DUHOVI – PRVI DIO

Vjerujete li u duhove, vjerujete li u dimenziju iz koje smo došli na ovaj svijet i u koju ćemo se vratiti ostavljajući sve stečeno na zemlji i u zemlji. Došli smo iz jednog duhovnog svijeta i ušli u materijalni zemaljski svijet.Obukli smo na sebe ljudsko tijelo, sastavljeno od milijardu gena, svakojakih predaka koji su živjeli prije nas.
Vidite li gene prostim okom?
Ne.
Da li postoje geni?
Da.
Vidite li duhove, čujete li duhove?
-Ja da,
ali nemojte mi na tome biti zavidni, ali nemojte biti niti skeptični, jer sam rođen kao jaki medij – što je i moj sin i moj pokojni otac i moja pokojna nona. To je naslijedno.Zapravo, svi mi na svijetu, to imamo i nosimo u sebi, samo to ne razvijamo, ne vjerujemo u to, ili to pripisujemo stvarima koje ne postoje.No, da li je to stvarno tako.
Pročitajte u ovom postu.

U životu su mi se dogodile vrlo neobične stvari, najme mogao bih reći da mi je čitav život (zbog toga) neobičan.
Ja za razliku od većine ljudi, slušam što se oko mene događa,ali i gledam.
Onaj Kostelac je neki čudan lik ili tip.
Tu frazu o meni možete uvijek čuti, kad se priča o meni ili kad me netko u društvu gdje nisam prisutan spomene.
Jesam, ja sam čudak  – zato što znam stvari, koji drugi neznaju, pa se na temelju tih stvari tako i ponašam – nelogično !
Svi desno ja lijevo, svi lijevo ja desno, svi naprijed ja stojim itd.
Čovjeka kad vidim prvi puta, odmah znam sa kim imam posla i osjetim njegovu pravu prirodu na prvi pogled.
Često mi za nekog kažu, kako je dobar čovjek i bla bla bla…no ja ga gledam, kad je on sam sa sobom i kad nezna da ga gledam, to je samo jedan mali trenutak, no dovoljan da ga slikam i vidim njegovo pravo ja i onda kažem ovo nije dobar čovjek. Nitko me ne sluša (kao i obično)i onda nakon godinu ili dvije mi kažu:
– Znaš imao si pravo to je takva pizda od čovjeka…. i tako u krug.
Mogu to osjetiti i dok sam na kompjuteru, na daljinu, dok čatam s nekim, samo da izmjenim dvije tri riječi i odmah imam sliku osobe s kojom komuniciram i to vrlo točnu rijetko kad da sam se prevario, mogu i putem nick-a kojeg je odabrao štošta reći točnoga – za mene dovoljno da se postavim prema njemu kako zaslužuje.
Nedavno je na Vikalici (shoutbox-u) došla jedna blogerica i čim se je pojavila osjetio sam negativnu vibru prema njoj nisam izmjenio niti jedno slovo sa njom iako smo tokom večeri bili nick uz nick ali nismo komunicirali. Osjetio sam da me ne “voli” bez da je išta napisala ili rekla protiv mene.Procjena se je dokazala točnom.
Neke ljude sam na Vikalici odmah prokužio od prvog dana , no nisam se zamarao sa tim – ovih dana se je to pokazalo točnim. U zadnje vrijeme na vikalici se je pojavilo toliko zlih i loših osoba da sam se u jednom trenu počeo osjećati, loše iznutra i izvana i onda sam rekao stop, pusti ih da se pojedu…razriješilica tek predstoji.
Za neke ženske sam znao odmah da su glupe..ali tako glupe, to nisam mogao niti zamisliti…

Danas ću vam ispričati jedan VRLO neobičan događaj koji nisam smisaono nikad riješio,a na kraju tog događaja nestao je i predmet iz kuće koji se nikad nije vratio. Nakon tog događaja posjetio sam jednog parapsihologa koji mi je objasnio o čemu se zapravo radi i što se je dogodilo.

1995 godine negdje u drugom mjesecu, moja supruga je dobila posao u jednoj Riječkoj (stranoj) firmi.Ona do tada nije nikada radila i to je za nas ukućane (mene i mojeg sina) bio pravi šok, jer smo naglo ostali u prijepodnevnim satima bez domaćice – ali i uobičajenog društva. Mali je imao 5 godina i tog dana je imao gripu.Ležao je u krevetu.Oko 10 sati ujutro kad sam se probudio, otišo sam kod maloga u sobu i metnuo mu ruku na čelo da vidim, ako je vruć i ako ima povišenu temperaturu. Pitao sam ga kako mu je i da li ga što god boli, a on mi je rekao samo da bi popio malo čaja.
Krenuo sam u kuhinju, unutra je bilo ko da je pala bomba, čaša, lonaca, žlica – sve za prat, a žene nigdje.
Na štednjaku (neznam koji kurac taj štedi kad troši ko lud struju) je bila mala padelica sa nešto malo čaja na dnu. Pogledao sam količinu i okom odmjerio da je to jedna šalica čaja.Bio je hladan. Odlučio sam skuhati novi čaj,a ovaj iz padelice izlio sam u prozirnu staklenu čašu iz koje pijem vodu.Točno do vrha je stalo unutra sve što je bilo
u padelici.
Rekao sam u sebi , popiti ću ga poslije, samo da malome skuham malo toplog čaja.To sam i napravio.Skuhao sam novi čaj i odnesao ga malome u krevet. Zapamtite, u kući smo bili samo ja i moj mali sin.
Mali je bio jako slab od temperature, popio je malo čaja i nastavio spavati izmoren od temperature.Ja sam otišao u sobu i sjeo za kompjuter.U to vrijeme nije bilo interneta, odnosno nije bio toliko raširen kao danas pa sam radio nešto sasvim drugo vezano za muziku. Nakon nekoliko sati , sjetio sam se čaše sa hladnim čajem.Baš sam bio žedan i pomisao na fini hladni čaj, u meni je probudio želju da ga popijem.Otišao sam u kuhinju.Nisam ga odmah vidio pa sam pogledom pretražio sva mjesta, gdje inače imam naviku ostaviti čašu.Ništa.Stajao sam i razmišljao, možda sam ga odnesao kod sina u sobu – nesvjesno.Otišao sam pogledati, mali je spavao ,a jedina šalica koja je bila kod njega je ona koju sam mu ja donio.Tražio sam dalje, ali ništa.Opet sam se vratio u kuhinju i pažljivo promotrio sve detalje gledajući i tražeći pogledom staklenu čašu punu čaja, koju vidiš iz satelita na nebu.Ništa, ni traga.Mozak mi je radio 100 na sat. Primjetio sam naglo, da je u kući takva tišina i da je to za našu zgradu vrlo neobično, jer uvijek nešto i negdje netko drnda, gore – dolje, po haustoru i to naročito u to vrijeme. Tišinu si mogao rezati škarama. Odjednom sam osjetio kao da nisam sam, pa sam se okrenuo misleći da možda mali ide na WC iz svoje sobe. No , ništa nigdje ni glasa, nema nikoga.Tražim pogledom čašu sa čajem. Odlučujem još jednom detaljno sve pretražiti, krećem nanovo – prostoriju po prostoriju.Pedantno sam sve pregledao.Otišao sam u sobu kod maloga i probudio sam ga.Jedva je otvorio oči .Pitao sam ga ako je bio u kuhinji i popio čaj iz moje šalice za vodu.Gledao me je ko da govorim kineski, pa sam mu ponovio.Kimnuo je glavom jedva čujno izgovoreći – ne….te nastavio spavati. Osjećao sam da nešto nije u redu nakon svega što sam poduzeo.Ne vjerujući samom sebi opet sam otišao u kuhinju i počeo tražiti jebenu čašu sa čajem.
Ma kakvi, ništa ko da je u zemlju propala.Tri dana sam se mučio, u mislima sa time razmišljajući kome da to kažem,
a da pri tome ne pomisle da sam lud, ili da me hvata. Morao sam razgovarati sa nekim tko me poznaje i tko mi vjeruje i tko neće dovesti u sumnju moj razum i rasuđivanje.Naravno najprije sam rekao supruzi i mami i tati.Oni su svi za to imali riješenje, koje nije odgovaralo stvarnosti.Igrom slučaja ispričao sam to jednoj susjedi.Drugi dan donesla mi je stručnu knjigu o duhovima jednog američkog autora sa tog područja znanosti – parapsihologije.
Knjigu sam pročitao u hipu.Gotovo da sam je progutao, a onda sam je dao i ukućanima i roditeljima da je pročitaju, jer je bila izuzetna. Raspitao sam se ko se bavi u Hrvatskoj parapsihologijom i hitno sam gledao, da stupim u kontakt sa nekim od njih.Posjetio sam tog gospodina parapsihologa u njegovoj kući.On mene nije poznavao. Pažljivo sam mu ispričao što mi se je dogodilo, pazeći pri pripovijedanju na sve detalje i one najsitnije koje sam primjetio.
Saslušao me je vrlo pažljivo i nakon toga rekao.
Znate u ovakvim slučajevima, koji su vrlo rijetki, najprije osobe koje to ispričaju, podvrgnemo psiho testu kako bi mogli vidjeti jesu li psihički stabilne i normalne,ali vi ste mi u vašoj priči rekli nešto što je vrlo interesantno i ja vam mogu samo reći da ste bili svjedok DEMATERIJALIZACIJE, znači nestanak predmeta ili materije iz našeg trodimenzionalnog života.Nisam bio previše zadovoljan s odgovorom – jer to sam shvatio i sam.
No s vremenom sam nabavio i sam dosta literatutre o tome , a i saznao malo više detalja o stanu gdje stanujemo i što se je sve u njemu događalo od II svijetskog rata na ovamo.Zapravo čitava kuća baš nije sretno mjesto i odiše nekakvom negativnom energijom.
U kući se je desilo ubistvo, jedno samoubistvo, jedna je osoba poginula u saobraćajnoj nesreći (sin od susjede koja mi je dala literaturu)  jednom se je desila organizirana pljačka u kući usred bijela dana, sa naoružanim osobama,a ostali stanari koji su umrli – su svi pomrli od raka, ali baš svi stanari.
Kuća,kad je gledate iz grada je vrlo mračna i upadljivog izgleda između stotina kućau okolici. U kući su se dešavale i druge stvari koje su vrlo neobične ali o tome u slijedećim nastavcima.