NEVJEROVATNE HOPI NARUKVICE – PRIČA MOG ŽIVOTA

Pogledajte ovaj orb je u Septembru 2010 bio veličine tanjurića šalice od kave, a sada se nalazi pored lampe desno od njega  promjera 12 cm pa usporedite koliko je narastao imam ih dva u stanu izlaze samnom van i komuniciraju samnom.

Ova priča je toliko nevjerojatna (ali istnita) da će malo tko povjerovati u nju, a neke će ostaviti u nedoumici. Svi vi koji ste uzeli ovu narukvicu i NOSITE  je – na lijevoj ruci –  tu narukvicu ste već vidjeli prije i niste je slučajno odabrali. Ona je potvrda vaše zrelosti, zrelosti  da je prepoznate,  sebe i onoga što jeste oduvijek, ona je znak da ste došli na važan dio vašeg životnog puta, ona je jednom davno bila vaša i vratila vam se je natrag – k vama prije ovog teškog perioda koji nam slijedi. Dobio sam 160 dana da podjelim 160 narukvica, koje su pronašle put do vas kroz vaše sazrijevanje, no idemo redom, jer to je tek već sami kraj priče…

1997 godine bavio sam se popravkom hard diskova za kompjuter. To je bila vrlo zahtjevna radnja i vrlo malo ljudi je to radilo čak i u Europi. Putem oglasa u lokalnom oglasniku, oglašavao sam popravak hard diskova. Jednoga dana na moj telefon javio se je jedan kuhar, koji je radio u jednoj državnoj firmi (vosci) koja je imala mnogo kompjutera i koje je nakon razduženja bacala u smeće. On bi ih pokupio i u svojoj garaži osposobljavao i prodavao. No, falilo mu je hard diskova, a imao je dosta pokvarenih (oštećenih) i tako je počela naša saradnja. Nakon jedno godinu dana, prestao je dolaziti kod mene jer je premješten u neki drugi grad zbog posla. Nije dolazio preko 8 mjeseci. Jedno jutro, ali vrlo rano, pozvonio mi je netko na vrata, kad sam otvorio vrata na vratima je bio taj čovjek (kuhar) koji je u jednoj ruci držao jedan od prvih modela MacKintosh kompjutera. Zabezeknuto sam ga pogledao i nisam dospio ništa ni reći, kad je on ispružio ruku i stavio mi doslovno kompjuter u naručje i rekao: “Ne znam šta ću sa time pa sam se tebe sjetio, ispravan je samo mu nedostaje tipkovnica”.
I dok sam se ja onako pospan snašao, on je odmaglio kroz vrata portuna kuće i mislim da ga nikad nisam nakon toga više vidio. Kao da je nestao. Spustio sam taj kompjuter na pod i legao u krevet i nastavio spavati. Kad sam se probudio i popio kavu i došao malo k sebi, pogledao sam kompjuter i zapisao njegov model.
Uveče nakon 7 sati kad je bio internet jeftiniji, proguglao sam za tim modelom i shvatio da je njegova vrijednost na tržištu oko 5000 $, no bio je nekompletan nedostajala je tipkovnica. Mislio sam da li lik ni ne zna što mi je uopće ostavio. Jurio sam tu tipkovnicu svuda i po nekoliko puta naišao na ljude, koji su je samo dan ranije bacili u smeće. To mi se je desilo 3 puta na potpuno isti način. Dan prije su je bacili u smeće i to po nekoliko komada. Rekao sam;  jebiga ovaj kompjuter je uklet, ne mogu do te tipkovnice ni pod razno. Surfajući po internetu naišao sam na neku stranicu gdje su ljudi postavljali svakakva pitanja, pa tko je naišao ostavio bi odgovor ako zna – kvaka je bila u tome, da ako niste tu stranicu zabilježili (a ja nisam) nitko vas o odgovoru ne bi obavijestio i tako sam ja napisao da trebam tipkovnicu za taj i taj tip Mac-a i ostavio ime prezime i Croatia. To je tako ostalo stajati do 2001 godine, znači 4 godine je ta poruka stajala na internetu i ja sam potpuno zaboravio na nju..

2001 godine kad sam dobio ADSL počeo sam surfati konačno normalno i zadržavati se na internetu duže vremena tražeći nešto kao i uvijek,…i odjednom mi padne na pamet, da upišem u google Igor Kostelac i da vidim što će mi google izbaciti za rezultate. U to vrijeme nisam imao blog i nisam se bavio pisanjem, već samo sviranjem i kompjuterima. Google mi je izbacio samo tri rezultata, dva su bila nešto u svezi muzike u Rijeci i jedan rezultat link je fontom ala pisanim slovima pisalo:
Message: “If anybody knows Igor Kostelac from Croatia please contact me via my email I got this keyvbboard for him,…i tamo je napisao svoju e-mail adresu i datum je bio iz 1998 godine i pisalo je da ima tu tipkovnicu i cijena za koju je prodaje. Napisao sam mu e-mail i poslao.
Nakon jedno mjesec dana dobio sam jedan e-mail u kojem je pisalo:
“Dragi Igor Kostelac ….poslali ste ovaj e-mail na krivu adresu, ovdje nema nikakvog gospodina sa takvim imenom i mi nismo firma koja se bavi kompjuterima i ispod toga bilo je potpisano ime i prezime čovjeka koji je imao vrlo neobično ime što mi je odmah upalo u oči, jer to nisam nikada čuo ili vidio. U svakom slučaju zahvalio sam se tom čovjeku što je bio toliko vrijedan da mi se javi i na kraju te poruke sam mu nadodao KUWANYAUMA You have very unusual name ( imaš vrlo neobično ime). I zahvalio se. Tjedan dana kasnije, dobio sam opet mail od njega, gdje mi je napisao This is an Hopi Indian name which means “butterfly showing beautiful wings.” ili u prijevodu ovo je indijansko Hopi ime koje znači LEPTIR POKAZIUJE PREDIVNA KRILA.i njegov pozdrav….
Kako sam primio njegovu poštu, njegova email adresa je završila u mojem email adresaru. Kako sam mijenjao sa godinama svoje kompjutere, tako sam te adrese premještao iz kompjutera u kompjuter, brišući svakojake adrese pa tako i njegovu. Jednoga dana gledajući adresar shvatio sam da se njegva adresa jednostavno nije izbrisala, što mi je bilo jako čudno, jer sam je sigurno bio pobrisao. I tako sam je pobrisao opet. Godine su prolazile i počele su se dešavati promjene u mojoj struci te je struka polako ali sigurno propadala. Posla je bilo sve manje i lova sve manja i manja, konkurencija koja je bila nelojalna sve veća i veća, kasnila je lova na baci…, dok se na kraju nisam morao svađati za vlastite novce. Tad sam rekao dosta i novu godinu 2007 / 2008 ja sam zadnji put nastupio uživo pred publikom na javnom nastupu. Kako sam te večeri došao kući ujutro nakon nove godine više nikada nisam niti pomaknuo instrumente iz položaja kako sam ih iskrcao. Rekao sam dosta mi je…

Za razliku od mojih kolega glazbenika koji su živjeli isključivo i samo od muzike ja sam se 1990 počeo baviti kompjuterima isključivo zbog potreba muzike. Kasnije kad je taj posao sa muzikom pao i postao manje tražen, bavio sam se kompjuterima i tako za razliku od svojih koega lakše preživio te teške dane rata ali i krize nakon rata. No s vremenom, počeo je padati i posao sa kompjuterima i konačno je sve u jednom momentu stalo. Mogao sam još svirati, mogao sam još agresivnije tražiti posao u informatičkim krugovima – ali nisam bilo mi je stvarno pun kurac svega. U jednom periodu imao sam takvu financijsku krizu, da mi ništa nije polazilo za rukom, razmišljao sam da se čak i  ubijem. nisam vidio nikakv smisao ni riješenje,… toliko mi je bilo teško (2006). A onda je došao i taj dan. 26.02.2008 godine kad se je moj život okrenuo naopako. Zahvaljujući isključivo mom anđelu čuvaru, bio sam opomenut na vrijeme, o potpuno sakrivenim događajima koji nisu bili ni malo bezazleni a dešavali su se paralelno sa mojim inače mirnim obiteljskim životom. Tek sam sada prije neki dan uspio nakon tri godine, sagledati posljedice tog zla koje nas je napalo kao obitelj u ono vrijeme i kako sam bio napadnut na mjestu koje mi je najviše značilo- obitelj. Sada se sa pravom pitam, da li je već onda bio izvršen napad od nekih ljudi koji se bave  “nekim stvarima”, a kad kažem nekim stvarima, mislim isključivo na nad natprirodne mogućnosti i organizirane grupe ljudi o čijem radu ne znamo ništa, niti ko im je vođa i kakva su njihova znanja i vještine. U devet sati ujutro 26.02.2008 dok sam spavao, probudio me je iz sna jedan glas iznutra – unutar mene, koji mi je rekao što se upravo negdje događa i što da poduzmem. Odigao sam glavu sa jastuka i oslušnuo što mi je rekao taj glas i nastavio spavati. Pazite to je bilo u 9 sati ujutro 26.02.2008. Tog dana u 14 sati znači 5 sati kasnije, to se je dogodilo odnosno dobio sam pptvrdu o tom događaju  – a ja nisam bio pokretač tih događaja niti sam sudjelovao u njemo.. I suviše je intimno i privatno i tiče se moje obitelji – pa sa takvim detaljima ipak ne bih izlazio u javnost. Nastao je pakao koji je trajao danima. Tih dana ozbiljno sam mislio ubiti čovjeka i to na vrlo okrutan način. Još i danas kad se sjetim na to dođe mi da sjednem u auto i napravim to,..ali umjesto da mi to sve naškodi i oslabi me što je bio krajnji cili- eliminirati me duhovno, situacija i moja snaga i volja, okrenuli su to u moju korist i napravio sam od toga čvrsti bedem kojeg sam kontrolirao. Strahovito sam ojačao. Bolio me je savršeno kurac za sve. Bio sam bezosjećajan i ravan, tup i bez emocija, i spreman na sve. Sve se je porušilo oko mene, no ostao sam stajati – što je tog momenta bilo gotovo pa nemoguće. No te sile nisu se zaustavile tu, išle su one i dalje i počele su utjecati na moje zdravlje, i to vrlo ozbiljno, no i to sam pobjedio – iako su mi od toga ostale neke posljedice – ali ne ozbiljne. Netko je to kao rukom odnio to jednog dana i nestala je bol.. Zatvorili su mi sve mogućnosti za opstanak. Nisam više mogao ništa raditi. Nisam bio sposoban više ni svirati ali ni raditi.Dotok novca u kuću bio mi je potpuno odsječen – i to službeno.. I posao sa kompjuteima je stao – ali potpuno. Ženi je sato posao kao da ga je netko rukom odnio. Nismo imali ni novčića u kući i to odjednom i to iz situacije, kad smo redovno imali sasvim dovoljno novaca za život do tada i živjeli bezbrižno. Mogu vam samo reći da sam imao jako jebenog neprijatelja koji je postojan – a zove se zakon, ali onaj zakon koji se može tumačiti kako njemu paše….Shvatio sam da je pravosuđe najveći problem u ovoj zemlji i da sve nevolje potječu od njega.Svi putevi vodili su u pravosuđe- svi…..you name it..it’s pravosuđe…Bokirani su mi računi imao sam 13 sudskih ovrha i još ih imam ali…

Shvatio sam da nemam drugog izbora, iako sam ga zapravo imao, ali odlučio sam protivniku pokazati do kuda sam u stanju otići. Počeo sam sakupljati boce. Živili smo i jeli isključivo od onoga što smo tokom dana našli na cesti. Ubrzo je situacija sa sakupljačima boca počela eskalirati – jer ih je bilo sve više i više, a boca sve manje i manje. Noću bih izlazio i kopao sam po kantama od smeća uzimajući sve živo što se je moglo prodati. Bakar, aluminij, olovo, frižidere, akomulatore  šparhete, svakakve kompjutere koje bih popravio i prodao. Ubrzo sam sa smećem počeo zarađivati odlične sume novaca, odjeću ili obuću koju bih našao i koja je bila u redu davao bih ljudima koji nisu bili imućni. Nailazio sam noću –  ali i danju, na ljude, koji su jeli direktno iz kanti od smeća – direktno bez pardona ili sakrivanja. Neki su bili ekonomisti, pravnici, profesori matematike, pomorci,..to kad vidiš i kad saslušaš njihovu životnu priču, to  te duboko pogodi….imali su doslovno sve i preko noći izgubili sve,..preko noći, drugi dan nisu imali ništa, tehnološki višak, krediti, bolest,…ma strašno…  naj odvratnija scena mi je bila kad je časna sestra iz crkve uzimala boce iz kante od smeća kad bi išla baciti crkveno smeće. Zamislite koje su smeće ti ljudi – imaju sve i onda ljudima koji nemaju za kruh, vade prazne boce iz smeća i stavljaju ih u bunker od najnovijeg golfa parkiranog par metara dalje….
Odvratno.
Fuj
Za kopanje po smeću moraš biti izuzetno pametan i obrazovan, to nije za glupe i neobrazovane ljude, moraš poznavati književnost, izdanja knjiga, metale, tehniku, mobitele, kompjutere, ma sve živo- da bi zaradio sa smeće,m moraš biti velika čuka,.. jer znao sam čekati i po pola sata da neki neuki ljudi u potrazi za praznim bocama, kopaju po kanti od smeća i stoje pored stvari koje su ispravne i koštaju po nekoliko tisuća kuna a oni traže boce u transu da ih netko ne prestigne..
Grubo sam izračunao da sam sigurno našao ispravne robe i el. aparata, obuće i brand odjeće – u izvrsnom stanju u vrijednosti od milion kuna (1000000 kn) Znam reći ćete da je to fascinantna suma. Neke sam stvari  zadržao – većinu prodao ili poklonio nekome kome  je trebalo. Počeo sam drugačijim očima gledati i vidjeti svijet u kojem živim. Naučio sam da se sa tridest kn može skuhati sasvim pristojan ručak i da ti u stvari ne treba uopće puno novaca da bi bio sretan i da bi preživio dan. Izgubio sam krećući se dnevno i po 10 km hodajući – 13 kg. Bio sam u odličnoj fizičkoj  psihičkoj formi i počeo primjećivati stvari koje do tada nisam vidio. Shvatio sam vrijednost svakog novčića kojeg sam našao ili unovčio kroz prodaju – kako poluplemenitih metala tako i zlata koje sam našao, srebra, srebrenog posuđa  – kojeg su bacili neuki ljudi koji nisu znali što bacaju. Našao sam toliko vrijednih i skupih stvari, da bi pali u nesvijest da vam ih pokažem – u kakvom su stanju bili  onda i u kakvom su sada. Od lap topova, mobitela, kompjuterskih komponenti, printera, DVD playera i da ne nabrajam. No najviše me je srce bolilo kad sam našao velike količine kruha i potpuno upotrebljive hrane bačene u smeće, povrća iz trgovinskih centara, robe sa isteklim datumom trajanja, pune kartone konzervi, čokolade, pekmeza voća, povrća, svemu je istekao rok trajanja no ljudi su to uzimali i nosili kući- što da vam više kažem , …zamislite sebe u situaciji kad otvarate krastavce ili paprike u tegli kojima je istekao rok i jedete ih, u takvoj zemlji i svijetu živimo a za to vrijeme troše se miliuni kuna za potragu neke cure koja je nestala autostopirajući…

Krajem 6 ili 7 mjeseca 2008 godine gledajući dokumentarni film RITAM PLEMENA o Riječkoj rock sceni primjetio sam da su me vješto ibacili iz priče ili sakrili i umanjili moj značaj i doprinos u Riječkoj rock sceni, prikazujući me odnosno – ne prikazujući me,… ni spomenom imena, a kamo li slikom ili da su samnom razgovarali o tim vremenima i o tome,  a ja sam bio nagrađivani glazbenik i sa svojom rock grupom ERY i kao samostalno kao kantautor. To me je toliko razljutilo, da sam na blogeru .hr na adresi www.igor_kostelac.bloger.hr otvorio blog i napisao članak ISTINA O RI ROCKU IZ PRVE RUKE i zaboravio na to…

Shvatio sam da je smeće zapravo odličan biznis i da zapravo pravog smeća nema uopće ili ima jako, jako malo. Većina smeća sastoji se od repromaterijala, kao što su papir, metali, plastika i slično. Većina je upotrebljiva i odmah naplativa  u gotovini. Shvatio sam konačno kako i zašto može čištoća sa svojim kamionima čitav dan se voziti po gradu i malim kamionima kupiti sve što je izvan kontejnera i pri tome plaćati dva radnika gorivo i amotrizaciju vozila i voznog paraka koja nije mala – zato jer oni sa time namire sve i imaju ogromnu dobit – OD SMEĆA.Ako ja praktički pješke mogu zaraditi od 150-200  ili 700 kn pa i više, za samo 4 sata u običnoj šetnji gradom – onda možete zamisliti što i koliko zarade oni sa kamionima. Znali smo se spustiti u grad prije podne bez kune u džepu i prošetati se gradom i zarditi na razne načiine za dva sata po 200 kn sa čime bi financirali dan. Imali smo novaca za sve, sjetio sam se nakon toga svih mojih honorara još dok sam svirao i kako se nikada nisam mogao sresti sa novcima – iako su mi honorari bili i po 20 000 kn na mjesec.No stalno sam nešto kupovao. To je bolest. Sva moja zarada završavala je u rukama nekog trgovca instrumentima – a ja kasnije nisam imao ni za kavu. Koliko to god bilo paradoxalno – ja sam prvi puta u životu imao novac. Mogao sam popiti kavu ili pivu tokom dana u gradu. Ja i žena bi se prošetali potpuno bezbrižno bez ikakvih briga i dok si rekao keks ja sam imao novac u džepu. Radio sam 4 sata dnevno, dva prije podne i dva navečer. Ostatak vremena provodio sam po 12 sati na internetu istraživao i gledao dokumentrane filmove, čitao knjige i spavao. Gledao sam ljude u velikim trgovačkim centrima koji su u kolica trpali sve što su stigli brdo nepotrebnih i glupih stvari, shvaćajući kako živimo na totalno krivi način i kako druga strana na mudar način nam oduzima ne baš lako stečeni novac zbog kojeg smo odvojeni od svoje obitelji i vrijeme provodimo na totalno krivi način, jer kad takvi ljudi dođu kući izmoreni – više im nije ni do čega, svejedno im je da li ih NASA vara ili ne.Ne razumiju ništa. Počinješ gledati svijet sasvim drugim očima.

Na blog sam bio potpuno zaboravio, kao i ono što sam na njemu napisao i tako sam se jednog dana slučajno sjetio da imam blog, nakon 50 dana , čak nisam znao ni kako mu je adresa domene, ni password. Nekako sam ga našao u History od internet preglednika i zaključio da je 12 ljudi pročitalo ono što sam napisao. Slijedeći put blog sam pogledao u 12-om mjesecu 2008 godine. Onda su se stvari zahuktale netko je otkrio blog i proslijedio ga dalje i blog je iz sasvim nevažnog bloga – postao top tema u Rijeci u svim kafićima i kuloarima.Onda sam udario još po tom šljamu pa još, pa još i još. Rekao sam i napisao sve što sam mislio i što je bila istina – o kojoj se je godinama šutilo. A onda zahvaljujući jednom blogeru, sa blogera.hr ohrabrio sam se i počeo pisati o mojim razmišljanjima i tako je blog krenuo sasvim drugim smjerom.

Kako sam počeo pisati o duhovima, počeli su mi se javljati razni ljudi putem e-maila, pišući o problemima koje imaju sa tom tematikom. Najviše me je zainteresirala priča i doživljaji jedne djevojke iz Zagreba, koja je živjela u jednom stanu sa svojim dečkom i proživljavala nevjerovatne paranormalne pojave, od kojih čovjek upravo ne zna što da misli.Taj suset i kontakt je bio prekretnica u mom životu što ću saznati tek kasnije..Kako sam je savjetovao što i kako da čini, kako bi taj problem riješio ona je potražila na internetu i druge oblike riješenja.Tako je saznala i za orbse. U jednom trenutku kad je došlo do paranormalnih pojava – kao što su šaptanje i dodirivanje za vrijeme spavanja, djevojka je uzela već unaprijed pripremljen fotoaparat i naglo ustala i poslikala fotoaparatom prostoriju u kojoj je spavala.  Na slici su ostali orbsi koji su prolazili kroz zidove i bili na nekoliko mjesta u sobi. Poslala mi je te fotografije. Nikad prije toga nisam čuo za orbse. Kako sam i sam imao u kući paranormalnih pojava, ja sam uzeo digitalni fotoaparat te poslikao cijeli stan – to je bilo početkom 2009 godine. Na slici nije bio niti njedan orb, a da bude stvar još bolja,  u mojoj kući ima tolko prašine i stalno je propuh, pa da je tu s radilo o prašini na fotografiji imao bi na fotografiji barem jednog ORBA za kojeg kažu da je to prašina – ali nisam imao niti jednog jedinog – niti išta što bi sličilo na to. To mi je bilo malo čudno, pa sam postao  prema tome nekako skeptičan, ali biti skeptik znači stati i ne tražiti dalje – a ja nisam takav, uvijek imam nekog crva u guzici koji mi ne da mira čak i kad se dođe do kraja nečega. Istarživao sam dalje. Ljudi su mi poslali na stotine slika sa bijelim krugovima, koji su plutali oko njih. Posebno su me oduševile video snimke na kojima vidiš kako se inteligentno kreću, prolaze kroz zidove i vraćaju se sa drugog mjesta natrag. Brzina kojom prolaze toliko je kontrolirana i brza i ostavlja iza sebe vidni trag -rep, tako da naprosto vidiš da se radi o živom obliku koje je inteligentno.
Jedne večeri tokom ljeta 2009 godine, lutajući bespućima interneta naišao sam na predavanje iz 1983 godine snimljeno nekom privatnom video kamerom, na kojoj jedan stari Hopi indijanac govorio o proročanstvima Hopi indijanaca i o tome kako su se spasili od kataklizme nekoć davno, te kako su otišli ipod zemlje sa ljudima – mravima, koji su ih odvei u katakombe duboko ispod površine zemlje. Prije nego su otišli pod zemlju njihov  im je vrač dao napraviti za svih u plemenima narukvicu, sa kojom su se označili kao pleme i razlikovali po izgledu od ljudi mrava koji su izgledali poput njih sa jednom razlikom – Hopi su imali po pet prstiju na ruci i nogama a ljudi mravi imali su po 6 prstiju na rukama i nogama. Nakon što sam taj video skinuo, već je bio svanulo dan i ugasio sam kompjuter. Drugi dan oko podne, kad sam ustao, ukopčao sam kompjuter i otišao sam u kuhinju po šalicu sa kavom.
Kad sam se vratio, primjetio sam da mi je na monitoru mrak i da na kućištu gori crvena lampica koja se ne gasi .Restartao sam kompjuter, ali opet ista stvar. Zatim sam ga ugasio pa ponovo upalio – ali ništa. Kasnijim pregledom ustanovio sam da mi je skurila matična ploča, no problem je bio što je ploča pukla po disku oštetivši ga pa mi je dio diska bio neupotrebljiv,  a imao sam stvarno važnih stvari unutra. Probao sam sa programom za povrat podataka – ali ništa, uspio sam tek spasiti samo dio podataka i došao sam do djela na disku gdje je bio dokumentarac sa tim Hopi indijancim. Razmišljao sam dali da to spašavam ili ne i pomislio sam , ma skinuti ću to ponovo i zapržiti.No onda  je neki glas iznutra rekao da to spremim i tako sam napravio. Kasnije sam ustanovio da je video skinut sa te stranice i dobro je da sam to napravio.Najveći problem je bio u tome, što sam izgubio sve adrese iz outlook expressa od e-mailova koje sam imao u bazi podataka. Znao sam da WAB datoteku imam na nekom cd-u spremljenu od prije, ali nisam točno znao gdje. Mailovi su mi trebali pa sam išao u potragu za njima i nakon tri dana detaljne pretrage uspio sam naći jednu WAB datoteku iz 1999 godine.Importao sam je u Outlook express i pogledao koje adrese su unutra bilo je mnogo starih i nepotrebnih, ali sam naišao na adresu od “kuwanyauma” hopi indijanca sa kojim sam prije 10 godina izmjenio dva tri maila.

Povezao sam to sa dokumentarcem kojeg sam pogledao i rekao u sebi kako čudna veza i koincidencija. Četiri dana kasnije na youtubeu sam gledao nekakve video klipove i naišao na najnovije cropcircle na kojoj je bio naslikan čovjek leptir sa velikim krilima. Klikajući sa klipa na klip naišao sam na neki video sa slikama i nekom indijanskom muzikom iz južne amerike gdje je umjesto govora po ekranu išao tekst o proročanstvu Hopi indijanaca i gdje je na kraju spomenuta narukvica koja se radi od nekakve drvenaste trske, trave koja raste samo prije velikih prirodnih katastrofa i značajnih promjena po čovječanstvo. Tamo je pisalo da Hopi indijanci već četiti godine rade narukvice koje se spremaju za veliki egzodus čovječanstva i da rade narukvice koje će poslati po čitavom svijetu zbog svojih predaka koji su se reinkarnirali, a koje su ih nekoć davno spasili od nestajanja sa lica zemlje i pomogli da opstanu kao narod nakon velike kataklizme, koja je pogodila svijet. Taj sasvim nevažni detalj pobudio je moju pažnju, pa sam otišao na internet upisivao u google taj pojam na sve moguće načine ali nailazio sam samo na metalne ili srebrne gravirane narukvice, koje se komercijalno prodavaju masovno putem interneta, po ne baš maloj cijeni – ali o Hopi narukvicama iz proročanstva nigdje niti riječi – ali niti slike. Pogledao sam stotinu slika i crteža apača čejena hopija tražeći izgled ili neki trag ili kako bi to moglo izgledati . To je bila interna tajna plemena, folklor sa dubokim značenjem, stvar koja je povezala um i njihovo duboko ja,  ono što ih je u trenucima straha i neizvjesnosti, vraćalo da znaju tko su  kao i gdje pripadaju. U tim trenutcima čovjek se lako izgubi reki su onikoji znaju. Njihovi vračevi poznavali su sve tajne svemira, simbole koji plutaju u valu znanja, boje i njihovo značenje. Redovno sam nastavio slikati prostorije u stanu, ali tragova od orbsa nije bilo NIGDJE.
Upravo sam bio tužan kako to neki ljudi ih imaju na slikama po nekoliko, a meni se dešavaju tako čudne stvari u stanu i nemam niti jednog.
Čudno.

Počeo sam strahovito puno boraviti na internetu i u januaru 2010 gdine nakon što sam televiziju imao otvorenu praktički 18 sati na dan i gledao sve vijesti na svim kanalima – HRT je prešao na digitalnu televiziju, a ja u to vrijeme nisam imao novaca za digitalnu zemaljsku televiziju i tako sam ostao bez TV programa. kako je bila zima i hladno a posla vrlo malo – posao baš nije išao najbolje a i kišilo je, i tako  sam ostao totalno bez TV programa. Prvih tri četiri dana sam bio ko lud, a onda nekako sve manje i manje. Kad je došla neka lova u kuću, više mi nije palo na pamet da kupim prijemnik za digitalnu televiziju i od onda je više nikad nisam otvorio.
Trajno je ugašena.
Nakon prestanka gledanja televizije počeo sam se nekako drugačije osjećati, gledao sam svijet nekim drugim očima, počeo sam vidjeti djelovanje televizije na ljude i skužio da je u stvari u pitanju prava ovisnost kao o drogi i kako se zapravo ljudima upravlja putem televizije i koja u prenesenom smislu stvarno djeluje direktno na odluku ljudi u njihovim glavama. Desio se je značajni pomak i prvi puta sam u živitu vidio televiziju kakva ona zapravo jeste i čemu služi. Dok sam hodao po cesti shvatio sam  da su ljudi HIPNOTIZIRANI u punom smislu riječi. Promjenili smo tokom tih godina i prehranu, a supruga se je intenzivno počela baviti prehranom pročitavši i pogledavši na tisuće sati videa o tome, sinu sam prepustio kompjutere, tako da smo ja i žena svaki u jednom segmentu otišli u nebo sa znanjem o svemu – ali svaki u svom pravcu. Kad bi izmjenjivali iskustva koja smo pročitali i saznali, ja bih njoj pričao o mojim saznanjima i ona meni o svojim, da bi nakon kratkog vremena zaključili kako je to sve jako povezano. Oboje smo došli na jedan nivo, u kojem smo se izdigli od uobičajenih znanja i spoznaja proširivši svoje znaje i svijest na potpuno nove sfere. Stvari se nakon toga otključavaju same od sebe.

Tako sam jednog dana iz jednog “slučajnog” sukoba sa susjedom u kući, bio prisiljen isprazniti jednu prostoriju koju sam koristio i u kojoj su mi stajale neke stvar i oprema od muziciranja. kako je bilo unutra čitav kamion instrumenata, koje nisam imao kamo staviti – odlučio sam to dok je tamo poslikati i prodati. Kad sam slike prebacio na kompjuter, primjetio sam gomilu bijelih krugova.
Orbsi.
Ježim se dok ovo pišem.
Uhvatio sam brzo foto aparat i poslikao portun, haustor, tu prostoriju, stan i sve prostorije u njemu i zatekao čitavu vojsku orbova u svojem stanu,…no najviše me je zainteresirao jedan odnosno dva orba koja su plutala po sobi uz strop i postajala sve gušća i gušća. Jedan je bio PURPURNI- ljubičasti, a drugi je bio plave boje. Pogledao sam na googlu značenje boja orbsa i pročitao nekoliko knjigao tome i zaključio da su mi u posjet došli orbovi od posebnog značenja i hijerarhije. Purpurni orbs je bio duša visokog reda, a plavi orb duša srednjeg reda. Te duše silaze na zemlju samo na jako važne i teške  zadatke koje ne mogu riješiti obične duše – bikelii orbovi, znači samo izuzetno jake i mudre i sposobne duše višeg i srednjeg reda koje imaju moć stvaranja materije i drugih vještina. Shvatio sam da se događa nešto jako važno…
Nakon što sam za božić 2009 godine izbio na prvo mjesto kao najčitaniji bloger i blog na Indexu.hr skinuvši čak i rezervirano prvo mjesto sa kojim se manipuliralo i upravljalo u razne svrhe i to uglavnom za promociju određenih podobniih medijskih ličnosti, na prvom mjestu  ostao sam negdje oko desetak dana. Nakon toga sam skinut sa top liste blogera i nestao sa popisa blogova koji se nalaze na indexu.hr.Kad sam vidio da sam skinut sa blogera.hr skužio sam da u blogiranju kao i muziciranju uvijek ima neki peder koji te mazne i da to nema blage veze sa kvalitetom.

Odlučio sam se na salto mortale.
Odlučio sam sa vrlo posjećenog indexa.hr otvoriti vlastiti blog na nekom serveru i to na moje ime. Kad bih vam rekao što to znači u prijevodu – to bi bilo NEMOGUĆA MISIJA 3007 u svemiru. Otvoriti blog na svoje ime sa svojom domenom na vlastito ime isto je kao da ste skočili vertikalno sa 23 kata u plićak gdje je voda do pojasa – na glavu. U tim miljardama  www stranica na internetu, koji je preplavljen trilijunima tema i stotinama tisuća ili bolje rečeno miljunima blogera otvoriti blog na svoje ime je gotovo nemoguće a da sa time postignete čitanost ili pak nekakav uspjeh. Zapamtite dobro posjećen blog u svijetu sa takvom domenom ima posjetu od 600 ljudi dnevno, a ja sam imao od 1500 – 3000 posjeta dnevno.Mislim da sam dovoljno rekao. Nakon što sam otvorio blog na domeni www.igor-kostelac.com ne samo da sam opstao već sam od samoga početka imao ogroman rast posjete. Iskreno – bio sam jako začuđen, ali to nije sve. Svaki članak koji sam napisao u to vrijeme nalazio na prvom ili drugom mjestu na google tražilici, a gotovo svi ostali među prvih deset. Profesionalci koji su se bavili skupim SEO uslugama takav su rad naplaćivali BASNOSLOVO. Ja nisam poduzimao ništa i bio sam stalno na prvom mjestu. Pojavom orbsa u mojem stanu tokom septembra 2010 godine moji su se članci znatno promjenili. Znalo se je desiti da napišem neki članak – post i nakon mjesec dana ga nađem na nekom drugom potralu i pročitam ga i uopće nisam kužio da čitam svoj post. Kad sam na dnu vidio izvor podataka www.igor-kostelac.com ostao sam ko pegla. Nisam se mogao sjetiti odakle sam dobio te informacije. Pisao sam kao u transu, imao sam osjećaj da mi to netko diktira,…i nisam se prevario.
Frustriran time što ne mogu nigdje pronaći ništa o tajanstvenim Hopi narukvicama odlučio sam kontaktirati Hopi indijanca čiju sam e-mail adresu imao, no prošlo je već 12 godina i u sebi sam osjetio sumnju da ću sa time išta postići.Bio je oktobar 2010 godine. Ukratko sam mu objasnio što sam gledao i iz koje godine i što sam našao na youtubeu i sve što sam poduzimao. Svaki dan sam po nekoliko puta provjerio poštu ali odgovora nije bilo.Nakon dva tjedna dobio sam mail  u kojem je pisalo samo ovo da kontaktiram posobu pod imenom Son Of Dali i njegovu mail adresu.Opet sam napisao mail sa istim sadržajem piotajući ga gdje se može vidjeti kupiti ili dobiti njihova Hopi narukvica koja se zove Orao velike planine. Opet sam svaki dan provjeravao mail – ali  ništa,.. nikakvog odgovora. U međuvremenu počeo sam intezivno proživljavati vrlo čudne stvari, koje nisam nikako mogao racionalno objasniti, a posebno oko orbova u kući, koji su postajali sve gušći i svijetliji i svijetlili su poput lampe.Čim smo u kući više o njima pričali i spominjali ih ili  drugima te pokazivali njihove fotografije  – orbovi su se kretali za nama poput pratioca.Ubrzo sam u lijevom uhu stalno čuo neko nejasno mrmljanje te sam mislio da mi supruga nešto govori nerazumljivo  – zbog distance na kojoj se je nalazila udaljena od mene. Kad bih je pitao šta je rekla,..ona bi me čudno pogledala i rekla da ništa nije rekla.To se je stalno ponavljalo  i ona se je stalno čudila što je to pitam. To je posebno bilo izraženo u gradu, dok smo hodali cestom. Kasnije sam u jednom dokumentarnom filmu od Freddy Silva- e dobio odgovor koji mi je riješio enigmu – orbovi govore. Mogu vam se obratiti glasom ili  iznutra unutar vas – glasom kojeg čujete jasno i razumijete – tako dobivam savjete i informacije, kao i opomene na što da obratim pažnju – posebno na ljude sa kojima komuniciram. Mogu u roku od sekunde osjetiti negativnost koju osoba ima prema meni – to radi savršeno točno.Bez greške.!!!
U drugoj polovici februara dobio sam mail koji me je rasplakao ali istovremeno učinio mirnim i sretnim. Teško je opisati taj osjećaj, imao sam osjećaj kao da mi je netko otključao vrata, za koja sam znao – a nisam imao ključ, ili poput skidanja golemog tereta i brige sa ramena dobio sam mail u kojem je pisalo. Izdvojiti ću bitne stvari iz tog podužeg maila. Son of Dali prenio mi je riječi šamana Hopija koji je rekao slijedeće. Ovo su fragmenti iz tog emaila, donosim one najbitnije i izvađene iz konteksta – jer unuta ima stvari koje su vrlo osobne i u kojima mi je detaljno opisana moja situacija i što mi je činiti
“Dugo si putovao i tvoj put nije bio lak, ali takvog si sam odabrao, nemoj to nikada zaboraviti…… Tvoj glas se je čuo daleko, ali je bio zaustavljen namjernom  grmljavinom iz doline, ali sada će tvoj glas preći velika polja i oceane biti će glasniji od najglasnije grmljavine, sijevati će munje iz tvojih riječi.,….. Sve što ide iz srca čisto je i biti će prepoznato od ljudi….. .Slušati će te mnogo ljudi, mnogo više nego što možeš čuti, vidjeti ili znati. Glasovi će se šapatom prenositi od uha do uha….. Oko tebe biti će veliki duhovi koji će te dijelom puta voditi, dok ne budeš mogao hodati sam….. Ne boj se ničega, dolazi vrijeme koji mnogi neće razumjeti, zbog toga  biti ćeš napadan ali i branjen….Oko tebe će se sakupiti mnogi ljudi , ali budi oprezan – neće svi imati dobre namjere. Pažljivo odaberi svoje prijatelje, nemoj prestati učiti i bori se za svakog čovjeka kojeg vidiš da mu treba pomoći i koji želi znati. Biti će ti pokazan svijet kojeg do sada nikad nisi vidio i to će te promjeniti, doživjeti ćeš stvari koje će ti otvoriti oči ali i um. …Na putu su k tebi tri narukvice, čim ih dobiješ stavi ih na lijevu ruku  ne skidakj ih i spavaj sa njima, obrati pažnju na svoje snove, jer će ti kroz njih biti dane mnoge poruke. Kad ih primiš javi mi,…slijedećih 160 dana svaki dan, primiti ćeš po jednu narukvicu, pusti ih da stoje kod tebe dvadesetak dana, a kad ih se sakupi 20 pokaži ih ljudima – nikad ne smiješ nikoga nagovarati da ih kupi. Za svaku narukvicu imati ćeš troškove shippinga 27 US$ kako ih ne bi prodavao ti ili neko drugi, cijena narukvice je 12 $ znači ukupno 37 $ je cijena narukvice. Možeš nat o dodati troškove poštarine u tvojoj zemlji. Igraj fer, jer mi sve možemo doznati. Nemoj zaboraviti tvoji su čuvari sa tobom i vide ono štio ti ne vidiš,… neka te vode. Narukvice možeš davati u prodaju do 7.08, odnosno 8.8.2011
Od 8.8-26-8 sve narukvice moraju biti na rukama. Neće svi koji su uzeli narukvicu shvatiti što nose, neka se probude samo oni koji su je prepoznali – jer za njih smo ih i napravili. Oni su već tu narukvicu jednom nosili i znati će po tome što kad je stave imati će osjećaj da im je oduvijek bila na ruci.Ti koji je tako budu osjetili ti su se probudili. Ako nekome bude smetala na ruci neka promjeni svoj život i učenje, neka otvori svoje srce i počinje postavljati pitanja jer za pitanja nikad nije kasno. Ulazimo u doba kada datumi i vrijeme neće značiti ništa  već samo ono što činiš ili ne činiš za sebe i za svojju obitelj. Spas je u znati i razumjeti i vjerovanju riječi velikog duha kojeg ćeš čuti u sebi..

Krajem februara na moju adresu stigle su tri narukvice. Odmah smo ih stavili na ruku. Ostale su počele prirstizati od 1.03.2011.Promjene su bile momentalne, kako na duhovnom planu, promjeni snova i kvalitete snova, sin mi je za tri mjeseca dobio izuzetan posao na tako neobičan način da bi to trebalo posebno opisati u jednim prilogu. Žena koja je bila totalno bez posla odjednom je bila u roku od samo nekoliko dana zakrcana poslom. Ja sam šetajući gradom nailazio na izutetno vrijedne stvari, koje sam prodao i od čega sam namirio sve svoje potrebe. Počeli smo se družiti sa jako pozetivnim i dobrim ljudima koji su prišli nama , a ne mi njima – prije toga nismo se družili ni sa kim.Počeli smo odlaziti u prirodu i provoditi više vremena zajedno. Nestali su mi nekakvi ozbiljni zdrastveni problemi koje sam imao. Svjet sam počeo gledati čudnim očima. Izuzetno mi je porasla zarada i priliv novca u kuću, ali odnos prema tom materijalnom svijetu i novcu drastično sam promjenio.Više ne sakupljam boce, jedino mi je ostala navika pa ponekad zavirim u koš. Ako je vidim izvadim je i spremim. Izoštrena su mi čula sa kojima mogu osjetiti lošu namjeru ljudi – ali i dobru.
Sve što vam mogu reći je sijedeće. Da mi je ovo netko ispričao, ja mu to ne bih nikada vjerovao – da jedna narukvica može tako drastično i vidljivo promjeniti život jednog čovjeka. Imam i mogu vam dati na kraju samo jedan savjet i učenje o tome.Ono što je dubolko u vama želja – ali stvarna želja koju iz srca trebate ili želite, izaći će van i ostvariti se na jako čudan način, na vama je da ne obraćate pažnju na narukvicu , ne hvalite je i ne opravdavate se, ne govorite što je i čemu služi, pustite da ove boje i znakovi koji povezani sa valom znanja oko zemlje, rade svoj posao. Ona samo povezuje vas koji ste vani sa onim što je unutra i podsjeća vas da niste sami.I na kraju da vam ponovim jednu važnu rečenicu iz maila, šaman je rekao – SPAS JE ZNATI I RAZUMJETI. Teška su vremena pred nama, naučimo ih razumjeti.