ODJEĆA

Nedavno sam pročitao jednu zanimljivu vijest ili zanimljivost, a to je da je bačena odjeća u smeće  (uzeta iz smeća)  spada u 4 najveći biznis na svijetu odmah iza droge, oružja i prostitucije.
Jedino što je prodaja rabljene odjeće – legalna.

Ja sam jedan od onih likova (možda će te se prepoznati u ovome) koji nosi traperice ili JEANS.
Nikad nisam bio zahtjevan u odijevanju, pa bih te iste traperice krpao i krpao i krpao dok se na kraju ne bi raspale, i onda bi ih još odrezao i neko vrijeme nosio kao kratke halče za “po kući”.
I nije bitno što sam i kupio tri mjeseca prije toga nove, stare su mi uvijek bile draže.
Žena bi mi ih često znala svući, gotovo pa na silu – da ih opere, jer ja se toga ne bih sjetio.
Kod traperica, nakon samo par mjeseci, obično “otiđe” međunožje i to je onda nacionalna žalost.
Cijele gotovo nove hlače – a između nogu rupe, ejr kondišn.za jaja, .dvije rupe, na gadnom mjestu, baš uz onaj debeli rub tako da je to često i jako  teško zaštopati.

Najgore mi je, kad se moram rastati od starih hlača i obući i početi nositi nove, naročito onih prvih dana, a koje će isto tako nakon nekog vremena – postati stare.
Vjerovatno imate omiljenu maju ili jaknu – pa me potpuno shavćate.

Poznajem ljude koji svaki mjesec kupuju novu odjeću i to ne nekakvu odjeću, koja je bez veze pa je nakon pranja od nekoliko puta – baciš, jer je zakurac, već govorim o robi (odjeći) koja nosi tkz.. brand etiketu.
Znači traperice npr, REPLAY, LEVIS, WRANGLER koje koštaju 1750 kn. ili više (danas gledao) ili obična baseball kapa na kojoj piše godina ili broj 1978 po cijeni od 330 kn.ili košulja od 1200 kn, obične krpe sa etiketom koje plaćamo  – čitavo bogatstvo.
Imam jednog takvog susjeda, koji redovno kupuje takav brand i onda obuče to na sebe, dva ili  tri puta tokom mjeseca i zatim pokloni mojem sinu, a kako smo ja i sin istog konfekcijskog broja ponešto od toga završi i kod mene – odnosno na meni.

Za robu ne bi dao ni jednu kunu.
To je vjerovatno zadnja stvar na koju bih potrošio novac – NA SVIJETU. Kad to moram napraviti , to je dan žalosti za moj džep.
Ali zato od alata nema šta nemam, isto tako i od tehnike.Kupujem samo ono što mi nečemu služi i što je kreativnog karaktera.
Da mi žena ne kupi gaće i čarape, vjerovatno bih hodao gol, jer meni to ne bi palo na pamet, ni pod RAZNO. Da me pitate koja mi je veličina donjih gaća , ja to pitanje ne bi znao ni za novac.

Nikad nisam kužio ljude koji drže do odijevanja.Odijevanje je ko i DROGA, ne možeš prestati ili stati.
Od odijevanja i šopinga odjeće ljudi postaju ovisnici i od toga bi se trebali – liječiti.
Nemojte misliti da je sa tehnikom ili alatima bolje.
No ako ništa drugo čekić i pila potraju neko vrijeme, korisni su i ne izlaze iz mode.
Pisao sam već jednom, da prolazeći pored jedne baje jedno poslijepodne sam zatekao zapakirane  u kutijama cca 40 pari ženskih cipela i čizmica i sandala i natikača, u izuzetno dobrom ili pak super odličnom stanju.
Isprva sam mislio da je neka trgovina bacila, možda neku stariju neprodatu obuću.
Tek pažljivijim pregledom (po danjem svijetlu) ustanovio sam, da se je netko riješio kolekcije cipela koje vjerovatno ne nosi.Vrijednost tih cipela bila bi oko 50 000 kn.To su bile sve brandirane cipele, koje ispod 2000 kn – zaboravite. Nažalost brojevi su bili van brojeva svih žena  koje poznajem ukljućujući i moju suprugu.
Zatim sam otišao na poštu platiti telefon i zadržao sam se možda kojih 10 – 15 minuta.
Kad sam se vratio,  sve je bilo prazno, a razbacane prazne kutije bile su unaokolo baje u krugu od 5 – 10 metara, dvije žene su još pored baje probavale ono što je ostalo.Cipele su planule svih 40 pari za 15, ajde nek je i za 20 minuta.Ne moram vam ovo komentirati.
No zamišljam osobu,m koja je dala tolike novce za novu turu cipela i priželjkujem joj krizu onakvu kao u americi 1920 – tih godina, da vidim onda taj šoping.
To ne da je bolesno – to je već perverzija.
Ali industrija odjeće ovisi o ovakvim debilima, koji kupe svaki kurac iz nove KOLEKCIJE  (to je postalo sad IN – NOVA KOLEKCIJA.).
Razumijem kupiti odjeću, jer vam je potrebna (a kome pak nije, nudistima možda?).
Potrošila se je, prerasli ste je, udebljali ste se ili pak manja vjerojatnost – smršavili ste.

Neki se  ljudi, cijeli dan gledaju u ogledalo, u staklima automobila, u izlozima trgovina , stalno nešto popravljaju i namještaju i provjeravaju.
Iako sasvim ljijepo obučeni ulaze i dalje u svaku  trgovinu sa odjećom i stalno nešto probavaju i polažu na sebe, skupa sa vješalicom i gledaju kako im stoji.
Ja ne to gledam  – meni,…dobro mi stoji.

To je bolest, psihički poremećaj, poput onog kojeg imam ja , koji se oko odjeće i svog izgleda  uopće ne brinu – a i to je poremećaj.
Trebalo bi iznaći sredinu, ali sredina je opasna  – jer vodi u onu drugu krajnost – pretjerivanju.
Poput droge.
Počneš sa Maricom a završiš sa Ivicom, …hm ili nekom drugom biljkom, …ma nije važno, uglavnom na kraju po vas dođe opet neka Marica.

Čitao sam jučer neki stari broj Globusa i tamo pišu o slučaju ubistva kćeri poznatoh hrvatskog i zagrebačkog odvjetnika , pa između ostaloga pri uhićenju potencijalnog osumnjičenika.
kod njega – BESKUĆNIKA pronašli su i zaplijenili slijedeće.
Evo popisa odjeće koju je BESKUĆNIK imao prilikom uhićenja na sebi:
1.Zimska jakna sa kapuljačom maslinasto smeđa marke NATURE xxl
2.siva vesta dugih rukava MARCO O’POLO
3.bijele tenisice Reebook
4. Hlače od samta La costa
5.Hlače LEVIS

…..jebote beskućnik, ni oni više nisu što su bili, lik je bolje obučen od mene.Beskućnik u brand odjeći i obući, pa ako su nam beskućnici tako obučeni, zamislite što samo nose zaposleni,….koje pizdarije