidjeti ćete to i kasnije.

No nakon toga pjesma je došla na zadnju provjeru pred  komisiju festivala i najedamput to više nije bilo to.Promjenili su ono moje i to više nije imao safta kao u početku.
Bila im je to idealna prilika da ponište natječaj za festival što su i učinili. Napisan je novi natječaj , ali tek formalno i ja sam se opet našao u izboru kao predstavnik za RTZ, no samo sada to više nije bilo to.
Iz finalne večeri premješten sam u tkz. novo nastalu VEČER MLADIH  sa gomilom nepoznatih imena koje su tamo utrpali TV centri iz čitave Juge.
Ali to nije sve, aranžman koji je u originalu napravio Elvis Stanić u suradnji samnom,  IGOR SAVIN je doslovno prepisao u notu i potpisao ga svojim punim imenom i prezimenom bez ikakve grižnje savjest i- toliko o tome.

Na samu večer izvođenja kompozicije u Hotelu Imperial, u prepunoj dvorani više nije bilo mjesta .No ta dvorana i nije velika poput one kristalne u Hotelu  Kvarner. Mnogo ljudi je te večeri ostalo izvan dvorane u predvorju. Između ostalih bio je tu i otac Elvisa Stanića, koji u trenutku najave kompozicije (čiji sam ja autor muzike i teksta) na sav gals viknuo: “Jesi kurac, to je sve moj sin napravio, a ti se sada ovdje preseravaš s njegovom pjesmom. Te godine to je bio i jedini skandal o kojem se pričalo i kasnije.
Imao sam jako velikih neugodnosti oko tog događaja i neke već dogovorene interview-e nisam nikad odradio, jer se ti novinari više nisu pojavili u zakazano vrijeme.
No bilo kako bilo imao sam odlične kritike stručnih ljud, i koji me nisu poznavali ili bili moji prijatelji.Posebnu pažnju posvetili su mi glazbeni urednici iz Sarajeva , Beograda i Novog Sada. Ostavili su mi u to vrijeme nekoliko profesionalnih vrpca – novih , praznih na koje sam im presnimio, svoje tadašnje snimke koje su se još dobre dvije godine vrtile na radio Beogradu, Novom Sadu i radio televiziji Sarajevo.O meni su se radile tamo i portret emisije, a često sam proglašavan jednom od najvećih mladih YU pop rock nada. Nakon toga sam nastupio u emisiji Zdravo Mladi RTZ i na još nekim skupnim koncertima među poznatim imenima YU estrade.
1984 snimio sam još jednu izvrsu pjesmu koja je biila pravi hit na lokalnim radio stanicama ali i radio stanicama izvan Hrvatske.Ta kompozicija se je zvala Neznam kako da odem i po tome se je trebao zvati i moj prvi LP. Kompozicija je snimljena u Studiju Andreja Baše AB u Rijeci. Saxophone je na pjesmi svirao Opatijski saksofonista Mladen Krizmanić koji je bio član poznate Opatijske grupe BONACA  u kojoj je pjevao danas poznati DULE, nono ČA vala u ovom kraju ,ali i šire.
Tokom 1984 opet sam poslao na natječaj nekoliko kompozicija koje smo zajedno uradili Elvis Stanić i ja no bez ikakvog uspjeha…najme….
Direktor firme MOZAIK Opatija (firme koja je bila su organizator festivala Opatija ’85 DJZM) bio je otac Aleksandre Kalafatović, koja je imala svoj bend u kojem su svirali Elvis Stanić i Darko Furlan “Drakula” (znači pola grupe ERY) koji su isto poslali na festival kompoziciju koju je izvodila grupa KAMELIJA iz Opatije, a koju je napisao Elvis Stanić.
Ko će kome – ako neće svoj svome, Sašin  tata je uredio da ih prime i tako sam ja otpao.
Izveli su kompoziciju koju je napisao Elvis Stanić a koja se je zvala ni manje ni više nego IGORE.
Tekst pjesme je išao ovako u refrenu:
“Igore, zaboravi me, nisam ni prva ni zadnja, Igore ne okreći se…” itd.
Izgleda da je Elvis Stanić svom nekadašnjem kompanjonu (meni) poslao nedvosmislenu poruku u kojoj mi je rekao da više samnom ne želi svirati i da ga zaboravim – i to sam učinio u praksi. Grupa KAMELIJA se je nakon toga raspala i više nikad se nije okupila. Nije ništa ni postigla. Aleksandra Kalafarović zvana Saša udala se za bivšeg bubnjara grupe ERY sa kojim je hodala 10 godina, te se nakon jedno dva ili tri mjeseca od njega rastala i otišla u Španiju gdje je do nedavno profesionalno pjevala sa stranim grupama u turističkim mjestima na obali Španije.
1984 smo u jesen nastupili na RI rock ’84 i povodom mog uspjeha na festivalu dobili nakon toliko godina udarni termin tokom večeri, koji je inače uvijek bio rezervirano za pankere, čiji su menađeri bili su organizatori RI ROCK festivala.
RI ROCK nikada nije bio fer festival, jer su ga za svoju promiociju koristili ljudi koji su upravljali punk bendovima u Rijeci.
Kad sam vidio da od svega toga neće biti ništa i da to nema nikakve veze sa kvalitetom muzike, vještinom pjevanja , komponiranja ili sviranja , našao sam se pred zidom. Strašno sam se razočarao
Nastaviti svirati ili se potpuno povući iz muzike…bilo je pitanje života
Jedini izlaz koji sam tada vidio, bilo je da stanem na noge potpuno samostalno i napravim vlastiti studio i kupim vlastiti razglas i opremu i postanem totalno neovisan.To sam i učinio.Tokom ljeta 1985 godine odbacio sam sve iz života što nije imalo veze sa muzikom i počeo se baviti muzikom profesionalno. naplatio sam svaku minutu svog držanja instrumenta u ruci, ili svaki glas koji sam ispustio iz grla.
Na početku nisam imao ništa, ni mikrofon, ni kalvijatue ni razglas ni gitaru, – ništa.
Nitko mi nije htio ništa dati ili pomoći, sve sam morao stvoriti sam od početka – ali to je jedna sasvim druga i jako teška priča, koju sam okončao 2007 godine, nakon 22 godine profesionalnog
sviranja i pjevanja.
Evo još i članaka iz 1984 godine.

1982 na 1983 (ali  više se i ne sjećam kako) upoznao sam se sa grupom SPLEEN.
Grupa SPLEEN u to je vrijeme bila jedina grupa koja je u Rijeci svirala blues.Svirali su blues stranih autora popur Erica Claptona, Peter Greena, Cream-a i sličnih autora.Moram priznati da kad su mi rekli da sviraju blues, da sam bio malo skeptičan po tom pitanju, jer je za to trebalo iamti nekakvo znanje i vještinu ,a koju ja u to vrijeme više nisam ni kod nikoga tražio jer su se u to vrijeme pojavili punkeri koji
su bili očajni po pitanju vještine sviranja, pa su mi tako zagadili percepciju riječke scene i muziciranja koje je vladalo prije njihove pojave, tako da sam izgubio svaku nadu da ću u Rijeci pronaći neke normalne ljude – za rad.
Spleen blues band, nije imao nekih svojih vlastitih kompozicija (ili sam bar stekao takav dojam) pa je nakon kraćeg susreta došlo do realizacije i suradnje na obostrano zadovoljstvo.Najme, oni su dobili vokalnog solistu kojeg do tada nisu imali ali i kreatotra glazbe, a ja sam dobio dobro uvježban bend,
koji su ponaosob bili i jako dobri glazbenici.
Moj boravak u Spleen blues bandu, kod mene je razvio pravu exoploziju kreativnosti, pa sam i sve prve blues kompozicije napravio baš sa njima i to na Hrvatskom jeziku, što je bilo meni – do tada ne zamislivo.
I ne samo to , danas gledajući unazad, taj period je bio čak i plodniji nego sa grupom ERY – bar što se tiče samog bluesa.Dečki su se prilično dobro snašli uz moju pomoć, pri aranžiranju tih blueseva pa smo dobili za produkt, jednu izuzetnu kombinaciju muzike, koju nitko nikada u Hrvatskoj, ali ni u ondašnjoj Jugoslaviji nije tako uobličio, a da se to može nazvati bluesom ili korjenima koji dopiru do bluesa.
Odlično izvedene uživo kompozicije KONT i U IZLOZIMA RIJEČKIH KUĆA bile su pravo blues majstorstvo, kako u instrumentalnom tako i u aranžmanskom dijelu.
Želimir Gržančić na solo gitari bio je pravo iznenađenje za mene , a i sam Elvis Stanić je priznao da “mali zna posao” što je on vrlo rijetko izustio za nekoga u koliko to nije zaslužio, osim za Krešimira Sokola kojemu nije mogao reći da nezna, jer je on bio strop sviranja na gitari u to vrijeme – pa i u čitavom Riječko – Opatijskom kraju.
Idis Turato na basu (današnji poznati arhitekt iz Rijeke) bio jedan od najperspektivnijih bas gitarista u Rijeci ali i šire.Posebno sam zapamtio njegovu mržnju prema punku i prema punkerima (koja je bila opravdana) no danas je prerasla u veliku ljubav – valjda zbog novaca.On me je po tom pitanju i najviše razočarao kao – čovjek.
No kao basista bio je izuzetan i jako je volio to što radi.
Boris Reinić na bubnjevima isto tako bio je dobar bubnjar i zapravo vrlo osobit i originalan bubnjar.
Danas je poznati sportski podvodni ribolovac, ali i doktor u KBC Sušak gdje radi kao anesteziolog. Ritam gitaru je svirao Zlatko Čubranić koji je od njih zbog uloge u bendu bio najslabije muzički potkovan ili sam ja bar takav stekao  dojam, no on je svoju ulogu uvijek odradio besprijekorno točno – a to i je posao ritam gitariste, tkz. druge gitare.
Zlatko danas, radi kao kardiolog i kirurg u KBC Šušak.
Sa Spleenom sam svirao dosta, nastupili smo i na RI Rock-u 1983 godine, a nakon toga i na jednom skupnom koncertu u domu želježničara.Evo što je o tome napisao , a tko drugi nego Goran Lisica

A evo i portreta grupe Spleen iz nekih novina iz pera Gorana Lisice iz iste godine.

1983 godine grupa Spleen bluse band svirala je svke nedelje u Plalchu u sklopu nekog natjecanja u traženju novih talenata u Rijeci.Tamo smo svirali u super ekipi pa su se često na stage-u našli i glavom i bradom slijedeči glazbenici prašeći mjuzu do jaja, u što nakon što pročitate popis nećete ni sumnjati idemo redom

Gitare:
Želimir Gržančić
Krešimir sokol
Elvis Stanić
Zlatko Čubranić

Bass gitare:
Idis Turato
Robert Župec
Damir Plecić

Bubnjevi:
Boris Reinić
Joško Serdarević
Tonči grabušić

Vokal i usna harmonika : Igor kostelac

i na klavijaturama je bio Damir  xxx (ne sjećam se prezimena no danas živi i radi u Njemačkoj kao profi glazbenik)

Što smo sve radili i kako smo se znali nasmijati u tim sessionima to je teško opisati riječima od smjeha je palkala i publika i mi dok izvođači-talenti nisu kužili ništa.
Evo jedne od situacija.
Dok je ekipa svirala u pratnji talenata  u palach bi upao Joško, Tonči Grabušić je na sceni lupao bubanj.
pita njega Jole, daj meni malo i onda u toku svirke se zamjene i to na takav način da bubanj nije prestao lupati niti u jednom momentu – evo kako:
Jole je u letu uzeo jednu palicu bubnjeva iz ruku Tončija i nastavio udarati s njom u doboš bubnja .Tonči se je za to vrijeme ustao sa stolice iza bubnja i prepustio Joletu pedalu od kase ,zatim mi je dao i drugu palicu ,a Jole je nastavio lupat po bubnjevima sa obje ruke i pri tome sjeo na stolicu sa koje se je Tonči dizao.Tončiju je još samo lijeva noga bila na fušu i kad je Jole sjeo na stolicu do kraja preuzeo je nogom i fuš.Sve u toku pjesme koju su svirali bez da i jedamput nešto zašteka. Ljudi su plakali od smijeha.
Te godine u toj postavi smo znali i zasvirati u opatijskoj pivnici srijedom u hotelu Kontinental.Tamo je SSOH Kontinentala organizirao našu svirku na kojoj smo prašili što smo stigli , a ekipa se je mijenjala prema poterbi.na toj svirci bilo je originalno to što smo od stolova pivnice  napravili binu i tako svirali. Krajem 1983 ja sam otišao u Studio Andreja Baše i uz Elvisovu pomoć snimio svoju kompoziciju  “Jutros sam shvatio koliko te volim” koju možete poslušati OVDJE. Muziku i tekst napisao sam ja , a Elvis Stanić odsvirao je sve instrumente i napravio aranžman u kojem sam i ja sudjelovao iznoseći svoju zamisao  -kako želim da pjesma izgleda kao forma.

Te godine objavljen je natječaj za DJZM ’84 kojeg možete vidjeti u originalu iz te godine.Na taj natječaj sam se prijavio

O tome više u slijedećem napisu koji će obraditi godinu 1984.

Grupa KNAP (iz Rijeke) svirala je nekakav rock koji je bio takav kakav je bio, ali vezalo nas je to što smo svi zajedno voljeli grupu AC DC.Tokom prijašnjih njihovih nastupa znao bih se priključiti na bini dok su svirali njihove pjesme.Došli smo tako i na ideju da napravimo bend, odnosno da ja budem njihov vokal umjesto dotadašnjeg Vugija (Vugrinović).
Ja sam u to vrijeme imao prostor za vježbanje u staroj i ruševnoj školi Lovran.Vježbali smo na prvom katu koji se  je još držao skupa u punom smislu riječi.Cijela je zgrada bila u totalnom raspadu.
Nakon što smo se dogovoorili i nakon što su mi pokazali njihove pjesme, ja baš i nisam bio oduševljen vještinom komponiranja tih pjesama,a o tekstovima da i ne govorim.
Iako je bend u sasatvu, Igor Stevanović – gitara,  Orijen Modrušan – gitara, Arđeo Jovanović – bubanj (a tko nam je u to vrijeme svirao bas  – više se ni ne sjećam ) odlično svirao i imao zbog tih gitara neki dobar grif, kreativni dio im baš nije išao.Ja sam tad preuzeo taj dio na sebe i počeli smo vježbati neki rock ala AC DC .Nije nam baš išlo dobro. U to vrijeme izašao je nekakav natječaj od televizije Zagreb za neke nove talente i u bivšoj radio stanici na Kozali upriličili su nekakvu audiciju,Prijavili smo se kao grupa KNAP i to nam je dalo malo poleta u radu. No nažalost bez ikakvog rezultata, koji bi nas pomaknuo sa mrtve točke.Na kraju je taj natječaj odgođen i sve se je nakon toga srušilo u vodu.Ostali smo dobri prijatelji i još i danas često kad se sretnemo rado popričamo. Od članova grupe KNAP kasnije je raznim rošadama nastala današnja grupa GRAD, koja iza sebe ima nekoliko službeno izdatih CD-a.

S obzirom da sam imao apsolutni sluh mogao sam pjevati od kuda i što sam htio bez obzira na tonalitet.
nakon nekog vremena izašao je natječaj za Međunarodni Jazz festival u Novom Sadu u ondašnjem muzičkom listu DŽUBOKS.Čitajući jedno poslijepodne taj natječaj iz čiste zajebancije sam preslušao nanovo one izdarije koje smo Stanić i ja snimili, stavio tu kazetu u kovertu i poslao je u Novi Sad.
Ma nije mi bilo ni na kraj pameti da će to neko uopće preslušati nakon prvog takta ,a kamo li da će nas izabrati za nastup na festivalu.
I tako je prošlo neko vrijeme, a ja Elvisu nisam rekao ništa o tome jer sam mislio da to nije ni važno ,a i zaboravio sam već na to.
Jednoga dana jedan moj prijatelj koji je uvijek baš SVE pročitao u DŽUBOKSU nazove me na telefon i saopći mi da smo izabrani između, neznam koliko poslatih radova za nastup na Međunarodni Dani Jazza  u Novom  Sadu 1981.
Mislio sam da se šali.Otišao sam po DŽUBOKS u obližnji kiosk i stvarno na jednoj stranici pisalo je; evo tog članka:

Kako su u to vrijeme i Elvis i Robert još bili u vojsci ili su se tek vratili i radili neke svoje projekte, za nastup sam odabrao već neke znane i provjerene muzičare koji su većinom prije svirali u grupi Bonaca.bili su to mladen Krizmanić – saxofon, Darko Mihelić – bass, Edi Lazarić – hammond, Elvis Stanić – gutara i Damir Žudić – bubnjevi.
No neki od ovih provjerenih su se usrali u gaće ili ih jednostavno nije zanimalo pa se je eipa u zadnji čas pretvorila u grupu RY pojačanu sa dolaskom Joška Serdarevića na bubnjevima  – ukratko SUPER BAND.
Dakle u Novi sad smo otišli u kombinaciji IGOR KOSTELAC BAND a svirali su
Elvis Stanić – gitara
Robert Župec – bass
Joško Serdarević – bubnjevi
Igor Kostelac – vokal i usna harmonika

Svirali smo pjesme: Blues od papira, Olanda Blues, i Sky High – kompoziciju koju sam napisao te godine u ljeto u Čikatu na Malom Lošinju. Ono što je interesantno je slijedeće.Elvis je na festival otišao bez gitare .Gitaru elektroakustičnu vlastite izrade uzeo sam ja sa sobom , a Renato Ivančan za tu nam je priliku posudio kovčeg za gitaru ,jer je gitara bila jako široka i nije mogla stati u niti jedan standardni kofer za gitaru.
Dočekani smo i smiješeni sa velikom pažnjom i respektom.Gledali su nas ko da smo došli iz inostranstva.
Pred  sam nastup Elvis Stanić želeći se narugati izgledu jazzera (koji su uvijek izgledali kao da neznaju zavezati cipelu)
Otišao je u muški WC i namočio svoju dugačku kosu i počešljao se je i zalizao na crtu sa strane.Falile su mu još samo naočale da izgleda ko poštar iz Alan Forda.Gitaru nije objesio kako je inače nosi, već ju je podigao jako visoko kako to inače čine jazzeri.Tako zrihtan je izašao na stage. Mi smo bili jedini koji su pjevali što je u tim vodama bilo vrlo neobično.No, kad sam otpjevao Blues od papira na našem jeziku, publika je spontano aplauzom tokom izvedbe nekoliko puta zapljeskala što je bio dodatni motiv za dobru svirku.Izvrsno smo primljeni od publike i organioizatora.Nakon svirke otišli smo u pivnicu hoterla Vojvodina gdje se je održavao Jam Session.Na stage-u su bili
vrhunski muzičari a među njima i Raymond RAY Brown basista poznatog Oscar-a Peterson-a, s kojim sam otpjevao poznati jazz standard Misty.
Ray Brown nije vjerovao da smo mi iz Jugoslavije pa sam morao otići u sobu po pasoš da ga uvjerim u to.Bio je vrlo iznenađen mojim pjevanjem ali i sviranjem cijele grupe.Najinteresantnije od svega je to što je Elvis Stanić 20 godina kasnije svirao na istom stage-u sa svojim jazz bandom – kao jazzer. Život je smiješan.
Evo brošure sa popisom izvođača, it tog doba kao i zahvalnica za nastup na festivalu u ime Muzičke Omladine novog Sada. Festival je nakon toga ukinut i tek petnaestak godina kasnije oživljen.

1981 godina je godima kad su od grupe ERY nastale dvije grupe Linija 32 koju je osnovao Elvis Stanić I grupa RUBICON koju je uz pjevača Renata Ivančana iz Beta Centaur-a, osnovao Robert Župec basista grupe ERY.
1981 godina nije donijela samo promjene u mojem ,Elvisovom ili Robertovom životu nego bi je mogli i nazvati prijelomnom godinom i za Beta Centaure, koji kao bend nisu postigli nikakav uspjeh ili ostavili trag u bilo kakvom medijskom nosaču zvuka ili pismenog priznanja. No ja sam to znao od samog početka, pa me to i nije zateklo ili iznenadilo.
Od svih njih ja sam bio u najgorem mogućem položaju.
Zašto?
Pa, zato jer sam u svojoj glazbenoj karijeri, imao tu “sreću”da radim sa dva izuzetno dobra solo gitarista i glazbenika Krešimirom Sokolom i Elvisom Stanićem. Slušati ili raditi nakon njih, nekoga kako svira gitaru, bilo je kao da sa cirkularke prijeđeš na ručno piljenje – sa tupom pilom i to još uvijek nije bilo dovoljno dobro, za usporedbu.Na riječkom području jednostavno nije bilo dobrih gitarista. U Rijeci je Kocka važio za jednog od najboljih faca na gitari, no ni on – naspram njih nije bio niti fleka.
Jedini gitarista koji je mogao stati rame uz rame “dvojcu” iz Opatije je bio Želimir Gržančić gitarista grupe Speen Blues Band kojeg sam sreo tek kasnije, nakon nekoliko godina, o čemu ću pisati ubuduće.
No grupa Spleen Blues Band imala je još dobrih glazbenih talenata koji su mogli postati nešto u glazbenoj povijesti Hrvatske, ali nisu – ali to je priča za sebe.
Imati ili svirati u bendu ljude kao što je bio ERY i onda naglo ostati bez tih ljudi, svojevrstan je presedan  u mom životu.Došlo je vrijeme da svoje ideje i svoj smjer stavim pod kontrolu i samokontrolu definirajući svoj cilj i vještinu. Zato sam 1981 godine počeo intenzivno svirati gitaru.To je bilo toliko rapidno da sam sa gitarom bio u doticaju po 16 sati dnevno.Praktički nigdje  bez gitare nisam išao.Predpostavljam da su tada Opatijom kružile razne priče o mojoj psihi i ponašanju.No mene to nije jebalo ni 5 %.
Počeo sam svakodnevno poslijepodne odlaziti na Lido i tamo sam ostajao do sitnih jutarnjih sati ,svirajući stotine najzahtjevnijih pjesama rock repertoara, koji je u to vrijeme bio izvodljiv.
Tamo su i nastale i moje prve ili većina kompozicija.
11.04.1981. na Lidu sam napisao i složio kompoziciju Jutros sam shvatio koliko te volim koju možete poslušti  tu:
http://www.esnips.com/doc/a44d595b-274a-4676-9476-dd626a5d48f4/Jutros-sam-shvatio-koliko-te-volim-(1983)

Zanimljivo je da sam temu napravio 11.04.1981., a refren u Opatijskom gornjem parku tek sutradan poslijepodne.
I legendarna kompozicija je bila zaokružena. Prvi put je javno bila izvedena u Hotelu Adriatic u Opatiji u Kongresnoj dvorani 17.04.1981 godine dakle samo 2 dana nakon što sam je napisao. Evo i originalnog plakata tog koncerta iz tog vremena na kojem su još nas-tupili Flegma Piton, Linija 32, Rubicon, M-13 i Veseli Rodeo i ja Igor Kostelac uz pomoć grupe ERY koja se je sastala za pomoć toga dana – meni.

Oduševljenje publike pri izvođenju moje autorske kompozicije radnog naslova  RUŽAN DAN (Jutros sam shvatio koliko te volim) bilo je upravo ushićujuće.Riječka i Opatijska  (vrlo zajebana publika), pozdravila me je ogromnim aplauzom, što ne pamtim niti kod jednog do tada održanog Riječkog koncerta – ikada.Pljeskali poput onih ljudi na festivalima, bilo je ravno čudu, no i ujedno jako veliki kopliment.
Te večeri se je i po prvi puta pojavila grupa M-13 u kojoj je svirao bas KMET iz Opatije , koji je bio kasnije basista prve postave grupe GRAD iz Rijeke.
Te godine smo svi nekako bili isprepleteni i surađivali jedan sa drugim.Često bi mi se na Lidu pridružio gitarom i Ivančan Renato pa bi zajedno svirali i pjevali poznate nam pjesme kako suvremene tako i one “provjerene” stare stvari.
Dolazio bi i Elvis i Robert ponekad bi zasvirao gitari i Kmet iz M-13, uglavnom bili su to najljepši dani bezbrižnosti koje sam proveo u životu. napravili smo od plaže Lido kultno mjesto, koje je postalo okupljalište mladih kako Opatije tako i Rijeke ,ali i pridošlih studenata iz čitave bivše Jugoslavije, doslovno iz svih krajeva.
Pilo se je vino, ljubovalo, zavodilo, ševilo, poduvalo, snifalo ljepilo, rezalo žiletima – ali ono što je najvažnije od svega tolerilari smo jedni drugima sve.Znalo se ko je car na gitari i tko može pjevat.Nije onda bilo daj sad malo meni to mogu i ja.Vladala je hijerarhija.
Mnogi brakovi začeti su na Lidu, pa čak i moj, Elvisov, Krešotov, ali ako ne baš na Lidu onda u OK 48 ili u Maji ili pak kafeu PARIS pored kluba 48. Tamo smo isto znali provoditi lude sate i dane.
Ponekad mislim da smo osuđeni na ovaj prostor, jer koliko sam puta imaopriliku otići odavde – a nisam, uvijek je postaojala neka nostalgija, koja je bila jača od bilo kakve materijalne sigurnosti .
Oh da ne zaboravim.U Adriaticu na onom famoznom koncertu prvi puta nastupio je sa nama (ery) i Predrag Hržić
na klavijaturama koji se je dobro snašao i to mu je ujedno bio prvi i zadnji nastup u životu, javno.
Tih godina održavale su se svakakve ljetne manifestacije, a jedna od njih bio je i lov na talente brodom koji je plovio tokom ljeta Jadranom pod nazivom Velika Revija Jadrana. Na jednoj takvoj reviji nastupio sam i ja jednom sam , a jednom i sa Elvisom Stanićem, evo i tih novinskih članaka koji su izašli u reviji STUDIO.

Ako me dobro služin pamćenje više ni neznam kako je došlo do toga, no u zimu odnosno jesen 1981 godine ERY se je nanovo okupio i dobili smo u noćnom Baru Hotela Kristal prostor za vježbanje sa kompletnom opremom i razglasom koji je bio tamo postavljen.Posjedujem čak i snimke iz tog doba sa snimkama moje komozicije Life & Pain, koju sam kasnije preradio i strpao u vremensku ogradu od 3 minute i sa njom se natjecao za pjesmu EUROVISION ratnih godina 90- tih .Nisam prošao sa tom kompozicijom.Kompoziciju iz kućnog uratka možete poslušati na ovom linku:

Pjesmu sam nazvao Majske ljubavi.Inače originalna verzija te pjesme zvalase je Life & Pain i tekst je bio na engleskom jeziku a u uvodu je bila tema svirana – na usnoj harmonici. To je isto, jedna od omiljenih pjesama koje je publika iznimno voljela.U baru Hotela Kristal u Opatiji snimili smo još jeadn reagge  na hrvatskom jeziku, koji se je zvao “Nešto se čudno događa s tobom” i tu snimku imam na istoj vrpci ali mi trenutačno nije dostupna.

Sjećam se još da sam u ljeto 1981 otišao preko omladinske zadruge raditi na Mlai Lošinj kao noćni čuvar u kampu.
Što sam tamo po noći sve doživio – za to bih morao otvoriti jedan erotsaki blogpod nickom a ne pod svojim imenom da opšem što sam sve kao noćni “radio” naravno svugdje sa giratom – pa si možete zamisliti, a konkurencije – nigdje.
No, ipak sam doživio jedno predivno glazbeno iskustvo koje moram spomenuti.
Svirajući tako gitaru gdje sam god stigaoi, upoznao sam jednohg Indonežanina iz Holandije koji je svirao gitaru-STRAVA. Nisam vjerovao ikad da ću naići na TOLIKO boljeg gitaristu od Elvisa Stanića tako ja je frapiranost time bila nevjerovatna.No frapiranost je bila obostrana, na što sam posebno ponosan.Kad je Gueritta Pattissiana (tako se zvao čovjek) čuo kako ja pjevam i koji je fundus mog repertoara pao je na dupe – ali  ja.Što god sam ga pitao svirao bi u originalu u tančine, nio što god bi on mene poitao ako znam pjevati – ja sam znao.Bio je tolko iznenađen da mi je predložio da odmah s njime po povratku u Holandiju sjednem s njime u auto i da počnemo raditi zajedno posao.Ujedno pobjedili smo kao bend na nekom lokalnom kamperskom natjecanju pa je lik dobio čitavo kampiranje gratis. Kasnije sam ga zvao na telefon i tražio ,ali više nikad nismo došli (na žalost) u kontakt.
To neću nikad zaboraviti.Nikad.Takve dane i o takvim danima možete samo osobno sanjati, da ćete ih ikada doživjeti.
Takve ljude srećete jednom ili možda dva puta u životu, u živo – ako ste sretnik.
Uvijek kada se sjetim na tog lika pitam se zamisli , sigurno ima i bljih,…pa još boljih..i gdje je tu kraj…
E pa kraj 1981 je tu.

Kraj 1979 godine bio je presudan za grupu ERY kao band koji se upravo oformio u onom kadrovskom smislu pa i u profesionalnom, ili sam barem ja tako mislio.Razlika u  godinama između mene,Elvisa i Roberta  bila je presudna u to vrijeme i ako se radi o samo 3 godine razlike.No te tri godine u ono doba kad sam ja imao 19 godina a oni 16 je u to vrijeme naših razmišljanja bila velika. Elvis i Robert još su u to vrijeme išli u srednju školu, a ja sam u to vrijeme studirao Pomorstvo i saobraćaj u Rijeci.
Ja sam već vrlo rano kao dijete počeo raditi.Sa 11 godina.Volio sam novac, koji mi je prožao slobodu i nezavisnost od svih pa i od roditelja.Vrlo sam rano naučio što je imati svoj novac.

Krajem 1979 godine ERY je u restoranu – krčmi LIDO, svake subote uživo svirao rock i blues muziku.Ubrzo je to postalo kultno mjesto i sav subotnji promet iz parkova i klubova preselio se je u LIDO.
Sam ambijent je bio jako rokerski, na dobroj poziciji zbog buke, a sa vlasničke strane odličan jer birc ptrije toga nije radio nikako – a ovako je bio pun pa nam je gazda ostavio za slobodno – da radimo što hoćemo.Čak smo i zadradili neku lovu.Tamo smo i napravili doček nove godine 1979/80

21.12.1980. godine u Hotelu Kvarner u Opatiji a u organizaciji Riječkog lista Val i (novo nastale) Muzičke omladine Opatija  održan je koncert na kojem su nastupili (nas  tupili) grupe 2-3-8, ERY, Termiti, Paraf, Buldožer, Prljavo kazalište, Parobrod i smrt u sandolini, kantautor Davor Černeha, Beg na grad, Na lepem prijazni..Ako pogledate na ri rock .com (pod povijest riječkog rocka), u svim skupnim koncertima koji su nabrojani i koji su se održali u Rijeci – grupa ERY je svuda potpuno izostavljena dok su mnogo manje važniji bendovi spomenuti., ali baš svuda.
Nije čak ni zabilježeno da smo pobijedili 1979 g. na Yu pop rock festivalu, ali svaka pa i proba Parafa ili Termita tamo je zredno zabilježena.

Dakle prije održavanja tog koncerta kojeg je između ostalog organizirao i Mirko Klobas (koji se uvalio kao neki funkcioner u Opatijsku muzičku omladinu) i koji je doveo i sklopio ugovore sa slovenskim bendovima, ja sam dečkima iz grupe rekao da mi tamo nećemo besplatno svirati i da s početkom 1980 svoje nastupe ćemo naplaćivati.Par dana prije koncerta ja sam dobio (vjerovali ili ne) vodene kozice. Nisam mogao ići van iz kuće, niti sudjelovati na koncertu, dečkima sam kao najstariji član benda dao upute, kojih se oni nažalost nisu držali pa je ispalo da su nakraju dobili lovu svi osim njih – koji su nastupili bez mene svirajući instrumentale skoro pa sat vremena , jer nažalost razlas je kasnio iz Zagreba i na kraju je interventno stigao iz- Kopra.
Strašno sam se tada naljutio na dečke iz grupe ERY, točnije na Elvisa i Roberta.Razumijem njihovu želju da nastipe uz tako poznate bendove – no to je bio i njihov kraj.Tu su se zapečatili i popustilči organizatoru.
Strašno sam se naljutio jer sam prije koncerta imao informacije o Klobasovim poslovima sa Slovencima gdje se je šakom i kapom djelila lova.Parafi su se putem svog menađera Gorana Lisice Foxa izvukli sa nekakvim parama , ali bolje i to nego – ništa.
Nakon toga to iskorištavanje Riječkih bendova proteže se i do današnjih dana , uvaljujući spiku o tome da nema novaca – a u igri je uvijek poprilična suma koju nekolicina podijele- šutke – naravno!!!
Tih dana uputio sam u Redakciju Val. a (omladinskog lista) tkz otvoreno pismo bez putra na glavi.Pa evo tog pisma u cijelosti.

EVO I UVEĆANOG ĆLANKA  DA MOŽETE PROČITATI SADRŽAJ PISMA:

Val i njegova redakcija taj su koncert popratili  monogobrojnim člancima koje su potpisivale razne face koje su zapravo bili ili menađeri raznih riječkih punk grupa ili su bili na takvim mjestima pozicionirani da bi taj frakeštajn od novovalne muzike mogao zaživjeti pa makar i umjetno. Evo nekoliko članaka koji su vezani uz taj koncert uključujući i članke Ivan-a Molek.a menađera grupe Idejni Nemiri.
Inače Ivan Molek, imao je –  ili je radio u nekoj štampariji pa je u Rijeci bio zadužen za onaj praktični propagandni materijal novoga vala zajedno sa Pliskavcem, kao što su bedževi, plakati i ostala sranja. Na koncert se osvrnuo i Omladinski list POLET iz Zagreba.
Evo vam redom nekoliko verzija VIĐENJA koncerta.

GORAN LISICA FOX:

PA ONDA RECENZIJA DARKA GLAVANA

EVO ŠTO JE ZABILJEŽILO PERO MAURA IVANČIĆA

I NA KRAJU IVAN MOLEK:

Početkom 1980 došlo je i do sukoba i podjele unutar grupe. Zaustavivši me na Opatijskoj tržnici jedan Opatijac mi je dao da pročitam članak iz Beogradske Politike u kojoj je piosalo da je grupa ERY iz Opatije primljena na omladinski festival Subotica ’80.Članak pod naslovom MNOGO RADOVA MALO VALJANIH koji je uzašao u Politici gdje je izašao popis bendova koji su odabrani između gotovo nekoliko stotina iz čitave Jugoslavije satjalo je i ime grupe ERY .

EVO TOG ČLANKA:

Zbog sukoba unutar grupe postojala je realna “opasnost” da grupa bez mene (a sa mojim pjesmama koje su izabrane na natječaju) otiđe u Suboticu bez mene.Kako se to ne bi dogodilo, ja sam naš nastup stornirao i tako ERY nije otišao, na  možda jedan od najvažnijih medijskih i najpopraćenijih festivala u Jugoslaviji, koji je u to vrijeme još nešto i značio ( za razliku kad je tamo otišla kasnije Beta – izvedenica od članova Beta Centaura – pojačana Edijem Kraljićem iz ex Linija 32 i Denis&Denis).
Subotički festival bi sigurno bio donio grupi ERY veliku medijsku pozornost i uspjeh – ali sudbina je očito htijela drugačije.
Tokom ljeta 1980 grupa je dobila na korištenje prostor garderobe u Hotelu Kvarner odnosno u Kristalnoj dvorani.
Ljeto i neke čudne i nove ideje polako su nas počele razdvajati i na probama se je počelo svađati i voditi duge i bespotrebne razgovore.Evo i slikom zabilježene jedne takve probe.

Sama 1980 -ta godina nije mi baš ostala po tome u lijepom sjećanju, a ne sjećam se ni da smo nešto puno svirali uopće.Ja sam te godine radio kao DJ u poznatom DISCO 72 Clubu ispod današnjeg Hotela Millennium puštajući rock muziku sa ploča.Club je bio odlično posjećen i vrlo važan za moj daljnji kreativni rad i insspiraciju. Te godine je umro TITO pa mislim da se baš nije sviralo za dan mladosti ili možda je.. ne sjećam se više.
Elvis je počeo surađivati sa Davorom Toljom i često boraviti u studiju Andreja Baše svirajući gitaru na albumima Lidije Percan, i kantautora Ive Fabjana koji su u to vrijeme bile Bašine glavne zvijezde. Kako se je Elvis Stanić sve više počeo baviti instrumentalnom glazbom, u garderobi hotela Kvarner sa Toljom je snimao jednu instrumentalnu pjesmu u Jazz rock maniri čiju snimku imam a link ću staviti naknadno kad je uploadam.
1980 na Trgu Riječke rezolucije održan je Ri Rock gdje sam otpjevao legendarnu pjesmu Janis Joplin MERCEDES BENZ te još nekoliko blueseva samostalno no spontano su mi se priključili neki glazbenici iz publike i upotpunili ukupni doživljaj.Među njima bio je i Damir Širola.
Te godine sam upoznao i Vladimira  Gašparevića -Gašota (Gašo) basistu i gitaristu i što još sve ne….
Osobno to mi je bio jedan od najljepših perioda što se tiče same kompe ali i muzički mada to i nijec potrajlo dugo i to najviše zbog tehničkih pitanja, nismo imali prostoriju za vježbanje ali ni nikakvu opremu.No bilo kako bilo nastala je tako grupa ŠEVA. Iza nje jedan nastup u nekadašnjem Europa baru u Rijeci, 14.12.1980 godine kao i snimka iz Radio Rijeke grupe ŠEVA – koju možete poslušati ovdje: http://www.esnips.com/doc/fed55e38-a681-4012-a52d-d778c7410fef/Quo-vadis-(Igor-Kostelac)

Plakat koncerta u Riječkom Europa baru iz tog vremena.

Toliko o 1980- oj. Što se je razvilo od grupe ERY i njenih članova možete pročitati ovdje:

GRUPE “RUBICON” i “LINIJA 32”

Nastaviti će se….