ERA NAKON RI-ROCK EPOHE od 1985 – 2008

Posted by Pas at 01/06/2010

Nakon što sam prestao sudjelovati na zbivanjima Riječke rock scene negdje u jesen kasne 1984 godine, (kad sam i zadnji puta nastupio na RI-Rock-u), našao sam se u prilično nezavidnoj situaciji.Nisam imao nikakvu ekipu sa kojom bih mogao nastaviti raditi i svirati u bilo kojem obliku, no…. ali samo iz jednog razloga – takvih ljudi za rad u Rijeci nije bilo, ljudi koji su bili spremni za suradnju ili predanost mizici 24 sata na dan. Ako ih je i bilo već su se negdje skrasili, ili se nismo stilski ili karakterno slagali – a to muzika ne trpi. Da bude stvar još i gora nisam osim gitare imao apsolutno nikakve tehničke opreme, ukljućujući i mikrofon. Dvije ruke u džepu i mogao sam samo fućkati.Situacija u kući nije baš bila naklonjena mom načinu života – a ja sam čvrsto odlučio biti glazbenik i gotovo.Roditelji nisu apsolutno imali nikakvo razumijevanje za to.Mosao sam se zaposliti protiv svoje volje i to na radno mjesto koje je bilo daleko ispod moje intelektualne sposobnosti, a da bude stvar još bolja taj posao sam dobio preko – naravno,…. VEZE.

I tako sam ja sa Opatijskog festivala kao predstavnik Radio televizije Zagreb na danima Jugoslavenske zabavne muzike i jedan od najvećih nada mladog hrvatskog glazbenog naraštaja(prema izjavama urednika svih radio postaja u Jugoslaviji) završio kao čuvar parkirališta dižući i spuštajući špagu kod jednog Opatijskog hotela. No kako u svakom zlu ima nekog dobrog , zahvaljujući mojoj imteligenciji i domišljenosti ja sam od sranja napravio ELDORADO.
Tri dana sam dizao i spuštao špagu na cestici koja je vodila do Hotela OPATIJA.Moj posao bio je paziti da cesta koja vodi do hotela bude prohodna, tako da se do hotela može proći nesmetano sa velikim autobusom.Tri dana sam promatrao situaciju.Problem sa parkiranjem u Opatiji je bio velik , a mjesta u toku ljeta ni za lijek, niti za kakvu cijenu. Skontao sam da taj famozni autobus sa turistima odlazi u sedam ujutro iz hotela na nekakve izlete i vraća se tek navečer oko sedam sati. Kompletna cestica koja vodi do hotela ukljućujući parking iza hotela je bila prazna i da bude stvar još bolja – potpuno u hladu….

BINGO!!!

Čim bih ugledao da je netko uz glavnu cestu usporio i tražio parking, ja sam mu mahnuo i pokazao da je tu parking.

Sat vremena naplatio sam onda fantastičnih 10 DM (danas 5 eura) na što bi mi najprije njemac ili talijan rekao da nisam normalan i zgibao, da bi se za 15 minuta vratio i ljubio mi noge te mi dao 15 DM samo da se parkira i nešto pojede i da mu je auto na sigurnom.
Moja plaća je tada bila oko milion i pol dinara, ne bih znao koliko je tada to bilo maraka ili danas eura, no ja sam za jedan radni dan – zaradio mjesečnu plaću.
Sa mnom je tada radio jedan Opatijac koga smo zvali MUNGOS.Mungos je radio poslijepodne i nije kužio ni kurca , i bio je jako tužan što navečer ne može ići na Opatijsku ljetnu pozornicu, gledati film ili loviti pičke uz morske terase sa onda živom glazbom.
Ja sam mu tada dobrovoljno predložio, da ne mora uopće dolaziti na posao ako neće, jer da ću mu ja odraditi smjenu dobrovoljno i to besplatno.

BINGO; BINGO ; BINGO…

Najbolji mi je bio direktor, koji je došao sav napuhan i uzdrujan vičući, za koji me je kurac ovdje zaposlio, kad autobus ne može proći do hotela, od parkiranih automobila, na što sam mu ja hladno odgovorio da dok dođe autobus ovdje neće biti nikoga.Tako se nitko nije žalio, pa je ispalo ok.Najbolje mi je bilo subotom kad je bila velika gužva.Moje radno vrijeme je bilo do 20 sati, ali ja bih lukavo i dobrovoljno ostajo do 22 h , naplaćujući sve što vidim na 4 kotača.
Joj taj mrak komunizma, joj ..joj …joj , ajme meni…ugasite malo svijetlo da se oporavim pa onda ga opet malo upalite…
Ne moram više ništa govoriti, bilo je; pošto je svijet….toliko love nikad više nisam imao u životu….i sve u devizama, sa čime sam još dodatno zaradio, a o manči (napojnica , tringeld) koju sam primao, da ni ne govorim.Njemac kad bi se vratio i vidio da mu je auto u hladu i sve ok, odmah je još ostavio i za pivu.
Odmah sam si kupio nekakve stvari koje su mi bile neophodne, a te godine sam se i oženio. U zimi 1985 prvi put sam svirao gažu i to na zamjeni u hotelu BONAVIA u Rijeci. Taj dan ili ta noć bila je prekretnica u mom životu odlučio sam se profesionalno baviti glazbom.
No kao i u svakom poslu i ovdje je bilo povlaštenih, i onaj kod koga si svirao u bendu, imao je najveću lovu – a ja bih imao manje od njega.
E to mi nikako nije pasalo, pa sam se nakon nekoliko pokušaja, da se sa nekim skrasim u bendu triju ili duetu – osamostalio.
To je naravno povuklo niz novih tehničkih poteškoća ali i nekih intelektualnih, profesionalnih.S obzirom sa sam svirao samo gitaru i pjevao(što je bilo sasvim dovoljno kad se danas okrenem u nazad) ipak su se u tom poslu više tražile klavijature i One Man Band-ovi koji su svirali na onim automatskim klavijaturama imali su dobru lovu.No te klavijature su bile prilično skupe, ali bile su samo jedan mali dio ukupne opreme koja nije bila niti malo jeftina i podlijegala je carini i svakakvim nametima, koji su za vrijeme Jugoslavije bili katastrofalno visoki – do neba.Evo jedne loše strane bivše države.
O potvrdama koje si za to morao priskrbiti, da i ne pričam.
Tako sam 1987 uz pomoć pokojne mi punice u Londonu kod Ludog Tome (Toma&Co.) kupio jedan Yamaha sequencer (QX5) i jedne split klavijature Yamaha DX21.
Za relativno malo novaca, sam nabavio osnovne instrumente.No ima jedna kvaka… nisam znao svirati klavijature, uopće.
No zahvaljujući mojem bivšem basisti iz grupe ERY , Robertu Župecu ja sam se prihvatio tog posla .
Najme Rober, koji je svirao bass, ali i akustičnu gitaru sam se je “preko gitare” naučio i svirati u ono vrijeme sasvim solidno i klavijature.
Mene je to toliko impresioniralo da sam na isti način, odlučio naučiti vladati tim instrumentom.
U godinu dana, naučio sam svirati klavijature, vježbajući svakodnevno po 12 pa više sati, tako da sam gažu svirao i pjevao na klaviru uz ritam mašinu uživo u noćnim barovima ili aperitiv barovima u to u hotelima više kategorije.

Ja ne bih bio ja, da nisam inzistirao na onome kako sam to ja zamislio jedan “one man band”, pa sam se odlučio za onaj kreativni pristup, programiranje pratnje kompletnog benda, sa svakim instrumentom zasebno, onako kako se to radi u studiju. Tako sam se naučio svirati i bass i bubanj , klavijature, programiranje ritmova , paterna i svakojakih drugih stvari.
1989 kupio sam i prvi kompjuter za potrebe nastupa i muzike (ATARI) kojeg sam koristio na sceni prilikom nastupa sve do 1995 godine.
U 8 godina isprogramirao sam oko 1000 pjesama, u midi formatu. Imao sam 24 kanalni mixer ELECTROVOICE i dva mulltitimbarna modula Roland U 110 i ROLAND U-220, a svaki je instrument bio izvučen na svom kanalu, tako da sam mogao uz sve to skupa i svirati gitaru uživo.Nerijetko su kolege, koje nisu znale da sviram na nekoj terasi , mislil da to svira band uživo.Svirao sam na principu remixa.
Mnoge sam matrice i prodao pa se je moje muziciranje slušalo po cijeloj Hrvatskoj, ali i šire po Europi i svijetu i sa time sam zaradio lijepu svotu novaca. Kao one man band sam svirao do 12 mjeseca 2007 godine odnosno do Nove Godine 2007/08.Nakon toga sam prestao svirati.
Razloga za moj prestanak sviranja ima više, a jedan od njih je i to što se je taj posao toliko srozao, kako financijski tako i moralno i postao je totalno ponižen i nepoštovan,, da smo često na tim svirkama morali i šakam braniti svoje dostojanstvo i ponos, ali i prava i to ona minimalna, koje ti pripadaju kao čovjeku – a ne samo kao glazbeniku.Od nas se je očekivalo, da budemo bezprijekorni, a sa druge strane nas se je šikaniralo, a neki su i honorare čekali po godinu dana, a neki ih nikada nisu ni dobili. Shvatio sam da ako im ne pokažeš zube, da si najebo i da će te vući za nos dokle god mogu.Zato sam ja sam sebi na tom poslu bio najboljui sindikat.Kad mi nešto ne bi bilo po volji, jednostavno bi se iskopčao usred večeri, bez obzira koliko ljudi bilo u pitanju i otišao ostavljajući ih otvorenih ustiju – kao šta je sad ovo.
Nisam baš jako bio popularan u glazbenim agencijama, zato jer sam se znao boriti za sebe i nisam dao nikakvim idiotima da se samnom natežu i zajebavaju.Odmah sam to prekidao, a posao bi si tražio sam i radio sam na ugovor o autorskom djellu.
To je bila prekretnica u Rijeci, jer sam upravo ja prvi počeo svirati na takav način, nakon čega su počeli to raditi i drugi. Ubrzo je došlo do toga da me ljudi koje sam godimama poznavao i koji su radili u glazbenim agencijama , jednostavno prestali pozdravljati.Posao kod njih više nikad ne bih dobio, nije mi bio ni potreban, jer su to takve gnjide i strvinari, da mi se gade iz dna duše.
Odvratni su.Uzeli bi ti i zadnju lipu samo da te zajebu.
Pohlepne zvijeri.
Znaju samo uzimati novac, jako su sa vama ljubazni i dobri kad im trebate, ali kad vas ne trebaju – ne jebu vas ni 5 %.Ljigavci.
U ovom poslu ima jedna kontradiktornost.Kad ste dobar i kad vas publika voli i imate nakon svake pjesme dugotrajan aplauz i ovacije, to ništa ne znači i ne zbraja se pod dobro, jer ako se ne sviđate konobaru ili direktoru – najebali ste. Zato su moje kolege bile majstori za uvlačenje u guzicu tim primitivcima, koji sa konobarima jedino imaju zajedničku uniformu- i ništa više. Direktori su primitivci za sebe, rijetko da sam naišao na nekog pametnog i dobrog, no bilo ih je i to mi je ostalo u lijepom sjećanju.Bilo je i dobrih konobara – a naročito konobarica.Nisu svi ljudi loši.
U 25 godina imao sam preko 3000 nastupa po četiri ili pet sati dnevno, što iznosi cca oko 40 000 sati sviranja uživo.Mislim da ne trebam više ništa govoriti, sve te sate sam pjevao. Moja satznica pjevanja je ogromna, a pjevapo sam najzahtjevnije stvari koje možete zamisliti u pop muzici. Sa mojim kolegama imao sam možda 4 -5 % repertoara zajedničkog, pjevao sam što se nisu usudili izvoditi ni bendovi – i to nisu moje riječi – tio su riječi mojih kolega.Prošao sam kroz sve fazre nastupa i muziciranja, svirao sam za sve vrste ljudi i sve kaste od jako bogatih do jako siromašnih.
Mogao bih nakraju reći, da nema te ljubavi prema glazbi, da bih već u samom startu bio odustao, jer taj posao spada među najteže poslove koje možete raditi ili zamisliti – ako ga radite ispravno.Neusporediv je sa ičim što znate. It’s only rock’n’roll….