TEORIJA KUGLE

Prognoza vremena za slijedećih 12 sati,..pretežno sunčano, more malo valovito, vidljivost 10 do 20 km, toplo….

 

Koliko ste puta samo u životu čuli ovu frazu na radiju, nakon vijesti koje su bile emitirane svaki puni sat vremena.Vjerojatno nebrojno puta, ali nikada niste išli za tim tekstom  ili za njegovim značenjem, niste se pitali zašto je vidljivost 10 do 20 kilometara, učinilo vam se je to normalno, egzaktno, nitko nije išao to provjeravati,… a zašto i bi, ….koji kilometar gore dolje, ..who cares…

 

Kugla je jedino geometrijsko tijelo, koje je nepregledno, odnosno jedino tijelo na kojem dvije točke ne vide jedna drugu i ne mogu se povezati. Između dvije točke uvijek postoji krivina, zaobljenje, koje ti ne dopušta da vidiš drugu točku, naravno samo na određenoj dužini.

Npr. na stranici jedne kocke ili okruglog stožca možeš staviti dvije točke koje su u izravnom kontaktu i povezati ih, optički ili nekom drugom vezom, zato jer je ploha ravna.

Nije uzalud zemlja okrugla. Taj krug ne dozvoljava nam da imamo percepciju okoline veću od one koju taj krug dopušta. Postoji li New York ili London – ne, ne postoji. Ne postoji sve do onda, dok ga ne vidiš ili ugledaš, no kad dođeš u London ili New York, ne vidiš mjesto odakle si krenuo. Na taj način  čitava tvoja vidljiva realnost je  samo 10 do 20 ili 30 kilometara. To je sve što mi  vidimo. To je zbog zakrivljenosti kugle.

Ali da li je to baš tako?

Što ako se naš svijet stalno odvija u percepciji radijusa od 30 ak kilometara. Ja npr. nikada nisam bio u Kini, ili Africi. Realno gledajući ta područja za mene i moju percepciju i vidni krug  uopće ne postoje, meni su one čista fikcija. Pustimo slike i filmove, sada govorimo o reali. Sada bi trebalo, postaviti pitanje, što je to reala, što je to što sada živimo ? Kako se krećeš naprijed ili nazad, nestaje krajolik ispred ili iza tebe, nalaziš se uvijek u onom opsegu od 30 tak kilometara ili puta dva  60 km.(30km naprijed i 30 km straga) Realno to je naša vidljiva percepcija. Mi se konstantno nalazimo u toj percepciji. Možemo li na taj način stvoriti umjetni dojam svemira u kojem se nalazimo, jer se nalazi iznad nas. Dakle to ne možemo napraviti, jer ne možemo to ići  provjeriti.

Postoji li uopće Mjesec i zvijezde oko nas?

Komercijalni avioni lete na visini od 10 km, ..no zapamtite vidljivost je 10 do 20 km. Znači duplo od koliko možemo letjeti.  Interesantno je to da opet iz zraka (aviona) vidljivost okoline doseže 10-20 km.

Jeste li razmišljali o tome?

Ima li tu prostora za manipulaciju?

A šta je sa takozvanim dimenzijama?

Mi službeno poznajemo (ali samo smo upoznati sa time) da postoji dužina širina i visina što naš svijet čini trodimenzionalnim. No živimo li mi u trodimenzionalnom svijetu, kad nam je taj svijet koga poznajemo,  u jednom segmentu – opet OPTIČKI nedostupan.

Nama je u vidnom polju, dvodimenzionalan svijet (dužina širina) potpuno vidno dostupan 100% iz takozvane naše (treće) dmenzije, ali mi tu dimenziju gledamo (mislim na 2D drugu dimenziju) iz jedne druge dimenzije(treće 3D), a to znači, da bi vidjeli kompletnu treću dimenziju i kojoj sada živimo, mi bi morali biti u četvrtoj dimenziji, a to znači da mi sada trenutačno živimo, u među dimenziji između 2D i 3D –  treću dimenziju 3D, vidjeti ćemo tek onda, kad dođemo na poziciju međudimenzija između treće i četvrte dimenzije.

Kako bih vam objasnio na što točno mislim, dati ću vam jedan praktični primjer. Ako ispred sebe stavite jednu kocku na određenu daljinu i gledate u nju, da li vi vidite tu kocu čitavu – ne vidite!!!.

Ako bih ja IZA kocke stavio bocu, vi tu bocu ne bi vidjeli, zato jer vam taj dio kocke nije dostupan u vašem vidnom polju. Kad bi pošli pogledati tu plohu iza kocke, opet bi vam jedna odnosno dvije plohe bile nevidljive. Ploha koja je ostala iza kocke i ploha na kojoj leži kocka Znači uvijek su nam nedostupne dvije plohe tijela koje gledamo. Isto je tako i sa kuglom, odnosno sa čovjekovom percepcijom na Zemlji. Zamislite sada kako izgledamo mi bićima u 4D dimenziji kojima je 3D dimenzija dostupna u punom obimu – nema nevidljivih ploha odnosno pozicija. Potpuno isto kao što je u dvo dimenzionalnom svijetu prisutna visina, koju taj svijet ne poznaje – ali visina je tu, ona postoji.
Ovo otvara pitanje prikaza okoline u kojoj se nalazimo i «živimo», odnosno koliko je ona postojana i stvarna.Ali još jedna izuzetno važna konstatacija. Zemlja osim što je okrugla – nije pravocrtna kružnica, već ima planine i doline brda i uzvisine, dubine itd. To još dodatno onemogućava percepciju na tom krugu, na kojem navodno stojimo. Uzmimo da je Zemlja ravna ploča sa brdima i dolinama, vidljivost bi i dalje bila 10 ili 20 km, jer gustoća atmosfere ne bi dopuštala vidokrug preko određene daljine u km. Ne bi vidjeli Pariz, kao što ga ne vidimo ni sada, zbog brda i planina ili dolina, odnosno zakrivljenosti Zemlje. Jesmo li izmanipulirani i je li nam sa ovom sviješću koju imamo, prikazan zapravo hologram čiji je tehnički standard na kvoti od 20 -30 km a Zemlja koja je okrugla je tehnička podloga koja omogućava i čini ovaj hologram/ matrix mogućim. Svako od nas se može upitati, šta je istina i šta je laž. Možeš li ti koji ovo čitaš ići provjeriti da li Mjesec postoji. Realno ne možeš. Takva mogućnost postoji za vrlo malen broj ljudi. Znači istina se svodi na 7 000 000 000 : 100 a trebalo bi biti obratno da bude istina. Jer u kolektivnoj svijesti, istina je ono što prihvaća većina, a ne ono što nudi manjina. No situacija je upravo obratna, pa se s pravom pitam, da li mala grupa ljudi, obmanjuje veću grupu ljudi, koji na to pasivno pristaju vjerujući da ono u što gledamo – je postojano.

Ruku na srce, nismo riješili optički problem kocke koja nam je ispred nosa, a tako olako pristajemo da je ono na nebu – MJESEC.

– Halo Miki gdje si ? upitah preko telefona

– U Londonu sam na službenom putu – odgovori Miki

– A ti – upita me ona

– Ja sam u Rijeci, nešto sam te trebao – rekoh u mobitel gledajući otok Cres i Krk na horizontu ne vidjevši ništa dalje

Miki je gledala u blok zgrada ispred sebe, ispijajući kavu u jednom malom uskom Londonskom kafiću i to je bilo sve što je vidjela, ostatak svijeta nije postojao. Ja sam gledao uobičajenu sliku u kojoj se nalazim čitav život.

– Kakvo je vrijeme u Londonu?– upitah je

– Sunčano – odgovori ona

– I kod nas isto,..ajd vidimo se za tjedan dana

– Bok – kaže Miki iz Londona,…a mogla je biti i u susjednoj ulici.

Ja je nisam vidio, ali ni ona mene, jedino što smo oboje vidjeli bilo je – Sunce

No moglo je biti i oblačno. Razmislite o tome…