KLINIČKA SMRT I DUHOVI – PRVI DIO

Život ili  smrt.
Smrt ili  život.
Plaši nas smrt, ali bogme, plaši nas i život – danas. Što će biti i što neće biti.Milion pitanja vam juri kroz glavu, svako jutro kad se probudite ili kasno uveče kad legnete spavati.Kako vas mogu utješiti, ja koji sam vrlo neobičan i ne bih se nazvao primjerom za išta.Nije da imam loše mišljenje o sebi, no ja sam se promijenio još u ranom djetinstvu  i sa 8 godina proživio smrt… i onda opet sa 21 godinu…no idemo redom od početka.

Svega se sjećam, ko da je bilo danas.Kupao sam se na novom kupalištu Slatina u Opatiji, koja je tek bila izgrađena.Bila je drugačija od stare Slatine  – neki su je zavoljeli ,a nekome ni dan danas nije draga iako je već stara.
Svaki put kad dođem na to mjesto, gdje se je to desilo pogledam u dubinu, koja mi to danas i nije – ali onda je bila nezamislivo duboka.Ja sam naučio plivati tek sa 12 godina i to jedva, ni da danas nisam neki plivač i ne volim baš plivati..
1968 godine, imao sam 8 godina, brat od moje mame, koji je došao u posjetu iz jednog kontinentalnog dijela Hrvatske, poveo me je na kupanje.Mama i tata su radili odnosno, mama je uskoro trebala roditi moju sestru i vjerovatno je i bila doma, ali to nije ni važno za ovu priču…
Ujak me je doveo na kupalište Slatina u Opatiji, gdje sam živio i gdje su se kupali, moji prijatelji iz razreda i škole.
Ljeto kao ljeto, vrućina, cika, svi skaču u more, viču, rone ,špricaju se ,toćaju,a neki su poplavili od dugog boravka u vodi i tresu se ogrnuti ispod debelog ručnika.
Imao sam jednu fobiju, za koju su znali moji roditelji i bliža rodbina, a to je bila duboka voda, ili voda u kojoj nisam više mogao stajati – jer nisam znao plivati.
Ujak nije znao za to.Vjerovatno je mislio, da kad sam iz Opatije – onda znam i plivati. Nova plaža ,bila je napravljena tako, da je imala stepenice za ulaz u more, a zatim jedna plića betonska terasa, koja je meni bila do pojasa i zatim ona druga, u kojoj ja nisam mogao stajati.Voda je bila preduboka.Svi su skakali na glavu na noge plivali su, a ja sam na prvoj trasi, bio u vodi sam do pojasa i nisam mrdao dalje.
A onda se je moj kolega Mladen, popeo  na rukohvat, koji je virio iz vode i skočio na glavu, u duboki dio mora.
Moj ga je ujak pohvalio i rekao; evo sad će i Igor skočiti još bolje od tebe.
Uhvatio me je oko pojasa i podigao me na rukohvat i prije nego sam ja, shvatio što se dešava, on me je odbacio visoko u zrak i pao sam direkt na glavu u duboku vodu.
Zadnje je čega se sjećam, je kako mi voda ispunjava pluća, a morska pjena, poput traga mlaznog aviona dolazi u oči i nestaje iza mene.Uranjao sam sve dublje i dublje – a onda najednom, u jednom djeliću sekunde vidio sam sve ,rođendane, priredbe iz dječeg vrtića, iz škole, svaki dan koji sam odlazio u školu, doživio sam u jednom djeliću sekunde – koji se meni činio kao vječnost.Sve igre koje smo se igrali oko kuće, sve prijatelje, odjeću koju sam imao ikad i nosio – sve sam to vidio odjednom….i onda je nastala tišina, kako sam se približavao morskom dnu tako su od nekuda najednom došla nekakva bijela svijetla koja sam ..kao nekako prepoznao iako sam ih vidio prvi puta.Čim sam ja, išao dublje, svijetla su dolazila bliže i bliže, bila su neobičnog oblika i zvala su me da dođem kod njih, najbolje od svega uopće mi nije falilo zraka, a usta su mi bila otvorena i osjećao sam kako mi voda ulazi kroz njih.Kad sam već bio prišao, skroz blizu jednom svijetlu, koje se je doslovno parkiralo ispred mene i koje sam doživio kao neku mamu tih svjetala koja su me okružila, naglo je pao mrak i nisam više vidio ništa.Nakon grobne tišine, počeo sam čuti viku i ciku sa plaže, ali kao iz neke daljine, ali koja mi se je velikom brzinom pribrižavala, dok naporosto nije zauzela cijeli prostor oko mene, a ljudi su virili iznad mene i nešto komentirali,kašljao sam ko lud slanu vodu i pluća su me jako pekla. Biti će sve u redu tješio me ujak, a ja uopće nisam znao gdje se nalazim.
Što se je zapravo desilo….

Nakon što sam pao u vodu nisam izronio najprije minutu pa dvije, a ujak je valjda mislio da sam negdje odgnjurio i nije obraćao pažnju.Tek nakon 6-7 minuta nakon  me nije mogao pronaći pogledom skočio je u vodu i zaronio
i izvukao me van i ispumpao svi vodu iz mene i oživio me.Bio sam 7 minuta ispod vode.
7 minuta sam bio na drugoj strani i nešto mi je poslalo poruku, koju u tim godinama nisam razumio, niti znao što ona znači.
Nikad to nikome, nisam tada ispričao.Nakon toga su mi se počele događati čudne stvari.
Vidio sam i čuo stvari koje drugi ne vide i ne čuju. Kad sam im to rekao, nisu mi vjerovali i mislili su da izmišljam kao što djeca uvijek nešto izmišljaju, kad su mala i maštovita, kako bi zadobili pažnju roditelja i društva.
Sve do ovog dana…

Bio je badnjak.Bilo je oko 8.30 ili 9 sati uvečer.Ja imoja prijateljica Marta iz kuće igrali smo se u vrtu kuće.
Naprvili smo si kućicu od kartonskih kutija iz obližnjeg marketa i uživali u stisnutom prostoru kutije koju smo stavili u veliki grm aukube koja je rasla u vrtu iza kuće.
To je jedna stara Opatijska vila koja je nekoć pripadala mojim precima.Tu večer na dar ,sam dobio slikovnicu
Ježeva Kućica.Imali smo jednu malu bateriju i listali slikovnicu sa prekrasnim ilustracijama.
Odjednom naš mir i tišinu u vrtu, prekinuo je zvuk motike ili lopate koja se zabija u zemlju. Sasvim jasno – oboje smo ga čuli.To je zvuk kojeg ne možeš zamjeniti ničim-kopanje.
Nagnuli smo se van i na zidu vidjeli jasnu i sasvim oštru sjenu muškarca, sa šeširom oblika, poput onoga iz serije GRUNTOVČANI, a kojeg je imao Cinober – tetak od Dudeka.
Muškarac je kopao i rukom bi svako toliko popravio šešir , a zatim je stao i jednu nogu naslonio na lopatu, da se malo odmori.Tko bi to mogao kopati u našem vrtu po mraku?
Nagnuli smo se da bolje pogledamo tko je to, puni straha i uzbuđenja.

Vriskom smo pobjegli iz vrta u kuću i svaki otišli prestrašeni do kosti, svojoj kući.
Nikada više noću nismo odlazili otraga u vrt, koji je bio iza kuće u mraku . No najvažnije tek dolazi.
Sutradan na božić okupila se je cijela familija, došli su i susjedi čestitalo se je, sviralo i pjevalo.Kad u neko doba, ja ispričam svima, što se je jučer desilo u vrtu iza kuće.Svi su šutke slušali , nije se čula ni muha.
Ne sjećam se, da me je ikada prije itko tako pažljivo slušao.
Kad sam završio nastao je tajac.Susjedi su se štutke gledali, a moja nona me je pitala, da još jednom pokažem kakav je šešir imao taj muškarac.Ona se je čudno nasmiješila ili to čak nije bio ni smijeh.
Kasnije nakon mnogo godina, otac mi je rekao – koga i što sam vidio.
Pa evo što sam vidio.

U kući je živio jedan njemac koji je održavao vrt, tkz. haus majstor.Bio je jako strog i strašno je strogo održavao red i čistoću oko vile, uređujući vrt sa puno pažnje i ljubavi do svog zadnjeg dana kad su ga našli mrtvog u vrtu sa lopatom.Vrt je bio poput nekog parka. Umro je 1959 godine.Imao je šešir poput Cinobera i uvijek bi se nakon kopanja nogom naslonio na lopatu i tako odmarao nakon kopanja. To mu je bila navika.