KOKOŠ JAJE ILI BANANA

Ta misterija je odavno riješena ,no nažalost riješenje je pročitalo malo ljudi.Dakle, odgovor je KOKOŠ.
Zašto?
Pa zato, što se je kokoš dalje mogla pariti sa nekom drugom, svojom sličnom vrstom i nakon toga to više ne bi bila kokoš, već evolucijski nastavak te vrste  – koja se mijenja.
Ali kokoš je samo jedna i nastala je onda kad smo je nazvali – KOKOŠ.
Misterija riješena.Ali danas neću pisati o kokošama, već ću danas pisti o jednoj stvari o kojoj se šuti , a koja se svakoga jutra budi sa nama i u nama, a to je HRVATSTVO, …ili možda ostane spavati dalje…

Iskreno jedan je bloger posebno utjecao na ovo što ću napisati,.To je jedan mladi dečko koji piše pod nickom mihaljkertes na blogeru HR.
Toliko jada i mržnje u jednoj mladoj glavi, a koja živi u Zagrebu “VEĆ” 20 godina (a prema njegovoj tvrdnji) prečesto nažalost srećem.
No prije nego što nastavim, opisati ću vam jednog mog starog prijatelja i jednu zgodu odnosno – nezgodu kroz koju je prošao.Pročitajte je pažljivo.

1982 godine u ljeto, sa njim sam otišao na kampiranje. Otišli smo na otok Ugljan kod Zadra. Tamo smo se sreli sa jednom mojom prijateljicom iz Splita i zajedno se trajektom – uputili na Ugljan.Kad smo došli, iskrcali smo se i u jednoj šumici nedaleko od mjesta Preko uz obalu se smjestili.Tamo smo bili dva dana i dvije noći kupajući se i svirajući i uživajući goli u prirodi.Zadnju večer između 3 i 4 sata ujutro, moj prijatelj se je probudio i rekao da mu je jako slabo i da ga boli ruka.Pri tome se je češkao po ruci u mraku i govorio da mu je sve više i više slabo.Kako je bio mrak i tek je nešto svijetla dopiralo od mjesečine, nismo zapravo mogli primjetiti da je to ugriz otrovnog pauka koji ga je tokom noći dok je spavao u vreći , ujeo za nadlakticu desne ruke.Nekako smo uspjeli upalili vatru i ugledali ogromnu oteklinu na njegovoj desnoj ruci.Kad smo mu pogledali u lice, skužili smo da je vrag odnio šalu i uputili se pješke do obližnje kuće-lučice, noseći ga doslovno na ruklama.Pokucali smo usred noći na neka vrata jedne kuće.Nakon nekog vremena, otvorio je jedan čovjek ,kojega sam ja zamolio ako nam može kako pomoći objašnjavajući u kakvoj se situaciji nalazimo.Odmah je ušao u kuću obukao se je , ukrcao nas na njegovu barku i odveo nas u Zadar. Tamo mu je pružena hitna pomoć, dobio je injekciju protiv trovanja i slično.Taj čovjek ne samo da nas je doveo, nego nas je i sačekao i vratio nazad, ne zahtjevajući niti dinara od nas.Doveo nas je i nazad. Ja sam mu se zahvalio i dok smo tako hodali natrag prema našim stvarima, u šumi na obali , moj prijatelj je izrekao ovo:
Ovaj šta nas je vozio je neki Srbin.Rekao je to s takvom odvratnošću u glasu, da mi je došlo da ga nakon svega što je taj čovjek učinio za njega – zadavim golim rukama.
Ja takve ljude ne razumijem – niti ih želim razumjeti.Zovem ih GOVNIMA OD LJUDI.

Za vrijeme Jugoslavije, a dok sam bio još mali primjetio sam, da među nama poskriveć žive, tkz.”VELIKI HRVATI”.
Bilo ih je svakakvih profila , zanimanja, svakakvih prezimena – koja čak nemaju nikakvu vezu sa Hrvatskom ili hrvatstvom – ali što su oni bili Hrvati, tako nije bio nitko.
S njima nisi mogao razgovarati normalno – ne, jer oni bi ti začas pronašli nekog srbina u familiji ili pak partizana nikad im nisi bio dovoljno “čist” hrvat.
Jedino su oni bili pravi hrvati i nitko nije smio dirati njihovio Hrvatstvo.
Tajno su se i sastajali, slavili 10.April i slične datume
Sanjali su o Nezavisnoj državi Hrvatskoj i imali to samo za sebe i između sebe, bojeći vlastite sjene i da ih netko ne bi čuo..
Postajala je vjerovatno i nekakva prešutna hijerarhija  – ko je od njih još veći Hrvat, pa su se natjecali među sobom – ko će glasnije i u najkritičnijem momentu zapjevati Vilu Velebita.
Naravno takav ih je izlet koštao boravka u Via Romi – Riječkom zatvoru, po nekoliko dana ili tjedana ili čak mjeseci.Tamo su ih micoši, dobro premlatili i stavili im sve vide na mjesto, pa su neko vrijeme bili “normalni”, a onda opet sve po starom.
Ali nakon toga, oni su bili još veći Hrvati i još veće face.

S vremenom došlo je i do građanskog rata u Hrvatskoj, ma koliko god vam se ta formulacija neće sviđati, no činjenica je da su u njoj sudjelovali građani iz Hrvatske koji su se međusobno ubijali zbog političkih, nacionalnih, teritorijalnih razmjerica i na samom kraju i vjerskih razlika – ili bi to trebalo satviti na prvo mjesto, ali ipak ponajviše iz privatnih razmirica koje su imali među sobom jednostrano ili u oba smjera.
Ali sam rat kao rat i nije toliko zanimljiv, o ratu se sve zna, jer je u njemu poginulo nepotrebno mnogo ljudi ni za šta – što je i cilj svakoga rata, gdje se ratuje vatrenim oružjem.
I taman kad sam  pomislio da ću na obzorju ugledati obećano svijetlo na kraju tunela, “slobodu” i jednakost sa drugim zapadnim zemljama i stanovništvom – ćorak, na vlast su zasjeli upravo oni – VELIKI HRVATI. I najedamput se Vila Velebita prestala pjevati, još su neko vrijeme urlali pijani Juru i Bobana, a onda su utihnuli, jer više nije bilo zanimljivo – više ih nitko nije pratio, progonio, hapsio i mlatio.
Mislio sam, ajde možda ja stvarno krivo gledam na stvari, jer su mi SUBNOR i partizani popili mozak za vrijeme Jugoslavije, tako jako – da ne vidim prave vrjednosti vlastitog naroda
Najme u RH ostali su na nogama nakon rata uglavnom HRVATI, više da gotovo srpskog stanovništva nije ni bilo.Nisi više ni na jednom položaju mogao naći Srbe. Nestao je dežurni krivac za napredak Hrvatskog narodai prosperiteta gotovo pa preko noći,
Odjednom je prifalilo nakratlko neprijatelja Hrvatske i hrvatstva…i stvari su krenule nizbrdo.
Počeli smo živjeti sve lošije i lošije, a Veliki Hrvati sve bolje i bolje.
No nisu svi Veliki Hrvati počeli živjeti bolje, već samo oni najveći Veliki Hrvati.
Pa se je tako desilo, da su moji prijatelji i znanci, a bivši  “Veliki Hrvati” ostali bez posla, novaca, plaće, socijalne pomoći, čak su ih izbacili iz stana u kojem su godinama živjeli pod terorom Jugo-partizanske čizme a sve zbog toga jer nisu imali više za plaćati stanarinu, unatoč što su se borili do zadnjeg dana na bojištu – a i kasnije vadili i mine iz minskih polja (brat od moje žene) dok su se oni Veliki Hrvati kupali i skijali ili svoju djecu slali na školovanje u inozemstvo, jer im Hrvati sad odjednom nisu bili dovoljno dobri ili izvrsni .
Ali više nije bilo Srba kojima su mogli jebat mater i kriviti da novac iz ov ih krajeva šalju u Srbiju, pa je sad trebalo pronaći novoga krivca a to ste “VI” , pardon mislio sam reći – mi.
Vi kažete – veliki Hrvati – koji sebe zovete MI.
I tako je jedan ili dva ili tri i još X blogera, na blogeru.hr uzelo sebi za pravo po već provjerenom receptu, predstavljati sve Hrvate i nazvati sebe “MI”, a nas su prozvali “VI”.
Sad smo mi – “VI” –  krivi za sve, nas koji smo Hrvati – a zapravo to nismo.
Treba ubit i protjerat iz Hrvatske, prebrojiti još jednom krvna zrnca i DNA, jer smetamo i kočimo razvijanje  HRVATSKE odnosno vas -“MI”.
Tako mi je teško izustiti i reći da sam HRVAT – da to izbjegavam u širokom krugu – osim, ako baš nisam prisiljen to napisati u nekom državnom formularu, za izdavanje dokumenata.
– Zašto?
Pa zato što i vi – “MI” se isto tako potpisujete HRVATIMA, a mene je od vas sram, reći da sam HRVAT.
I taj osjećaj neće tako brzo prestati.
Ponos koji imam kao čovjek i ljudsko biće, koči me da se poistovjetim sa ljudima koji nekoga mrze – zato  jer su ga tako odgojili njegovi roditelji ili kako kaže bloger “mialjkertes” – jer je on dobro upoznat sa povijesnim činjenicama i jer već 20 godina živi u Zagrebu, pa je u tih 20 godina pročitao i shvatio dobro sve činjenice iz povijesti koju je napisao  – Tko???
“VI” ili “MI” ili – ONI
To su ljudi kojima su Srbi, ali i neki drugi ljudi drugih narodnosti, uvijek krivi za situaciju u kojoj se nalazi ova zemlja ili oni sami, za njihov vlastiti nerad i njihovu nesposobnost u životu – ali i netoleraciju.
Tolerantnost je teška stvar, jer i meni ponekad smetaju pripadnici neke manjine, ali ne iz vjerskih ili književnih ili jezičnih razloga, već zbog načina na koji se ponašaju u društvu, i time sramote svoju vrstu i nacionalnost koja je u većini dobra i ispravna, pa makar to bili i Hrvati

No kad bi tome tu bio kraj, onda bi ta priča bila – pičkin dim, ali nažalost nije.
Sad kad imamo državu imamo i NAŠ nogomet, koji je dovoljan razlog da se mrzimo ili nekome prosipamo mozak po cesti
.I tko sad najviše koga opet mrzi – Hrvati -a koga nego –  Hrvate.
Jer, jebi ga  Srbi nisu u igri, ne trče…
Dosadno im je u pičku materinu  i tu mržnju i primitivizam, sad treba usmjeriti na Split  i Zagreb ili Osijek ili Istru.
Udri. Juriš pička im materina đubretarska.
Tuku se “MI” protiv “MI”, a “VI” se zgražaju.
Šta se kurac zgražate “MI” smo Hrvati, a oni nisu dovoljno Hrvati nego su “VI” tovari i žabari, istrijani -talijani
I sada kad je  situacija kulminirala, jako veliki Hrvati, su nam poslali Velečasnog Sudac i MP THOMPHSONA, kako bi nam točno napisali i rekli kroz pjesmu i ples, kako treba disati i na što obratiti pažnju odnosno – kako postati ili biti  ili što zapravo je pravi HRVAT – a što nije.
Tko je Hrvat i ko nije Hrvat i kako to prepoznati…

Sa govornom poruke sa bine putem razglasa i mikrofona  NEKI MISLE ili NEKI ŽELE prvoimenovane “VI” pretvorili su u NEKI.
Tako su me preko noći degradirali u NEKOG…… i ja opet nisam Hrvat.
Ali, ako pitaš za neko objašnjenje  prekinuti će te šablonskim pitanjem, na koje niti jedan odgovor nije dovoljno dobar ili Hrvatski ili točan;
1.Jesi li si bio u domovinskom ratu?
2.Gdje si bio za vreme domovinskog rata (domo-vinski rat – ime govori samo za sebe).

I na kraju se pitam, jesu li prije bile ustaše ili partizani?
Ko je kome što napravio i zašto?
Ko je prvi kome što napravio?
Zašto su ljudi pobjegli u partizane?
Koga su klale i ubijale ustaše?
Što su im partizani nakon toga napravili?
Je li to opravdano?
Evo da pojednostavnim pitanje.
Imate djete i neki kreten vam ga zakolje, jer vam se dijete zove HELIKOPTER.
Vi tog koljača pronađete i ubijete i netko vas zbog toga proglasi ubicom.
Da li je to opravdano?
Može li se tom čovjeku oprostiti? Može li?
Ili druga situacija;
Netko vam ubije dijete i nosi određenu uniformu sa određenim obilježljima.
Uhvatite ih deset odjednom i pitate tko je ubio dijete, oni šute i neće reći , no znate da su isti i drugima  ubijali majke i djecu po selima i – evo riješenja za takvu situaciju.
Odete do kamiona i sa kolegom izvadite sanduk pun kraševih čokoladica.
Zatim ih posložite u red i kažete im da se ne guraju, jer da će svi dobiti čokoladicu i topli stisak ruke i pri tome ih pohvalite i izljubite, što su vam ubili mamu, tatu, 6-toro braće, ujnu i još tri sela familije, paleći sve pred sobom.
Ili ih možda ………tolerantno sve pokosite šmajserom.
Da čujem,…. što ćete napraviti,…… ali pazite povijest bi to mogla svakao objasniti.
Kako?…. e to će vam na svom blogu napisati mihaljkertes on je to sve dobro proučio on raspolaže sa svim vjerodostojnim činjenicama koje su točne i neupitne. I ako je mlad već ima više iskustva od mnogih pa i mene,
U ostalom….koji sam ja kurac i što uopće ja znam, ja nisam bio ni u domo-vinskom ratu, iako doma redovno pijem vino i vodim rat sa ženom kad ga cijelog popijem.
Ako niste razumjeli što sam napisao, sad će vam to objasniti stručnjaci za hrvatstvo u komentarima, ajmo veliki hrvati udri, navali, komentiranje otvoreno..priprema…pozor…..sad …..koje pizdarije.. .