Ne volim U 2, nikad ih nisam volio.Pripadaju generaciji koja više nezna što je to kvalitetno muziciranje.
U2 uvijek povezujem sa pojavom CD-a , a CD-i su glavni krivac za propast muzike, diskografske industrije i cjelokupne filozofije koja se veže uz tu branšu.Muzičar danas više nije ništa – NULA, zadnji kurac na svijetu.
Evo kako je bilo do još nedavno,..
sjeća te li se….ovoga
Morao bih se vratiti zapravo u 60 godine, a to je daleko – ali i nije, ovisi od kuda zašto i zbog čega gledaš.Pisati ću ono čega se ja sjećam , a ja sam rođen 1960 – prije pola stoljeća.
Onda imati radio ili magnetofon – a kamo li gramofon, bila je prava rijetkost.
Sjećam se kad je moj otac kupio televiziju, svi su dolazili kod nas gledati program koji je u ono vrijeme trajao vrlo kratko.
Što se tiče same muzike, festivali zabavne glazbe, bili su pravi doživljaj, koji se je čekao, a posebno festival SANREMO.To se je snimalo na stare trake magnetofona GELOSO, tada vrlo popularne talijanske marke.
Ljudi su se zabavljali po plesnjacima, a onaj ko je imao i znao zasvirati gitaru bio je car.
Ljudi su dolazili, jedni kod drugih i slušala se je muzika, kod onog ko ju je imao , a to su bili rijetki.
Pojavom Elvisa, Beatlesa i Rolling Stonesa i rock’n’rolla počele su u prvi plan stizati ploče i krenula je naglo ekspanzija prodaje i izdavanja ploča.Ploču niste mogli kopirati lil umnožiti jer u to vrijeme čak i kablove za presnimavanje sa gramofona na magnetofon, imale su samo radio stanice ili poneki elektroničar.
Long play ploče i singlice mogli su umnožavati samo vrlo rijetki, pirati koji su imali velike strojeve, poput diskografskih kuća za distribuciju i štampanje vinila, a ti su bili vrlo rijetki i to je u ono vrijeme bio kriminal, kojim su se bavile samo dobro organizirane grupe kriminalaca.
Prvi pravi udar na diskografsku industriju izvršila je popularizacija magnetnihkazeta i pojava kazetofona.No da bi presnimili LP ploču ili singlicu trebalo ju je pustiti da odsvira u realnom vremenu, pa takve kazete nisu bile niti jeftine.
Drugi ozbiljniji udar na diskografiju i muzičare dogodio se pojavom tkz. duplih kazetara, gdje se je kazeta mogla interno presnimiti sa trake na traku.Procvao je biznis izrada mixeva i njihovih umnožavanja, što do onda nije bilo moguće.
Cijene su počele drastično padati.No, bilo kako bilo, imati originalnu longplejku od nekog benda, sa originalnim tekstovima, još je uvijek bilo nešto, što je imalo svoj rejting.
Ploče su se skupljale.Ja sam ih osobno sa svojim ocem sakupio 12000,long plejki, nekoliko tisuća singlova, kazeta i CD-a – neznam im ni broja i jedan sam od većih diskofila u mojjem gradu ali i šire.
Imati LP od nekog poznatog benda, bilo je kao da danas imaš knjigu od nekog pisca, iako to danas više nije IN.
Prilikom slušanja ploča čitalo se je gdje je ploča snimljena, gdje je rezana , ko je bio producent, tko je svirao na ploči i čitav niz malih ostalih informacija, koje su slušanje ploča činile još zanimljivijima i bile su poput nekog obreda.
Počele su se grupirati razne grupe poklonioka, različite glazbe i stvarali su se čitavi klanovi, simfo rocka, heavy metala, hard rocka, laidbacka, bluesa, jazz rocka , šlagera i pop rocka.To je diktiralo i odjeću, ali i način razmišljanja.
Četrvrti udar na glazbenike dogodio se pojavom duple brzine na kazetofonima , koja je skratila snimanje za 50 posto vremenski. To je ubrzalo piratstvo, a neki su imali i po dvadesetak duplih kazertofona i radili s time dobar biznis.
No jedna stvar nikad nije mogla nadomjestiti ploču kod kazeta, a to je bio omot – o zvuku neću sada.
Pojavom punka krajem 1970 tih godina, polako je sve počelo odlaziti u kurac.Počeli su se pojavljivati bendovi koji su nicali ko gljive i nestajali preko noći. Iza njih nije osatjalo ništa ili u najboljem slučaju poneka srednja pjesma.Kad bi podjelili kvantitet toga sa kvalitetom ne bi dobili gotovo ništa, ali šteta koja je napravljena u muzici je ogromna.
Počele su slabiti velike institucije, od nekadašnjih bendova i idola koji su bili nedodirljivi.Pad cijena kazeta , muzičkih instrumenata i verzija svakakvih kućnih studija, učinile su svoje.Kriteriji su pali tako nisko, da se je muzikom slobodno mogao baviti svatko. I tu je nastala nekvaliteta. Više nije bilo idola, idoli su postali nekakvi beznačajni likovi kojima je foliranje i šminka i obleka ,bio najjači adut u svirci.To je otišlo tako daleko, da su ljudi zaboravili svirat i totalno otupili,
a kritetiji su – ama potpuno nestali.U tom periodu su se pojavili U2 koji su svojim načinom sviranja ponijeli krunu najboljih, no budimo iskreni, imaju eventualno 5 stvari koje se da poslušat ali i o tome bi se dalo raspravljati.Nestalo je virtuoznosti jednog Deep Purpla, Yes-a, skladateljkskog umijeća ala Lennon – McCartney, virtuoznosti Hendrixa , Claptona i ostalih ikona koje su znale jako dobro svoj posao. Ljudi su postali glupi ko kurac.Izrađale su se generacije novih klinaca, koji su sve naučili ostvariti za tjedan dana i takva im je i muzikai budućnost.
Tu i tamo izroni ponešto dobro i nestane.To bi bila naslijedna karakteristika iz 80 tih godina.
Nestali su divovi, a novih nije bilo pa je ispalo da su U2 veliki bend – i bili su.Svakako najveći među liliputancma.
A onda jednog dana pojavio se je kompakt disk ili popularni CD. Zatim mogućnost njegovog 5 minutnog kopiranja, nedugo zatim MP3 i mogućnosti interneta…pale su cijene uređaja za reprodukciju muzike i tu je bio kraj glazbene karijere svakohg muzičara.Prestala je kontrolirana prodaja muzike.U smeću možete naći stotine CD-a kopirane domaće glazbe od Olivera do Prljavog Kazališta, jer više nisu nikome interesantni. Muzika se više ne sluša nego prolazi poput nekog bakcgrounda, poput zvučnog zida, našeg življenja.Stotine radio stanica, bilioni mp3-ja, CD-ja, DVD-ja, izvođača, gomilla virtualnih i hardverskih playera poptpuno je uništila struku i ponos ljudi koji su tu muziku godinama stvarali i svirali.Više se nitko ne zadržava na terasama, gdje se svira, ljudi se više ne drže dok plešu, više se uopće ne pleše, nego preserava na temu jebačina uživo. Za 5 godina javno će se ševiti grupno na podijima disco klubova, šmrkat će se life droga, bez koje se neće moći zbog navike živjeti. Danas kad me neko pita šta radim , šutim ni u ludilu više ne govorim da sam glazbenik. Bolje da kažem da sam smetlar, imao bih više digniteta u razgovoru.Svaki idijot danas može snimiti CD. Ali nekad snimiti ploču i doći do vinila, bilo je pravi podvig vjerodostojan jednog kvalitetnog izvođača. (naravno tu ne mislim na grupu PARAF iz Rijeke).
Taj doživljaj kad si išao u Trst kupiti ploče, koje kod nas nisi mogao kupiti je – neponovljiv.
Drugog dana svi su visili kod mene, ili ja kod njih i gledali u tu vinilnu plastiku ko u boga. Preslistavali omote i čitali , prepisivali tekstove, skidali tekstove, zatim harmonije i onda to izvodili pred našim
prijateljima na Lidu u Opatiji, u Maji, u 48-ici.
chat wih me
