S obzirom da sam imao apsolutni sluh mogao sam pjevati od kuda i što sam htio bez obzira na tonalitet.
nakon nekog vremena izašao je natječaj za Međunarodni Jazz festival u Novom Sadu u ondašnjem muzičkom listu DŽUBOKS.Čitajući jedno poslijepodne taj natječaj iz čiste zajebancije sam preslušao nanovo one izdarije koje smo Stanić i ja snimili, stavio tu kazetu u kovertu i poslao je u Novi Sad.
Ma nije mi bilo ni na kraj pameti da će to neko uopće preslušati nakon prvog takta ,a kamo li da će nas izabrati za nastup na festivalu.
I tako je prošlo neko vrijeme, a ja Elvisu nisam rekao ništa o tome jer sam mislio da to nije ni važno ,a i zaboravio sam već na to.
Jednoga dana jedan moj prijatelj koji je uvijek baš SVE pročitao u DŽUBOKSU nazove me na telefon i saopći mi da smo izabrani između, neznam koliko poslatih radova za nastup na Međunarodni Dani Jazza u Novom Sadu 1981.
Mislio sam da se šali.Otišao sam po DŽUBOKS u obližnji kiosk i stvarno na jednoj stranici pisalo je; evo tog članka:
Kako su u to vrijeme i Elvis i Robert još bili u vojsci ili su se tek vratili i radili neke svoje projekte, za nastup sam odabrao već neke znane i provjerene muzičare koji su većinom prije svirali u grupi Bonaca.bili su to mladen Krizmanić – saxofon, Darko Mihelić – bass, Edi Lazarić – hammond, Elvis Stanić – gutara i Damir Žudić – bubnjevi.
No neki od ovih provjerenih su se usrali u gaće ili ih jednostavno nije zanimalo pa se je eipa u zadnji čas pretvorila u grupu RY pojačanu sa dolaskom Joška Serdarevića na bubnjevima – ukratko SUPER BAND.
Dakle u Novi sad smo otišli u kombinaciji IGOR KOSTELAC BAND a svirali su
Elvis Stanić – gitara
Robert Župec – bass
Joško Serdarević – bubnjevi
Igor Kostelac – vokal i usna harmonika
Svirali smo pjesme: Blues od papira, Olanda Blues, i Sky High – kompoziciju koju sam napisao te godine u ljeto u Čikatu na Malom Lošinju. Ono što je interesantno je slijedeće.Elvis je na festival otišao bez gitare .Gitaru elektroakustičnu vlastite izrade uzeo sam ja sa sobom , a Renato Ivančan za tu nam je priliku posudio kovčeg za gitaru ,jer je gitara bila jako široka i nije mogla stati u niti jedan standardni kofer za gitaru.
Dočekani smo i smiješeni sa velikom pažnjom i respektom.Gledali su nas ko da smo došli iz inostranstva.
Pred sam nastup Elvis Stanić želeći se narugati izgledu jazzera (koji su uvijek izgledali kao da neznaju zavezati cipelu)
Otišao je u muški WC i namočio svoju dugačku kosu i počešljao se je i zalizao na crtu sa strane.Falile su mu još samo naočale da izgleda ko poštar iz Alan Forda.Gitaru nije objesio kako je inače nosi, već ju je podigao jako visoko kako to inače čine jazzeri.Tako zrihtan je izašao na stage. Mi smo bili jedini koji su pjevali što je u tim vodama bilo vrlo neobično.No, kad sam otpjevao Blues od papira na našem jeziku, publika je spontano aplauzom tokom izvedbe nekoliko puta zapljeskala što je bio dodatni motiv za dobru svirku.Izvrsno smo primljeni od publike i organioizatora.Nakon svirke otišli smo u pivnicu hoterla Vojvodina gdje se je održavao Jam Session.Na stage-u su bili
vrhunski muzičari a među njima i Raymond RAY Brown basista poznatog Oscar-a Peterson-a, s kojim sam otpjevao poznati jazz standard Misty.
Ray Brown nije vjerovao da smo mi iz Jugoslavije pa sam morao otići u sobu po pasoš da ga uvjerim u to.Bio je vrlo iznenađen mojim pjevanjem ali i sviranjem cijele grupe.Najinteresantnije od svega je to što je Elvis Stanić 20 godina kasnije svirao na istom stage-u sa svojim jazz bandom – kao jazzer. Život je smiješan.
Evo brošure sa popisom izvođača, it tog doba kao i zahvalnica za nastup na festivalu u ime Muzičke Omladine novog Sada. Festival je nakon toga ukinut i tek petnaestak godina kasnije oživljen.
chat wih me
