RECENZIJA KONCERTA:MATT BIANCO U OPATIJI

Nisam još do sada, nikada napravio recenziju nečijeg koncerta, kojeg sam pogledao uživo, jednostavno zato jer sam smatrao da to neće nikoga interesirati.No ovoga puta napraviti ću iznimku iz to iz više razloga.
Da mi je netko rekao 1984-85 godine da će Mat Bianco doći na ljetnu pozornicu u Opatiju i održati koncer, taj bi vjerovatno bio najveći bulin u cijeloj kompi , ili gradu.
Mat Bianco je tada bio svijetski poznati bend, koji je zaposjeo sve svijetske top liste.Bili su pravo osviježenje u tada prilično bogatoj glazbenoj produkciji i ponudi
Taj pop sa elementima jazza, dobro i jednostavno otpjevan, pitak ritmičan i odlično produkcijski izveden, ostavio je sigurno trajan pečat svijetskoj pop glazbi.
Sjećam se točno dana, kada mi je Elvis Stanić rekao:
– Jesi li slušao Mat Bianca?
Kako ja nisam nikad bio baš nikad sa tim imenima u muzici  “kod kuće”, rekao sam da nisam, no kad mi je dao kazetu, odmah sam se sjetio na već odslušanu muziku i na što se to ime odnosi.
25 godina kasnije, Elvis Stanić je kao direktor Opatijske ljetne pozornice, prije samog nastupa najavio bend.
Kako smiješno.
Život je stvarno čudan i nepredvidljiv.
Mat Bianco je definitivno ostavio i utjecaj na moj autorski rad (kantautorski), posebno u pjesmama Brazil, Shu Shu, Mirelle i sličnim pjesmama rađenim u sambi ili bosanovi.
I eto ti ga na, 31.07.2010. došli su u Opatiju.

Radio Rijeka je u svojoj dnevnoj emisiji poslije podne poklanjao 6 karata za koncert.
Upogonili smo sve telefone u kući i osvojili dvije karte.
Joj koje veselje.
I moja žena se je veselila, jer ga oboje volimo.
Još samo da napišem i ovo; da mi sada netko dođe i pita me hoćeš li dvije karte za U2 ili Mat Bianco – ja bih izabrao karte za Mat Bianco (mislim dan prije koncerta) – sada više ne.

Kad slušate neku muziku i dobro je zapamtite, posebno aranžmanski – onda očekujete barem nekakvu približnu  sličnost u izvođenju te muzike uživo.Čim je srazmjer neskladniji, bend je kod mene popušio – ma kako dobro oni svirali.
Muzika Mat Bianca ima neke karakteristike (kao i npr.Pink Floyd) koje ne možeš ispustiti u prezentaciji uživo.
Zato  Floydi nose tolliko opreme  sa sobom, kako bi čim vjernije  prenesli tu produkciju i filing sa ploče na koncertu u uživo, jer kad bi Floydi došli sa 4 instrumenta, vjerujte da bi se jako razočarali, osim ako se ne radi o unplug koncertu.

I tako sam ja sav sretan krenuo put Opatije.
Iako sam imao dvije karte gratis, spizdio sam 100 kn – ko ništa.
Zato ne volim nikuda odlaziti, jer je  najjeftinije  biti doma iza kompjutera, ali Mat Bianco ne dolazi svaki dan ispod vašeg prozora, pa ćemo mu tih 100 kn oprostiti.

Moja očekivanja su bila (u koje sam sumnjao i prije početka koncerta ) da se ljetna neće napuniti do kraja, ali da će biti dovoljno ljudi, da se napravi dobar štimung.
To baš i nije muzika za divljanje i skakanje, već više za slušanje, u sjedećem položaju.
Na ljetnu se može inače, ugurati 2-3 tisuće ljudi – ako nema stolica.

Prvi šok koji me je osvijestio ali i iznenadio,  je da je koncert na maloj sceni ili  na tkz.Maloj ljetnoj pozornici.
To je terasa do velike ljetne pozornice koja ima svoj štih, ali ne za ovakav koncert.
Drugi šok, je bio kad smo ušli i zaključili da je puno stolica ostalo prazno, a naročito u prvim redovima (ja sam bo u 6-om redu).
No svremenom, se je mala ljetna popunila, ali i dalje je bilo praznih sjedećih mjesta.

A onda je počeo koncert…

Bend je krenuo sa meni nepoznatom kompozicijom, koja je vjerovatno sa zadnjeg albuma kojeg su snimili.
Tu su napravili jednu veliku grešku zbog samog šuta koncerta.
Po meni trebali su odmah pucati sa “More than I can bear” i sa time odmah izazvati raspoloženje publike.
Onda sam primjetio da u zvuku fali jedna frekvencija, koja me je strahovito iritirala , a posebno u koloritu glasa pjevača, jer je vokal bio neprepoznatljivog zvuka.No, pjevajući pjesme koje znam, primjetio sam da su odsvirane i do 3 tona niže.Pjevač je sve pjevao praktički u jednom rasponu, koji se nije ni dizao ni spuštao, pa mi je to sličilo kao da spiker Radio Rijeke pjeva.
Inače vokalne dionice MatT Bianca su bogte melodijski i obično su pjevane, uz pomoć ženskih vokala, kojih tamo nije bilo i tu je nastala rupa u produkciji, pa mi je bend zvučao, kao da imaju probe u garaži, a ne da imaju prezentaciju svog rada, koji je obišao sve svijetske top liste.
Ozvučenje je bilo koma – što najviše možemo zahvaliti neprofesionalnom pristupu (ne poznavanju tehnike rada zvukom) ljudima koji su potpuno nedorasli tom poslu i tako uništili barem 10 pjesama grupe, dok se na kraju konačno nije pojavila klavijatura  – koja u Matt Biancu nosi cijelu stvar, a nije je bilo ni za lijek.
Bend u sastavu klavijatire, bas bubanj, gitara, truba, saxofon, konge, i dva muška back vokala, koji su i povremeno udarali po nečemu, bili su totalno nedorasli produkciji benda sa ploča i CD-a.
No da se razumijemo svi su perfektni glazbenici.
To uopće nije upitno.
Po meni, trebale su još tri cure za back vokale i još jedne klavijature koje bi nosile čitavu stvar kao na ploči.
Dva crnca umjesto pički – nikako ne mogu popraviti tu rupu.
Strašno me je smetalo što su jedan od svojih glavnih hitova More Than I Can Bear” koji je u originalu u bossanovi, svirali u beat ritmu, jer ja ta pjesma baš u bossanovi, imala poseban štih, koji je pjesmu držao iznad ostalih pjesama objavljenih u to vrijeme.
Bend je svirao izvrsno, no ozvučenje se je lovilo sa bendom i sa zvukom čak do 10-te pjesme.Vokal je bio potpuno suh, bez imalo efekta, koje bi tom momku koji pjeva i te kako dobro došao, jer je kao pjevač,  uopće na granici da ga nazovem pjevačem.
No na pločama je prije 20 godina obavio korektan posao.
I da skratim, meni to nije imalo nikakve veze sa Matt Biancom koga poznam sa CD-a i ploča.
Meni je to zvučalo, kao da su se neki lokalni dečki koji imaju muzičkog znanja i vještine poigrali sa pjesmama Matt Bianca usudivši se ih izvesti pred nekim javno bez srama i kompleksa.
Publika je to dobro prihvatila, ljuljala se je u ritmu, no to nije bilo ono što sam očekivao.
Samo za usporedbu, Eros Ramazotti je sa upola manje ljudi na sceni,  imao na Stadionu Kantrida u Rijeci odličan koncert – kao sa ploče!
No tamo sui radili iza mix pulta profesionalci, a ne šarlatani.
Sačuvaj me bože tih ljudi, koji rade na tim ozvučenjima, jer oni mogu zajebat svakoga – pa i MatT Bianca.
Moja ocjena ukupnog dojma koncerta 3 od 5 mogućih (s time da sam bio velikodušan, zbog nostalgije)
Ocjena ukupnog umijeća sviranja 4 od 5 mogućih (slušao sam i bolje glazbenike)
Mislim da je publika zaslužila od takvog benda sa  takvom muzikom mnogo više.
No na kraju to je njima ipak samo gaža.
Dva momka sa plakata slikana pred valjda 20-tak godina , izgledaju sasvim drugačije pa je klavirista debel ko natečena svinja i već vidno u godinama (što je i razumljivo), a pjevač izgleda ko da je prebolio AIDS i ozdravio pa se oporavlja.
No ovo nije izbor za mistera pa više neću tuć po minusima.

Plus ide  svakako ljudima koji su u Opatiju doveli ovako interesantno ime, sa svijetske pop scene.
Još jednom šteta da je zvučno tako uništena dobra svirka ovih  ljudi koji definitivno – znaju svirati, u što nema nikakve sumnje.
Posebnu pohvalu trubaču i saxofonisti , bubnjaru  i basisti koji su izvrsno odradili svoj posao.
Ovdje ispod poslušajte i pogledajte Mat Bianco i pjesmu “MORE THAN I CAN BEAR” u kojoj se dominatno čuju klavijature kojih u čitavoj večeri dominatno nisam čuo – osim kad je klavirista nadrljao neki solo na klavijaturama.