MAFIJA, SMEĆE I HRČAK SINDROM

Rođen sam za vrijeme Jugoslavije, što i nije neka fora, s obzirom da mi je već skoro pa – 50 godina..
Onda smo živjeli kako smo živjeli.Bilo je svega i nije bilo ničega – ovisi, sa koje strane ste gledali.
Danas ima svega – ali nerma novaca, a onda je bilo novaca – a nije bilo ničega.
Ko bi znao više – što je tu točno, a što nije.
No, imali smo srećom TRST (Trieste – grad u Italiji blizu slovenske granice).
Čega nije bilo tu (u Jugi), tamo si mogao naći koliko ‘oćeš.
Ljudi su masovno odlazili u Trst – po potrebne stvari, ali i po nepotrebne stvari, misleći da su kvalitetnije od naših “domaćih”, no vrijeme je pokazalo da to i nije baš tako.
Stvari su koštale puno.Sjetite se samo cijene jednog aparata kao što je bio PIONEER pojačalo ili gramofon, zvučne kutije, reciver. Nekako sa padom Jugoslavije, sva ta fama i glad za tim stvarima su prestale.Danas svaka ,ama baš svaka budala ima liniju, DVD player (kojeg dobiješ sa žvakaćama  na izlazu iz Konzuma)…ili pak više je ni nema..koji će mu to uopće kurac u životu.
DVD player je klincima toliko zanimljiv, da papirić od žvakaće i dvd bace na pod – a žvaku strpaju u usta i odu…i baš tu počinje moja , ali i vaša priča koja se zove …….
SINDROM  HRČAK

Jako sam teško zaslužio stvari koje imam i zato ih i cijenim. Svu glazbenu opremu, pa i kompjutere i ostalu tehničku robu kupio sam i zaradio svojim novcem radeći za njih ne baš lake poslove.. Bio sam odvojen od obitelji..mjesecima. Ne mogu zamisliti da neko takvu stvar baci u – SMEĆE. No prije dva dana upravo sam to i doživio.Uz jednu kantu od smeća našao sam ni više ni manje nego.
2 DVD playera – ispravana
5 satelitskih recivera  od toga 4 ispravna i 1 neispravan (Humax)
2 video recordera ispravna ( sa 4 glave )
1 Kompletan kompjuter pentium 4 sa skurenim napajanjem (kojeg sam zamjenio i komp radi ko sat.)

SAKRIVENI NOVAC OD JAVNOSTI

Ali to  nije sve!
Često ljudi bacaju stvari, koje sam vrlo teško nekad mogao imati (za vrijeme Juge) i koje sam morao voziti ispod sica prelazeći granicu,riskirajući veliku kaznu – ako bih bio uhvaćen.

No, idemo dalje, prije nešto više od 14 dana uz jednu baju u Centru Rijeke netko je “bacio” ili se riješio 20 pari ženskih cipela u tako dobrom stanju, da sam mislio da se je netko zabunio ili ispraznio neki dućan sa cipelama jer nisu imali kamo sa njima.
Nažalost po broju, nisu odgovarali nikome koga poznajem, pa sam ih ostavio.Cipele su bile vrhunske kvalitete, brand,sa visokom petom od kože,pored toga stajale su skije i kompletna skijaška oprema,uključujući pancerice, gojzerice,dva para rukavica, skijaške naočale, skijaška kapa .Sve lijepo i uredno zapakirano.Nisam skijaš pa se ne razumijem u detalje, no stvari – ako su bile nošene, možda jednom i to je onda puno – ko nove.
Nažalost ne skijam, niti ne poznam nikoga tko skija – jer nisam u tom điru. Kad sam za 25 minuta prolazio natrag – više nije bio ničega.
Kad sam sve to zbrojio na brzinu u glavi, materijalna vrijednost toga bila je preko nekoliko desetina tisuća kuna (govorim i o cipelama ,skijama, aparatima i dr.)
Volio bih, da sam poznao nekoga kome to treba i da sam mu to poklonio, a vjerujem da takvih ljudi sigurno ima. Najgore mi je vidjeti kad netko baci bicklu. Na to i kompjutere sam posebno osjetljiv.
Uvijek kad vidim biciklu ili kompjuter stanem i uzmem ih.To je kompleks iz djetinstva, priznajem. Roditelji mi nikad nisu kupili biciklu, koju sam uvijek tako jako želio, a moja sestra ju je dobila na poklon od bake i nikad se nije na njoj vozila – eto ti života.

Materijalna ili bolje rečeno financijska moć – (čitaj nemoć)  učinila je od mene (nas) da sakupljamo stvari u bojazni da će ti jednom ili kad tad, zatrebati.
I to je istina.
Ama, baš svaki put kad bih očistio konobu (podrum) i nešto bacio , obično već drugog dana, nakon što su odnijeli smeće – ili bi me netko pitao da mu to prodam – ako imam, ili bi to zatrebalo (osobno meni) – ali uvijek, uvijek.
Još nešto o biciklama na smeću.
Zanimalo me je što čovjeka natjera da baci biciklu sa manjim kvarom ili probušenom gumom.
..i došao sam do odgovora.Našao sam jednu biciklu sa 24 brzine, ispumpanih i potrošenih guma i jedan mjenjač brzina (ručni) se je otpustio. Kad sam otišao u dućan kupiti gume i pitati koliko bi me koštalo da mi “sredi” mjenjač i eventualno zamjeni koji dio iz kućišta , odgovor me je zaprepastio najme za 350 kn dobijem sve što mi treba za biciklu
koja čitava nova košta 400 kn.
Možete li vi to zamisliti
.Nije ni čudo što ju je netko bacio – što ćeš se zajebavati sa popravkom kad nova košta 50 kn više od guma i nekih sitnih dijelova.
Tako nastaje smeće.
Tako funkcionira trgovina i proizvodnja – tkz. masovna proizvodnja, koja zapravo priozvodi gomilu novog smeća…

A sad nešto sasvim drugačije..
Imam cca 40 košulja i 20 tak majica sa kratkim rukavima .Ormar mi je tako pun, da mi svakoga puta muka otvoriti i zatvoriti vrata, jer iako je sve lijepo složeno – sve ispada van. No problem je u tome, što ja stalno nosim jednu te istu robu – znači dvoje hlača, dvije majice i eventualno dvije košulje.Non stop sam u istom.Srećom ja i sin imamo isti konfekcijski broj, pa mu uvalim nešto od toga – pri čemu on baš i nije nešto oduševljen.
Ja to jednostavno štedim, ali ne da štedim – da bih uštedio na nečemu – nego mi se ne da nositi, ali baciti ne želim.
I kad god dođem kod mame, ona mi kaže;
Hoćeš da ti dam ovu jaknu ili nešto drugo, meni se je više ne nosi – a ja ko iz topa kažem – DAJ.
Jakni imam toliko, da bih mogao opremiti čitavu satniju. Slično je i sa kompjuterima, no njih sam popravljam sam pa ih dovodim u nekakav red i kad ih uredim umjesto da ih prodam, ja ih sačuvam za sebe iako stalno koristim jednog te istog.
Zašto ih ne prodam? – pitati ćete me sa razlogom – pa zato što za njih ne mogu dobiti ništa ,a ispravni su i služe svrsi.Kad bih znao da postoji neki klinac kome je potreban kompjuter i da mu ga roditelji ne mogu priuštiti i da pri tome ne puše i ne piju i ne troše lovu na nešto s čime bi tom djetetu to mogli kupiti – ja bi mu ga poklonio – vrlo rado.
No neću ga pokloniti, nekome tko si ga može kupiti, ne želim nikome kupovati cigarete ili cugu ili davati lovu za klađenje ili benzin – jer si ga onda mogu i zadržati za sebe ili prodati
I tako s godinama nagrmim toliko stvari , da prije nego me pitaš imam li – ja kažem imam.
Kad hodam cestom i na tlu vidim vidu ili čavao ili šraf ja se sagnem i pokupim ga – uvijek.

Stvar sa smećem (stvarima koje ljudi bacaju ) je jedan od najvećih biznisa današnjice, ali i jučerašnjice ali i sutrašnjice – posao za sva vremena,Glavni biznis mafije, koji je legalan je – smeće.
A sada malo šporke politike, u koju sam dobro upućen i s kojom u zadnje vrijeme radim dobar biznis – toliko dobar da ne moram nigdje raditi, imam sve i ne trčim na posao rano izjutra, ne čeka me nitko sa štopericom u ruci,ne dolazim kući nadrkan i zlovoljan, spavam koliko hoću, idem na godišnji koliko hoću i kada hoću – a uvijek radim.

Dakle kao što sam rekao ljudi bacaju svašta u smeće.
Naprosto bi se iznenadili što sve bacaju.
Evo vam primjer.
Ljudi su zauzeti svojim poslom, koji im donosi dobit, nemaju se vremena zajebavati popravkom bicikla , veš mašina, dvd playera, televizija, poklanjanjem rabljene odjeće, prodajom skija od prošle godine  ili oglašavanjem istih ili čekati iza telefona, da ih za takve stvari netko nazove. Oni to jednostvno frknu iz kuće pred smeće – i gotovo.
Imaju dovoljno novaca, za nove skije, torbice, cipele, veš mašine i slične kućne i nekućne pizdarije. Te stvari se odlično prodaju ili se mogu prodati. Firma METIS u Rijeci koja otkupljuje staro željezo, ali i ostale sekundarne sirovine jedna je od najjačih firmi u Rijeci. Primjetio sam da njihov kamion patrolira skoro pa 24 sata na dan u naokolo. Ali ne zbog održavanja ekologije – već zbog dobiti. Koliko ste samo puta prošli autom,ili pješke pored neke kuće koja se je renovirala, adaptirala i u onom kupu šute i melte bile su stare olovne cijevi, špine, sudoperi, šparheti i da ne nabrajam, na koje nitko ne obraća pažnju. Znate li koliko dobijete prodajom tog metala u Metisu  – pa u prosjeku, ako dobro radite oko 400 do 500 kn na dan.Ponekad i više –  ali i ponekad i manje, no to je tu negdje. Otkupna cijena željeza je 45 lipa za kilu, što nije nikakva cijena, ali ta cijena je namjerno takva da vas destimulira, kako ne bi pokupili neki šparhet usput i odvezli ga tamo gdje bi trebao zapravo  biti – na otpad.
Zašto?
Pa zato, što će ga oni; umjesto da vam za njega plate – dobiti ga  besplatno – DŽABE.
Poklonili ste tim pederima lovu – veliku lovu
Sad pomnožite svo to željezo na području vašeg grada i dobiti ćete fantastičnu cifru od nekoliko desetina ili stotina tisuća kuna – DNEVNO.
Da, jebi ga – željezo je teško, ali olovo i mesing još teži i skuplji, bakar i aluminij kao i inox imaju odličnu cijenu od 3-20 kn za kilu. Svaki put kad vidite akumulator od auta na cesti vidjeli ste najmanje 15 -30 kn – ovisi o otkupnoj cijeni, ali i o veličini (težini) akomulatora.
Novac leži na cesti, samo ga treba pokupiti.Ja ga redovno kupim. Ali imam prijatelje koji imaju kafiće i znoje se od muke, zadnjih dana posebno.Jebem ti takvu lovu, kad ti u želudcu stoji kugla teška ko željezo i ne možeš ni jest ni spavat , jer te jebe , porez, PDV, pa čistačica , pa konobarica, pa inspekcija jedna , pa inspekcija druga…pa računi i rokovi i knjigovodstvo i pizde materine
Obaveze – ja nemam obaveza.
Radim kad hoću i koliko hoću , što je priznati ćete odlika jako bogatih ljudi. Imam sve, ali sam se i naučio da, skromno živjeti je zapravo sasvim dostatno – jer sve drugo završi u smeću – a na smeću se bogate drugi – baš sa stvarima koje ste vi kupili i odbacili.
Uostalom što je to upće smeće.
Ja znam što je smeće, jer  stalno na ovom blogu pišem o smeću – smeću od ljudi.
Ali to je drugi par rukava  – od njih nema novaca…riješavam se ljudi ..a ne stvari. Ja sam hrčak , a vi?