DUHOVI – ŠESTI DIO

Prije nego započnem pisati ovu šestu i zadnju priču o duhovima, koju sam osobno proživio i koja me je osobno najviše preplašila, od svih susreta koje sam imao sa duhovima  – odnosno s onom drugom  stranom, reći ču vam nešto sa one druge strane priče – ljudske.One strane kad sa sa time sretnu ljudi , koji se to boje ispričati nekom da ne bi netko slučajno pomislio, da su ludi ili da pričaju nekakve bablje priče.

Prije svega, primjeto sam da ljudi koji to “vide” ili “čuju” imaju jedan sasvim drugačiji nivo svijesti i poimanja života, od onih koji u to ne “vjeruju”.
Zamislite samo osobu, koja čeka da se nešto desi – a pri tome ne vjeruije u ono što očekuje. To su ljudi čija je svijest o njihovom postojanju, svedena na materijalni svijet, koji se sastoji od gledanja sportskih događaja na televiziji, skupog automobila u nekom in žurnalu kojeg priželjkuju čitav život, ili pak jurnjavom za novčanom dobiti, odijevanjem i uređivanjem, ili pak pakoštenjem ljudima oko sebe, tračevima itd..
Ljudi koji ne vide dalje od svog kurca. Važno im je kako su obučeni i tko ili što o njima priča ili ne priča.
No, dobro to je takav nivo svijesti, života i življenja, oni kroz taj nivio moraju proći i gotovo.Jednom sam ih osuđivao sad više ne , žao mi ih je.
Sjetim se onih drugih, jednostavnih,vkoji su svoj mir našli izvan toga i koji barem jednom pomisle što je osim ovoga što vidimo oko nas.
Neki od tih ljudi, žive u strahu od takvih doživljaja, neki ne spavaju, a neki bi sa nekim pričali o tome, ali nemaju sa kime.
Zato sam ovo sve i napisao u detalje  – kako bi vam bilo lakše – da znate da postoje ljudi, koji poput vas, vide i čuju stvari koje svi ne vidimo.
Ako vam se takve stvari događaju u kući i to Vas deprimira, smeta, zabrinjava, a pri tome vaš partner, bračni drug, brat, sestra, mama, tata, baka ili bilo tko s kim živite, to ne čuje i ne vidi to vas ne čini ludim – već ako se takvih stvari želite riješiti, morate krenuti nekim redom kako bi ih riješili.
Evo vam nekoliko savjeta za riješenje i pojašnjenje takvih događaja u kući.
Pazite što i od koga primate ili dobivate, jer često stvari koje nađete ili dobijete mogu sa sobom nositi nekakvu nazovimo energiju prošlog vlasnika koji je za tu stvar bio vezan.
Druga stvar ,je mjesto na kojem živite.
Uvijek se raspitajte o povijesti zgrade, ko je živio unutra , ko ju je izgradio i zašto.
Na koji ste način uselili u tu kuću ili stan.
Tko su vaši susjedi? (o susjedima ću ubrzo napisati jedan opširan post ne vezano za ovu temu)
Čime se bave vaši susjedi.Tko je sve živio u kući i kada i da li se je u kući desilo samoubojstvo, ubojstvo, da li je netko umro u kući ili stanu.
To su sve jako važne informacije, koje vam mogu objasniti mnogo detalja, od onoga što vam se događa.
I zapamtite, navike pokojnika najčešće odalze sa njima, ali se sa njima i vraćaju.

Kad smo već kod navika, evo jedne kratke dogodovštine koja mi se je desila ili dešavala u Rijeci,u kući gdje stanujem.
Imao sam jednog susjeda, u prizemlju zgrade. On se je uobičajeno dizao oko 5 ujutro, u sedam sati bi već počeo raditi i bio na svom radnom mjestu..
Zimi bi u to doba otvorio ulazna vrata, koja su lupala karakterističnim zvukom i škripala, te bi nacjepao na kamenim stepenicama ispred ulaznih vrata drva i naložio ili doložio peć. Živio je sam.Dosta je cugao, pa su mu kretnje bile grube i nagle, tako kad bi zatvarao ulazna vrata od stana, činio bi to jako bučno.Uvijek bi me to rano ujutro probudilo iz dubokog sna. On je živio ispod našeg stana. Jednog dana iznenada je umro.Sasvim nenadano, kako to već i biva. Stan je bio zatvoren i mjesecima nitko u njega nije ulazio.Škure su bile zatvorene .Nitko nije dolazio u stan niti u obilazak stana.
Negdje tokom Novembra te iste godine, oko 5 sati ujutro probudila me je karakteristična buka susjedovih vrata.Prvo što sam pomislio je bilo da mi se to samo učinilo, no kad sam začuo cijepanje drva na kamenim stepenicama  – kosa mi se je digla na glavi.I to nije bio jedini put, to sam tokom zime čuo još nekoliko puta, a onda je naglo prestalo.U međuvremenu njegova je rodbina, malo počistila stan od starih stvari.I tu je sve stalo.

Ovo što ću vam sada ispričati ili napisati toliko me je prestrašilo, da sam se poput malog djeteta pokrio dekom po glavi i čekao da “to” otiđe, praveći se da ništa ne vidim, ni ne čujem.Dugo me je vremena, bilo to ikome strah ispričati jer to je za sada, prvi puta da sam imao izvuk, ali i sliku i to sasvim blizu mene, no idemo redom.

Ako ste već čitali predhodne postove pod nazivom DUHOVI, zapamtili ste da sam u jednoj naslijeđenoj kući vršio neke osnovne radove, kao što su farbanje i zidanje odnosno krpanje rupa po zidovima u kući.Tako sam jednog vikenda otišao autom u Gorski Kotar u kuću, sam samcat. Moji su ukućani bili zaokupljerni nekim drugim stvarima u Rijeci.
Krečio sam jednu malu sobicu u kojoj je živjela mamina tetka. Kako su tamo stropovi niski (za razliku od Riječkih starih kuća) vrlo sam brzo završio sa prvom rukom i pričekao sam da se osuši, pa sam odmah dao i drugu ruku.Bilo je ljeto i vrlo toplo pa se je boja (kreč) osušio vrlo brzo.Završio sam negdje oko 8 sat navečer.Bio je još dan.
Oprao sam ruke, umio se i krenuopo pješke u obližnju seosku krčmu.
Imali su jako dobru rakiju (šljivu) pa sam umjesto jedne popio jedno 6-7 otavića. S obzirom da nisam ništa jeo, puklo me je prilično u glavu.Ubrzo sam jako ožednio i umjesto vode maznuo sam hladnu pivu.To me je zabetoniralo do jaja.No imam jednu dobru osobinu, najme mogu popiti dosta i nije mi ništa .otporan sam na alkohol,potpuno svijesno rezoniram , pričam, dobre sam volje i svijestan sam svega što radim.
Oko pola noći nakon što sam se napričao sa seljanima, krenuo sam pješke prema kući.Jedva sam čekao da legnem. No kad sam došao pred kuću, proradio mi je kliker i shvatio sam da nemam gdje spavati, jer sam farbao jednu jedinu prostoriju, u kojoj se može spavati, a u njo nije zbog farbanja bilo ničega – osim 4 kuhinjske stolice.
Onako kroz maglu, sam se sjetio da sam iz Rijeke jednom donesao, nekakav stari krevet odnosno podnožje kreveta koje je služilo za prosijavanje pijeska.Imalo je čelične opruge poput mreže.Otišao sam u štalu i izvukao to van, stavio to na 4 kuhunjske stolice, pronašao nekakvu debelu spužvu, iz auta sam izvadio deku, napio sam se vode ko deva i legao spavati. Odmah sam zaspao. Probudio sam se oko 4 sata ujutro, jer mi se je jako pišalo , a i bio sam žedan ko zmaj.Usta su mi bila sasvim suha. Prvo ide pišanje.
Već je bilo skoro, pa skroz svanulo, bilo je između 4 i 5 sati ujutro.Nisam osjećao nikakvu vrtoglavicu ili ikakav znak pijanstva, samo neizmjernu žeđ i to za čistom hladnom vodom.Ušao sam u kuhinju i počeo piti vodu.Popio sam toliko fine hladne vode da nisam mogao vjerovati sam sebi, koliko sam toga popio.
Zatim sam krenuo natrag u “krevet”.
Čim sam legao i okrenuo se prema zidu začuo sam korake u kuhinji, no želeći nastaviti spavati jednostavno sam to ignorirao i pripisao to nekoj buci izvana.No u roku od pola minute čuo sam kako netko  ulazi u sobu sa nekim krupnim cokulama i hoda iza mojih leđa simo pa tamo po drvenom podu, od zida do zida.Soba je bila vrlo uska, možda jedno 2,5 možda  nepuna,- 3 metra.Koraci su mi bili uza sam krevet, iza leđa i odjednom sam začuo ženski glas, koji je prigovarajućim i ljutitim tonom nešto govorio, što nisam nikako mogao razumjeti.No glas je bio iza mene na pola metra razdaljine, okrenuo sam se i nisam očima mogao vjerovati, ženska osoba u seljačkoj crnoj haljini sa crnim zavezanim rupcem oko glave, hodala je, simo tamo po sobi, nešto gunđajući što je kao bilo upućeno meni.Mislio sam da mi se čini, pa sam se potpuno okrenuo i podigao na laktove prazno zureći u ženu koja je mogla po mojoj procijeni imati 60-tak godina (mamina tetka je umrla sa 94). Toliko sam bio šokiran, da od straha sam se okrenuo natrag prema zidu i pokrio dekom preko glave, misleći da sam gotov.
Glas je još neko vrijeme nešto trabunjao, a onda sam začuo korake, kako izlaze iz sobe u kuhinju i nestaju prema izlazu iz kuće. Bio sam tako u strahu i šoku,da se nisam mogao sabrati od straha – čitavo jutro.Ustao sam oko 9 sati, skuhao kavu, pozatvarao sve i krenuo za Rijeku.
No moram se malo vratiti unatrag.Taj dan kad sam krečio, u auto sam iza zadnjeg sica ukrcao staru crno bijelu televiziju, koju sam namjeravao baciti u baju kad dođem u Rijeku jer tamo nije bilo takvih baja na selu i evo što se je desilo.
Nakon što sam popio kavu, zaključao sam sve i zatvorio vodu i struju.Sjeo sam u auto i digla mi se je kosa na glavi , a srce samo što mi se nije raspalo na 4 djela.
Vjerovali ili ne ukopčala se je televizija i radila par sekundi i potom sama zagasila. Rekao sam , ovo mi nikada neće nitko vjerovati.No povjerovao mi je serviser televizija, koji mi je objasnio da se ne radi o duhovima, već da je to česta pojava kodv starih televizija,  jer se isprazni kondenzator, koji par sekundi upali televiziju i kad se isprazni ugasi se sama.Rekoh, ajde bar nešto da ima pokriće, jer sam mislio, ako to nekome ispričam reći će mi :
Ma daj, Kostelac  – opet pričaš pizdarije…