NOVAC S ONE STRANE
U životu postoje stvari, koje ne možemo nikako objasniti, ili možda možemo ali su većini ljudi neprihvatljive..
Ovo što ću vam napisati desilo se je ljetos.
Nisam odmah pisao o tome, čak sam se i dvoumio da o tome nešto napišem.
Priča je jezovita, ali istovremeno i humana i čudnovata i potpuno neobjašnjiva, jako duboka i ostavlja vas sa čuđenjem ali i divljenjem, dubokim poštovanjem i nadom za život kojeg živite…
Svaku večer (ne baš svaku, ali uglavnom svaku) ja i supruga izađemo u grad i prošetamo centrom. Pri tome pokupimo prazne boce, ali i nađemo svašta, ali u stvari to je nebitan dio, jer mi se ustvari…šetamo….
Ulov je ponekad nevjerovatno unosan, ali zna biti i dana, kad ne nađemo tokom šetnje gotovo ništa.
Nažalost ima i takvih dana. Netreba zbog toga biti tužan ili zabrinut..
Te večeri negdje tokom Augusta 2012 godine iza mog rođendana, izašli smo u grad u običajenu šetnju, jer nama je to uvijek samo šetnja. To je šetnja koju jedva čekamo, postala je skoro obaveza, ali mi uvijek kažemo ,..to je samo šetnja… i tako mora biti…
To je bio jedan od onih dana, kada nismo ništa «uhvatili» i već smo bili pri kraju šetnje.
U torbi koju nosim sa sobom, imao sam možda dvije ili tri prazne plastične boce.
Nismo platili struju za prošli mjesec i nismo imali nikakve gotovine u novčaniku.
To je jedan od onih glupih dana, kad zaribaš stvari stanu i nema love…
Promjenom svojeg stava o tome, naučio sam se ne nervirati ili biti zabrinut zbog toga.
Nisam zbog toga bio u nikakvoj zabrinutosti ili stresu.
Jednostavno znam da netko drugi sa time upravlja i ja tu ne mogu napraviti – ništa.
I dok sam ja gledao u jednu praznu baju, koja je bila zadnja u nizu i pri kraju naše šetnje, moja supruga je podigla pogled i nešto gledala u vis.
Nisam išao za tim, ali sam to uhvatio krajičkom oka i već sam krenuo, no ona me je zaustavila rukom i rekla da čekam, jer da joj je neka žena mahnula sa nekog balkona i rekla pokazala rukom da pričeka. Nije govorila, već joj je rukom pokazala i mahala rukom da pričeka…
Ljudi obično kad sakupljate boce, znaju preko balkona baciti najlon sa praznim bocama, pa sam pričekao.
Čekao sam jedno minutu dvije i zatim rekao ;
– Daj ajmo ća..
U tom momentu na jednom balkonu, u totalnoj sjeni od gradske rasvjete u toj ulici, gdje nije dopirala nikakva svijetlost, pojavila se je neka (po mojoj procjeni starija žena ) i mahula mi rukom. Pogledao sam prema tom balkonu i nakon nekoliko sekundi, primjetio da je žena nešto bacila.
No to nisu bile boce, ..
To «nešto» je palo i otkotrljalo se ispod jednog parkiranog automobila i čak to isprva nisam niti mogao pronaći , već sam se morao sagnuti (kleknuti) na tlo (tratoar) i zaviriti ispod auta – ali nisam ništa vidio. Jedino što sam uočio bio je zgužvani smotuljak kutije od cigareta pored kotača parkiranog automobila, koje sam podigao i tupo gledao u njega. Podigao sam pogled prema balkonu i tog momenta sasvim jasno vidio osobu koja je bila nagnuta preko balkona i koja se je naglo povukla unutar balkona. zadnje sam vidio lakat od te osobe,.žene…
Gledao sam u tu zgužvanu kutiju od cigareta i otvorio je.
Unutra su bile tri zdrobljene (prelomljene na tri djela) cigarete. Pomislio sam da je žena prolupala i držeći to u ruci krenuo sam prema ženi koja je stajala na drugoj strani ceste i čekala me. Ja čak i ne pušim, a i da pušim koji ću kurac sa slomljenim cigaretama, pomislio sam i zaključio da je stara valjda luda brižna. Supruga me je pogledom pitala o čemu se radi , a ja sam joj bez da me išta pitala, otvorio kutiju sa tim zdrobljenim cigaretama i pokazao joj sadržaj, rekavši pri tom da je stara vjerojatno prolupala.
U momentu kad sam na svijetlu ugledao ponovo sadržaj kutije, uočio sam jedan smotani papirić koji mi je izgledao kao 20 kn. Nasmijao sam se i bez da to provjeravam detaljno stavio sam to u džep, smijući dovitljivosti te gospođe koja je to tako dobro kamuflirala pri tome podigavši pogled prema balkonu, koji je sav bio u tamnoj sjeni od ulične rasvjete i rekao glasno; HVALA LIJEPO..a moja zahvala je odzvanjala pustom ulicom po noći…
No na balkonu nije bilo više nikoga…
Kad smo došli iza ugla, izvadio sam kutiju iz džepa i izvukao tih 20 kn – koja su ustvari bila novčanica od 500 kn.
Nisam mogao vjerovati očima.
Pokazao sam ženi novčanicu, razmotavši novčanicu do kraja i provjeravajući da li je prava. Zatim sam se vratio iza ugla i ponovo pogledao prema balkonu, ali na balkonu nije bilo nikoga.
Drugoga dana išli smo tokom dana u grad i prošli istom rutom. Pogledao sam na balkon, ali bile su navučene roletne. Nije bilo nikakvog traga da je netko u stanu. Slijedećih dana stalno (kao i uvijek) prolazili smo tamo, ali roletne su stalno bile navučene….i nije bilo nikoga.
Konačno jednoga dana, pitao sam jednu osobu koja stanuje u toj kući,… u stvari ta je osoba imala u bunkeru auta neke prazne boce, pa me je zaustavila da mi to da….tu sam iskoristio priliku i upitao je, tko stanuje na tom katu pokazavši joj balkon prstom. Ženska je rekla da tu ne stanuje nitko i da je u tom stanu umrla jedna žena, koja je unutra ležala mrtva preko dva mjeseca i da je to bio takav smrad, da su morali zvali policiju i vatrogasce i kad su ušli unutra našli su je u raspadnutom stanju. Stan je tako smrdio da je mjesecima bio otvoren dok se to nije izračilo.
Jeza me prožima dok vam ovo pišem.
Moram se vratiti sigurno godinu dana unatrag ili možda i godinu i pol, kad je policija ogradila trakom to mjesto i kad su došli na uviđaj, sjećam se kao danas, kako smo se ja i supruga pitali što se je to tamo dogodilo.
Zgrada ima kućni broj 8.
Ali ako mislite da je tu ovoj priči kraj, grdno se varate.
Da li je to povezano i kako je povezano ne mogu to dokučiti, no evo što nam se je desilo u istoj ulici ispred iste zgrade – zgrade broj 8.
Kasno navečer šetajući pored te zgrade, od niotkuda nam je pred noge palo sa neba novčanica od 200 kn.
Možete zamisliti kako smo se osjećali, mislili smo da nas netko zajebava.
Pogledali smo u zrak i unazad prema balkonu – ali balkon je bio zatvoren. Nigdje nikoga kasno navečer…
No pazite koji smo razgovor vodili prije toga ja i supruga.
Kaže supruga ovako;
– Kad ćeš me voditi na pizzu?
A ja joj odgovaram;
– Čim mi uleti neka lova, obećajem da ćemo na pizzu
Nismo prošli niti 100 m, a sa neba nam je pred noge doletila /sletila novćanica od 200 kn.
I onda sam rekao;
-E sad te vodim na pizzu…i odveo sam nju i sina na pizzu.
Želio sam vam sa ovim reći slijedeće:
Mi apsolutno ne utječemo na ništa na ovom svijetu. Kad bi mi to znali i prihvatili (a ja to znam, ali sam malo to na žalost prekasno shvatio) prestali bi se nervirati.
Prestanite se plašiti sutrašnjice. Mi smo tu samo kako bi izvršavali zadatke, koje je pred nas i zbog nas, postavio duhovni svijet, koji jedino uz našu pomoć, može funkcionirati u ovom materijalnom svijetu.
Počnite živjeti skromno, razmišljajte i počnite promatrati stvari oko vas.
Vi ste kao i ja samo vozilo – robot, izvršioc, ono što vi možete promjeniti neznatno je, možete time i jako zajebati stvar i možete postati beskorisni, trčeći za novcem i neskromnim životom punim beskorisnih i prestižnih stvari. Ja sam zarađivao sa muzikom odlično, imao sam honorare, koje mnogi od vas mogu samo sanjati. Ne znam što bi me sada natjeralo da idem svirati za novac. Čudim se sebi da sam to uopće radio. Ne mogu to sada vjerovati ili prihvatiti. Išao bih sada svirati samo u situaciji, da mi je obitelj izuzetno ugrožena ili gladna. Spremam jedan članak o tome kako možete preživjeti, a da ne radite u firmi ili kad ste nezaposleni, ali morate pri tome uzeti u obzir, da ćete se morati u vašoj glavi drastično promjeniti. Morati ćete odbaciti neke stvari i zato ćete morati imati, jako mnogo hrabrosti. Reći ću vam kako ćete izaći iz sistema 80% (radim na 100%). kad to učinite, otvoriti će vam se duhovni put. Za to vam treba cca oko 2 godine, možda i godina, jer se stvari odvijaju sve brže, ali u kojoj ćete se morati odreći sadašnjeg života, spustiti se na dno i popeti natrag, drugim ljestvama, kako bi shvatili do kuda možete ići, a da ne osjetite nikakve posljedce. Na tom putu, vaš će razuum i svijest, doživjeti mnoge promjene, posebno prema materijalnom svijetu, koji je odgovoran za vaš život i vaš strah i strepnju od što donosi sutra. Ništa vas nakon toga više neće plašiti, jer ste već ondje bili i savršeno poznajete put. Jeste li spremni ostaviti sve i izaći iz ovoga i vidjeti da uopće ne upravljate vašom sudbinom i imovnim stanjem. Većina vas je jako zbog toga nesretna, zato jer imate krivu predodžbu o životu i njegovim vrijednostima. Kad budete (ako budete) to upoznali smijati ćete se vašem prijašnjem načinu života.
Jedini uvijet je da u to vjerujete.
Možete li vjerovati?