1981 godina je godima kad su od grupe ERY nastale dvije grupe Linija 32 koju je osnovao Elvis Stanić I grupa RUBICON koju je uz pjevača Renata Ivančana iz Beta Centaur-a, osnovao Robert Župec basista grupe ERY.
1981 godina nije donijela samo promjene u mojem ,Elvisovom ili Robertovom životu nego bi je mogli i nazvati prijelomnom godinom i za Beta Centaure, koji kao bend nisu postigli nikakav uspjeh ili ostavili trag u bilo kakvom medijskom nosaču zvuka ili pismenog priznanja. No ja sam to znao od samog početka, pa me to i nije zateklo ili iznenadilo.
Od svih njih ja sam bio u najgorem mogućem položaju.
Zašto?
Pa, zato jer sam u svojoj glazbenoj karijeri, imao tu “sreću”da radim sa dva izuzetno dobra solo gitarista i glazbenika Krešimirom Sokolom i Elvisom Stanićem. Slušati ili raditi nakon njih, nekoga kako svira gitaru, bilo je kao da sa cirkularke prijeđeš na ručno piljenje – sa tupom pilom i to još uvijek nije bilo dovoljno dobro, za usporedbu.Na riječkom području jednostavno nije bilo dobrih gitarista. U Rijeci je Kocka važio za jednog od najboljih faca na gitari, no ni on – naspram njih nije bio niti fleka.
Jedini gitarista koji je mogao stati rame uz rame “dvojcu” iz Opatije je bio Želimir Gržančić gitarista grupe Speen Blues Band kojeg sam sreo tek kasnije, nakon nekoliko godina, o čemu ću pisati ubuduće.
No grupa Spleen Blues Band imala je još dobrih glazbenih talenata koji su mogli postati nešto u glazbenoj povijesti Hrvatske, ali nisu – ali to je priča za sebe.
Imati ili svirati u bendu ljude kao što je bio ERY i onda naglo ostati bez tih ljudi, svojevrstan je presedan u mom životu.Došlo je vrijeme da svoje ideje i svoj smjer stavim pod kontrolu i samokontrolu definirajući svoj cilj i vještinu. Zato sam 1981 godine počeo intenzivno svirati gitaru.To je bilo toliko rapidno da sam sa gitarom bio u doticaju po 16 sati dnevno.Praktički nigdje bez gitare nisam išao.Predpostavljam da su tada Opatijom kružile razne priče o mojoj psihi i ponašanju.No mene to nije jebalo ni 5 %.
Počeo sam svakodnevno poslijepodne odlaziti na Lido i tamo sam ostajao do sitnih jutarnjih sati ,svirajući stotine najzahtjevnijih pjesama rock repertoara, koji je u to vrijeme bio izvodljiv.
Tamo su i nastale i moje prve ili većina kompozicija.
11.04.1981. na Lidu sam napisao i složio kompoziciju Jutros sam shvatio koliko te volim koju možete poslušti tu:
http://www.esnips.com/doc/a44d595b-274a-4676-9476-dd626a5d48f4/Jutros-sam-shvatio-koliko-te-volim-(1983)
Zanimljivo je da sam temu napravio 11.04.1981., a refren u Opatijskom gornjem parku tek sutradan poslijepodne.
I legendarna kompozicija je bila zaokružena. Prvi put je javno bila izvedena u Hotelu Adriatic u Opatiji u Kongresnoj dvorani 17.04.1981 godine dakle samo 2 dana nakon što sam je napisao. Evo i originalnog plakata tog koncerta iz tog vremena na kojem su još nas-tupili Flegma Piton, Linija 32, Rubicon, M-13 i Veseli Rodeo i ja Igor Kostelac uz pomoć grupe ERY koja se je sastala za pomoć toga dana – meni.
Oduševljenje publike pri izvođenju moje autorske kompozicije radnog naslova RUŽAN DAN (Jutros sam shvatio koliko te volim) bilo je upravo ushićujuće.Riječka i Opatijska (vrlo zajebana publika), pozdravila me je ogromnim aplauzom, što ne pamtim niti kod jednog do tada održanog Riječkog koncerta – ikada.Pljeskali poput onih ljudi na festivalima, bilo je ravno čudu, no i ujedno jako veliki kopliment.
Te večeri se je i po prvi puta pojavila grupa M-13 u kojoj je svirao bas KMET iz Opatije , koji je bio kasnije basista prve postave grupe GRAD iz Rijeke.
Te godine smo svi nekako bili isprepleteni i surađivali jedan sa drugim.Često bi mi se na Lidu pridružio gitarom i Ivančan Renato pa bi zajedno svirali i pjevali poznate nam pjesme kako suvremene tako i one “provjerene” stare stvari.
Dolazio bi i Elvis i Robert ponekad bi zasvirao gitari i Kmet iz M-13, uglavnom bili su to najljepši dani bezbrižnosti koje sam proveo u životu. napravili smo od plaže Lido kultno mjesto, koje je postalo okupljalište mladih kako Opatije tako i Rijeke ,ali i pridošlih studenata iz čitave bivše Jugoslavije, doslovno iz svih krajeva.
Pilo se je vino, ljubovalo, zavodilo, ševilo, poduvalo, snifalo ljepilo, rezalo žiletima – ali ono što je najvažnije od svega tolerilari smo jedni drugima sve.Znalo se ko je car na gitari i tko može pjevat.Nije onda bilo daj sad malo meni to mogu i ja.Vladala je hijerarhija.
Mnogi brakovi začeti su na Lidu, pa čak i moj, Elvisov, Krešotov, ali ako ne baš na Lidu onda u OK 48 ili u Maji ili pak kafeu PARIS pored kluba 48. Tamo smo isto znali provoditi lude sate i dane.
Ponekad mislim da smo osuđeni na ovaj prostor, jer koliko sam puta imaopriliku otići odavde – a nisam, uvijek je postaojala neka nostalgija, koja je bila jača od bilo kakve materijalne sigurnosti .
Oh da ne zaboravim.U Adriaticu na onom famoznom koncertu prvi puta nastupio je sa nama (ery) i Predrag Hržić
na klavijaturama koji se je dobro snašao i to mu je ujedno bio prvi i zadnji nastup u životu, javno.
Tih godina održavale su se svakakve ljetne manifestacije, a jedna od njih bio je i lov na talente brodom koji je plovio tokom ljeta Jadranom pod nazivom Velika Revija Jadrana. Na jednoj takvoj reviji nastupio sam i ja jednom sam , a jednom i sa Elvisom Stanićem, evo i tih novinskih članaka koji su izašli u reviji STUDIO.
Ako me dobro služin pamćenje više ni neznam kako je došlo do toga, no u zimu odnosno jesen 1981 godine ERY se je nanovo okupio i dobili smo u noćnom Baru Hotela Kristal prostor za vježbanje sa kompletnom opremom i razglasom koji je bio tamo postavljen.Posjedujem čak i snimke iz tog doba sa snimkama moje komozicije Life & Pain, koju sam kasnije preradio i strpao u vremensku ogradu od 3 minute i sa njom se natjecao za pjesmu EUROVISION ratnih godina 90- tih .Nisam prošao sa tom kompozicijom.Kompoziciju iz kućnog uratka možete poslušati na ovom linku:
Pjesmu sam nazvao Majske ljubavi.Inače originalna verzija te pjesme zvalase je Life & Pain i tekst je bio na engleskom jeziku a u uvodu je bila tema svirana – na usnoj harmonici. To je isto, jedna od omiljenih pjesama koje je publika iznimno voljela.U baru Hotela Kristal u Opatiji snimili smo još jeadn reagge na hrvatskom jeziku, koji se je zvao “Nešto se čudno događa s tobom” i tu snimku imam na istoj vrpci ali mi trenutačno nije dostupna.
Sjećam se još da sam u ljeto 1981 otišao preko omladinske zadruge raditi na Mlai Lošinj kao noćni čuvar u kampu.
Što sam tamo po noći sve doživio – za to bih morao otvoriti jedan erotsaki blogpod nickom a ne pod svojim imenom da opšem što sam sve kao noćni “radio” naravno svugdje sa giratom – pa si možete zamisliti, a konkurencije – nigdje.
No, ipak sam doživio jedno predivno glazbeno iskustvo koje moram spomenuti.
Svirajući tako gitaru gdje sam god stigaoi, upoznao sam jednohg Indonežanina iz Holandije koji je svirao gitaru-STRAVA. Nisam vjerovao ikad da ću naići na TOLIKO boljeg gitaristu od Elvisa Stanića tako ja je frapiranost time bila nevjerovatna.No frapiranost je bila obostrana, na što sam posebno ponosan.Kad je Gueritta Pattissiana (tako se zvao čovjek) čuo kako ja pjevam i koji je fundus mog repertoara pao je na dupe – ali ja.Što god sam ga pitao svirao bi u originalu u tančine, nio što god bi on mene poitao ako znam pjevati – ja sam znao.Bio je tolko iznenađen da mi je predložio da odmah s njime po povratku u Holandiju sjednem s njime u auto i da počnemo raditi zajedno posao.Ujedno pobjedili smo kao bend na nekom lokalnom kamperskom natjecanju pa je lik dobio čitavo kampiranje gratis. Kasnije sam ga zvao na telefon i tražio ,ali više nikad nismo došli (na žalost) u kontakt.
To neću nikad zaboraviti.Nikad.Takve dane i o takvim danima možete samo osobno sanjati, da ćete ih ikada doživjeti.
Takve ljude srećete jednom ili možda dva puta u životu, u živo – ako ste sretnik.
Uvijek kada se sjetim na tog lika pitam se zamisli , sigurno ima i bljih,…pa još boljih..i gdje je tu kraj…
E pa kraj 1981 je tu.
chat wih me
