Razmišljao sam da li da to napišem ili ne.
Neznam da li bi to stavio pod duhove, ili pod što već, no ipak sam odlučio to objaviti. I to samo zato jer je to nešto vrlo neobično.
Desilo se je prije desetak dana.
Ja i supruga oko podne izašli smo iz kuće u redovnu kupovinu/šetnju gradom.
Ja sam prvi izašao iz kuće.
Žena je još nešto zaboravila, pa se je zadržala minutu duže u kući.I tako dok sam silazio stepenicama prema cesti iz našeg dvorišta, jedan glas mi je odnekud (u meni) sasvim jasno rekao slijedeći tekst: “Odi u grad sa autom, jer ćeš naći po putu nešto vrlo vrijedno što nećeš moći nositi”.
I koliko ja god vjerovao ili nevjerovao u to, taj glas je naglo nestao kao što se i pojavio. Iznenadio me sa tom izjavom, a ja sam u sebi pomislio: “ma daj , baš, ko da ne mogu otići doma po auto”, gotovo sarkastično sam si odgovorio na taj glas u sebi, no glas se je pojavio opet i rekao mi da odem u grad sa autom.
Naravno nisam ga poslušao (pametnjaković) i krenuo sam u grad pješke, kao i obično.Hodanje mi dođe kao neki odmor.Prepješačim cijeli centar grada, uzduž i poprijeko.Već sam nakon nekoliko minuta, zaboravio na taj glas i sa ženom pričao, o sasvim desetim stvarima.
Prošli smo kroz cijeli grad.Nismo čak ni sreli nikog poznatog.Nismo našli, čak ni praznih boca koje inače redovno nalazimo.Baš sam komentirao sa ženom, kakav neobičan dan, nigdje nikog poznatog.I nakon obilaska i kupovine uputili smo se u trgovinu prehrane, u kojoj kupujemo svaki dan, na kraju naše šetnje ili kupovine za ručak.
Hodali smo tom dugačkom ravnom ulicom, zatrpanom automobilima, koji su skroz zatvorili jednu voznu traku.Gledao sam u asfalt i nismo pričali.Odjednom sam podigao pogled, da pogledam ispred sebe i da snimim situaciju na cesti po kojoj hodam i na jednoj baji od smeća, ugledao naslonjenu klimu (unutarnja jedinica). Kratko sam je okrznuo pogledom, jer nisam zainteresiran za klime uopće i nastavio hodati u tom smjeru.Kad sam došao na otprilike razdaljinu od cca 10-15 metara i ponovo automatski podigao pogled, primjetio sam da ta klima nekako malo čudno izgleda, no ne pridavajući tome previše pažnje.Ali to sam primjetio.
Nekako je išla previše u koso.
Kad sam konačno došao sasvim blizu, nije mi ipak vrag dao mira i išao sam pogledati što je to. Nisam očima mogao vjerovati i trebalo mi je sigurno 30-tak sekundi da skužim da ispred mene nije klima već ogroman HP-ov printer, tako veliki kakvog nikad nisam vidio u životu. Pogledao sam ga odmjerio i zaključio da je stvarno ogroman (veličine klime). Otišli smo u trgovinu obavili kupovinu i tako dok je žena kupovala razmišljao sam o kakvom je kvaru riječ, da je to netko bacio u smeće. Onda sam se sjetio da u tim printerima ima elektromotora od 48 volti koji bi sigurno dobro došli mojem sinu koji je elektroničar.Odlučio sam pogledati kad se budemo vraćali. I tako smo završili kupovinu i pri povratku sam skrenuo i pogledao o čemu se zapravo radi.Prvo što sam primjetio da je printer u izuzetno dobrom stanju.Probao sam ga podignuti i iznenadio se koliko je težak.Stvarno sam se iznenadio. Obično su printeri šuplji i lagani, no ovaj je bio težak jedva sam ga podignuo od tla.
Odlučio sam ga ponijeti sa sobom, ali nisam mogao.Cijelo to vrijeme, uopće se nisam sjetio na onaj glas od prije.
S obzirom da stanujem oko kilometar dalje, sakrio sam ga iza baje od smeća i trknuo trčećim korakom kući po auto.Brzo sam stigao i došao po printer, još je uvijek bio tamo.
Ubacio sam ga u auto i to ne baš lako i otpičio kući.
Nije mi ga se dalo odmah vaditi van, kako je bio težak – pa sam ga pustio do kasno poslijepodne u autu.
Poslijepodne, nakon što sam popio kavu, otišao sam po njega i jedva jedvice ga unesao u kuću.
Jaja su mi otpala, ne zbog težine, već zbog nezgrapnosti i veličine printera, kojeg baš i nemaš gdje uloviti a da nešto ne pukne.
Obrisao sam ga od prašine i ukopčao u struju.Nisam našao žicu od struje, pa sam našao neku takvu kod kuće u krami među rezervnim djelovima.
Prvi komenrtar moga sina bio je :A daj uvijek neko smeće donosiš doma.No ja se na to ne obazirem.
Ukopčao ja njega i vidi – RADI.
Gori lijepo displej u boji, čak mi je i dao znak da je online. Ukopčam ja njega, na usb kabel, skinem drajvere sa neta instaliram ga i vidi čuda, boja u catridge-u su pune.Pune puncate.
Probam printer – ne printa.
Čačkam ja malo po uputstvima i po stranici od HP-a i vidim izašao novi firmware za taj model.Skinem ja novi firmware, napravim update ukopčam printer i radi – RADIIII, PRINTAAAAA.O jebote, ma ne mogu vjerovat. Ne mogu vjerovat očima.No glavno tek slijedi, otišao ja na internet upišem model i tražim koliko košta i nađem cijenu novi košta 6000 US$, šest milja dolara, o jebote …
No, da remiziram, glas mi je rekao; da odem u grad sa autom, jer ću pronaći nešto jako vrijedno što neću moći nositi.
Sve je bilo točno.Našao sam vrijednu stvar, jako vrijednu stvar, nisam je mogao nositi i trebao mi je auto po kojega sam morao pješke otići ( pametnjaković) .
100% pogođeno.
E sad,
da li to spada pod duhove ili pod nešto drugo neznam, no taj glas mi se je do sada javio nekoliko puta, jednom mi je spasio život, drugi put mi je spasio nešto jako važno u mom životu, a treći put sam našao printer plotter koji košta
6 milja dolara. To je sve samo ne slučajnost.
I zato slušajte glas iznutra i vjerujte mu!
Nemojte mu malo vjerovati – a malo ne.
On je uvijek u pravu , čak i onda kada nije.
On zna zašto nije.
A printer?
Printer ću prodati , koji će mi to kurac.
chat wih me
da, da.. poznati mi ti “glasovi”.. nasao sam se dva puta (ili se ostalih je sjecam) u takvoj situaciji. cudno ali oba iskustva su povezana autima.
1. dodjem u sred tjedna poprilicno kasno iz grada i naravno da nisam nasao parking, pa sam stao negdje malkice van kvarta i bio sam sam na tom parkiralistu.. izadjem iz auta, stavim kljuc u bravu i vidim da nisam izvadio radija.. pomislim (ili cujem glas): ima da mi razbiju sajbu i ukradu to sranje posto je valjda jedino vrijedno u tom autu.. ali posto sam bio malo “pod susom” mislim si: ko ga jebe i zakljucam. sljedece jutro dodjem do auta, razbijeno staklo i radija nema.
2. nekoliko godina kasnije, opet trazim parkirno mjesto i vidim da ima mjesta izmedju ceste i drugog auta, no kraj ceste je bila ogromna lokva, tak da sam jedva izasao iz auta a da nisam pljusnuo u nju.. i opet onaj neki cudni osjecaj.. mislim: sta sad ako radi mene, jer tako blesavo stojim, sta ako neki pjesak najebe, jer se nema kud skloniti od auta pa ga poprska ili se ovaj zagazi do gleznja i onda da mi iz osvete osteti auta npr. kljucem po laku? i opet ista spika: ko ga jebe.. sljedece jutro dojdem do auta i od registracije do registracije cijeli zdrapani. cak i tri sajbe, medju ostalima i zadnja na kojem je grijanje, ne? reko, u pizdu ma******..
ne znam dal je to usporedivo tvojom pricom, ali skroz cudan osjecaj.. neki instrinkt?
aj, pozdravski!
Podsjetio si me na čitav niz takvih glasova koji su mi govorili takve stvari a nisam reagirao i desile su se baš tako kao što je glas govorio.Čudne su to stvari, mislim napisati još jedan post o tome!