PJEŠČANI SAT IDE NAPRIJED 10 MINUTA

Mogao bih napisati članak o bilo čemu, o nečemu što je aktualno ili zabrinjavajuće, ali ovo što ću napisati  je izuzetno važno – a kako riješiti taj problem, iskreno (za sada) pojma nemam.

Ljudi poput mene, a kojih ima na stotine tisuća u Hrvatskoj sustreću se sa jako ozbiljnom situacijom, reketarenjem režima koje sec odvija drastičnim poskupljenjem osnovnih ali i drugih živežnih namjernica i troškova “života”.

Ja sam jedan od onih blokiranih građana, stavljen prisilom državnog aparata, u osobni bankrot – što u principu ne riješava ništa – pa ni buduća davanja – odnosno dugove.
Ako uzmemo u obzir, da na svakog od ovih nekoliko stotoina tisuća blokiranih ima obitelj, realno je da je u blokadi pola Hrvatske ili trećina ovisi o tome kako ih brojite.
Dakle, ja ne mogu  nigdje „raditi“, jer bi mi mjesečno skidali toliko novaca od plaće, da ne bih izašao na kraj mjeseca sa tim iznosmo ni pod razno..
Živim isključivo od pomoći ljudi, koji mi pomažu svojom dobrom voljom i ja vam se na tome duboko i od srca zahvaljujem. Da nema tih ljudi, ja sad ovo ne bih pisao, jer ne bih imao niti blog niti internet vezu, ne bih imao što za jesti, ne bih imao vode ni struju ni kapi benzina u autu. Auto sam kupio dok je još sve bilo OK, svojom zaradom kao i sve što imam.

To je rezultiralo time, da sam po prvi puta od kad ovako živim, počeo zadnjih 7 godina izuzetno pažljivo trošiti novac.

Do prije par mjeseci, to mi je uspijevalo poprilično dobro. Kupio bih hranu za tjedan dana unaprijed i na taj način, nisam izlazio u kupovinu na dnevnoj bazi , štedio sam gorivo i nisam dolazio u iskušenje, da dodatno trošim novac.

Za 200 hrvatskih kuna što je manje od 30€ mogao sam živjeti tjedan dana. Čitav mjesec koštao me je 500$ ili 500€ kako vam paše.
Ne znam točno kada, ali jednoga dana, prije par mjeseci došao sam u dućan i kupio par stvari koje jedva da su pokrile dno vrećice koju sam imao sa sobom i sprašio sam 250 kn, što je cca 35€ iuli 40$ u to vrijeme.  To sam skužio tek kad sam stigao kući. Slijedeći put to sam osjetio još jače i ubrzo se je svota novaca koju imam za „život“ počela drastično smanjivati i novaca je odjednom bilo sve manje i manje.

U prosjeku je sve poskupio oko 30%, ali u praksi, je to moju zalihu novaca oštetilo za čak 50 %, a tu ne ubrajam ni struju, ni vodu, ni internet.

Ovo pišem isključivo o prehrani, a ako u to ubrojim i gorivo koje me košta DUPLO VIŠE nego prije, računica je katastrofalno drastična – a da bude stvar još i bolja, ja se uopće ne vozim autom, osim kad je to neophodno – ukratko napravim oko 2000 km godišnje, to se uglavnom odnosi na put do kuće u Gorskom Kotaru i natrag u Rijeku, što činim jednom mjesečno, ostale dane auto stoji pokriven i rđa, što nije dobro, ali nemam drugog izbora.

Znate li da u Gorskom Kotaru odakle dolaze drva za loženje – nema drva. U Februaru sam kupio 10 m drva po cijeni od 380 kn a sada su preko 500 kuna ili 75€ za prostorni metar. To znači kad kupite 10 m drva dobijete 8,5 metara, bez računa sa vrlo ne fer mjerom, jer oni to uvijek slože sa maksimalnim rupama između cjepanica.

Kako sanm nakon preboljene korone zaradio diabetis kao popratnu štetu, moja prehrana je vrlo teška i izbirljiva i nadasve skupa, ali ja se švercam koliko mogu .

To u prijevodu znači da u Rijeci dnevno potrošim oko 100- 150 kn . Ono što potrošim u Rijeci za mjesec dana – prije sam za taj iznos mogao živjeti dva pa i skoro i tri mjeseca u Gorskom Kotaru, .. sada više ne.

Želim vam reći ili napomenuti, da ono što se piše po medijima, kako je nešto poskupilo 10 ili malo više % nije i približna istina onome, što se u stavrnosti dešava na terenu.

Jedan burek koji sada košta 16 kn, ne bi smio koštati više od 10 kn. Mineralna voda „Jamnica“ koja je koštala 6 kuna , dakle ispod 1€ sada košta 8 kuna odnosno preko 1€ što je poskupljenje od 30%.
Pizza koju sam često išao pojesti u obližnju pizzeriju jer mi je to bilo isplativo, a koja je koštala 35 kn – što je 5€,  sada košta 48 kn , što je 7 € pa tu skoro možemo govoriti o poskupljenju od 50%.
Kakve su konsekvence ovoga što sam napisao u stvarnosti. Prodaje se znatno manje hrane , a naročito one kojoj ističe rok, pa ih pred kraj isteka, stavljaju na akcije po nekadašnjim cijenama, voće i povrće koje je neprodato truli i baca se – što je materijalna šteta na dnevnom nivou. Do kada će se trgovački lanci s time boriti(sa gubitkom) do onda dok ne budu počeli naručivati i stavljati u ponudu – manje hrane, a to će izazvati umjetnu nestašicu koja će pokrenuti dodatne mjere. Čovjek može biti gladan, do neke mjere, neko vrijeme, do onda (dok ne nastupi kriza) i držati će se moralnih načela društva, a kad pukne, krasti će hranu gdje stigne, ne mareći za posljedice.

Ne sjećam se ( a sada imam 62 godine) da mi je novac izlazio iz novčanika tako brzo, a da pri tome nije dostizalo ništa natrag, da to nadopuni, čak ni za vrijeme Jugoslavije kad je inflacija bila golema, ali je novac ipak pristizao i pratio istu. Sada ne. Ako imate bilo kakav novac „sa strane“ kojeg ste čuvali za crne dane, morati ćete ga početi trošiti za tekuće dnevne potrebe odmah, ili vrlo brzo, jer ovaj drugi novac koji vam treba za „život“  će nestati, poput sitnog suhog morskog pijeska, kojeg ste zagrabili u pregršt i koji izlazi na sve strane vaših ruku odnosno šaka.

Svaki put kad pomislim u kakvoj sam situaciji po ovoj temi, sjetim se na ljude koji rade za par tisuća kuna sa čime jedva hrane obitelj, .. kako oni sa time izlaze na kraj, uopće to ne razumijem. Ne brinem se za one koji sada trenutačno primaju na mjesečnoj razini, recimo 1000€ ili 7-8 tisuća kuna – iako, ako pogledaju dalje od svog nosa, vidjeti će, da kopno nestaje i sve je uži sprud. Vidim li išta pozetivno – svakako i na žalost ne.

Samo budala može biti optimistična i gledati, kako je jedan otok veličine otoka Cres-a, spao na nekoliko stotina metara pješčanog spruda, koji svakodnevno u metrima nestaje pod vodom, tonući u dubine mora, i dok stoje na preostalom djelu kopna, slijepo vjerujući i misleći kako će oni opstati (a možda i hoće)ne pitajući se sa kime će živjeti i kakve će to posljedice imati po njih. Vrijedi li miljardu dolara u pustinji gdje nema nikoga – pa ni vode ni ljudi ni životinja. Tamo si miljarder koji umire u roku od par sati ili dana , stalno se nadajući da ćeš sa tim novcem kupiti spas i da si siguran.

Ljeto će završti u roku od odmah, zatim će nastupiti pauza (prvi dio jeseni) a što će biti nakon toga možete samo zamisliti. Za početak dovoljno je da ne bude goriva ili struje, ne znam koji je scenario gori. Rugali su se Jugoslaviji i režimu za redukcije struje, redove za ulje i šećer, vožnje na par i nepar, .. bonove i koje kakve druge socijalistiko komunističke fore, a sad ta ista demokracija i napredni svijet uvode iste mjere. Svi kaskaju za Jugoslavijom 50 godina . A što šte očekivali od ljudi koji su živjeli u Jugoslaviji – da postanu Amerikanci ili Nijemci nakon uvođenja kapitalizma. Mi smo majstori za sjebat stvar do daske. Da nam u ruke daju svemirski program za dvije godine ne bi bilo niti jedne planete i zvijezda na nebu- sve bi sjebali.
Na kraju ja sam zabrinut za sebe i za svoj opstanak, to će me dovesti na neku drugu poziciju iz koju sam vješto skakao iz decenije u deceniju, nisam neki lik koji skrštenih ruku sjedi i čeka da to netko učini za mene, ali opcija je sve manje i manje, mislim da je budućnost u šumi, korjenima čovjeka i njegovom opstanku a za to treba imati petlje. Pitao sam se nebrojno puta , bih li mogao ostaviti , auto, kompjutere, instrumente električne aparate i alat, trgovine i sve ostale blagodati ovog stanja u kojem živimo. Odgovor je vrlo jednostavan, zamislite da nestane struje,…