MEDIJ – ČOVJEK KOJI VIDI, ČUJE I OSJEĆA NEVIDLJIVO

Često ste čuli ili pročitali riječ MEDIJ ili da netko ima medijalne sposobnosti. Sigurno vas zanima tko su  mediji i zašto su oni mediji, a to nije naprimjer netko drugi kao i otkud im takve sposobnosti?
Kako bih to pojasnio tko je medij i tko ima takvih sposobnosti i zašto, morao bi krenuti nekim logičnim redosljedom. Najbiolje da krenem od sebe i kako sam ja otkrio svoje medijalne sposobnosti još kao sasvim malo dijete.
Još kao sasvim malo dijete (dokle sežu moja sjećanja znači negdje do četvrte godine života) imao sam takozvane flashbackove iz prošlog života, gdje sam jasno vidio pri pogledu preko balkona(a živjeli smo u visokom prizemlju) pogled iz nekog drugog prozora, koji bi mi se ukazivali pri pogledu preko ograde balkona.Jasno sam vidio mulić i barku i more koji su bili skroz uz moj prozor (kuću) na razdaljini od 10 m i pri tome sam osjetio poznatost tog mjesta, da bih se u nekoliko sekundi kasnije vratio u stvarnost u kojoj se nalazim. naravno sa našeg balkona se nije vidjelo more. Tu sliku imam i dan danas u glavi i nikad je nisam zaboravio. Tada sam bio i suviše mali da bih mogao o tome logički razmišljati.No nakon toga kad sam krenuo u školu počele su se dešavati vrlo čudne i neobjašnjive stvari, koje u to vrijeme sa mojim znanjem svijeta oko sebe nisu imale nikakve poveznice. Na putu do osnovne škole u Opatiji (na mjestu današnje srednje ugostiteljske i obrtničke škole u Radničkoj ulici iza Opatijske tržnice) prolazio bih kroz Dobrilinu ulicu uz Tenis klub Opatija. Dobrilina ulica je prilično dugačka ulica, no kad bih došao na taj dio kod Tenis kluba Opatija, osjetio bih jaku nelagodu koju nisam mogao ničim objasniti, zapravo nelagoda je sadržavala određenu dozu neobjašnjivog straha, kao da me netko iz obližnjeg šumarka promatra i imao sam osjećaj negativnosti, negativne energije, osjećaja zbog te osobe koja me posmatra od “nekuda”.
Da stvar bude još složenija često sam sanjao u snu taj dio puta do škole  i na tom mjestu bih u snu letio i to  na taj način da bih se na tom ravnom djelu puta zatrčao zaletio raširio ruke i poletio nagnut pod kutem od 45 stupnjeva.
Uvijek kad sam sanjao da letim, to je bilo na tom djelu ceste.
Onaj koji ne zna detalje, rekao bi da se tu radi o bujnoj dječoj mašti, ili o osobi koja ima psihičkih problema, poput paranoje ili neopravdanog straha, no ja kao djete nisam znao za te temine, ali prolaz prema kući iz popodnevne smjene, kroz taj dio bio je prava noćna mora. Naravno onda nisam znao ono što sam saznao kasnije,… desetak godina kasnije.
Tih godina kad sam krenuo u srednju školu koja je tad bila na mjestu bivše osnovne škole, negdje između 1975 i 1978 godine tenis klub Opatija proširivao je terene za igranje tenisa i gradio novo igralište, pa su tom prilikom zakopali bagerom u susjedni park, koji je bio u sklopu zgrade Doma zdravlja odnosno ondašnjeg školskog dispanzera. Kad su bageri zarovali u taj dio, naišli su na ostatke ljudskih tjela (kostiju) lubanja, nogu ruku i slično. Tu je nekad na tom mjestu u vrtu Doma zdravlja, bilo drugo Opatijsko groblje (prvo je bilo ispred izložbenog prostora Juraj Šporer kod Portića ) vjerovatno za vrijeme Italije ili Austrougarske. Učenici su vraćajući se iz obližnje srednje škole,prolazeći tim putem tom prilikom razbacala te kosti cijelim putem sve do autobusne stanice za Rijeku na Slatini, koja je bila udaljena oko kilometar , dva…od groblja – odnosno tenis igrališta
Ja nisam znao kao malo djete, da je tamo bilo groblje, no imao sam tu nelagodu koju sam uvijek osjećao prolazeći onuda. Osjetio sam tu energiju ili te duhove, koji su inače prisutni na svim takvim mjestima poput groblja i to u jako velikom broju.
Kao što sam već pisao na blogu, tokom djetinstva preživio sam u osmoj godini utapljanje, pri čemu sam proživio kliničku smrt, no tada to nisam znao, ali ni mnogo godina kasnije –  kad sam je proživio nanovo kliničku smrt sa 21 god i prošlo je pune tri godine (1984god.) dok nisam saznao, da sam zapravo bio mrtav nekoliko minuta te proživo ili preživio smrt i vratio se natrag.
No nakon tog prvog događaja, počele su mi se dešavati jako čudne stvari, pa osim što sam čuo čudne i neobjašnjive zvukove, počeo sam i viđati čudne stvari – odnosno sjene oko sebe, koje drugi nisu vidjeli, no vidjeli bi ih,, ako bi bili u mojoj prisutnosti nakon što sam  im na to ukazao.
Vrlo jasno.
To se dešava i danas.
Znači, ako nešto vidim ili čujem, što je neobjašnjivo u našoj stvarnosti – to ćete vidjeti ili čuti i vi ako ste uz mene.
Kada govorimo o medijima i njihovim”sposobnostima” moramo razlikovati nekoliko vrsta nazovimo to “moći” ili sposobnosti koji pojedini mediji imaju..a to su:

1.Osoba osjeća nečiju prisutnost  – ali je ne vidi niti ne čuje
2.Osoba čuje samo zvukove ili mirise koji nemaju uporišta ili objašnjenja
3.Osoba osjeća nečiju prisutnost i pri tome čuje i zvukove /mirise
4.Osoba čuje zvukove/glasove, vidi sjene ili slabu svijetlost, odnosno tragove svijetlosti i osjeća nečiju prisutnost
5.Osoba osjeća dodir, čuje glasovei  zvukove te vidi sjene i osjeća mirise te naglu promjenu temperature na hladno
6.Osoba čuje unutar sebe glasove i vidi  umrlu osobu u punom izgledu onako kako je ona izgledala za života i može sa njom komunicirati

Moje medijalne sposobnost za sada prešle su iz stadija 4 u stadij 5.
Sada mogu osjetiti i dodir i to sam nedavno proživio usred bijela dana.
Ne znam objasniti, zašto je nekim ljudima dano da imaju jače i slabije medijalne sposobnosti, a drugima ne, no mogao bih sa sigurnošću reći, da se u tome može napredovati. Sve je zapravo i stvar vlastite percepcije, odnosno osobne odgovornosti prema tim mogućnostima.
Kad vam netko kaže da ne vjeruje u mogućnost dodira iz 4 dimenzije, ja se potpuno slažem sa njim, jer nisam u to vjerovao ni ja, dok mi se to nije desilo, a to je toliko neobičan događaj, da je neusporediv sa ičim što znate.
Sada vjerujem.
Zato ne treba biti skeptik prema šestom levelu i mogućnosti da medij  vidi umrlu osobu odnosno njen duh onako kako je ta osoba izgledala za života – a ne kao sjenu. Ja nisam imao takvih iskustava, ali osobno vjerujem u takvu mogućnost, jer tu nema laganja.
Ne možeš opisati nekoga koga nikad nisi vidio kako izgleda, ili govoriti o nekim njegovim intimnim detaljima koje znaju samo osoba kojoj se taj duh obraća putem medija i sam duh – jedino, ako je u pitanju čitanje misli, no to onda otvara novu pandorinu kutiju,… naših sakrivenih mogućnosti.

Dakle medij se postaje rođenjem,  ili stjecanjm te mogućnosti, nakon proživljene kliničke smrti, gdje ostaju otvorena vrata u drugu dimenziju, ona koja vode na drugu stranu. Mnogo je medija na svijetu, među takozvanim običnim ljudima, a da to obični ljudi i neznaju. To može biti čak i osoba koji je totalni skeptik prema takvim stvarima i koja “čvrsto stoji sa nogama na zemlji” pa čak i kad doživi takve trenutke ne želi ih priznati, ali ih ne može i realno i logički objasniti unutar samog sebe. Da se razumijemo samo u jednoj stvari – to nema nikakve veze sa vjerom u boga, niti sa crkvom ili ičim u tom smjeru…
Kao što sam već pisao, jedan ogd sigurnih i karakterističnih znakova prisutnosti nekog drugog entiteta iz neke druge dimenzije, a naročito one iz četvrte dimenzije je – jeza ili trnci, koji prolaze potiljkom na glavi dok se boravi u nekoj prostoriji, odnosno pri ulasku u tu prostoriju
To se manifestira na taj način, što pri ulasku u neku prostoriju u kojoj boravi entitet iz četvrte dimenzije – odnosno DUH umrle osobe. Pri ulasku pojavi se iz čistog mira karakterističan osjećaj, sličan onom osjećaju kad se ošišate na četkicu pa vam netko prođe rukom po potiljku kontra smjerom od kako raste vaša kosa.
Pri tome prostorija ne mora biti “spooky” može biti sasvim obična soba ili neka druga prostorija, može biti i otvoreni prostor,..nema pravila.
Od kada pišem ovaj blog i od kada sam napisao iskustva koja sam proživio obratilo mi se je jako mnogo ljudi, sa svakakvim događajima i pričama iz njihovog života.Ljudi kojima je to neugodno nekoga pitati, ali zapravo ni nemaju gdje ni koga, jer o tome ne piše nitko javno, jer ljudi tome prilaze sa podsmjehom i nazivaju to budalaštinama ili babljim pričama.

Najslađi su mi oni koji to otkriju u svom životu, susretnu se sa time i onda u svojoj dubokoj gluposti negiranja, ostanu kao pegle, jer nemaju realnog objašnjenja za to što im se je dogodilo i koje bi anuliralo taj doživljaj ili događaj. Ljudska glupost je golema, stvarno je jako glupo da jedan čovjek koji živi u današnjem društvu i dalje gleda u jednu točku i ne skreće pogled, jer mu je netko naredio da gleda u tu točku i da ne mrda inače nije normalan. No nije mi cilj nikoga uvjeravati u ništa, dovoljno mi je pročitati komentrae na internetu od ljudi koji komentiraju Bosanske piramide, leteće tanjure, krugove u žitu, tarot i slične stvari, pa da vidim svu raskoš njihovog mozga,mašte i zaključivanja i logike pokazujući svoju inteligenciju  koji je veličine zrna od kukuruza. O načinu njihove komunikacije sa svojim neistomišljenicima ali i istomišljenicima, ne moram niti govoriti dovoljno je otići na forum.hr – pa da ti sve bude jasno,… još kad pomisliš da su to većinom sve mladi ljudi, spopadne me upravo strah u kakvom će mi okruženju živjeti i raditi sin. No i forum.hr sasvim je dovoljan razlog da se duša vrati na zemlju i popravi stvar, a o pokretu ZeitGeist ni da ne pričam, nadam se da valjda Bog ipak postoji…