Drugi slučaj koji mi se je desio ili dogodio, više je nego interesantan, a nedavno mi se opet ponovio početkom 2008 točnije 26.02.2008 godine u 9 sati ujutro, no nažalost o tom vam slučaju neću napisati ništa, jer se tiče i drugih osoba, a razotkrivena je jedna dobro skrivana tajna i zavjera u punom smislu riječi.
Drugi neobjašnjivi slučaj, desio se je 7.08.1995 godine.
Najme od 15.07 – 6.08.1995 svirao sam na Otoku Rab u Rab-u u Hotelu Internacional na obali, na Rivi.
6.08.1995 svirao sam zadnju večer do pola noći.Ujutro sam trebao ići na prvi trajekt zbog vrućine, tako da putujem ujutro rano, dok se ne digne sunce.Kako sam ja pospanac i ne mogu se dignuti rano, pospremio sam instrumente odmah u auto i ostao budan cijelu noć, do ranog jutra.Usput sam sa nekom ekipom, na rivi smazao bocu Babića i par piva.Nije da sam bio cuga , ali nisam bio ni trijezan.Bilo kako bilo oko 3.30 ujutro sjeo sam u auto i zaputio se u Mišnjak trajektnu luku, gdje sam čekao trajekt za Jablanac.
Bilo je jako vedro i vidjela se je u potpunom mraku, na trajektnoj luci – gotovo pa svaka zvijezda.Vladao je potpuni mrak, samo sa jednog trajekta dopiralo je jedva slabašno svijetlo.Vrijeme je prolazilo sporo, ali malo po malo počeo se skupljati red za trajekt, sa prvim automobilima i opskrbnim kamionima.
Ubrzo je i počelo svitati polako – ma bilo je predivno.Ušli smo automobilima u trajekt i nakon pola sata iskrcali smo se polako u Jablancu.Pustio sam si bez žurbe 10 – 15 minuta, da svi odu i da ne budem u koloni, po onoj uskoj cesti prema glavnoj Jadranskoj magistrali.Kad sam se konačno pun instrumenata i kofera popeo autom na glavnu cestu sjetio sam se da imam i radio pa sam ga uključio.Cesta je bila prazna – nigdje ni jednog automobila.Naslonio sam se duboko u sic auta i pridržavajući volan sa dva ili tri prsta, vozio po cesti slušajući prve vijesti i glazbu sa radija.Vozio sam tako jedno 20-tak minuta , a na cesti nigdje nikoga – ni za simo , ni za tamo. Odjednom – od niotkuda, jedan glas mi je rekao sasvim GLASNO I JASNO slijedeći tekst, kojeg neću zaboraviti čitavog života , i upravo dok ovo pišem prošli su me srsi niz cijelo tijelo.
Glas je ozbiljnim i naređivačkim tonom rekao:
“PRESTANI SE ZAJEBAVATI I UHVATI TAJ VOLAN S OBJE RUKE KAKO SPADA”.
To me je toliko šokiralo, da sam se ponio ko neki vojnik, koji je dobio naredbu od nekog višeg oficira i ispravio sam se i uhvatio volan s obje ruke, shvaćajući vrlo ozbiljno što mi je rekao – čudeći se sam sebi kako sam ga poslušao bez rezerve.
Nakon možda minute ili najviše dvije, ispred mene se je pojavio zavoj. Nije bio niti velik, ali niti mali .
Onog momenta kad sam ušao u zavoj, iz suprotnog smjera – a na mojoj voznoj traci, pojavio se je ogroman kombi sa vozačem koji je spavao na volanu auta.Sve se je desilo za sekundu.Okrenuo sam volan na suprotnu traku potrubio usput ispravio auto koji je bio pun tereta i izbjegao još jedno vozilo iz suprotnog smjera i zatim završio pored puta na nekoj bijeloj cesti- odmorištu.Stao sam .Srce mi je lupalo valjda 200 na sat, a kombi se zabio djelomično i bočno u stijene pored puta ispravio smjer i stao nekih 100 metara dalje .Vozač je izašao i stajao ko ukopan pored kombija tupo gledajući ispred sebe. Meni nije bilo ništa, ni mom automobilu. No adrenalin je bio takav da sam morao neko vrijeme sjediti i ne raditi ništa dok sam došao k sebi.Zamislite da sam vozio onako kao na početku priče sa dva prsta zavaljen u naslonjač i uživao u glazbi – sada ovo sigurno ne bih pisao.
Nismo sami. Ni kad smo sami,nismo sami – netko je pored nas cijelo vrijeme, ali ne pokazuje se, no u čudnim momentima, govori jasno i glasno.Isti glas me je u 9 sati ujutro 26.02.2008 godine probudio iz dubokog sna i rekao mi jednu rečenicu sa podacima – koji su se desili tek u 14 ili 15 sati tog dana i koji su bili potpuno točni i skoro su mi iz temelja promjenili život – i to u punom smislu riječi.Neću vam reći o čemu se radi, možda jednom kad budem stariji iako bi vam ta priča – jako otvorila oči u životu, a nakon toga više ne bi vjerovali NIKOME – ali baš NIKOME.
Čuo sam nedavno od jedne gospođe kojoj sam radio kompjuter gotovo identičnu priču. Ne mislim da je ovo nešto posebno, ali valjalo ju je napisati, zbog svih vas kojima se je to desilo kao i meni prije ili poslije, ali niste imali to hrabrosti nekome ispričati, bojeći se da će vas smatrati ludim ili čudnim.
Kažu kad čuješ glasove – da si već lud.
Jesam, lud sam, od takvih pizdarija koje ljudi pričaju – a pojma o ničemu nemaju.
chat wih me
