Evo konačno smo došli i do 1984 godine odnosno do 1985 godine koju ću ovdje obraditi zajedno sa 1984 godinom. Mogu sa sigurnošću reći da je to bio vrhunac moje samostalne glazbene i kantautorske karijere. Tokom 12 mjeseca 1983 , sasvim slučajno iz obaviještenih krugova saznao sam da sam primljen kao predstavnik Radio Televizije Zagreb da predstavljam tu televizijsku kuću na Danima Jugoslavenske zabavne glazbe Opatija 1984.Ta je vijest u glazbenim kuloarima pukla poput bombe.
Opatijski blues rock glazbenik i kantautor koji je do jučer drljao po lokalnoj sceni izabran je između najvećih YU pop i rock glazbenika da zastupa republiku Hrvatsku na toj najvećoj glazbenoj manifestaciji.RTZ (današnji HTV ili HRT) izabrao je Olivera Dragojevića i Igora Kostelca kao reprezantativne glazbenike koji će je zastupati.
To je bilo toliko nevjerojatno da sm morao to osobno ići provjeriti specijalnim kanalima, jer je to do konačnog službenog objavljivanja bila službena tajna.
I stvarno bilo je točno tako.Ušao sam u elitu tadašnje pop i rock glazbe na tržištu od 25 000 000 ljudi.Čorba, Fosili, Dragojević, Oliver mandić, Dejan Petković, i da sad ne nabrajam ko sve ne..
No kako sam ja svoju kompoziciju poslao pod šifrom službeni zagreb nije znao o kome se radi i bili su uvjereni da se radi o nekoj poznatoj glazbenoj ličnosti koja je inkognito poslala kompoziciju na natječaj.
I ne samo to već je kompozicija bila najbolja od svih, koji su bile poslate na natječaj.Konačno sam došao na svoje.
Osobno je samnom radio direktor festivala Krešimir Oblak (muž od Zdenke Vučković) koji je toliko bio oduševljen mojim pjevanjem a i sa mojom kompozicijom da to nije mogao nikako sakrit,i pa mi je to i rekao osobno.Bio sam u finalnoj večeri i prije održavanja bilo je jasno da ću biti i pobjednik festivala.imao sam najjaču kompoziciju za finalnu večer. Evo i jednog kurioziteta u svezi te kompozicije.
Najme, kompozicija je išla iz D- mol-a i počela bi jednim ritmom , a u refrenu ritam se je nakon prijelaza bubnjeva povećao (ubrzao) za 10 udaraca pa je sa 140 išao na 150 udaraca u minuti. Igor Savin koji je radio aranžman za tu pjesmu sa čitavim filharmonijskim orkestrom (pametnjaković) nije preslušao kompletnu pjesmu te je u refrenu ostavio istu brzinu ritma kao i u prvom djelu, što je pjesmu napravilo totalno neupotrebljivom, jer je više nisam mogao otpjevati niti ja koji sam je za sebe napisao, ali ni nitko drugi.
No matrica je bila snimljena, a vokal je na originalnoj verziji bio jako visoko otpjevan, tako da je i to dalo pjesmi dodatnu težinu.Kad sam došao u studijo 4 nisam bio u stanju otpjevati vlastitu pjesmu jer je neko fulao ritam u refrenu. I onda sam došao na ideju da se cijela matrica malo ubrza na samom megu stavljajući ga na veliku brzinu i tako dodao još pola tona, na originalni tonalitet.Sad smo dobili matricu koja je bila pola tona viša ali i brža.
Krešimir Oblak me je pogledao i poslušao matricu i rekao :Gospon Kostelac ovo nema šanse da otpjevate, nema šanse, nećete to izvući punim glasom, to je strahovito visoko.Rekao sam mu da ukopča snimanje i otpjevao iz prve cijelu pjesmu bez tonske greške.Kroz staklo od studija sam samo mogao gledati kako otvorenih usta on i Zdenkla Vučković gledaju u mene kako da su vidjeli duha.
Vrato sam se u Rijeku nazvao Igora Savina kući i rekao mu što mu ide, da ga može biti sram kako radi svoj posao, i da mu je aranžman katastrofa – bez dlake na jeziku, a on će meni ovako:”Izvinite ne znam o kojoj kompoziciji govorite danas sam napisao 7 aranžmana. Tu sam s njim završio – tipični diletant, koji juri za lovom, taj sa muzikom nema veze.I da je to tako vidjeti ćete to i kasnije.
No nakon toga pjesma je došla na zadnju provjeru pred komisiju festivala i najedamput to više nije bilo to.Promjenili su ono moje i to više nije imao safta kao u početku.
Bila im je to idealna prilika da ponište natječaj za festival što su i učinili. Napisan je novi natječaj , ali tek formalno i ja sam se opet našao u izboru kao predstavnik za RTZ, no samo sada to više nije bilo to.
Iz finalne večeri premješten sam u tkz. novo nastalu VEČER MLADIH sa gomilom nepoznatih imena koje su tamo utrpali TV centri iz čitave Juge.
Ali to nije sve, aranžman koji je u originalu napravio Elvis Stanić u suradnji samnom, IGOR SAVIN je doslovno prepisao u notu i potpisao ga svojim punim imenom i prezimenom bez ikakve grižnje savjest i- toliko o tome.
Na samu večer izvođenja kompozicije u Hotelu Imperial, u prepunoj dvorani više nije bilo mjesta .No ta dvorana i nije velika poput one kristalne u Hotelu Kvarner. Mnogo ljudi je te večeri ostalo izvan dvorane u predvorju. Između ostalih bio je tu i otac Elvisa Stanića, koji u trenutku najave kompozicije (čiji sam ja autor muzike i teksta) na sav gals viknuo: “Jesi kurac, to je sve moj sin napravio, a ti se sada ovdje preseravaš s njegovom pjesmom. Te godine to je bio i jedini skandal o kojem se pričalo i kasnije.
Imao sam jako velikih neugodnosti oko tog događaja i neke već dogovorene interview-e nisam nikad odradio, jer se ti novinari više nisu pojavili u zakazano vrijeme.
No bilo kako bilo imao sam odlične kritike stručnih ljud, i koji me nisu poznavali ili bili moji prijatelji.Posebnu pažnju posvetili su mi glazbeni urednici iz Sarajeva , Beograda i Novog Sada. Ostavili su mi u to vrijeme nekoliko profesionalnih vrpca – novih , praznih na koje sam im presnimio, svoje tadašnje snimke koje su se još dobre dvije godine vrtile na radio Beogradu, Novom Sadu i radio televiziji Sarajevo.O meni su se radile tamo i portret emisije, a često sam proglašavan jednom od najvećih mladih YU pop rock nada. Nakon toga sam nastupio u emisiji Zdravo Mladi RTZ i na još nekim skupnim koncertima među poznatim imenima YU estrade.
1984 snimio sam još jednu izvrsu pjesmu koja je biila pravi hit na lokalnim radio stanicama ali i radio stanicama izvan Hrvatske.Ta kompozicija se je zvala Neznam kako da odem i po tome se je trebao zvati i moj prvi LP. Kompozicija je snimljena u Studiju Andreja Baše AB u Rijeci. Saxophone je na pjesmi svirao Opatijski saksofonista Mladen Krizmanić koji je bio član poznate Opatijske grupe BONACA u kojoj je pjevao danas poznati DULE, nono ČA vala u ovom kraju ,ali i šire.
Tokom 1984 opet sam poslao na natječaj nekoliko kompozicija koje smo zajedno uradili Elvis Stanić i ja no bez ikakvog uspjeha…najme….
Direktor firme MOZAIK Opatija (firme koja je bila su organizator festivala Opatija ’85 DJZM) bio je otac Aleksandre Kalafatović, koja je imala svoj bend u kojem su svirali Elvis Stanić i Darko Furlan “Drakula” (znači pola grupe ERY) koji su isto poslali na festival kompoziciju koju je izvodila grupa KAMELIJA iz Opatije, a koju je napisao Elvis Stanić.
Ko će kome – ako neće svoj svome, Sašin tata je uredio da ih prime i tako sam ja otpao.
Izveli su kompoziciju koju je napisao Elvis Stanić a koja se je zvala ni manje ni više nego IGORE.
Tekst pjesme je išao ovako u refrenu:
“Igore, zaboravi me, nisam ni prva ni zadnja, Igore ne okreći se…” itd.
Izgleda da je Elvis Stanić svom nekadašnjem kompanjonu (meni) poslao nedvosmislenu poruku u kojoj mi je rekao da više samnom ne želi svirati i da ga zaboravim – i to sam učinio u praksi. Grupa KAMELIJA se je nakon toga raspala i više nikad se nije okupila. Nije ništa ni postigla. Aleksandra Kalafarović zvana Saša udala se za bivšeg bubnjara grupe ERY sa kojim je hodala 10 godina, te se nakon jedno dva ili tri mjeseca od njega rastala i otišla u Španiju gdje je do nedavno profesionalno pjevala sa stranim grupama u turističkim mjestima na obali Španije.
1984 smo u jesen nastupili na RI rock ’84 i povodom mog uspjeha na festivalu dobili nakon toliko godina udarni termin tokom večeri, koji je inače uvijek bio rezervirano za pankere, čiji su menađeri bili su organizatori RI ROCK festivala.
RI ROCK nikada nije bio fer festival, jer su ga za svoju promiociju koristili ljudi koji su upravljali punk bendovima u Rijeci.
Kad sam vidio da od svega toga neće biti ništa i da to nema nikakve veze sa kvalitetom muzike, vještinom pjevanja , komponiranja ili sviranja , našao sam se pred zidom. Strašno sam se razočarao
Nastaviti svirati ili se potpuno povući iz muzike…bilo je pitanje života
Jedini izlaz koji sam tada vidio, bilo je da stanem na noge potpuno samostalno i napravim vlastiti studio i kupim vlastiti razglas i opremu i postanem totalno neovisan.To sam i učinio.Tokom ljeta 1985 godine odbacio sam sve iz života što nije imalo veze sa muzikom i počeo se baviti muzikom profesionalno. naplatio sam svaku minutu svog držanja instrumenta u ruci, ili svaki glas koji sam ispustio iz grla.
Na početku nisam imao ništa, ni mikrofon, ni kalvijatue ni razglas ni gitaru, – ništa.
Nitko mi nije htio ništa dati ili pomoći, sve sam morao stvoriti sam od početka – ali to je jedna sasvim druga i jako teška priča, koju sam okončao 2007 godine, nakon 22 godine profesionalnog
sviranja i pjevanja.
Evo još i članaka iz 1984 godine.