ČUDNA PROMJENA

Kad nekoga pitate za mene  i moje ime Igor Kostelac, usko će biti povezano uz muziku i svatko će vam reći,..ah Kostelac , znam ga, on svira i pjeva, odlično pjeva. To je sasvim normalno, jer sam većinu svoga života potrošio na muziku, nastupe, putovanja, gaže i slične stvari. Druga grupa ljudi će vam odgovoriti ,..ah to je onaj što radi kompjutere Kostealac znam ga bio je sto puta kod mene,..itd. Ova druga grupa ne zna da sam ja bio 35 godina glazbenik ili muzičar, a ona prva grupa ne zna da sam ja u kompjuterima već od 1990 godine, kad sam kupio prvi Atari. Nekolicina iz ove prve grupe ih zna. U široj Hrvatskoj bio sam poznat po tome što sam napravio i imao veliki broj midi fajlova koji su muzičari kupovali od mene za svoj ljetni nastup na terasama i hotelima, raznim plesnjacima i svadbama. Krug ljudi koji me je upoznao na taj način stvarno je velik. zajedničko je to što sam radeći te poslove koje sam volio upoznao mnogo ljudi koji me nikad prije toga nisu vidjeli. svaku večer od 1985 -2008 godine ja sam na mjestu gdje sam svirao upoznavao i sjedio za stolom sa potpuno novim ljudima razgovarajući sa njima o svakojakim temama. Moj posao je bio takav da sam stalno radio sa ljudima i promatrao ih, razgovarao sa njima- o životu, muzici sexu , kompjuterima, životinjama – ma o svemu. naučio sam se skužiti ljude nakon nekog vremena iz prve- na prvi pogled.
Muzika koju sam sa takvim guštom kroz sve te godine svirao i pjevao, jedne večeri 2008 godine jednostavno je kao takva izašla iz mojega života. Ko da ju je netko rukom odnio.Nisam odjednom više za to osjećao ništa. Od života koji se je sastojao od 16 sati muziciranja dnevno u svakom obliku, odjednom je sve stalo.Znao sam da to neću još dugo vremena raditi iz drugih razloga(zdravstvenih) i bilo je samo pitanje dana kada ću to prestati raditi – jer ću to morati prestati raditi. No to se nije desilo zbog tog razloga već zbog jednog sasvim drugog razloga i danas sam razmišljajući oko te teme došao do vrlo neobičnog zaključka koji nije vjerojatno značajan samo kod mene nego i kod drugih ljudi.
Umom muzičkom životu ali i kompjuterskom sretao sam mnogo ljudi na koje sam ostavio određeni dojam kao i prenio svoje misli njima tokom raznoraznih prilika i razgovora. Taj broj nije zanemariv, nipošto već sada vidim zašto se je dogodio i kojem smjeru to vodi, jednostavno sam djelovao na onaj broj ljudi na koje mi je bilo dato da djelujem.
Prestankom sviranja nakon pauze od 9 mjeseci otvorio sam blog. Razlog otvaranja bloga bio je DVD o riječkoj rock sceni iz početka 80 tih ali i ranije koja je bio pun netočnih informacija. Stvarno me je naljutio način na koji su pojedini lešinari sa noktima ponovo zagrebali u vrijeme, kad su pokupili lovu na račun naivnih uličara koji su e preko noći bez ikakve zaleđine u muzici, našle na naslovnim stranama, lokalnih i republičkih omladinskih glasila.Tako je već uigrana kompa sa istim forama – retro opet pokupila lovu lažući Riječane ali i Hrvatsku javnost o početku riječke rock scene sa kraja 70-tih i početka 80-tih. Nisam samo ja izostavljen izostavljeno je mnogo bendova na čijim se leđima gradio RI-rock, ali ne kao priredba i koncert nego kao scena. Cijeli film se je svodio na tri ili četiri imena bendova čiji su menadžeri bili i autori ovoga filma. Mogao bih o tome do sutra.
Ali…
Moja reakcija na objavljeni DVD sa člankom ISTINA O RI ROCKU IZ PRVE RUKE kojeg sam napisao u 9 mjesecu 2008 g, pročitalo je tada tog mjeseca samo 34 ljudi. Sljedeći mjesec samo novih 18 ljudi. Sjećam se kad sam pogledao na blog (na kojeg sam uopće bio i zaboravio da sam ga otvorio) u Studenom 2008 godine pogledalo samo 40 novih ljudi, zatim u Prosincu 197, a onda je naglo došlo do drastičnog prijeloma. U Siječnju je na blogu bilo 1218 ljudi, u Veljači 2009 – 476 -a onda eksplozija posjete koja je dogurala do 350 000 posjetitelja – ali iz čitave Hrvatske. Na blogu sam se pomalo oslobodio i počeo pisati i o drugim stvarima pa tako i o paranormalnim pojavama koje sam proživio kao dijete već sa 8 godina. Na blog je počelo pristizati sve više i više ljudi- ali ljudi koji me nisu poznali niti kao glazbenika, niti kao kompjuteraša .U google se je počelo upisivati IGOR KOSTELAC BLOG. Shvatio sam da upravo sada imam fantastičan “auditorij” od 1000 ljudi na dan pa i mnogo više koji dolaze čitati, teme o sexu, duhovima , o mojim razmišljanjima, UFO temama i slično. Ali ono što me se je najviše dojmilo bilo je upravo kontakt koji sam postigao sa ljudima koji s u mi se počeli obraćati sa svojim problemima po pitanju paranormalnih pojava. Sve sam ih pomno saslušao i mogu vam reći da ima stvarno strašnih slučajeva sa kojim ljudi žive SVAKODNEVNO.
Ubrzo sam se zatekao u pisanju.Izdao sam 4 knjige odnosno tri (četvrta je zbir svih triju knjiga). Odavno su me ljudi pitali zašto ne napišem knjigu, ja sam uvijek govorio da bi trebalo za to sazreti.
Zašto sam sve ovo danas napisao?
Zato jer sam skužio da mi se je život promijenio doslovno u jednu večer i moje život skrenuo na sasvim novi kolosijek, a ja sam to primijetio i osjetio sam to kao neku novu zadaću ili neki novi period života u kojem ću pisanjem se obratiti mnogo većem broju ljudi putem interneta, nego što sam se obraćao dok sam svirao i nastupao javno.
Sve je povezano. Onda nije internet bio toliko zastupljen u Hrvatskoj koliko posljednjih dvije ili tri godine. Kao da je nešto čekalo taj moment. Što je najvažnije, gušt sa kojim pišem ove članke i postove radim sa istim onim guštom kojeg osjećam ili kojeg sam osjećao dok sam svirao. Potpuno isti osjećaj, jedino što sada publiku ne vidim, ali je mogu pobrojati po brojčaniku koji broji posjete. Obično sam svirao četiri ili pet sati u prostorima koji su primali 200-300 ljudi ili ponekad i više, a sada me na blogu pročita do 2000 ljudi na dan.
Mogao bih reći sve osim da je ovo slučajnost. Da mi je netko rekao da ću prestati svirati u ljeto 2007 godine nasmijao bih mu se u brk, no četiri mjeseca kasnije upravo se je to desilo.
Zašto? –
Ne znam
Život mi se je na čudan način našao na drugom kolosijeku brišući u meni svaki osjećaj da sam nekad svirao, pri tome imajući u sebi onaj gušt koji sam imao dok sam svirao – a ne sviram nego pišem. Stvarno čudno. To je sve samo ne slučajno. Sada dok ovo pišem na blogu www.igor-kostelac.com se nalazi 1238 ljudi iz cijele Hrvatske Europe i Amerike.Svi nešto čitaju i traže i dolaze opet, vraćaju se. Čudan je taj moj blog kao i okolnosti pod kojima je on nastao i u što se je zapravo pretvorio.
Jedno sigurno znam – nema slučajnosti i ništa nije bez veze.