Zadnji put pišući o duhovima napisao sam da je to posljednji dio no čitajući sve nastavke sjetio sam se da sam napisao jedan post i da mi se je jednostavno pobrisao.potpuno sam zaboravio na njega misleći da sam pisao već o njemu – tom događaju, ali nisam.
Dakle danas pišem zadnji post o svojim vlastitim iskustvima sa duhovima odnosno sa mrtvima.Ovaj događaj koji ću vam opisati zapravo je vrlo važan, jer je u meni otvorio jednu do tada nepoznatu činjenicu i pokazao mi da ove dimenzije u kojima živimo nisu jedine u praksi.Živimo u trodimenzionalnom svijetu.tkz četvrta dimenzija nam je nepoznata.
Napomena:
Ovo što ću dalje pisati o četvrtoj dimenziji je moja vlastita teorija, o četvrtoj dimenziji i ne odgovara teoriji četvrte dimenzije kakvu je znanost poznaje danas i objašnjavai kako je opisana u stručnoj literaturi ili video prezentacijama. Zabranjujem svaku upotrebu definicije mojega objašnjenja četvrte dimenzije, bez moje suglasnosti, a uz svako citiranje mora biti napisano moje ime i prezime.
Objašnjenje četvrte dimezije.
Poznajemo tri dimenzije. Vidimo tri dimenzije.
Evo vam primjer:
E to je četvrta dimenzija.Svijest da predmet sagledate, odjednom sa svih strana i da ga kao oblik doživite kao cijelinu koju vidite.Interesantno zar ne.Uvijek ne vidite jednu stranu.Iza te strane može stajati bilo što, no vi to ne vidite.
Popnimo se dimenziju više i zamislite da gledate kuću koju vidite trodimenzionalno, zatim četri dimenzionalno – a sada dodajte na to mogućnost da je u isto vrijeme vidite iznutra sa svim stvarima i da imate kompletnu sliku te kuće iznutra i izvana i da je možete držati u mislima kao sliku onoga što sada vidite kad gledate ovu kocku. Razina svijesti i dimenzije ne daje nam mogućnost da to niti zamislimo , ovo zadnje bila bi što…. peta dimenzija ili nastavak četvrte.
Ovaj događaj dogodio se je 1985 godine. Prespavao sam kod moje današnje supruge u Rijeci.Tata joj je obolio i završio je u bolnici.Bila je nedjelja ujutro. U kući su bili moja punica , ženina baka, moja žena , njezina sestra i ja.
Situacija u kući zadnjih godinu dana bila je teška, ženina baka od 90 ghodina pala je i slomila kuk, te ostala prikovana za krevet do smrti. Otac od moje žene ostao je gotovo nepokretan pa je u kući kad im je nešto trebalo oni su vikanjem i dozivanjem imena ukućana tražili pomoć.Najčešće su zvali moju suprugu, jer su je oboje jako volili i bilo im je drago kad bi bila uz njih.Ubrzo sam se i ja na to priviknuo i često se ustao i pomogao oko raznih stvari ukljućujući pomoć pri vršenju nužde ili noseći čašu vode ili čaja kada su bili žedni.
Tog jutra probudilo me je dozivanje ženinog oca oko pet sati ujutro koji je dozivao Mirjana, Mirjana..Mirjana.
Žena je spavala , a ja sam se podbočio na laktove i u polusnu osluškivao , kako bih bio siguran da mi se nije učinilio.Zatim sam opet začuo Mirjana, Mirjana, Mirjanaaaa glas iz neke prostorije u kući, koju nisam nikako mogao locirati,pa sam probudio ženu govoreći :
-Ej probudi se tata te zove.
Ona me je pospano pogledala , au pogledu joj je bio golemi upitnik ,što od čuđenja što od pospanosti i naglog buđenja iz sna.
I baš u tom kratkom trenutku izmjene pogleda, začuo se je opet glas, koji je iz neke daljine u sobi u kojoj smo spavali opez zazvao Mirjana, Mirjana, Mirjanaaaa, a u glasu se osjećala bol i patnja, a pri tome zadnji glas imena moje žene, zvučao je – ko da ga je netko viknuo iz jurećeg automobila kroz prozor.
-Jesi čula ? – upitao sam je.
Gledala me je pomalo kao ošamućena i onda je rekla:
-Pa tata je u bolnici.
Legao sam i nastavio spavati.No zapamtio sam nešto vrlo čudno, glas koji sam čuo, dolazio je pod kutem od dvadesetak stupnjeva, iz smjera drva života, kojeg je moja punica kupila svom mužu, na poklon povodom nečega. Tog dana poslijepodne, tata moje supruge je preminuo.Pao je u komu oko 4 sata ujutro i više se nije probudio.
No, najvažnije od svega u toj priči je, da kad smo moja supruga i ja pričali o tome ona je upotrijebila potpuno isti opis glasa koji ju je zazvao – ko iz jurećeg automobila. Ko u nekom ehu.Van naše dimenzije.Pozdravio ju je i zazvao prije nego je umro. To se često događa. Da mrtvi, netom prije nego umru ili nakon toga, svojim bližnjima pošalju posljednji pozdrav ili znak.,Zna se dogoditi, da neki predmet neopravdano sleti sa stola ili police, sat prestane raditi u određeno vrijeme – obično stane u vrijeme smrti pokojnika, no često se mrtvi nakon što umru u bolnici, znaju vratiti i kući.
Evo i za kraj što mi je ispričala moja susjeda:
……pa kaže…
…peglala sam veš.
Mama mi je bila u bolnici, bila je taj dan jako loše.Bilo je pred večer, bila je zima i mrak je brzo padao..
Muž joj je pomorac, pa je u kući u to vrijeme bila sama.Ima dvije kćeri koje su u to vrijeme bile u školi.
Odjednom je začula, kako se otvaraju ulazna vrata od stana, zatim zatvaraju i nakon toga začula je korake svoje majke koja je pri hodu, upotrebljavala štap, koji je karakteristično lupkao po podu. Koraci su krenuli prema kuhinji, gdje je bila ona i peglala veš.Pretrnula je, odmah je shvatila o čemu se radi i rekla:
Joj mama , znam da si ti, molim te ostani tamo, znaš li kako me je sada strah, znam da si mrtva i znam da me voliš, molim te odi sada, ja te jako volim i nemoj me više posjećivati i plašiti , hajde molim te idi…
Nakon toga nastala je tišina, a zatim su se opet začuli koraci, koji su sa popratnim zvukom štapa, kroz hodnik išli prema ulaznim vratima. Otvorila su se vrata (koja su karakterističnog zvuka kad se otvaraju i zatvaraju) zatvorila su se i nastala je tišina.Susjeda je sjela na stolicu, zazvonio je telefon i javili su joj da joj je mama umrla prije 15 minuta.Toliko o duhovima od mene.
Pisati ću još neke stvari o duhovima, ali ne u svezi mojih osobnih iskustava – jer ih više nemam, osim ako se ne dogode u skoro vrijeme.
Ovaj post sam objavio negdje u četvrtom nastavku o duhovima tokom sedmog mjeseca, ali mi je netragom nestao, interesantno….
chat wih me
