RECENZIJA KONCERTA: DENIS RAZUMOVIĆ IN DA’TANEL

Iako ovaj post ne spada u Ri Rock sekciju – ipak spada jer – jer sve je to rock’n’roll i zbog toga se nitko neće naljutiti, uostalom…dobra svirka je dobra svirka. Denis Razumović kvartet kojeg sam 16.12.2010  godine poslušao u Riječkom TUNEL-u ostavio me je bez teksta – no nisam ni očekivao ništa manje  od uobičajeno dobre svirke, za koju mi ne treba nikakva uvjeravanja protivnika. Denisa Razumovića znam iz doba, kad je sviranje saxophona u Rijeci bilo pod “..ma daj šta stvarno, o  jebote ,..tip svira sax”  raritet među milijon gitarista i ponekog klavirista. Iskreno nisam nikad zamišljao da će taj Denis Razumović doći do jednog takvog nivoa svirke, već sam mislio da će to završiti onako tipično – sa prestankom, …jer kome uopće treba saxofonista – punkerima sigurno ne. Od tada je prošlo gotovo pa 20 godina koje su prohujale poput brzog nagibnog vlaka. Da mi je netko rekao da ću zavaljen u dvosjedu TUNEL-a slušati Američku svirku usred Rijeke, rekao bih mu ; “…ma daj odi u kurac” nemoj me jebat sa tim Nosterdamusovim forama.
Denis razuimović je u TUNEL-u  u kvartetu predstavio svoje nove autorske kompozicije uz pomoć svojih prijatelja braću Vedrana i Zvijezdana Ružić (kontrabas i klavijature) i Marka Duvnjaka na bubnjevima, koji je u svirku uskočio malo prije nastupa sa probom od samo sat i pol – a koja se u nastupu uopće nije primjetila. Da to Denis nije javno objavio prije početka koncerta – nikad to ne bih primjetio. No ono što bih Duvnjaku prigovorio i primjetio u samoj svirci,  je naglašavanje udaraca pri lupanju bubnja, koje se u jednoj normalnoj svirci(pop i rock ) ne bi priimjetila ili upala u oči – no u jazzu to ipak ne prolazi. Jebi ga ne može….
Ovo nije kritika u negativnom smislu, već samo jedan segment kojeg bi trebalo početi obrađivati, ..izazov za jednog mladog i vrlo perspektivnog bubnjara i glazbenika iz Rijeke, koji će sigurno za par godina kad sazrije kao glazbenik imati što reći i u jazzu. Braća Ružić su svoj posao obavila izuzetno dobro, naročito klavijaturista, koji ima samo 22 godine i koji je ukusnom nenametljivom i tehnički dobrom svirkom potpuno odradio svoj posao da mu neke starije koege mogu biti zavidne na ostvarenom i obavljenom poslu. Naravno istaknuo sam posebno Zvijezdana Ružića (klavijaturistu) zbog toga što ima samo 22 godine , a u sviranje kontrabasa se ne kužim kao i većina vas običnih ili neobičnih smrtnika. No da se razumijemo, uopće ne dovodim u pitanje virtuoznost njegovog sviranja kontrabasa, već sam htio naglasiti da su mi klavijature mnogo udomaćeniji i bliži instrument od kontrabasa, pa je to i logičan slijed sagledavanja situacije.

Vedran Ružić in da ekšn

Denis Razumović,  večer je otvorio sa jednom skladbom, koju je odsvirao na tenor saxophone-u,  koji je zvučao dosta tiho (zbog timbra samog instrumenta) pa prva kompozicija nije došla do izražaja i legla tonski kao da je riječ o solisti na jednom instrumentu, no već u drugoj kompoziciji (Ograda ispred kontinentala) koja je odsvirana na alt saxophone-u unijela je ono što bi mi rekli svijetski zvuk u TUNEL. Osonbo stvar koja mi se je najviše dopala sa štihom funka u sebi, ritmična i nenametljiva.
Drama.
To je tako dobro zvučalo, da se ja nisam pomaknuo tokom slijedeće dvije epoizode sola na tom saxu. Zatim je došla na red kompozicija svirana na soprano saxophone-u kojoj je falio onaj šmek i ton kojim su odisale kompozicije svirane na altu. Sopran saxophone je vrlo zajeban instrument koji pita način i određenu vrstu melodije kao  i trajanje zvuka i odsvirane melodije na njemu, tako da instrument postaje sam sebi zamka. Recimo izuzetno dobro zvuči na Stingovom albumu u pjesmi Englishman in New York. Odlično zvuči i na albumu Witner Lights grupe OREGON iz davne 1974 godine. No to je stvar ukusa i nebih se upuštao u takve ocjene…
Definitivno Denis Razumović ima šut na tenoru i to takav da se može nositi sa svijetskim naslovima jazza u tom području muzike. Denis Razumović može se popeti na bilo koji stage na svijetu uz bilo koga, a da se ne osramoti niti jedne jedine minute. Kad bih taj jazz usporedio sa jazzom Elvisa Stanića, onda bi taj jazz bio pravi jazz, nepatvoren , iskren bez ijedne trunke sumnje u izričaj kojim on vlada i kojeg prikazuje. Kod Stanića nisam nikad imao takav dojam, a to je možda zbog toga što sam godinama sa njim svirao pa ga poznajem u dušu i on će meni uvijek biti više rock gitarista nego jazz muzičar, bez obzira na sadašnju situaciju i na njegov status i vještinu – jazz je nešto drugo…. Isto tako moram spomenuti i Čarlija koji svira taping na gitari, najme i on me je osvojio na prvu loptu, ..nakon tri tona…
Način na koji Denis svira sax (tehnički i zvučno) podsjeća me na stare američke majstore jazza, koje bi mogli prije sresti u New yorku u nekom zabačenom i pustom baru nego u Rijeci.U iznenađujuće dobroj atmosferi u TUNEL-u ta je muzika dobila još više na svom izričaju i doživljaju kod publike koja je to pozdravljala aplauzom u pozatim i predvidljivim terminima. Nenametljivo, tehnički virtuozno, tonski zrelo i pitko sa stvarno dobrom ekipom ostavio me je opuštenog na dvosjedu u kutu TUNEL-a, u feelingu da bih to mogao slušati satima i satima bez da mi bude dodadno i nametljivo.
Kad bih to usporedio sa Mat Bianco-vim koncertom u Opatiji u Augustu 2010 g. gdje sam znao što ću slušati i gdje  nisam dobio ono što sam htio i očekivao, ovdje sam došao na potpuno nepoznatu platformu koja me je totalno i neočekivano ispunila preko mojih očekivanja. Ponekad (ali samo ponekad) pomislim na čas  kako su ti dečki (koji su onda znali svirati u vrijeme kad sam bio učesnik Ri Rock scene) pobjegli u jazz gdje ih nitko neće uznemiravati i tako se ogradili od onih idijota koji su zasjeli na riječku scenu 80-tih godina, ali to je samo jedna misao ili možda nije.
I da završim,….ako vam se pruži prilika da negdje vidite da će svirati Denis Razumović, nebitno hoće li to biti u vašem gradu u Hrvatskoj , Sloveniji, Srbiji ili BiH, Njemačkoj ili Austriji,…ma bilo gdje u Europi, svakako to odite pogledati i poslušati, jer vjerujte mi na riječ; da je Denis Razumović kojim slučajem Amerikanac – sada bi bio Bog i to bez pretjerivanja. Pustite što će vam reći netko drugi, ja vam to kažem iskreno nevezano za išta, bez zlobe zavisti i ikakvih interesa. Tako je lijepo poznavati takve ljude osobno, koji se ne preseravaju, nisu nametljivi i što je najvažnije – znaju vam na cesti naći vremena, da vam kažu dobar dan…a to jako cijenim…
Fotke su načinjene mobitelom u jako slaboj rasvjeti ali imaju svoju draž kliknite za uvećanje na fotku.