ELVIS STANIĆ

Često su mi stavljali na nos da stalno spominjem ili hvalim Elvisa Stanića, pa evo onda da vam nešto napišem i o njemu kako biste dobili jednu sliku iz moje perspektive pa da i tu temu zaokružimo.
Uostalom, veliki dio svih događanja kako mojih tako i njegovih bili su povezani; ali evo kako je to zapravo sve i počelo.
Za Elvisa Stanića, prvi put sam čuo od moje mame –  koja je bila tajnica u osnovnoj školi Opatija.1972 kada sam išao u četvrti razred osnovne škole , mojoj mami, je moja bivša razrednica (iz 1 i 2 razreda) Milikić Ivanka, rekla da u prvom razredu ima jednog Elvisa – koji je pravi Elvis Presley. Ja sam do tada važio za neprikosnovenog No.1 u školi, što se tiče muzike. Moram vam priznati, da me je to malo zabrinulo, da uopće se nekog spominje – kao dobrog, uz već postojećeg – mene.
Elvis je tada išao u 1 razred osnovne škole i svirao je harmoniku.Više nikad, nisam čuo ili se sreo sa Elvisom Stanićem do jeseni 1977, kad je on otprilike krenuo u srednju školu. Sreo sam ga slučajno jednom prilikom, (pročitaj post ISTINA O RI ROCK-u (iz prve ruke ) ) kad smo cijela kompa (Beta Centaury i horda) išli u šumu peć krumpire. Tad sam pred marketom u Opatijskom naselju Kosovo, sreo slabašnog dečka duže kose koji je odlično odsvirao Angie od Rolling Stonesa, a ustvari je svojoj mami išao kupiti Vegetu ili vrlo popularnu u ono vrijeme Argo juhu.
Odmah smo se našli u izboru muzike (molim vas za detalje pročitajte moj blog ISTINA O RI ROCKU IZ PRVE RUKE). U prvo vrijeme Elvis je svirao na pojačalima, od Kreše Sokola, a to je bio jedan FBT combo i još jedan Marlboro combo pojačalo, a Krešo bi mu povremeno posudio i Godwin gitaru kopiju Gipson Les paul-a, koja se tada mogla kupiti u robnoj kuću Korzo, a bila je vrlo popularna u to vrijeme, kad baš i nije bilo, za kupiti nekih instrumenata.
Kako Elvis nije imao, ni pojačalo ni gitaru, dogovorili smo se da ću mu ja financijski pomoći oko kupnje tih instrumenata. Tako smo ja i Elvis otišli zajedno, raditi preko Omladinske zadruge u UPI Sarajevo.
UPI je bila firma koja je u to vrijeme prodavala poznati KEFIR, ali i neke smrznute proizvode. Nemalo smo se iznenadili, kad smo došli i kad su nam debeli šefovi, navukli polarne jakne težine 20-tak kila na glavu stavili kape ( one iz Ruske revolucije ) i naočale  poput maske za ronjenje ili Grunfovih  naočala.Zatim su otvorili komoru, iza velikih željeznih vratiju i gurnuli nas unutra na – 30 stupnjeva celzijusa. U dvije sekunde, zamaglile su nam se naočale, pa smo ih morali skinuti ali nismo mogli zbog debelih rukavica.Šefovi (debeli, naravno) su nas gledali, kroz stakleni otvor na vratima i smijali se.Nije nam dugo trebalo, počeli smo slagati smrznute namjernice, ali ja kao ja – ne bih bio ja, da nisam počeo raditi pizdarije, pa sam Elvisu u glavu (čitaj kapu) bacio smrznutu šljivu, no nije mi ostao dužan pa mi je vratio paketom lignji smrznutih na – 30.Tako smo se gađali, pa malo radili pa sve do 3 popodne .Šefovi su nam upisali više sati nego je trebalo i tako smo dobili neku kintu.Elvis je nešto imao sa strane i to je bilo to. Sada je još samo trebalo, pronaći adekvatnu gitaru. I pronašao sam je – ja .Neki lik mi je ponudio potpuno bijelu Cimar gitaru,  kopiju stratokastera sa koferom ,za cijenu koliko smo i imali.Lik je stanovao na kantridi u ulici Vere Bratonje, u nekom neboderu, a bio je frend od Mrkog, koji trapula sa razglasima.
I to je bilo to, sad je još samo trebalo nabaviti pojačalo i tu smo imali sreće. Jedan moj susjed iz Opatije Džorđe Petrović (koji je bio sin mesara kod koga je moja mama kupovala meso) prodavao je Ibanez kopiju Les Paul-a crnu ( koja još i danas nije prodana) i STEELPHONE  gitarsko pojačalo. Uvijerili smo ga da nam proda samo pojačalo i to je bilo to.Tako je Elvis došao do svoje prve opreme.
Svo to vrijeme, uz bavljenje rock muzikom Elvis je redovno dva ili jednom puta tjedno odlazio u DVD Opatija – gdje je u Vatrogasnom društvu (zboru) svirao mandolinu ( po notama). U to vrijeme hodao je s jednom Dijanom, koja ga je jebala u mozak kao je stigla – pa zbog toga često nije ni došao na probu, a nije ni mogao ići s nama van, jer kad je htio – ova ga je škopila, kako joj se htijelo.Cura je bila zgodna, ali ja je, ne bih sadio kod kuće – ni u jedno godišnje doba. Vrijeme koje je preostalo od svega toga provodili smo ili slušajući muziku ili svirajući na koncertima i probama koje su bile gotovo svakodnevne. Elvis se baš nije znao šaliti na svoj račun i loše je to podnosio, pa smo se često znali ozbiljno posvađat. Ali se je volio rugat drugima i na njihov račun.To mu je bila vrsta obrane, da skrene pažnju sa sebe po pitanju privatnog života.
Evo što smo znali raditi preko ljeta; Elvis bi sakupljao boce po plaži preko omladinske zadruge; šef plaže je stalno hodao za njim i govorio da požuri, jer da ima tamo dolje u pijesku još tisuću flašica. Imam i fotografije iz tog vremena.Najme trebali smo se slikati za plakat , ali Elvis nije mogao dobit slobodno, pa smo se slikali sa njim kako drži kantu punu praznih boca od Coca Cole i sokova.
Jedan od većih štoseva, je bio i slijedeći; išli bi okolo – gdje neko svira gitaru (od pridošlih turista) zatim bi Elvis sjeo i pažljivo slušao kako lik svira , a onada bi ga zapitao, ako može malo on vidjeti taj njegov instrument – pitajući kako se taj instrument zove.Tip bi mu odgovorio da je to gitara.Onda bi ga Elvis pitao da mu on nešto pokaže, npr kako se to svira., tip sav pun sebe nešto odsolira. Elvis uzme gitaru i počne upletati prste u žice i štonjk, štonjk naravno – ne može, pa pita tipa, ako mu može pokazat još jednom.
Lik se smije i ponovi solo, dodajući još neku skalu uz to. Elvis mu uzme gitaru i kaže “A tako sad razumijem i odsvira mu sve što je tip odsvirao i doda još par solaža i kaže mu :” Pa to nije tako teško, moram si to kupiti.. kako si rekao da se ovaj instrument  ono zove ..Tip gleda, zelen u licu ne vjeruje očima…. kaže mu Elvis ajde sviraj još malo da vidim ..Tip svira, Elvis opet uzme gitaru i opet sve ponovi..lik gleda mi se okrećemo i umiremo od smjeha.
Sjećam se jednom prilikom neki tip je donesao saxofon, tip je imao muzičku školu i svirao je po notama ili u kazalištu ili u limenoj glazbi ,ne sjećam se točno.Pita njega Elvis, ako može malo pogledati saxofon, lik mu da da , Elvis počne puhat – ali ne izlazi nikakav ton.Frajar se smije i pokazuje mu kako se mora puhat.Elvis nakon nekoliko puta, konačno ipuše jedan, pa dva, pa tri tona i nakon jedno 15 minuta, počne
suvislo  svirat.Tip se okrene prema njemu i gleda mu u prste i pita ga : Čekaj , čekaj šta si to odsvirao, kako si to napravio. Za nevjerovat. Sjećam se, kad je jednom prilikom svirao nečiju harmoniku od nekog lika koji stvarno dobro svira, i kad je počeo svirati, tip ga je lupio dlanom po desnoj ruci i rekao :Stani , stani,čekaj da vidim šta si to svirao. Rekli su mi jednom, jedni ljudi koji jedu harmoniku, za doručak,  da je Elvis Stanić izvrstan harmonikaš i da svira polke tako da i oni kojima je to posao  ostanu otvorenih usta i ne skidaju oči s njegovih prstiju., i lijeve i desne ruke.
Kemija, tako bih nazvao moj odnos sa Stanićem, mi smo u paru strašno dobro funkcionirali, ne samo u paru već i sa Robertom Župecom koji je bio dio (neizostavni dio ) te priče. Elvis je uz sve to izuzetno lijepo slikao i imitirao ljude i znao nas se nasmijati do suza. No kao čovjek nije bio OK. Nažalost.O meni je okolo pričao, kako sam ja ovakav i onakav, pa se često dešavalo, a dešava se još i dan danas da neki glazbenici, koji nikad samnom nisu ni pričali, a kamo li svirali, o meni imaju Elvisovu priču, koja je na kraju ispala njegova vlastita priča, jer kolege o njemu pričaju upravo ono što je on pričao o meni.
ALI…..
Mene to ne začuđuje ni u kom pogledu.
Zašto ?
Pa zato što E.S. se sada bori sa onim stvarima, s kojim sam se ja borio, prije 20 ili 30 godina.Kako je to sve to uopće puklo između nas?
Postoji točno dan i sat kad je to puklo , ne sjećam se napamet ali imam to zapisano u Omladinskom listu Val iz negdje 1980 g ili tako nekako.Što se je zapravo dogodilo.
Fox (Goran Lisica, mislim da je on bio jedan od organizatora tog koncerta) organizirao je u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner rock koncert na kojem su nastupili Termiti, Parafi, Buldožer, ERY   i Prljavo Kazalište )
Dakle taj koncert bio je koban za naš opstanak, evo što se je desilo…
Vjerovali ili ne, ali ja sam sa 20 godina dobio vodene kozice, nisam ih prebolio kao dijete i zarazio sam se sexajući jednu, koja je tek nedavno to prebolila, a za što ja – nisam imao pojma.Zato prije nego joj ga staviš – pitaj ju, ako je nedavno imala vodene kozice, jer ako to ne pitaš ostati ćeš bez glazbene karijere (ha, ha ha..BAŠ)
I naravno nisam mogao svirat, na tom koncertu.Rekao sam dečkima ( ERY) da ako misle svirat bez mene, neka obavezno traže lovu.I nisu to napravili.Svi su dobili lovu osim ERY-a bez mene.Napisao sam i poznato otvoreno pismo (bez putra na glavi ) u omladinski list VAL, skuživši da neko stalno tu bere lovu i da se to skriva, a bendovi sviraju – za besplatno.To je bila točka na i, kad sam iz  “za besplatno” prešao u  kolko para – tolko muzike.I ostao sam. S takvim se stvarima danas bori i E.S.
Elvisovo sviranje podijelio bih u dvije etape. Prva je ona kad je svirao na blef…evo da objasnim;
Skinuo bi neku stvar do prepoznatljivih oblika, a drugo je nadrobio sve i svašta – naročito u solažama.No to gotovo nitko nije primjetio, osim naravno mene – koji sam bio naslušan svega i svačega, oćeš jazza ili rocka ili popa, bilo što ( znam cca oko 10 000 pjesama napamet, to sam zaključio ovaj mjesec – jer mi se je pružila takva prilika) .
Istim štosevima, sam se služio i ja kad sam pjevao tekstove na engleskom.Zapamtio sam, par ključnih riječi, a sve ostalo sam izmislio, što nije imalo blage veze ni s engleskim, ni s mozgom.Ali onda nažalost nije bilo interneta.Kad danas vidim, što sam pjevao pod pravim tekstom – gotovo da me je sram to i priznati – UŽAS.
Pri takvim solažama, znao sam se okrenuti na stage-u prema njemu,… kao..šta to sviraš.. a on bi mi rekao DAJ ODI U KURAC -ŠIC.Tako je svirao do negdje 1992 godine.
1992 godine kad smo , mislim i zadnji puta svirali uživo zajedno, u 72-ojci u Opatiji prvi sam se put okrenuo prema njemu, ali ne zato da bih gledao šta sad to pili, već zato što je sve poskidao u tisućinku tona – TOČNO – kako ide. Moram priznati, da sam se jako iznenadio, jer sam uočio jednu važnu promjenu – radio je pomno na gitari- ostalo je legenda.
No moram tu ispričati i jednu osobnu priču, a koja se tiče Elvisa Stanića i jedne, jako jako ružne epizode u mom životu i karijeri uopće.

Godine 1983 skupio sam nešto novaca i kod Baše u studiju otišao snimati jednu od mojih kompozicija
” Jutros sam shvatio koliko te volim.”
Već pri samom odlasku u studio, desilo se nešto vrlo čudno – ali i simbolično.
Elvis je od Veselinovića (gitariste Opatijskih Suvenira) kupio gitarsko pojačalo Randall. Andrej Baša je došao po njega i pojačalo njegovim autom (sa četvorkom od Renaulta tkz. gojzericom) i ukrcali su pojačalo otraga u bunker.Usput su pokupili i mene pa smo krenuli preko Matulja Kastavskom cestom prema Bašinom studiju AB.
U jednom zavoju, odjednom otvorila su se vrata od bunkera Renault-a i gitarsko pojačalo (koje je bilo još i na kotačima – da bude stvar bolja) izletilo je na cestu i ušlo u neku bočnu ulicu u kojoj je nizbrdica bila sigurno 20 % te otpičilo u pičku materinu, po nizbrdici valjda jedno 100 na sat. Zaustavili smo auto i Elvis je otrčao za pojačalom nekih 30-metara, dok se pojačalo nije zaustavilo udarivši u stup jednog ulaza u dvorište.Ostalo je čudom čitavo i ispravno. Nevjerovatno.
Andrej Baša je napravio sa mojom snimkom vjerovatno – po njemu, najbolji snimak ikad urađen u tom studiju, a i među prvima je upotrijebio Lynn Drum – ritam mašinu koja je zamjenila prave bubnjeve.
Ja sam tu snimku dao Đuzi na radio Rijeci. Par dana nakon toga izašao je natječaj za DJZM ’84 (Dani Jugoslavenske zabavne muzike) poznatiji kao Opatijski festival.(današnja DORA)
Poslao sam tu kompoziciju na natječaj, a notni izvadak napravio mi je Miodrag Kašić, današnji voditelj Limene Glazbe Lovran. Nisam očekivao ništa. To sam poslao iz čiste zajebancije, jer sam mislio uvijek da je to sve namješteno, i da nemam šanse da prođem takav natječaj.No stvari nisu krenule u tom smjeru i moja kompozicija je uvrštena u finalnu večer kao predstavnik RTZ (Radio televizije Zagreb).Ja sam kompoziciju poslao pod šifrom BLAV88 i već gotovo zaboravio na natječaj.
Kad jednog dana prije dnevnika na televizijskom ekranu pročitam obavijest koja glasi: Molimo autora pjesme pod šifrom BLAV88 da se javi u Teslinu ulicu u Zagrebu Organizatoru Festivala DJZM’84. Ostalo je legenda.
Zbog mene i moje kompozicije je poništen natječaj za festival i zatim ponovljen, ali ja sam opet prošao izborni žiri. Kako nisu znali što će samnom, “IZMISLILI” su večer mladih i tako sam ja iz finalne večeri uz Olivera Dragojevića kao drugog predstavnika RTZ završio “na klupi”, a moje mjesto su zauzeli OPATIJSKI SUVENIRI. No tu nije bio kraj, glavno tek slijedi.
Kad je Elvisov tata u novinama pročitao da sam ja na Opatijskom festivalu – a Elvis nije, vjerovatno ga je pozvao na odgovornost kod kuće , gdje mu je Elvis valjda rekao kako je to on sve napravio i muziku i text ( koji su bili moji – jer sam ja tu pjesmu skladao i napisao text) te  da sam ga prevario i sve to napisao na sebe.
I evo što se nakon toga dogodilo.
Ja sam nakon festivala trebao u Novom Listu  preko cijele stranice imati interview sa Ivom Kiriginom – to je bilo dogovoreno u naprijed.
Cijela stranica u Novom Listu onda nije bila mala stvar – za početak.
I tako dok sam ja pjevao na pozornici, moju pjesmu na festivalu, tata od Elvisa Stanića (Mirko Stanić) vikao je kako sam ja lopov i da je to sve njegov sin napravio i sad se tu preseravam i kupim vrhnje.
Svi su čekali nekakav skandal, jer još nije bilo ni jednog, i to je bilo to.
Ivo Kirigin mi se nasmijao u facu, nakon festivala i od obećanog interview-a nikad nije bilo ništa.
Nisam to nikad zaboravio ni Ivi  Kiriginu, ali ni Mirku Staniću.
Mirko Stanić, jednom ćete vidjeti što ste učinili  – biti će vam to prikazano iz tri perspektive, sa svim osjećajima i mojim i vašim i mojih roditelja, i sestre, i mog sina koji se tada još nije ni rodio. Jer Toga dana moj je život krenuo-  u drugom pravcu, u pravcu kojem ja nisam želio – a niti zaslužio.Jer ništa tuđe nisam uzeo.A ovakvu priliku imaš samo jednom u životu.(Evo i malo gorčine za one koji je traže – prave gorčine)
I da završim ovo poglavlje jednim zaključkom jednog starog čiče koji je rekao:
“Išo hodža na vrh brda i stigo na vrh brda, e  sad može poći ili niz brdo, ili da se vrati od kuda je krenuo.
Kaže se “Dao bog da imao – pa nemao!
Nisam zločest, ali to je jedna poslovica koja je jako opravdana i točna.
I da me ne bi netko krivo protumačio, ja osobno želim Elvisu Staniću sve najbolje, jer je to on i zaslužio.
Često sam se pitao, zašto je otišao u jazz…i onda sam shvatio.Tamo mu je konkurencija mnogo manja, ne trebaju mu pjevači, u rock muzici bio bi ovisan – o previše ljudi…mudro.Ali osobno mislim da je njemu mjesto u pop i rock muzici i da tek tamo on funkcionira kako treba, jazz je dobar, ali jebeš jazz prijatelju … Zašto? Pa evo zašto.
Hodam ulicom i slušam jednog dečka koji svira el.gitaru- svira ok , ali ne pjeva i nakon 15 minuta sva ta njegova vještina je za kurac, ali još da pjeva i to kako treba, onda je to već drugi par rukava.
Ono što je minus kod E.S. to je duša.Da bi mogao svirati sa feelingom moraš prvo biti čovjek…
Sokol Krešimir nikad nije svirao gitaru tako vješto kao E.S, ali je imao strašan feeling
i osjećalo se je da iza toga stoji čovjek sa dušom. Zato je svirka Elvisa Stanića bila drugačija kad je svirao samnom, jer sam ja jako osjećajan i senzibilan i osjećajan i previše – zato ovo sve pišem, jer me boli u duši sva nepravda kroz koju sam prošao.Gdje su se svi okoristili, osim mene čak i onda kad sam ja imao od toga financijske koristi.Splet okolnosti? Sudbina? Nemar? Ljenost? Nekvaliteta? …?
Jednom prilikom posjetio sam jednog klaviristu u Hotelu Opatija, koji je svirao animir glazbu na aperitiv baru.Ja tada još nisam baš nekako svirao klavir ( a ne sviram ni danas), a naročito ne klasični koncertni, već onaj na sintu.U pauzi sam ga pitao, ako mogu malo probat nešto odsvirat.On se je složio, ja sam počeo svirat ( sa pet prstiju ,dva na lijevoj i tri na desnoj ruci) i pjevao pri tome. Nakon 5 minuta oko klavira je nastala prava gužva, ljudi su mi nosili cugu, i nastao je pravi kaos.Čovjek koji je svirao prije mene imao je konzervatorij iz klavira i godine prakse i iskustva, no niko na njega nije obratio pažnju dok je svirao, jer nije izlazilo ništa iz njega, a to ljudi osjete …to zovemo feelingom.
I nakraju jedan kuriozitet.
Elvis Stanić je Blizanac po horoskopu, a Lav u podznaku, a ja sam Lav po horoskopu, a Blizanac u podznaku , …interesantno, je li?

No hard feelings 😉