Moram ići nekim redom, kako bih objasnio ovaj događaj ali i čitav niz stvari povezani sa njim.
Obično idem jako kasno spavati, znam dugo nešto čitati na netu ili pogledati neki film.Prije spavanja, obično pogledam zadnje vijesti na index.hr-u.Te večeri, virnuo sam na zadnje vijesti i ugledao vijest iz crne kronike, kako si je neka žena u Splitu prerezala nožem vrat. Zgrozio sam se na tu pomisao i pomislio kakv neobičan način samoubistva, a zatim pomislio, što je tu nestretnicu natjeralo na takovo što.
Misao je poput munje prošla glavom.Ugasio sam kompjuter i pošao spavati.
Imao sam čudan san, bio je neobičan našao sam se u nekoj situaciji gdje sam zaveo neku lijepu mladu kovčavu žensku sa prekrasnim licem. Baš mi je je sviđala, bila je tako nevina – no nešto me je prekinulo i san se je nastavio u drugom smjeru.
Ujutro sam se probudio, bio sam strašno napet.Užasno sam se čudno osjećao.I drugi su primjetili da nisam dobro. Bio je dan prije punog mjeseca ili je bio puni mjesec, ne sjećam se više.Meni osobno puni mjesec nikada ne smeta – bar nije do današnjih dana.
Imao sam osjećaj da mi strašno nešto nedostaje – ali nisam znao što.
Drugu večer, petak na subotu, opet sam sanjao vrlo loše i san me je probudio, što mi se isto rijetko dešava.
Napetost je u meni ostala.
Tu noć legao sam oko 5 ujutro, a probudio sam se u 11 i 30 ujutro i više nisam mogao spavati – ustvari probudio me je neobičan san.
Ustao sam.napetost je bila strašna, tako se obično osječam kad dođe do iznenadne promjene vremena.
Sjeo sam za kompjuter i čatao sa jednom prijateljicom blogericom na čatu.
Zazvonio mi je telefon.Jedan moj prijatelj pomorac pozvao me je na kavu – inače smo skoro pa susjedi.
Živimo u istom kvartu.Pitao me je da li želim da se nađemo u 2 ili 3 popodne – u kafiću ispod moje kuće.
Razmišljao sam, iako mi je zapravo bilo svejedno – no razmišljao sam – jednostavno neznam zašto.
Odgovorio sam mu nakon kraće pauze da se nađemo u 14h.
Tako je i bilo.
Došao sam pred kafić, gdje sam ga pričekao da dođe. No kafić, koji inače radi stalno i non stop, bio je – zatvoren.
To mi je bilo jako čudno.
Nisam tome pridavao odveć pažnje – no to u ovom slučaju nije uopće bilo nebitno.
Najme s obzirom da je kafić bio zatvoren, morali smo se premjestiti u kafić, koji se nalazio jedno 40 m niže.
Ovo je vrlo važan detalj.
Našao sam se odjednom na mjestu, gdje nisam trebao ili planirao biti.
Došao sam u taj kafić spletom čudnih i naoko beznačajnih okolnosti.
Sjeli smo i naručli cugu.
On je naručio malu pivu, a ja sam naručio veliku.
U kafiću je vladala neka neobična atmosfera.
Lokalni dečki nešto su potpisivali na nekakav papir.
Nisam na to obraćao posebnu pažnju, dok nije naišao jedan njihov kolega, kojem je jedan od njih rekao, daj 50 kn za Vesnu.
E, sad moram stati….

1980 godine bavio sam se intenzivno muzikom, svirao sam i nastupao.Te godine radio sam kao rock DJ u legendarnoj sedamseset dvojci(club 72 u današnjem hotelu Millennium).Puštao sam rock sa ploča.Sasvim spontano upoznao sam jednu curu – zvala se je Vesna. Zaljubuio sam se u nju, ali zaljubila se je i ona u mene.
Jako smo se voljeli. Bili smo skoro pa 24 sata na dan zajedno.
Nije bila sretna u životu i kod kuće je imala vrlo složenu situaciju.
Oba roditelja su bila rastavljena i ponovo oženjena.
Osjećala se je suvišnom. U meni je našla ljubav, a ja sam prije toga bio dugo vremena sam – pa sam ja u njoj našao ljubav svog života – prvu ljubav. Dok smo bili sami, bilo nam je predivno.No, onda je iz krugova njenog društva, počeo pritisak na nu zbog mene.Uglavnom zbog ljubomornih prijateljica koje su joj bile zavidne što sam joj ja dečko, ali i ljubomornih dečki koji su pikirali na nju – a ona je bila samnom.
Pritisak je bio na nju, sve jači i jači. Popustila je protiv svoje volje i prekinuli smo – odnosno prekinula je ona- ja nisam nikad.
Tri godine nakon toga, nisam bio sa nikim – više nisam imao curu..Svu muziku koju sam napisao – napisao sam zbog nje i za nju – samo za nju.
Volio sam je beskonačno, jer ja sam takav -kad nekoga volim, onda ga stvarno volim.Dvje godine nakon toga, pozvao sam je jednu večer kod mene u Opatiju da se nađemo. Bili smo cijelu noć skupa.Reklal je da me voli, ali da ne može samnom ostati.
Bilo mi je još i teže.
Bolje je da je rekla da me ne voli, jer mi je to samo produžilo agoniju.
Nakon toga više se nismo viđali.Svaki put kad bih je negdje sreo – presjeklo bi me u prsima i bio sam strašno tužan.
Onda kako je vrijeme prolazilo, viđali smo se sve manje i manje, dok nam se putevi nisu totalno razišli i ona je potpuno nestala iz mog života – bar što se tiče susretanja.
Ja sam se oženio i upoznao današnju ženu ,koju sam jako zavolio
Prolazile su godine i ja sam se doselio sa svojom obitelji u kvart u kojem danas živim .

Jednoga dana, ugledao sam Vesnu u kafiću ispod moje kuće.Izgledala je vraški dobro, iako je već pičila prema 50-toj godini.Ubrzo sam skužio da smo postali susjedi. Najprije neslužbeni – a onda i službeni.Kupila je stan iznad kafića gdje sam upravo sjedio na cugi i čekao pivu.

Sad ću nastaviti gdje sam stao.
Sve to sa tiim potpisima i tim skupljanjem novaca postalo mi je malo čudno.Uzeo sam dnevne novine i počeo prelistavati, nakon par stranica naišao sam na neku Vesnu, koja je umrla – iz Rijeke, neka umjetnica starija žena.
Nekako sam odahnuo pomislivši, kako nije ono što sam pomislio – a nisam ni želio pomisliti.

No, zatim su dečki počeli komentirati kao…zamisli kako je ta krv morala špricati koji je to pritisak….
Oper sam se zamislio i odlučio pogledati – osmrtnice na zadnjim stranama. Kad sam otvorio osmrtnice i na slici ugledao Vesnu – mislio sam da mi se učinilo.
Presjeklo me je i otišao sam sa otvorenim novinama kod jednog kvartovskog lika, koji je sjedio u kafiću i upitao što se je to dogodilo, a on mi je sa čuđenjem rekao, ..šta neznaš, pa ova si je prerezala vrat nožem i….
Nisam čuo što je dalje rekao, nisam više čuo ništa, čuo sam samo pritisak u ušima i na oči su mi navrle suze, nisam se mogao zaustaviti, gledao sam u sliku i plakao sam,…o pa jebote zašto , ..zašto si to napravila.
U isti moment sjetio sam se njenog pogleda koji mi je uputila jedno 5 dana prije, prolazeći autom pored mene.
Pogledala me je tako ljutim pogledom, punim ljubomore, ljutim pogledom koji kao da je rekao ti si uspio,a ja nisam i mrzim te zbog toga.
Poput nekog rivala.
U dvije godine koliko smo bili susjedi, nismo progovorili ni riječ – samo jednom me je pozdravila i ja sam joj odzdravio i jako sam se čudio tome.Kad bi prolaziila pored mene uglavnom bi gledala u zemlju ili bi okrenula glavu kao da nešto negdje gleda. Nikad me nije mogla nakon svega pogledati u oči, nije imala snage. Znam da nije bila sretna, vidio sam to na njoj. Ona nikad nije bila sretna – osim onog perioda kad je bila samnom, trebalo joj je puno ljubavi – koju ona nikad nije iimala i koju je jako teško znala prepoznati. Stalno je bježala i mjestila se mijenjala dečke i nikad nije našla svoje mjesto pod suncem- ni s kim.
Čak ni sad, kad je u elitnom Riječkom kvartu kupila stan, uredila ga, kupila novi auto , imala posao, dečka…..
Nikakav novac, ti nikada ne može donjeti sreću, ako sreću neznaš prepoznati, niti nikakav novac, ti ne može nadomjestiti ljubav koju nemaš i koju neznaš osjetiti i prepoznati.
Ako misliš da možeš – jako griješiš.
Strašno mi je žao što se je to desilo, no znao sam da će to na kraju tako ili slično završiti.
Ja te nikad neću zaboraviti, ostati će mi vječita tajna – zašto si to napravila.Pitam se u kakvom stanju mora čovjek biti, da si tako naudi i na takav način.
Razumijem da se ljudi ubijaju.
Mislim da svakome dođe takav momenat u životu.
Moje prve ljubavi koju sam tako jako volio – više nema.
Nema je…
Moje je tijelo osjetilo njezinu smrt – a da ja nisam ni znao, što se događa ili što se je dogodilo.
Nakon što sam to saznao, napetost je nestala sama od sebe.
Ko da ju je netko rukom odnesao.
Negdje duboko u meni – umro je jedan dio mene.
Jedino što znam i što me tješi u cijeloj toj situaciji je to da je Vesna saznala koliko sam je jednom volio i tu nema riječi niti laži.
Ne ljutim se na tebe.
Ja znam da je moja ljubav bila iskrena i duboka istinita – nisam lagao ili se pretvaro da te volim.
Volio sam te sa srcem – duboko unutra.
Nadam se da ćeš u slijedećem životu pronaći ljubav i mir i da ćeš biti sretna.
Ovo što sam proživio, samo je dokaz kako je ljubav jedan jako čudan osjećaj – koji nikad ne umire.
Moj duh je negdje duboko osjetio tvoju bol i prenio mi ju je.
Ja nisam znao što je – dok to nisam sazano i to na način koji je vodio točno k tom saznanju.
Onaj kafić bio je zatvioren samo 20 minuta
Onih 20 minuta kad sam ja zbog tzoga otišao u drugi kafić i saznao zašto sam dva dana bio napet bez ikakvog povoda.
Počivaj u miru i neka te bijela svijetlost primi i prigrli sebi.
Zbogom Vesna….laka ti zemlja bila

1963 – 2010

počivaj u miru….