SMRT

Bojite li se smrti, plaši li vas pomiso na smrt i što će biti sa vama nakon toga.Ima li uopće ičega nakon života, kamo idemo i idemo li uopće ikamo?….. ili pak sve što smo naučili i shvatili za života, zakopamo jednostavno u zemlju i nabijemo nekakav religijski simbol iznad toga humka zemlje, našpišemo ime i prezime, godinu rođenja i godinu kad smo riknuli i onda čekamo, da štakori, crvi i ostale beštije, probiju kaselu i polako nas počnu grickati, dok neki pacijent redovno (ili pak nikad više) donosi buket cvijeća i cmizdri za tobom ili u najboljem slučaju troši lovu na mramor i gradi mauzolej, puneći račun nekom obrtniku, koji se bavi tom djelatnošću. gdje je kraj ljudskoj gluposti.
Vjerojatno jedna od najgorih stvari u životu, koja nas najviše plaši i to gotovo sve ljude je – smrt.
Strah od smrti, ponajprije potječe iz straha od toga, da nas nešto ne boli, da ne patimo – kao i odlazak u nepoznato,
ili pak opterećeni naukom o vjeri, odnosno odlaskom u raj ,ili pakao, ili već neznam što, brinemo se kamo će nas zbog naših dijela na zemlji smjestiti – SVEVIŠNJI.
Prije nego što nastavim, sve vas koji ovo čitate, moram upozoriti da nisam nikakav vjernik, ne da nisam nikakav vjernik već nisam vjernik uopće, bar ne u tradicionalmnom smislu, iako sam kršten u katoličkoj crkvi i po krštenju se zovem Ivan.
Kad sam kršten, odnosno kad su me roditelji odnesli u crkvu na krštenje, učinili su to na svoju ruku i protiv moje volje.
Vjerovatno sam onda plakao, kao i većina djece koju krste, jer to je bio jedini bunt i jedini način, da izrazim svoje neslaganje i negodovanje sa tim.
Ali  tko je mene tada slušao ili moj plač, vjerovatno su me tješili riječima, da ne plačem – i to je bio kraj moga bunta.
Kad se je rodio moj sin, rekao sam samome sebi, da ga neću krstiti , već neka se ide krstiti sam, ako to želi i smatra da to ima neku svrhu. On to nije učinio, dapače već je postao pravi ateista.
Pročitao je mnogo knjiga na engleskom jeziku o vjeri, magiji i svakakvim drugim stvarima vezane za tu tematiku i vjerujte mi na riječ, ne bih se s njim svađao oko vjerskih pitanja – ni trena, jer bi ja, ali i mnogo ljudi drugih takvu verbalnu bitku izgubio za sekundu.
Što je to smrt i da li smrt uopće postoji , je li to nešto sa čime nas plaše i ima li ičega poslije života.
Ako ste čitali moje prijašnje zapise ,već sam pisao o smrti (kliničkoj smrti) i što se je događalo nakon toga.
No nisam odlazio u detalje pa ću vam pokušati “dočarati smrt” nekakvim “jezikom” kojim to možete shvatiti, a da pri tome ne budem previše naučan, nerazuman ili ću to bar probati tako opisati.

Kliničku smrt sam proživio dva puta. Ona me je zapravo, odmah promjenila, a da ja to nisam ni znao, niti sam kao dijete bio svijestan toga. Ja zapravo nisam ni znao, da sam bio mrtav i to sve do 1984 godine, kad sam sreo jednu staru učiteljicu, koja je proživjela kliničku smrt i ispričala mi detalje.
U to vrijeme, kad mi je to pričala, nalazio sam se na radnom mjestu.
Nakon što je završila, pao sam u sjećanje i depresiju , strah, osjetio sam iznenada cijeli događaj i imao sam osjećaj ko da sam izgubio svaki pojam o vremenu i prostoru.Najveće iznenađenje u tom razgovoru bilo je to, što sam se ja ubacio u njenu  “priču” i opisivao dodatne detalje, dok je ona otvorenih usta gledala u mene. Tek tog dana shvatio sam što mi se je desilo 1981 godine i što mi se je desilo u djetinstvu kad sam se utopio.
Interesantno je da sam kliničku smrt proživio oba puta davljenjem – utapljanjem i gušenjem.

Dakle kad sam zadavljen 1981god, nakon možda par sekundi i sasvim iznenada iz mraka koji mi je pao na oči zbog gubitka kisika,  našao sam se u jednom sasvim drugom prostoru kojeg nikad nisam, do tada vidio niti osjetio, kako toplinski tako vidno, sa mirisom, ali i zvučno, znači ostala su mi gotovo sva glavna osjetila vid, sluh i osjećaj mirisa i osjećaj za toplo i hladno.
Našao sam se u jednom srednje dugačkom hodniku, koji je imao mnogo vratiju sa lijeve i desne strane,hodnik  poput onih hodnika, gdje se nalaze nekakvi uredi. Hodnik je bio prilično uzak.No najviše me je impresionirao sam ulazak i način ulaska u taj hodnik, najme;
Najprije sam zapravo bio promatrač visokog (izraziti o visokog čovjeka  sigurno 2 metra i više) koji hoda tim hodnikom , da bih gotovo u roku od (nazovimo) dvije tri sekunde ušao u njegovo “tijelo” ili tu figuru i postao to svijesno JA…., čudeći se pri tome kako sam tako visok.
I taman kad sam se privikao na to tijelo, s kojim sam koračao prema izlazu, iz hodnika, koje je sjajilo strašno jakom svijetlošću, u koju sam nekim čudom, mogao gledati, bez da mi pričinjava smetnje pri gledanju u nju.
Sasvim sam jasno čuo svoje vlastite korake, kroz hodnik, koji su odzvanjali poput zvuka u nekom velikom holu.
Koračao sam prema toj svijetlosti, iako sam imao priliku otvoriti bilo koja vrata sa strane no nisam jer me je svijetlost na kraju hodnika čudesno privlačila.Odjednom, kad sam došao na neku razdaljinu, sasvim sam jasno čuo glas unutar sebe (na mjestu gdje su pluća ili srce) da priđem bliže i da se ništa ne bojim.
Glas koga sam čuo bio je pun neke ljubavi ili neznam kako bih to nazvao, pun razumijevanja, kao da sam dio njega ili on dio mene. Kad sam prišao skroz blizu tom svijetlu osjetio sam jednu neopisivu toplinu u pravom smislu riječi. TOPLINU, koja mi je strujila svakim milimetrom moga tijela ili bića. Neznam sa čime bih tu temperaturu, TOPLINU koju sam osjetio, mogao usporediti, jer se nije samo radilo o toplini već o čitavom doživljaju te topline koja je bila poput orgazma ravnomjerno raširenog po čitavom tijelu ili osjećaja kao da ste u sauni, sa nekakvom idealnom temperaturom, koja vas ispunjava u svakom kutu vašeg bića , duše, ili tijela.
Zapravo takav osjećaj nije usporediv sa ničim, što možete osjetiti u ovom stanju života, u kojem živimo ili u ovoj dimenziji, kao ni boju bijele svijetlosti, u koju sam gledao, a koja je bila tako sjajna i jaka (puno jača od sunca ) – a da pri tome možeš gledati u nju bez da trepneš.
Tek kad sam prišo na cca. 3 metra razdaljine od kraja hodnika (po našim mjerilima) shvatio sam da je sve puno sporije i da se nalazim u nekom blagostanju, shvaćajući da je svijetlost ispred mene živa i da ima oblik plamena svijeće, iako je to neusporedivo, ali ajde – recimo najsličnije.
Osjećaj koji sam tada imao, neuisporediv je sa ikakvim stanjem ,u kojem sam se nalazio u životu, koga sam živio do tada. Najinteresantniji je bio lik u kojeg sam ušao,tosam  bio sam ja, onaj isti JA, kojeg osjećate u sebi dok razmišljate o seb,i ili drugim ljudima, kao kad ste sami sa sobom, nedgdje bogu iza leđa. I kad sam već prišao kraju hodnika, hodajući  k svijetlosti, koja me je zvala, odjednom sam se našao opet u sobi, gdje su me nekakvi ljudi šamarali po licu i držeći mi ruke na prsima.Trebalo mi je nekoliko minuta, da se priberem i prepoznam gdje se nalazim.Plakao sam pri tome, ostao je u meni onaj osjećaj od maloprije, taj predivni osjećaj topline i ljubavi ispunjenosti, drugog vremena i tišine, koja je to bila, iako sam imao konverzaciju sa tim bićem koje sam jasno i glasno čuo iznutra – u SEBI
Prvo što sam rekao nakon što su me oživjeli bilo je :
-Zašto ste me probudili bilo mi je tako lijepo..
Pri tome sam plakao od sreće i zadovoljstva zbog sreće i ispunjenosti, kojim sam bio ispunjen na tom putu..
Plakao sam…. nekako drugačije nego inače, kad plačete, duboko, emocionalno, plakanje kojim ujedno osjećate gubitak tog užitka i sreću i povratak u ovu dimenziju – ŽIVOT.
Znači možda sekund totalnog mraka i odmah nova okolina kao da ste prošli iz jedne sobe prošli kroz jednu međuprostoriju, u kojoj je mrak i zatim ušli u drugu sobu, u istom stanu, u kojoj je isto takvo svijetlo kao u prvoj sobi samo je rasvjeta potpuno drugačija.
Nema nekog značajnijeg zastajanja ili nekakve pauze u kojoj se nalazite.Sve se nastavlja kao što ste i ostavili iza sebe.

Poznajem ljude koji su do zadnje sekunde života bili svijesni i vidjeli osobe koje su došle po njih da ih odvedu ili povedu na drugi svijet.
Pri tome sui sasvim svijesno rekli :
-Evo došli su po mene idem sad…… i zaklopili oči ili ih raširili još jače i umrli.
Zašto po neke ljude dolazi netko, a po druge ne?
Mnogo sam o tome čitao i pogledao sam tisuće dokumentarnih filmova, na znanstvenoj osnovi i došao sam do zaključka (što je kasnije i u nekoliko navrata ipotvrđeno) da postoje tkz.  GATEWAY-i ili otvori, vrata u nebo ili neznam kako bih to nazvao, koji se ne nalaze svagdje, već postoje određena mjesta za to.
Kad čovjek koji umre, ne živi pored takvih vrata, po njega najčešće dolaze ljudi, koji su ih iznimno jako voljeli tokom života ili koji su za njih bili zaduženi, a da to ti ljudi koji umiru nisu ni znali i koji su već odavno bili mrtvi, pa je nerijetko došlo do toga, da se je budući pokojniik iznenadio tko je došao po njega i rekao joj znaš ko je tu, došao je po mene…
Ti takozvani GATEWAY-i su zapravo i objašnjenje, zašto se negdje pojavljuju takozvani duhovi, a negdje ne.
Ljudi koji su proživjeli smrt, postaju vidoviti i imaju mogućnost čuit i vidjeti stvari koje drugi ljudi, niti ne čuju niti ne vide.To je zbog toga što pri povratku iz onog svijeta tkz.VRATA ili GATEWAY ostanu otvorena (širom) pa kroz njih prolaze i dolaze duhovi odnosno duše umrlih i komuniciraju sa tom osobom kojoj je tim doživljajem ta dimenzija ostala otvorena za komunikaciju.
Ovdje ću se zaustaviti i objasniti zašto dolaze ljudi, odnosno njihove duše koje su umrle, po ili pred  budućeg pokojnika ili osobu koja će umrijeti ili je na samrti.
Ljudi kad umru su najčešće zbunjeni tim naglim gubitkom života i stanja u kojem se odjednom nalaze i znaju zalutati i “živjeti” i dalje u prostoru u kojem su živjeli, jer ne vide GATEWAY, jer nitko nije došao po njih – da ih odvede k svijetlosti.
To se zna desiti zbog iznenadne smrti, u saobraćajnim i drugim nesrećama, koje se dese “neplanirano”.
Znači postoje dvije vrste smrti, smrt za koju se zna i očekuje iz razumnih i poznatih naučnih i logičnih razloga i iznenadna smrt koja se desi naglim spletom okolnosti – nenadano.
Naglim spletom okolnosti, može doći do smrti, ali i ne mora, dok kod očekivane smrti, smrt može doći zbog starosti, dugotrajne bolesti ili pak nekim posebnim “zadatkom” na zemlji, gdje takva smrt izazove čitav niz i splet događaja, nakon što se dogodi.
Niti jedna smrt nije bez razloga, osim ako se ne desi spletom iznenadnih okolnosti, ali i o tome bi se dalo puno pričati i pisati.

Današnjom tehnologijom, ali i nekim znanstvenim otkrićima koji se taje od široke javnosti, točno se zna što se događa nakon smrti i kamo tkz. duša ide.Moguće ju je čak i zarobiti prilikom izlaska iz tijela, moguće ju je čak i izvući iz čovjeka za vrijeme života i umetnuti u drugo tijelo. To se radi tkz.BARREL-ima (bačvama) specijalnim tankovima u koju se “sprema” duša i zatim umeće u drugu osobu, koja je totalno svijesna života i sjećanja osobe iz koje je “izvučena”. Poput Frankenštajna

Već se zna i to više i nije neka tajna, da je vrijeme TIMELINE- nirano, što znači vidljivo poput pokretne trake u nekoj tvornici. U svakom momentu, posebnom “akcijom” može se vidjeti i povjest i budućnost, a jedna i druga su alterrnativne, što znači da ih se može mijenjati i nad njima vršiti intervencija.
Jedna od prvih stvari, koje su znanstvenici pogledali  putem TIMELINE-ra je povjest čovječanstva  čiji je sudionik bio Isus Krist.
Na pitanje, da li je on istinita ličnost, samo su se nasmijali, ne odgovorivši na pitanje, što govori samo za sebe.
Isus Krist je potpuno izmišljena i zloupotrebljena ličnost, koja nema nikakve veze ni sa bogom ni sa zemljom.
Dokazano i viđeno. Najme ljudi koji su se služili Vatikanskom knjižnicom i kojima su bili dostupni, gotovo svi spisi i knjige, rekli su da kad bi mi obični ljudi znali pravu istinu, što je ovaj naš život i kakva je zapravo stvarnost koju živimo i kako smo mi izmanipulirani vjerom, crkvom, našim znanjem kojeg su nam podvalili u školama i nauku,da bi pali u duboki šok i depresiju, jer je stvarnost koju živimo mnogo drugačija i nama totalno neprihvatljiva, počevši od astronomije pa dalje.
Čisto za ilustraciju  i primjer: Teoriju da se zemlja vrti oko sunca – totalno je kriva.
Kad bi samo na primjer znali ili mogli pruihvatiti,da imamo dva sunca, a ne samo  jedno – to bi već bio šok iz kojeg bi se teško izvukli.
Kad bi samo znali, da globalno zatopljenje ne postoji i da je izmišljeno i da na sjevernom polu, ima više leda nego ikada do sada od kad zemaljska kugla postoji ne računajući ledeno doba,  te da nam – prije prijeti lagano ledeno doba, nego pretjerano pregrijavanje planete, rekli bi da sam lud i da naravno pričam pizdarije.