I ako će ovo prepoznati, možda samo mještani Opatije ili stanovnici grada Rijeke, a koji duže vrijeme žive u Rijeci ovo što ću napisati vrlo je lako provjeriti i svatko u svojem (u nekom drugom mjestu ili gradu, bez obzira na lokaciju i podneblje u kojem žive) može za usporedbu usporediti događaje koji su vezani uz to. Naravno, to se najprije tiče ljudi koji su stariji od mene (49) iako čisto i sumnjam da takvih uopće ovdje ima.
Najme nekad, a sad već davno nije bilo tkz.disko klubova.Iako je Opatija zbog turističkih potreba vjerovatno imala prvi disco club u nekadašnjoj Jugi, prije nastanka i popularnosti disko klubova ljeti su radile terase sa “stvarno ” živom muzikom.Tako je 50 godina Ivo Robić pjevao na terasi hotela “Kvarner” u pratnji plesnog orkestra, koji su imali osim osnovnih instrumenata – i duhače, ali i druge instrumente.
Razglas je u ono vrijeme bio prava atrakcija i rijetkost.
Ta tradicija žive glazbe, napravila je od terase Hotela Kvarner mondeno i skupo mjesto za zabavu, na njoj su nastupali samo najbolji. Danas tamo svira krnja verzija Opatijskih suvenira koji sviraju tako da kad zasviraju gosti odlaze terase i vraćaju se nazad u pauzi kad ne sviraju.
Dečki treba znati kad treba prestati, ovako ste pokvarili cijelu legendu o sebi.
Pa nije valjda da vam baš tako trebaju novci, da popljujete jedno renomirano ime – pa makar i sa terase.
Elektrifikacijom muzičkih instrumenata, na terasu Hotel Kvarner popeli su se tada mladi i nepoznati Opatijski Suveniri koji su tamo godinama tradicionalno nastupali i pjevali – samostalno ili sa Ivom Robićem, ali i drugim poznatim estradnim izvođačiima i tako dobrom svirkom stekli renome, kojeg su ovih dana gadno narušili.
Početkom 60 godina u Opatiji su se počele otvarati i druge plesne terase,ali i noćni barovi, restorani, pa ću vam sada nabrojiti i neke od njih, koliko ih se god budem sjetio – iako sam se ja, tek tada negdje i rodio (1960)
Evo gdje se je sviralo na Opatijskim terasama barovima i inim mjestima – skoro pa do nedavno:
Hotel Kvarner Terasa
Hotel Kvarner Noćni Bar
Hotel Ambasador Ljetna terasa
Hotel Ambasador Kavana hotela
Hotel Ambasador Noćni Bar na sedmom katu
Hotel Ambasador Restoran Zlatna Viljuška
Hotel Belvedere ljetna terasa
Hotel Triglav ljetna terasa
Sottomarino Night club ( zadnje prebivalište OK 48)
Hotel Palme Night Klub 48 (kasnije OK 48)
Hotel Imperial Night Club
Hotel Imperial terasa hotela (kavana)
Hotel Jadran ljetna terasa (današnji hotel Millennium)
Hotel Jadran Night Club 72
Hotel Esplanade ljetna terasa (današnji hotel Mozart)
Hotel Zagreb ljetna terasa
Hotel Opatija ljetna terasa
Hotel Opatija aperitiv bar
Hotel Slavija ljetna terasa (današnji hotel Palace)
Hotel Belevue Ljetna terasa
Plaža kupališta slatina novi dio (svirao je bend Igor Grigorov bend)
Hotel Rezidenz terasa hotela
Villa Madona ljetna terasa
Hotel Kristal Noćni Bar
Hotel Kristal Kafe uz more (ispred noćnog bara)
Kupalište Arcade ( današnje mjesto na kojem je izgrađen hotel Admiral)
Hotel Admiral Bijou bar
Hotel Admiral Kavana
Hotel Admiral ljetna terasa kavane
Hotel Admiral ljetna terasa restorana
Hotel Admiral riblji restoran – taverna
Hotel Adriatic braserie
Hotel Adriatic plaža
Hotel Adriatic Restoran
Hotel Adriatic Nimfa Restoran a la carte
Villa Ariston ljetna terasa
Nekadašnji restoran Bevanda
Villa Ariston restoran
Restoran Jedro u opatijskoj luci
Restoran Lido (današnji Bevanda Restoran)
Hotel Dubrovnik restoran
Hotel Paris kavana
Restoran Zelengaj
Restoran Mali Raj
Motel “Ičići”
Nadam se da sam ih sve nabrojao.Dakle, na svim tim mjestima bila je muzika uživo. Ili za slušanje ili za plesanje.
I da ne zaboravim uz sve to skupa, svaki je hotel u restoranu ili kavani imao klaviristu, koji je u pollijepodnevnim satima zabavljao goste animr instrumentalnom glazbom na klaviru. Ako računate da je svaki bend bio kvartet, a nerijetko i kvintet možete laganom računicom od 45 mjesta koja sam nabrojo, doći do cigre od gotovo 200 glazbenika, koji su tokom čitave godine svirali i od toga živjeli.Da bih vam iliustriao što to znači, dovoljno je da kažem da danas još “žive” odnosno “mrtve” i “polužive” muzike ima na samo 4 mjesta – a što se tiče kvalitete , najbolje da ništa ne napišem, jer bi svako ocijenjivanje mojih kolega, bila prenapuhana naučno fantastična priča ili SF.
Totalna nezainteresiranost današnje mladeži za muziku uživo, treba tražiti već u samom početku, u načinu na koji se danas pleše – odnosno ne pleše, odnosno pojavi erozije glazbe uživo, koja je najprije nastala pojavom ritam mašine i postepenom štednjom ugostitelja, sve bržom automatizacijom instrumenata (posebno klavijatura) zatim srozavanje honorara glazbenika – a koji je srozan, sa nivoa od tri direktorske plaće i kompletnim pansionom uključujući i piće i hranu – što bi danas odgovaralo honoraru, od barem 10 000 € po osobu u jednom bendu, pa do toga da neki moji kolege danas sviraju za jednu večer (za 4 sata ) za – 50 kn./pedeset kuna.
Neću ulaziti i u to, da ugostitelji traže još jeftiniju verziju.
Drugi udar na živu glazbu dogodio se krajem 70 godina pojavom tkz.automatskih orgulja (kasnije syntesizera) koji su u početku loše mijenjali čitav bend,ali kasnije prilično uvjerljivo ili pak savršeno.
Nažalost ja sam se jako kasno uključio u izvođenje takve profesionalne muzike (gaže) no ipak sam ušao među prve One man Band-ove u ex Jugoslaviji. Među prvima od mojih kolega, uveo sam rad sa kompjuterom na sceni (1987g.)
Prije toga, u Jugi kao one man band bio je najpoznatiji Roland Butina, koji je kao takav i snimao i izdavao ploče za Jugoton, i koji je bio za to jako dobro plaćen.No honorari su počeli tonuti i to jako već 1985 godine i to na razinu jedne konobarske plaće pa čak i niže i to baš kad sam se ja – odlučio time baviti profesionalno.
Isprva sam svirao u duetu ili u triu, no vidjevši da se tako ne mogu izraziti kako hoću, odlučio sam svirati sam kao one man band – što sam i učinio 1987 godine.
Već krajem 2004 godine posjeta na terasama je tako opala, da se je događalo, da ljudi uz vas prolaze dok svirate kao i da ništa ne radite.Više je ljudi gledalo kako neki lokalni cigić peče kukuruze, nego što se je obraćalo na ono gdje smio mi svirali i pjevali, ma o kako modernom repertoaru se radilo.
Sjećam se jedne zgode kad sam svirao kod Lovre u Restoranu Kvarner u Lovranu.Natkrivena terasa bila bi potpuno prazna iako je unutra bio i light show, i odlično ozvučenje.Jedne večeri dok sam tako svirao ušao je neki čovjek , stao ispred mene i gledao me ko u duha.Nakon nekog vremena u pauzi između dvije pjesme on mi priđe i kaže:
“Ma ne mogu vjerovati, nisam u životu čuo da netko tako pjeva ove pjesme i svira, ja sam tu prolazio pored vas cijeli tjedan, 8 dana – i bio sam uvjeren da je to CD ili ploča, kazeta… a ono vi sa brdo instrumenata svirate tu muziku.
Ne mogu naprosto vjerovati.I ode on po svoje prijatelje i tako su još dvije večeri dolazili na cugu.
Na nekim drugim mjestima (pod vjerovali ili ne) znalo se je desiti da mi ljudi dođu dok pjevam skroz blizu da bi čuli ako stvarno pjevam , pa čak su mi znali staviti ruku na usta, dok sam pjevao, da vide da li stvarno to ja pjevam ili je nekakav playback u pitanju.Ostali su iznenađeni kad su ustanovili da pjevam uživo.
Kad sam shvatio, da mladi ljudi za koje sam uvijek rado sastavljao repertoar, (svirajući čak i disco muziku), na to ostali potpuno ravnodušni – vidio sam da je tu kraj.U isto vrijeme počele su se puštati i slušati Thompson, Vuco i cajke, a domaća glazba je sve više počela sličiti na narodnjake. Istovremeno sam imao i zdrastvenih tegoba koje su utjecale na obavljanje tog vrlo zahtjevniog i teškog posla – kako u fizičkom tako i u psihičkom pogledu. Uz sve to skupa, honorari su se počeli isplaćivati sa po nekoliko mjeseci zakašnjenja i to je bio konačni kraj, moment kad sam rekao – DOSTA.
No da se vratimo na kvalitetu turizma i na kvalitetu glazbe, koja je bila usko sa tim povezana.Nekad si stvarno imao kamo otići popiti cugu i dobro se provesti.Pojavom disko klubova, glazbeno izvođenje uživo je isto pretrpilo znatnu redukciju posjete, no ne ipak tako drastičnu, kao kad su počeli naglo nestajati diskači, a ljudi su počeli zalaziti u kafiće.
posjete na terasama.No ono što je paralelno napravilo najveću štetu, je što se je sa muzikom počeo baviti baš svatko ko si je mogao kupiti bilo kakav instrument, a usporedo sa tim – ljudi su zbog porasta standarda počeli su glazbu kao takvu, doživljavati kao potrošnu robu.Druga strana je to prihvatila i počela je tako i pisati glazbu, pa se je pojavio kvantitet umjesto kvaliteta.danas je hit , a sutra ga se više nitko ne sjeća.
Krajnji rezultat toga je današnja nekvaliteta muzike, u kojoj su uglavnom – novi mlađi glazbenici, bagatelizirali glazbu izvedbom – ali i kreacijom. Sustavno su uništili i uništavaju jednu umjetnost ,na koju su olako pljunuli – a tako i na vlastiti talent i osobnost.Osobno mislim, da je to sve planski i namjerno izvedeno na takav način, kako bi se ubila kreativnost u čovjeku i uništila čovjekova sposobnost da bude kreativan, pazeći da pri tome od nas naprave potpuno iste (ne)vrijedne borg-ove, ljude polu – robote, koji će biti svi podjednako glupi ili nesposobni da naprave nešto, za što prije toga treba dobro zagrijati stolicu, razviti samokritiku i upotrijebiti mozak.
Cijenimo ono, što su nam ostavili naši djedovi i bake, koji su živjeli na znatno višem duhovnom i životnom nivou, za razliku od današnjih unuka i praunuka, koji za svaki kurac imaju neko jeftino riješenje ili aparat koji radi ili misli umjesto njih, govori im što da obuku, što da jedu i da ni slučajno ne koriste mobitel koji je stariji od par mjeseci ..jer si onda seljak..koje pizdarije.
chat wih me
