30.04.2011 7 sati ujutro, dan poluoblačan ili polusunčan, ovisi kako ste raspoloženi. U Rijeci traje vježba Gorske službe spašavanja u slučaju KATRASTROFALNOG potresa u Rijeci. Ne sjećam se kad se je takva akcija zadnji puta održavala u Rijeci, no ovakove akcije i simulacije, su sve ćešće i ćešće, u svim većim gradovima Hrvatske – ali i susjednih država niste izuzeti !!!.
Da li se poučeni nedavnim nastalim potresima, pripremaju za svaki slučaj – ili nadležno ministarstvo, ima neke inforrmacije za koje javnost ne zna, iskeno to ne znam. Pa dobro kad je već vježba, nek je vježba! Napraviti ćemo i mi jednu simulaciju ili poluvježbu, zbog dana “D” i velikog tsunamija, koji sa Južnog pola putuje ka Europi. Taj veliki val, koji je nastao zbog pole shiftinga, treba cca 4 dana da stigne do Velike Britanije. Val je u početku visine 5000 m, ali kako napreduje on se smanjuje i postaje val visine cca 2000 m…
Recimo da ste neko tko je jebeni vidovnjak – što nećete morati biti, jer će e desiti slijedeće;
Zemlja će se jednostavno okrenuti naopačke u roku od 3 (tri sata). Tlo pri tome strahovito podrhtava i vi ste pali na tlo. Izašli ste izvan kuće i držite se za bilo što, jer ne možete stajati na nogama. Recimo nakon jedno 3 -5 sati, nakon što se situacija smiri, jasno vam je da je vrag uzeo šalu.
U slučaju da ste preživjeli taj prvi šok, vi ulazite u kuću i grabite po nekakvu torbu koja vam je prva pri ruci i unutra ubacujete nekakve osnovne stvari, mozak i tlak osjećate kako vam tuku u slijepočnicama. Nastao je potpuni mrak, nema struje, na ulici vlada panika, nestalo je i vode, no vi ste čitali Blog Igora Kostelca i u podsvijesti se mahnito sjećate, što sam sve rekao i prognozirao i pisao, kužite da to nije bila zajebancija.
Sjedate u auto i brišete nekamo u pičku materinu , na nekakvo brdo, ali kad dođete autom na glavnu cestu, shvatite da su to učinili i drugi, promet je začepljen. Kolaps u roku od tri sata. Gužva, strka i panika vriskanje, ljudi plaču i histerični su, preostaje vam jedino da izađete iz auta i bježite pješke, prema najbržem brdu – u ovom slučaju destinacija je Učka.
Nadmorska visina 1396 m.Nekako se nadate, da će se taj vodeni val smanjiti i da ćete na toj nadmorskoj visini biti sigurni. Pred vama je 40-50 km hodanja – pješice,.. da bi stigli na sigurno, no niste jedini koji hrli prema Učki. Za tu informaciju zna više ljudi. U totalnom mraku krenuli ste sa vašim najmilijima prema tom obližnjem spasonosnom brdu. Odjednom začujete strahovito dubok zvuk koji prolazi ispod vaših nogu, koji vas prestigne poput velikog vlaka i počinje se tresti tlo pod vašim nogama. Nova panika . Potres. Padate sa nogu od vibracija na tlo i hvata vas ponovo strah i panika.Nakon nekog vremena potres prestaje i sve se smiruje. Čujete kako žbuka sa obližnjih kuća i njihovih fasada pada na cestu, crijepovi, staka sa prozora, čuju se glasne eksplozije iz smjera Urinja iz Ininih pogona, negdje je buknuo požar, mrak je , alrmi stotinu automobila zavijaju i tule, ljudi trče sa svih strana i zovu upomoć.
Vi bježite, ne obazirete se i nestajete u mraku. Na vašim leđima je ruksak u kojemu je deka , voda, jedan veći kuhinjski nož, boca sa vodom koju ste uspjeli natočiti iz vašeg vodokotlića u bocu. Sa vama su vaša djeca i supruga, vaša stara mama i otac, koja ne razumiju kamo i zašto ih vodite i koji su već preplašeni smirujete ih i tješite i nestajete u noći…
A SADA VJEŽBA…
Dakle ustao sam lijepo i protegao bilo je 7 sati ujutro, poluoblačno. Tri dana prije, dogovorili ste se sa nekim prijateljima da ćete se naći i otići na Učku i potražiti eventualno sklonište u slučaju kataklizme. Popili smo na miru jutarnju šalicu kave.
Dan prije u poveći ruksak stavili smo:
1.Toplu jaknu da vam pri povratku ne bude hladno.
2. Bocu za vodu – čuturicu od 1 l od bivše JNA.
3. Sendviče koje ste po želji napravili toga jutra od finog sviježeg kruha sira i kulena za dvije osobe.
4.Termos boca sa crnom kavom.
5. Digitalni fotoaparat i dalekozor.
6. Nozić đepni malo većeg formata
7.Litru i pol nekog jeftinog soka da se nađe.
8.Spužvu za sjedenje
9.Rolu toaletnog papira – zlu ne trebalo.
Na sebe ste, na miru obukli i navukli, hlače za šumu, sa više džepova i sa širokim kaišem, planinarske cipele sa čvrstim džonom, uzeli ste mobitel, majicu sa kratkim rukavima i maskirnu košulju preko nje. Kad smo to lijepo spakirali ruksak je imao točno 20 kg. Iznenadio sam se kad sam ga podignuo.Razmišljao sam šta da ostavim kući – no onda sam se sjetio gornjeg scenaria i odusato od toga. Sjeli smo u auto. Na cijelu kućnu pripremu potrošili smo čitava dva sata – a sa sobom nismo praktički uzeli – NIŠTA, a što je od vitalnog značaja za preživljavanje u prirodi.
Spustili smo se do benzinske pumpe i natankali bezina za 100 kn i krenuli bez ikakve presije i žurbe, naravno na cesti je bila uobičajena gužva za subotu ujutro – no dovoljno da popizdiš – a kamo li da je svaki Riječanin uskočio u svoj auto po noći u mraku i uputio se nekamo, bježeći u panici. Nakon 40-tak minuta bili smo na Poklonu (dio Učke) Uz planinarski dom krenuli smo po suncu koje je izviralo između oblaka u šumu. Nadmorska visina 850 m. Nitko ne trči za nama, časkamo putem o temi …nema presije, ugodno je i toplo, na pada kiša niti snijeg nije hladno..
*** Dok ovo čitate morate znati jedan važan detalj, ja svaki dan u gradu i kroz grad propješačim pod teretom, 8 kilometara, to čak činim i dva puta dnevno zanči 16 km dnevno i to brzog hoda. Znači ja nisam osoba koja sjedi u uredu ili ispred televizije nego se relativno još i krećem i imam nekakvu malu kondiciju – nazovimo to tako.
Nakon 30 minuta pješačenja po ravnom, ali grbavom terenu (bijeloj cesti) dolazimo do uspona od nekih 60 – 70stupnjeva. Sve sam do tamo prešao bez ikakve muke, ne osjećajući teret kojeg nosim na leđima.
Bio je DAN – a ne noć. Bilo je sunce – a ne kiša.
Počeli smo se uspinjati i nakon jedno 400 m penjanja, po tom strmom – ali ustvari i ne tako sremom terenu, počeo sam osjećati teret na leđima i gubitak daha – kisika. Počeo sam dahtati – iako me nitko nije progonio i nije mi prijetila nikakva opasnost ni od čega, penjao sam se bez stresa. Teret na leđima postajao je sve teži i teži. Svakim korakom sam sve teže i teže disao, pitajući vodiča ( koji zna kamo idemo) svakih minutu i pol, koliko ćemo se još tako dugo penjati i dobio uvijek isti odgovor – još malo, pa još malo, dok na kraju nisam otišao pišat i skužio da su mi po putu otpala jaja. Zamislite sve ovo u potpunom mraku i ne znate gdje idete, nema vodiča. Nakon jedno sto metara ja više nisam mogao i ruksak je preuzela moja supruga. Ja sam preuzeo njenu torbu, koja mi je nakon tog ruksaka, bila takav teret da sam jedva i dalje hodao noseći ju.
Uspon se je polako ispravljao u u blaži, pa je moja supruga prošla dobro, jer sam najgori dio puta teret nosio ja.
Kad smo izašli na jednu ravninu, izbili smo na nekakvu ravnu stazu gdje je nakom 15 minuta hodanja, bila klupa sa stolom za odmorište.
Jedva sam dočekao da sjednem, noge su mi otpale, a tabani nabijali, kao da me je netko izlemao batinom po njima zbog kamenitog uspona. Jebi ga, ja sam gradsko dijete i ne planinarim – kao ni većina od vas, no većina od vas nije vidjela dnevnicu hodanja od 16 km dnevno, koliko ja prođem po gradu , pa se sad probajte postaviti u moju poziciju. – srušili bi se!!!
Da ne pričam da imam izuzetno jake noge i da sam nekada dnevno trčao po 15 km ili vozio biciklu pa čak sam jedno vrijeme i veslao.
No da skratim priču, hodali smo oko cijele planine Učka, unaokolo penjajući se usponom na Istarsku stranu i zatim se vratili od kuda smo došli na Poklon. Između hodanja smo odabrali mjesto X – duboko u šumi, kao sklonište i tamo proveli par sati, ostalo smo sve hodali. Pazite nije čak ni padala kiša. Nismo imali sa sobom nikakav alat, nismo bili u stresu, šetali smo se. Možete li sad zamisliti penjanje u Alpe na 2500 -3500 m sa opremom koju ste uspjeli na brzinu zgrabiti i pješke se uputili prema gore – a imate samo 4 dana , po mraku , pješke. Nakon 9 sati hodanja kad sam izuo cipele i popio pivu – u planinarskom domu, imao sam osjećaj da letim, u nogama mi je tuklo i nabijalo kao da imam srce u tabanima , a ne u grudima. Interesantno je jedino to, što nakon onog prvog hodajućeg šoka i gušenja, par sati nakon toga, pičio sam sa ruksakom na leđima uz brdo – ko sumanut, ne osjećajući ga na leđima. Ja i vođa rute, odmakli smo ostalima , po uzbrdici dobrih 100 m. Ja sam nosio i najveći teret, ostali su imali ruksak manjih dimenzija, sa nekim jako osnovnim stvarima. Nisam osjećao ni žeđ ni glad, dok nismo stali na povratku u planinarskom domu.
Ovo je izuzetan primjer koji bi svatko od vas trbao probati, kako bi u svom mozgu mogao postaviti i zamisliti realnu sliku i takvu nastalu situaciju, a koja je prisutna i moguća ukoliko bi preživio okretanje polova.
Sve one stvari o preživljavanju – ZABORAVITE, jer bi se u prirodi našli u totalno upitnim uvjetima, koje ne možete ni zamisliti u glavi, jer jedno je mašta u ovoj zbilji iza kompjutera – a drugo je zbilja u prirodi, u uvjetima koje ne možete zamisliti ni u najcrijem scenariju.
No, nešto ipak možete učiniti, jednu malu – ali ne nevažnu stvar.
Jeste li ikada razmišljali nakon svih ovih događaja sa potresima, kako je glupo ne imati spremnu jednu torbu – ruksak sa osnovnim stvarima i plastičnom bocom vode u njoj, kao i sa nekim osnovnim stvarima i priručnim alatom?
To možete staviti negdje gdje će vam biti na dohvat ruke, kada ne daj bože morate možda i u gaćama istrčati na cestu usred noći, po zimi , po kiši. Možda bi to trebali imati u autu uvijek spremljeno – za svaki slučaj…
Živimo u jako čudnim vremenima, događaju se potresi, koji su samo pitanje dana kad će pogoditi i vaš grad.
A dan je bio lijep, topao, imao sam mogućnost da kupim beznin, hranu, sa zamislite NOVEMBAR, hladnoću, snijeg , kišu, i uz sve to još neku ovakvu nepogodu.
Hoćete li dozvoliti da vas tako nešto zadesi?
Hoćete li reći, ..baš sam bio glup ko kurac,..a mogao sam samo to staviti negdje da mi bude pri ruci – a nisam.
Život je čudan.
Zamislite samo da morate u šumu pod takvim uvjetima, a u šumi nemate ničega.
I nećete biti glupi ako se za to pripremite na vrijeme, o ne nećete – ako se ništa ne desi !!!
Biti ćete glupi – ako se desi, a vi se niste pripremili, a lijepo sam vam rekao.
Zato počnite hodati, krećite se, hodite u prirodu i upoznajte se u miru sa njom.
Nije istina da nemate vremena za to,..već ste pred vas stavili gomilu nevažnih stvari,.. poput šopinga, …glupe šetnje uz more, …sjedenje u kafićima, …sjedenje iza kompjutera, buljenje u televiziju ili mobitel, nepotrebno nerviranje zbog posla.
Odjebite to sve i vratite se u prirodu, otkriti ćete jedan nevjerovatni novi svijet, u kojem ćete shvatiti glupost koju ste napravili od vašeg vlastitog života.
Odete u šumu i popnete se na brdo pa se izderete se na sav glas JEBITE SE SVI SKUPA – BOLI ME KURAC.
Tako ćete se fino osjećati.
I još nešto na kraju, sigurno ste se pitali što treba uzreti u slučaju ovakvih situacija sa sobom.
Zapravo ništa, iznenadili bi se koliko vam malo stvari treba u prirodi, jer u prirodi imate – sve, praktički vam ne treba ništa, tek nekoliko laganih i praktičnih stvari, naročito ako ste u nekoj organiziranoj grupi.
chat wih me
