Razmišljao sam dan dva da vam ovo napišem ili ne, jer je tema škakljiva posebno za ljude čiji je život i znanje upražnjeno duhovnim stvarima , ne materijalne prirode, neopipljivo ili vidljivo- ali čujno.

Postoji nešto što je TAJNA – prava tajna, koju još nitko nije do kraja dokučio u potpunosti, tek zahvatio mali dio vrlo složenog mozaika za koji ne znamo što ukupno predstavlja. Sve što znamo puka su nagađanja.

Što je život ?

Zašto umiremo i što se događa sa nama nakon što umremo?
Ovo štivo nije za debile, praznoglavce koji ne vjeruju u ništa , jer su i sami ništa pa prema sebi sude i druge.

Moram početi od početka, ..no početaka ima mnogo jer uvijek nešto počinjemo novo. Na koji početak da se nadovežem.

Kuća koju je naslijedila moja mama stajala je godinama prazna. U njoj je živjela njezina tetka, koja je umrla . Nakon što je umrla trebalo je tu kuću isprazniti od svakakve krame, za koju je riječ KRAMA, kompliment na komplimentima. Tako smo ja i moj sin, nakon dvije godine ušli u kuću. Sutuacija je bila takva uključujući i financije da si nismo mogli priuštiti dnevno putovanje simo i tamo od 150 km pa smo odlučiili prespavati- ali u autu, jer unutra ne bih prespavao u to vrijeme za nikakve pare na ovom svijetu. Kad smo konačno nakon dva dana radeći čitav dan iznesli svo smeće koje se je moglo staviti u vreće, izbrojali smo 54 ogromne vreće smeća, madrace i krupni otpad neću ni spominjati.

No, sve to je bilo od drva stavili smo na stranu i položili. 2006 g žena sin i ja, krenuli smo zbog već poznate situacije, uređivati kuću, za ne daj bože svaki slučaj kao nužno zlo. Opremili smo kuću namještajem, tepisima, posuđem i napravili jedan mnimum, da se tamo može u nuždi živjeti.
Što sam sve proživio u toj kući možete čitati u sekciji PARANORMALNO na blogu.

Da sad ne duljim, prije tri dana, odlučio sam usred noći, da moram promijeniti vrata od kuhinje, koja su bila jako trošna (vidi sliku). Jednom prilikom netko je u Rijeci adaptirao stari stan i izvadio sve štokove sa vratima od libanonskog ariša i ostavio uz smeće. Rijetkost je da naiđes na kompletna i neoštećena vrata sa štokom, pa sam ih pokupio i odnesao u Gorski Kotar u podrum, gdje su zimila 10 godina. Jednom sam prilikom, htio promijeniti jedna vrata, pa sam ih išao izmjeriti i zaključio da su mi prevelika, pa sam ih ostavio, ako jednom budem uređivao tavan da ih ugradim gore.

Nije mi dao vrag mira i u 2 ujutro, spustio sam se u prizemlje, izmjerio vrata i zaključio da su mi taman za ova vrata koja moram zamijeniti. Sutradan sam se dao na posao. Nije bilo kako sam mislio da će biti i ugradnja vrata uzela mi je ravno 24 sata posla – dva dana, po 12 sati non stop. Izmjena vrata nije jednostavna, dobro sam se nazajebavao sa tim- ali,… uspio sam i imam nova vrata koja kulturno izgledaju, dobro se zatvaraju, dihtaju – sve 5

Nakon što sam vrata namjestio odlučio sam popraviti još jedna vrata, koja se nisu dala zatvoriti i zaključati pa sam odlučio i to konačno riješiti dok sam u motu, pa mi je i to neočekivano oduzelo još par sati.

Kad sam završio, a bila je već noć, sjeo sam u stolicu za kompjuterom mačka mi je po običaju odmah skočila u krilo i zadovoljno počela prest. Gladeći mačku po glavi gledao sam u troje vrata odjednom,  vrata sobe u kojoj sjedim, vrata na kojima sam popravio bravu i zatvaranje, te vrata koja sam tek ugradio. Svo troje vrata bila su širom otvorena. Svi prozori su bili zatvoreni – jer ložim, kao i ostalo troje vratiju koje nisam vidio, a koja su bila širom otvorena.

Jedina vrata koja su u to vrijeme bila zatvorena,  su bila ulazna vrata, koja su bila zaključana iznutra.

Uhvatio sam rukom šalicu sa  kavom i otpio gutljaj, osjećajući to zadovoljstvo sa učinjenim poslom. Kad sam šalicu od kave spustio natrag na stol, začuo sam kako su se neka vrata, glasno zalupila, ko da ih je zatvorio PROPUH. Udarac je bio dubok i snažan, glasan i osjetio sam na podu od dasaka, kako se je pod zatresao tog momenta od tog udarca.

Istovremeno kroz glavu su mi proletjeli svi mogući zdravorazumni zaključci, koji bi opravdali taj zvuk i vibraciju, koja je popratila taj udarac. Zapravo, zvuk je izgledao kao da je dolazio iz neke udaljene prostorije u kući – koja ne postoji, ili iz prizemlja, ali nikakvog opravdanja nisam za to našao. Prva je reagirala mačka koja je skočila sa mog krila i krenula u kuhinju, pa sam se ustao i  ja – i pomislio još dodatno, da možda nisam ostavio otvoren prozor u spavaćoj sobi. Otišao i sve pregledao, ali sve je bilo baš i dalje onako kako sam vam opisao. Niti jedna vrata se nisu ni pomakla od pozicije u kojoj su bila. Ono što se je dalje dogodilo, me je iznenadilo do krajnjih granica. Mačka je počela gledati po stropu te pogledom pratila nešto i ušla natrag u moju sobu, pažljivo prateći nešto u razini stropa i to nešto je došlo do mog kompjutera i tu je mačka zaustavila praćenje nečega.

Tek danas sam povezao da sam mijenjao vrata i da sam zapravo i čuo zvuk vratiju, koje je netko zalupio glasno za sobom. Za ne vjerovati. Ali tu nije kraj, …

Kuhao sam ručak i dok sam kuhao, opet sam začuo usred bijela dana, kako je netko opet zalupio vratima i opet iz neke pozicije gdje uopće nemam vrata.

Tokom dana sam razmišljao o tome što se događa sa čovjekovom dušom nakon što umre. Da li je moguće, da se netko toliko veže za mjesto u kojem je živio, za stvari, za kuću, ili za to mjesto, da pod nekim čudnim okolnostima može upravljati materijalnim stvarima, koje su na duhovnoj razini.

No glavni dio ove priče tek dolazi, a  kad sam to vidio, podigle su mi se sve dlake na tijelu, jeza me je prošla cijelim tijelom, i nakon toga sam se upitao, da li je moguće da čak i stvari mogu biti na duhovnom nivou. To bi značilo da svaka kreacija – čak i ona materijalna, ima svoj duh i da može biti postojana i nakon što nestane – kao materija.

Evo epiloga ove situacije.
Umjesto odvoda za tkz. sivu vodu, imam plastičnu bačvu od 200 l, gdje tu vodu sakupljam i koristim je za ispiranje WC-a. Danas se je napunila do vrha (a da to nisam ni znao) ali mi je nešto reklo da danas ispraznim bačvu, jer moram oprati robu. I dođem ja u prizemlje i vidim bačva puna do vrha. Da sam još nešto oprao, ruke ili nešto isprao, poplavio bih prizemlje. Život je nevjerojatan. I tako ja odoh po crijevo za ispuštanje vode iz bačve. Kako znam gdje je crijevo nisam upalio svijetlo, već je svijetlo od sunca dopiralo kroz male uske prozore, osvijetljavajući jedno mjesto na zidu. Slučajno sam pogledao u tom smjeru i preoznao na tom mjestu nekadašnja VRATA, koje je netko zazidao, a koja se ne vide kad upališ svijetlo. Premro sam od jeze koja me je obuzela, jer sam iz tog smjera začuo zvuk vratiju – to je ujedno i najudaljenije mjesto od mene na drugoj strani kuće u prizemlju. Buljio sam tupo u to mjesto, a zatim se približio i zaključio da su tu nekada bila vrata koja su bila ulaz u kuću kroz prizemlje.