Netko je na zid  postavio sliku, u sobu je ušao neki čovjek i počeo gledati unaokolo.

„Čovjek“ koji je postavio sliku rekao mu je:

Hej kamo to gledaš, ne gledaj okolo,.. gledaj u sliku, moraš gledati u sliku.

Pogledaj malo bolje i vidjeti ćeš da na slici ima svačega.
I čovjek je počeo gledati u sliku.

Svakog dana u toj slici vidio je neku novu stvar, počeo je dozivati svakog koga bi ugledao i tko bi došao na ovaj svijet – da gleda u sliku.
Nakon što su se ljudi okupili pred slikom, svako je nešto primjetio..

– A vidi tamo galeba, a vidi tamo ribu, a vidi ima i jedrenjak u daljini, ..a jesi vidio ovaj oblak iznad broda , izgleda kao stariji čovjek sa bradom,..

Joj vidi stvarno!!!
Hej Robert, dođi tu i vidi ovo,.. da ti pokažem što je John pronašao na slici…
Nevjerovatno, kaže Robert i zovne Borisa i pokaže mu šta je pronašao John na slici..

Aaa, John svaka ti čast, složiše se promatrači i odluče da će Johna proglasiti posebnim čovjekom, koji je primjetio, da oblak sliči na starca sa bradom.

Neki ljudi nisu na slici vidjeli ništa, osim osnovnih stvari, nebo, more i veliku stijenu u prvom planu.Dolazili su ljudi i bilo ih je sve više i više, svi su gledali u sliku, prolazile su godine desetljeća stoljeća i mileniji, svako tko je došao na Zemlju, odmah je postavljen pred sliku i gledao predivan morski pejzaž. O slici su se pisale knjige, otkrivali tehnike sa kojom je rađena. Jednoga dana jedan je čovjek primjetio, da je slika uokvirena, ali ostali su ga uvjeravali, da to uopće nije bitno, jer je upravo otkrivena specijlna tehnika, gledanja dalekozorom, koji otkriva stvari na slici, koje do sada nisu bile viđene.

Onaj tko nije gledao u sliku, odmah bi bio udaljen iz društva koje gleda u sliku,..

Ma budala , kreten svi buljjimo sliku i pokušavamo otkriti čim više detalja, a ovj idiot gleda okolo i troši vrijeme, koje je mogao lijepo utrošiti i vidjeti da na nebu nema 20 lastavica, nego 21 lastavica. Danski je Johanson otkrio dvadeset i drugu lastavicu  i za to primio prestižnu nagradu – nobelovu nagradu. Svi su mu pljeskali i on im je postao uzor u gleadnju i promatranju slike, ta tehnika zvala se je kvantno promatranje slike.

Jednoga dana, jedan je promatrač primjetio da stvari koje su već locirane na slici i poznate, nedostaju na slici.

Upozorio je gledače, istražitelje i promatrače, koji su pažljivo gledali u sliku, kako bi otkrili nove detalje, da nedostaju već otkriveni segmenti na tim mjestima, ali nitko ga nije slušao, svi su tražili nove i nove detalje. Naime, pročulo se iz publike da lastavica ima mnogo više od 22.Rodili su se novi ljudi i stajali ispred slike, komentirajući svoje zapažanje i tako jedan čovjek kaže jednom mlađem čovjeku promatraču..

– Vidiš ovdje su nekad bile ribe u mreži

– Ma daj stari ne seri, kakve jebebne ribe, šta izmišljaš , pa to je aerodromska pista , kako mogu ribe u mreži biti na pisti za poljetanje aviona.

– Ma kad ti kažem kaže stariji čovjek,kad sam ja počeo gledati u sliku na ovom je mjestu bila riba u mrežćži,.. tu gdje je sada pista. bilo je more i obala sa barkama.

-Ajde stari ne bulazni.

Stariji promatrači, uvidjeli su nakon nekog vremena, da se slika drastično počela mijenjati i da su od stare slike u koju su godinama buljili, ostali samo oblaci koji će uskoro postai dim  na portretu starijeg muškaca koji puši lulu. Zatim je jedan čovjek, primjetio da među promatračima,  stoje neki ljudi, koji sa papirića čitaju neotkrivene detalje sa slike i prave se da su ih otkrili zapažanjem. Pošast otkrivanja detalja na slici, bila je tako velika, da od silnih traženja najsitniji detalja sa nano tehnikom, više nitko nije vidio, da se je slika drastično promjenila u prikazu, slika ne predstavlja ono što je na početku bila. Ali nitko se više  nije obazirao na sadržaj slike već samo na traženje detalja. To je postao prestiž.
Franko je kupio najnoviju opremu od američkih promatrača i sa njom činio čuda, pa su američki promatrači –nazvani tako zbog promatranja određenog segmenta slike, postali brand u promatranju i svi su htjeli postai amerikanci. Prihvatili su njihov način gledanja u sliku, odbacivši vlastiti urođeni dar zapažanja, koji je bio znatno efikasniji od američkog, jer zapravo sve što je otkriveno – otkriveno je upravo na tom tradicionalnom buljenju u sliku, neposrednim zapažanjem – golim okom.

Ali sad je i suviše kasno, jer novoroođeni promatrači, pred sliku dolaze sa gledalicama, koje su najprije negdje bile povezane kablovima , a sad su te gledalice  povezane bežičnom vezom i više ne možeš pratiti kamo  te žice vode.

Postavljena su nova pravila gledanja u sliku.

Više nitko ne može bez specijalne opreme buljiti u sliku.

Kaže jedan mladi promatrač, ja ne kužim kako su nekad mogli bez gledalica uopće promatrati ovu sliku.
Koje gledalice imaš – upita ga promatrač sa gledalicama xy modela.
Imam yx gledalice.

To je sranje ubaci se u razgovor jedan sa strane i kaže. Ja imam xy1, koje mogu ovo i ono. Ma daj kaže jedan od njih i odmah baci svoje gledalice i kupi nove od kustosa, koji se brine o buljenju u sliku.
Više nitko ništa nije vidio, svi su gledali isti film, koji se je stano i brzo mijenjao, kako nitko ne bi ulovio fabulu, a čovjeku je urođeno da pohvata neki smisao, stalno je buljio kako bi uhvatio bilo kakav trag koji ima smisla.
Tako je dočekao i smrt.
Ljudi su počeli umirati ne pronalazeći kompletnu sliku ili njezin značaj i poruku.

Mirko se je naljutio i skinuo gledalice tip Zt4.xdy

Nakon što je skinuo gledalice, zavrtilo mu se je u glavi i gotovo mu je pozlilo od promjene okoline koju je ugldao.

Ispred njega nije više bilo nikakve slike, koju su ljudi vidjeli u gledalicama, vidio je golemu masu i ogroman broj ljudi,  koji njišu glavama i u totalnom su transu, ne sjhavćajući da ispred njih više ne stoji ništa i da na zidu nema slike. Ugledao je i druge ljude koji su skinuli gledalice sa glave i dovikivao se sa njima.

– Šta je ovo? – viknuo je Mirko prema Magdi koja je u rukama držala gledalice i začuđeno gledala oko sebe.

– Pa gdje je slika- upita u bunilu Magda, više postavljajući pitanje samoj sebi, nego ikome drugome.

– Pazi ove, pa oni misle da gledaju u sliku kaže Zoran  Vilimu.

– Ne kužim zašto uopće moramo gledati u sliku, tko je to izmislio..kaže Mirko..
Primjetio je i druge ljude oko sebe i počeo sa njima izmjenjivati riječi, razgovarati. Razgovor se je činio tako čudnim jer je odavno izgubio moć govora i komuniciranja.
Vidjeli su kustose koji su stalno nosili nove modele gledalica i stavljali ih na glavu tek rođenim ljudima, koji nisu dospijeli ni shvatitii gdje su.

Jedan iza Mirka komentirao je.

Jebote ja sam tek sa 15 godina dobio prve gledalice, a do onda sam se služio maminim i tatinim dok su radili ili spavali.

A pogledaj sad ovo, čim se rode, odmah im uvale gledalice.
Kustosi su gledali ljude koji su skinuli gledalice i mobitelom razgovarali sa nekim gledajući prema njima zabrinutim pogledom.

Čuo je, kako jedan od njih govori nekome sa druge strane veze:

..pa ne bih znao koliko ih ima , možda jedno 2 ili 3%

..kako to mislite da im natrag navučem gledalice?

…pa drže ih u ruci i zjape okolo, ..evo sad gledaju prema meni i počeli su skidati gledalice ovima oko sebe.

…kako reagiraju ti kojima su skinuli gledalice ?…pa ovi neki su ih zgrabili sa obje ruke i agresivno ih nabili  natrag na glavu, udarivši ih šakom u glavu,.. mislim ove koji su im ih skinuli sa glave, nekima su jebali mater, neki ih začuđeno gledaju, a neki gledaju u gledalice i okreću ih..a zatim zbunjeno gledaju u naokolo, pa ih onda opet stave pa skinu pa ne znaju šta bi…

 Da nastavimo kao da se ništa ne događa,..ok , naravno izvjestiti ćemo vas o svakoj promjeni…

Kustosi su nastavili svoj posao ignorirajući pitanja ljudi koji su skinuli gledalice i gedali oko sebe čitavu predstavu golim očima.

Jel ima nešto izvan ove prostorije – upita Mirko Luku koji je rastavio svoje gledalice na komade
– Ne znam, ali tamo su vrata odakle dolaze novi ljudi.
Kustosi stoje pored vrata i hvataju ih pri dolasku i odmah im stavljaju gledalice.

Pa mi smo zapravo zatvoreni – zaključi Mirko.
Ima li tu još koja vrata osim ovih – upita Luku.

Pojma nemam, totalno sam u banani od ovih gledalica.
Vjerojatno ima, pogledaj kolika je ova prostorija…

Idemo pogledati – predloži Mirko

Ajmo – kaže Luka

Magda ideš s nama – upita Mirko Magdu, koja je još u jogi poziciji, sjedila na tlu ispred mjesta gdje je nekada netko postavio sliku.

Ma, šta ja znam, ja ću još malo sjediti, odite vi doći ću ja za vama.

Mirko i Luka krenuli su prema drugom djelu prostorije, koja je bila zamračena , okrenuli su se i iza sebe ugledali kustosa koji je Magdi na glavu stavio najnoviji model gledalica, koje se više ne mogu skinuti sa glave. Magda se je otmala i borila, a zatim nakon kraće borbe i trzavica, popustila i smirila se, gledala je tko zna što i njihala se u ritmu nečega, što su svi gledali unisono.

Luka i Mirko nestali su u Mraku prostorije dok su kustosi bespomoćno gledali za njima…

Svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna je – jer takve osobe – ne postoje.

Jednoj državi, koja je bila sva u kurcu, zatrebao je novac,…hmm tko zna za što, ..ali to nije niti bitno za ovu priču. Nije ga bilo, a i situacija u zemlji nije bila baš najbolja. Kako izvući od ljudi brdo love, a da to nitko nikada ne sazna…za to postoji recept. Strašan recept.

Potrebni sastojci:

1. Jedan otac šarmantnog izgleda koji će osvojiti ženska srca

2. Jedna zgodna mama koja će osvojiti muška srca – ali i ženska srca

3. Jedno zgodno dijete koje će svima slomiti srce

4. Jedan ili više novinara

5. Potpaljivači vatre na internetu – trolovi

6. Jedna kapitalistička okrutna, bezosjećajna  i nepoznata klinika  na drugom kontinentu.

7. Gomila naivaca kojima će ta obitelj slomiti srce svojom pričom

U ostalim ulogama
1. Roditelji roditelja

2. Doktori

3. Specijalni izvjestitelj sa drugog kontinenta

Jednoga dana u nečije susjedstvo doselili su se otac, majka i malo dijete. Kupili su stan. Živjeli su tamo i ljudi su ih kao takve i vidjeli, i znali ..pa oni su samo bili, još jedna nova obitelj koja se je doselila u kvart. On je bio zgodan, šarmantan, radio je nešto ili ništa, ona je bila zgodna naočita žena,..radila je nešto ili ništa,.. a i imali su dijete,..ma pravi bon bon, ko sa reklame za dječi puder. Tako su ih vidjeli susjedi, tako su ih vidjeli svi. U stvari oni uopće nisu bili muž i žena, niti je to dijete bilo njihovo. Svi su bili na tajnom zadatku iza koga je stajala – država. Nakon nekog vremena, dijete se razbolilo od nepoznate bolesti, kojoj nije bilo lijeka niti spasa u domaćim klinikama. Jedino što se je moglo napraviti, bio je zahvat u inozemstvu, a to je koštalo strašno puno novaca. Tu uskaču naši novinari iz recepta, koji sa tim izlaze u javnost. Drugoga dana, na svim naslovnicama osvanulo je dijete sa prekrasnim okicama, ko iz priče, kojemu nije bilo spasa. Svako tko je otvorio novine – srce mu je puklo istog časa, mali anđeo sa okicama tužno i našminkano je gledao sa naslovnice i molio za pomoć. Otvoren je i račun- u BANCI koju kontrolira – DRŽAVA !!!
Sve je transparentno i pošteno, ljudi su počeli sakupljati novac, kako bi pomogli anđelu sa naslovnica kojemu nema pomoći. Novac je pristizao sa svih strana – a država je to znala, ali  znala je i to, da da se ti ljudi koji šalju novac, nikada neće sastati i zbrojiti što su i koliko uplatili na tajk famozni račun, pa za boga miloga sve je transparentno i na računu pod strogom paskom države i porezne uprave. Samo je država i banka znala koliko je novaca upalćeno.

A onda par tjedana prije isteka roka, netko je objavio nešto ,..uglavnom nije bilo dosta novaca. Sad su se zajurišali koncerti, dobrotvorne zabave, ..oni koji su uplatili, uplatili su opet, misleći u sebi,..ma jebeš kutiju cigareta. Trolovi po internetu raspisali su se po socijalnim mrežama,… naše je srce veće od vaše  pohlepe,… mi možemo sakupiti koliko god treba. Ljudi su popizdili, kad su čuli da su neki zločesti doktori naglo podigli cijenu, pa su iz dišpeta uplatili još i još novaca, psujući im kapitalističku mater u bradu, ..ne možete vi koštati koliko mi možemo sakupiti,..a vrijeme je isticalo kap po kap.

Kad je država sakupila od donacija npr. 20 000 000 nečega, glumci  su objavili da je sakupljeno dovoljno novaca i dijete sa lijepim okicama uz pompozne natpise potpore dežurnih glumaca i novinara otputovalo je na udaljeni kontinent, ..da skratim priču, umrlo je i nestalo iz javnosti zauvijek, pokopano je i nitko ga nikad neće otkopati, jer se mrtvi ne otkopavaju, tko bi pametan išao otkopavati mrtvo dijete. E sad je nastao problem sa sakupljenim novcem koji nije iskorišten, a u koga su bile naivno uprte sve oči ovoga svijeta,..kako ne bi bilo sumnjivo. Ostatak se je donirao u nešto pametno, npr. zakladu ili slično. Sve su ovce bile na broju i  vuk je bio sit. Nikada to nitko neće otkriti, jer pojeo je vuk magare. Glumci će na neki novi zadatak, sa prešminkanim licem, počupanim obrvama i umjetnim zubima, novom bojom kose i frizurom odigrati neku novu ulogu koja će puniti stupce novina… Ćiča miča gotova naučno fantastična priča. 16 000 000  nečega završilo je u nečijem džepu,..ali zato se to i zove naučno fantastična priča,..zar ne…