Teško je sjetiti se, ili nabrojati gdje smo sve svirali, jer kad pogledam danas neke plakate i napise u novinama sjećanje mi se vrati na te dane ali svakako ne u potpunosti. Vjerovatno te ostale fragmente sjećanja “drže” neki drugi ljudi koje ću možda jednom opet sresti pa će mi to ispričati,a možda i neću.Možda ću se jednom toga sjetiti i sam ..za par godina.
Nakon prvog službenog nastupa grupe “ERY” u Hotelu NEBODER u Rijeci na Sušaku kao predgrupa grupi Vrijeme i zemlja, Goran Lisica Fox , nam je ugovorio još nekoliko “svirki” uz njegove punkerske pulene – PARAF.
Te godine negdje u šestom mjesecu (16.06.1978) svirali smo u kazalištu Viktor Car Emin u Rijeci (isto na Sušaku) ispred riječke (čitaj Foxove) grupe PARAF.
To je bilo doba nametanja Parafa kao benda kojeg mora publika dobro zapamtiti ,pa su svirali gdje se je god moglo uštekati sa gitarom.
U kazalištu Viktor Car Emin ,nije bilo puno ljudi, uglavnom sve ljudi koje Riječka freak kompa, nije nikad prihvatila ili neki tek mladi stasali klinci, koji su završili 8 razred i na jesen kretali u srednju školu.
Pofarbane kose sa zihericama ,koji su prije toga pogledali nekoliko ovakvih koncerata, ljudi koji su svirali na takav (nikakav) način.
Kad smo mi izašli na stejđ (na STAGE se kaže bolan ba,..) ili što bi rekli na binu (jel to neka pička..?) u nas su bila uperena 50 tak očiju koji su nas gledali kao duhove..a nakon što smo odsvirali prve taktove bluesa onako kako ste u ono doba mogli samo slušati na pločama Erica Claptona i sličnih muzičkih nepogoda (za potonje prilike iz publike ,ali i benda) nastao je tajac.Nije se čula ni muha u zraku.Gledali su nas ko utvare.Mi smo otprašili svoje i tuđe stvari i zgiljali.
Od te svirke nije bilo nikakve vajde, čekala se je glavna atrakcija večeri- Paraf.
Mi smo kao trebali zagrijati publiku. Nama je samo bilo važno da sviramo, iako je već onda novac bio u igri.
1978 kad smo osnovani nije bilo dana ili mjesta gdje nismo svirali ili imali probu.Obilazili smo kao trio sve lokalne svirke i gotovo smo uvijek bar Elvis i ja uskakali sa svirkom na tuđim svirkama, nevezano jesu li se održavali koncerti ili se je radilo, o nekoj plesnoj terasi u Opatiji, kojih je u ono vrijeme bilo puno. Vrlo brzo mo se popeli na ljestvici kradljivaca “njihovih momenata” pa bi uglavnom sa našom pojavom dolazilo do tihe panike, sa šapatom se je govorilo
“Došli su Kostelac i Elvis”, tog momenta prestali bi svi “igrokazi” koji su ti bendovi na tim mjestima sprovodil,i igrajući se nekakvih glazbenih virtuoza.S nama nije bilo nikakve zajebancije. Mogli su nas samo pozvati sami, da dođemo nešto odsvirati, ili da ih mi pitamo – da nešto odsviramo….
No pravu istinu nitko nije znao, a to je bilo da smo tako uigrani konstantno bili bez bubnjara.Toliko smo odmakli u međusobnoj kemiji (komunikaciji) da bi malo tko ,a ko nije dobar, ali stvarno dobar , mogao ući u tu kombinaciju sviranja i komuniciranja.
Problem sa bubnjarima u Rijeci i Opatiji je bio priličan.Mnogi bendovi su u ono vrijeme u Rijeci imali bubnjare npr.
Vrijeme i zemlja imala je Joška Serdarevića, grupa naša stvar ima je Rašota, grupa Van forme imala je Berislava (Bero) grupa Tadaima imala je Zeca (ali ne uskršnjeg) Parafi su imali Pjera Ladavca, Termiti su imali i grupa Rađanje Deana Benziju itd. Svi su već negdje skrasili i svirali , bar oni sa kojima bi se moglo eventualno nešto raditi.
Prvi koji je uskočio kod nas kao bubnjar zapravo uopće nije ni bio bubnjar – već ni manje ni više gitarista grupe Van Forme – Bojan Markota. Bojan Markota je nesumnjivo bio odličan glazbenik i talent a bio je OK i kao karakter, bar prema nama i prema meni osobno.Sjećam se da je Elvis rekao da bolje lupa bubnjeve nego što svira gitaru.U svakom slučaju Bojan je nekim putem i vezama doašo kod nas i ostao neko vrijeme s nama odsviravši prvi koncert 25.06.1978 u OK 48 o čemu sam već pisao u istoimenom postu: http://www.igor_kostelac.bloger.hr/post/25061978/1229901.aspx
Nakon toga tražerći bubnjara razlasili smo po svim kuloarima da tražimo bubnjara, i javilo se je brdo likova, koji na žalost ili nisu znali ništa (niti su imali šanse da to ikad nauče), ili pak odlični bubnjari (koji su prije par godina prestali svirati a pripadali su vremenu iz 70-tih godina riječke rock scene) a kojie je uhvatila žuta minuta, da se malo ispucaju demonstriravši nam znanje uz ispriku, da već neko vrijeme ne sviraju ili da za takve pizdarije nemaju vremena. Tu su bili i oni treći koji su svirali trenutačno na nekoj gaži u nekoj kombinaciji i čekali da odu na neku novu gažu, a u sredini bi se družili sa nama.I tako smo u ljeto 1978 upoznali Žorža iz Zagreba (Džorđija Lazarević) koji je u Opatiji slučajno bio na godišnjem kod neke svoje daljnje rodbine. Žorž je bio odličan bubnjar i imao je nekakav bend u Zagrebu, no nakon što je sa nama zasvirao potpuno je ostao iznenađen da u jednoj Opatiji postoje ljudi koji tako – sviraju.
Postali smo prijatelji, jedva smo čekali da dođe u Opatiju da zasviramo
.No za Žorža nas veže jedan ne baš ugodan doživljaj.
Žorž nam je obećao srediti neku svirku u Lapidariju u zagrebu , što je za bnas u ono vrijeme bilo ko da vam danas netko ponudi koncert u Areni u Zagrebu.To je bilo legendarno Zagrebačko ali i Jugoslavensko kultno mjesto za održavanje rock- svirke.
I tako smo mi jednnog jako hladnog dana otišli da gitarama i sendvičima u Zagreb i kad smo došli – on nam je rekao da neće biti svirke, no za utjehu nas je odveo negdje u neku štalu sa instrumentima u kojoj je bilo tako hladno da mi je svirka bila stvarno posljednja misao na svijetu.Koliba poput one straćare iz Alan Forda puna pojačala i kablova i bubnjeva – a na podu -ZEMLJA.O tome da smo se 40 minuta do tamo vozili autobusom pa onda još 20 minuta hodali pri temperaturi od 0 ili manje stupnjeva (drugi mjesec 1979) i gdje mi je vlažna i maglovita hladnoća ulazila ispod nogavica hlača i tako me je hladila , da još ni dan danas to nisam zaboravio i ostao mi je termin za vječno u životu
“..znaš onako hladno ko u Zgrebu ..Zagrebačka zima”.
1978 selimo iz OK 48 u Osnovnu školu u Ičićima gdje imamo probe u prostorijama mjesne zajednice Ičići koja u ono vrijeme nije funkcionirala.Prostorija se je nalazila u prizemlju zgrade a instrumente smo držali u garderobi od osnovne škole na prvom ili drugom katu.Znači svaki dan kad bi imali probu morali smo dofurati instrumente sa prvog ili drugog kazta dolje i poslije ih odnijeti natrag – na drugi kat.
U ljeto 1978 grupa ERY se je proiširila sa već poznatim i nekim novim članovima.Konačno smo riješili problem sa bubnjarem i pristupio nam je kao novi član Leki Paljucaj zvani Furduj.U grupu su još ušli Krešimir Sokol i Mladen Vičić (Ritchie) Riči koji je kasnije bio gitarista PARAFA, a jedno vrijeme – (prije toga) je svirao u Beta centaurima gitaru.
U toj proširenoj verziji još se pridružio i Mirko Klobas (Famili Brambila) koji je nekoć lupao bubnjeve u slovenskim Buldožerima i grupi Beg na grad.
U toj kombinaciji ERY je nastupio 6.08.1978 godine na Opatijskom mulu po završetku legendarnih Jadranskih susreta.
Sav prihod od tog koncerta bio je namijenjen za dječju bolnicu Kantrida u Rijeci.
Evo kako je došlo do realizacije koncerta.
Dok je Miro Požar (ton majstor iz RTZ) spremao razglas nakon jadranskih susreta jednu večer ja sam ga pitao ako bi se moglo napraviti da mi tu sviramo i ako bi on nama posudio razglas za to.Miro požar je bio jako dobar čovjek i ton majstor i odmah je pristao. Neću nikada zaboraviti, kad me je čuo kako pjevam, pitao me me je – koliko imam godina i da li bi htio doći pjevati u Zagtreb jer da nikad nije još čuo tako da neko dobro pjeva uživo.
Kakav kompliment od službenog ton majstora Zagrebačke televizije.
Na tom koncertu uz ERY još su svirali i Beta Centaury i Familia Brambila kojoj je to bio i jedini nastup pod tim imenom.
Kuriozitetno je za reći da je tu večer Elvis prvi puta izveo svoju instrumentalnu kompoziciju Aja Sofija koja se je unoisono izvodila sa 3 solo gitare koje su svirale svaka istu dionicu u različitim tonalitetima a bubnjar je lupao 7/8-inski ritam na bubnjevima.
važno je još napomenuti da je ERY u tom sastavu nastupio na mješovitom koncertu u Dvorani Mladosti u hodniku dvorane 14.11.1978. uz grupe Azra , Haustor,Beta Centaury i drugi.Koncert je zapamćen po tome što se je srušila scena (stage) pa su neki svirali u koso. Razglas je došao iz Zagreba imam i fotografiju gdje ja i Krešimir Sokol nosimo veliku bass kutiju ispred dvorane Mladosti u dvoranu.
Elvis je te godine i napravio odličnu instrumentalnu kompoziciju ala SANTANA koju je jednostavno nazvao AUGUST ’78.Mislim ujedno da je to bila kompozicija, koju je publika uvijek nanovo žicala da je svira po nekoliko puta za redom tokom večeri kad bi negdje svirali. To je vrijeme kad se je Elvis učestalo “družio” sa Jeff beck-om pa je to počelo biti prisutno i u njegovom kreativnom dijelu kao gitariste.Pa je tako kasnije nastao i “Utjerivač Đavola” koji je dobio ime po poznatom filmu iz toga vremena Istjerivač đavola (EGZORCIST).
KREŠIMIR SOKOL – gitara (lijevo)
KOSTELAC IGOR – vokal (sa podignutom rukom u zrak)
ELVIS STANIĆ – gitara (pozadi sa bijelim stratocasterom)
ROBERT ŽUPEC -bass (desno u bijeloj košulji)
1978 godine grupa ERY u Riječkom klubu Modra (današnji STEREO) tokom 9 ili 10 mjeseca bori se sa riječkim bendovima za titulu pobjednika koji će Rijeku predstavljati na Jugoslavenskom Pop Rock Festivalu u Velikoj Dvorani Sportova u Zagrebu.
ERY je zbrisala sve Riječke bendove koji su se za to prijavili i u 12 mjesecu pobjeđuje u Zagrebu najprije u polufinalu i zatim u finalu festivala koji se je održao u Kutiji šibica ili u Malom domu sportova u Zagrebu 15.06 1979.
Radio Rijeka nam je ustupio studio za snimanje sa tek novim aparatima STUDER magnetofonima , da snimimo za potrebe radio Rijeke tri kompozicije.
I tako smo ušli u studio tokom jeseni 1978 i snimili tri kompozicije i to :
Djevojci kou sam volio
Blues od papira
Plava Soba
Prve dvije možete poslušati na ovom linku:
http://www.esnips.com/web/igorkostelacsStuff
Snimatelj koji je to snimao bio je ton majstor Radio Rijeke ANITO JELAVIĆ.
Sve je odsvirano odjednom uživo i kasnije smo samo dodali prateće vokale
Te godine ERY je i dobio prvi službeni plakat ,
ERY je bio jedan od rijetkih Riječkih bendova koji je imao svoj štampani plakat.Ne samo da je imao plakat već je i pohvaljen kao jedan od najbolje dizajniranih plakata u Hrvatskoj te godine.
Plakat je dizajnirao otac našeg basiste Roberta – Miro Župec. Toliko o 1978 ako se još nečega sjetim dodati ću naknadno.
PLAKAT GRUPE ERY IZ 1978 godine
chat wih me
