JUGONOSTALGIČAR

Kakva zamka od riječi .
Tko su to JUGONOSTALGIČARI?
Jesam li ja Jugonostalgičar – bogme jesam a vi , šta kažete?
– NISTE , ha ha ha , ajmo vidjeti ako je to tako.

Jugonostalgičare bih podjelio u dvije vrste. Jedna je grupa ljudi koja je bila oprana ideološki pa su im Mika Špiljak, Milka Planinc , Edvard Kardelj i Stane Dolanc sa ekipom bili nekakvi veliki ljudi i intelektualci.
Ja, kad bih te likove vidio na vijestima uvijek sam ih ignorirao, za mene su oni bili drugovi sivi ili’ti siva eminencija.
Uopće se nisam zamarao sa njima,isto tako kao što se današnji klinci ne zamaraju  s današnjim sivom eminencijom.
Siva eminencija onda bila je iz SIV-a (saveznog izvršnog vijeća) pa im je nadimak bio dvostruko opravdan.
Onda nisu postojale imovinske kartice i nisu se ljudi raspitivali o imovinskom stanju budželana, jer se je to podrazumijevalo da takvi imaju.
No uz njih imali su i drugi. Nekad se je znalo otići u Trst na kavu
VJEROVALI ILI NE?
Danas na današnji dan u Trstu nisam bio – od kad je uveden EURO – e onda znate koliko je to godina.
Računica je jasna benzin i troškovi puta bi višednevno oštetili prehranu u mojoj kući.
Najme od kako je nastala HR država, ja sam osobno posrtao pravi zarobljenik ove države. Nisam gotovo 10 godina pa i više izašao iz “zemlje” postao sam pravi zemljak. Ova država tolko me je osiromašila, da ne mogu autom ni do Opatije da vidim mamu i sestru, a kamo li nešto drugo.
Snalazim se na sve moguće načine i sve mi je teže i teže.Ne radimo ni ja ni supruga – ni sin.
Ne primamo socijalnu pomoć jer imamo zamislite AUTO – ajmeeee, kako sam bogat- imam auto.
Račune plaćam sve teže i teže.
Posla imam sve manje i manje. Sve sam stariji i stariji
Konkurencije je sve više i više. Vidim li kraj svemu tome .
Ne.
Neću u detalje.
Tako bih vas iznenadio da ne bi spavali tri dana.

A onda sam se sjetio dana, kad sam hodao centrom grada opušten bez straha da ću sresti nekog prijatelja i platiti mu cugu, klopu ili da možda sjednemo u auto i odemo na pršut u Mošćenice (iznad Mošćeničke Drage) 30-tak km od Rijeke.Svđali smo se tko će platiti račun.Imao sam dva tri posla od jednom.Sve sam plaćao gotovinom, imao sam alata, odjeće, mogao sam se slobodno kretati po cijeloj Jugi bez straha da će neki idiot sa ručnom bombom ili automatskom puškom AK-47 upasti u kafić i početi pucati – jer misli da je još u ratu. Nismo se bojali po noći ostati vani i da će nas netko napasti ili pretući ili opljačkati benzinsku stanicu dok tankamo benzin. Bezbrižno sam registrirao auto, a kad sam trebao kupiti nove gume kupio sam ih za gotovinu bez da sam oštetio znatno kućni budžet. Uz plaću smo dobili i K-15
Poduzeće u kojem sam radio na kraju godine radnicima je podjelilo višak odnosno takozvanu trinajestu plaću.
Na godišnji smo otišli u Dubrovnik, sve plaćali  kešom i jeli i pili (Nikšićko pivo) koje je bilo daleko kvalitetnije od ovog što se može kupiti danas. Diskači su bili puni i radili su do 5-6 ujutro.Rijetko kada  je bila šora, ali kad bi došla murija, nije bilo čut ni muhu u zraku. Kakvo raspravljanje sa milicijom, kad su te pokupili ubili bi boga u tebi. Kad je milicija kupila nove golfove, taj golf je imao tako karakterističan zvuk da smo ga čuli sa nekoliko stotina metara prije – pa bi znali da ide murija., a ne ova današnja svatko oko mene može biti policajac , nekad si ih prepoznao na odmah.
Bolio me je savršeno kurac za politiku i o njoj nitko nigdje nije raspravljao niti je to ikome bilo interesantno.
Pričalo se je o pičkama, nogometu, autima i listi za stanove. Najme nakon nekoliko godina a ponekad i prije(ovisi koliko je ljudi bilo na listi i kolika je bila firma) DOBIO BI  OD FIRME BESPLATNO STAN.

Ne lažem , majke mi.

Obuća, odjeća i roba široke potrošnje bila je izuzetno kvalitetna. O prehrani da ni ne pričamo iz čitave juge su na policama bili proizvodi. Znalo se je što se kupuje, slovensko alpsko mlijeko u tetrapaku – koje je bilo tajko ukusno da si ga mogao piti za desert, gavrilović salama, makedonski ajvar, dalmatinska vina po super cijeni, npr. mogao si kupiti za male pare najkvalitetnije vino ono čija je cijena danas 300 – 400 kn i to mogao si kupiti nekoliko botilja bez nekog traga na finacijama kuće.Vikendom se je masovno išlo u Trst u kupovinu, od kućnih špeža do cipela i kaputa – koji su izgledom bili u samom vrhu, no nikada nisu dostigli kvalitetu vateksa ili beka ili mure , jer ti kaputi se nose još i danas.Ništa im ne fali, a one talijanske smo već odavno sahranili. Nije bilo nikakvih cestarina, vozio si auto gdje si htio, parkirao si auto gdje si htio, nije bilo nacrtanih linija zbog kojeg bi vam netko naplatio globu.Sve je bilo tolerantnije.O honorarima muzičara neću ni pričati, nek vam to kaže Oliver Dragojević ili Josipa Lisac, jer ja bih vjerovatno – lagao.Tako su bili veliki.

E da, još nešto,… nisam plaćao nikakav porez. Nije bilo javnih bilježnika i nisam morao sa sobom nositi nikakav papir koji bi odgovarao DOMOVNICI osim eventualnog rodnog lista iz matične knjige rođenih koji je bio BESPLATAN.

E jebi ga sad…sad sam upravo skužio zašto su sjebali Jugoslaviju – dobro da se to nije saznalo u Americi i u trulom kapitalizmu, jer bi nastala revolucija planetarnih razmjera, crci bi u Bronxu sjebali cijeli New York, kad bi čuli da u Jugoslaviji konobar koji radi u hotelu ima kuću na dva kata i dva automobila, a direktor živi u stanu koji je dobio od firme.
Evo olakšao sam si dušu.
To mi jako nedostaje.
Ja sam Jugonostalgičar fali mi drastično love koju sam imao u to vrijeme, standard…
Vama ne???
E onda vi niste TAJ Jugonostalgičar,Vi ste onaj koji je drko na Milku Planinc i češljao se ko Edvard Kardelj
a Stane Dolanc vam je bio kućni ljubimac kao danas svinja onim celebritijima u Hollywood-u.
Kostelac opet pišeš pizdarije , nemoj nam prodavat te spike ,…kakva firma kakvi stanovi , ..daj ne izmišljaj
Jugonostalgičaru jedan,…
…..da jedan,…
Ja sam dva Jugonostalgičara….