TURIZAM

Možda se i ne bih sjetio na ovu temu da nije bilo ovog članka:
http://www.index.hr/vijesti/clanak/na-otvorenju-kempinskog-stjepan-mesic-i-konobari-iz-srbije/447991.aspx, koji me je podsjetio na 1989 godinu , kad sam svirao u turističkom kampu Stelamaris u Umagu, na mjestu današnjeg teniskog stadiona.
Te sam godine, u knjigu žalbe na recepciji hotela / kampa napisao jedan tekst – koji je postao legenda u Umagu.
Ta se je knjiga žalbe pokazivala unaokolo, poput izgubljene serije Monty Pythona.Ono što sam unutra napisao o Umaškom, ali Jugo turizmu, odnosno turizmu u Hrvatskoj  – aktuelno je još i danas, samo što je trebalo onda imati jaja nekome to reći, a kamo li i  – napisati.
No, za neupućene samo jedan kratki dodatak.
Ja sam po struci (prvoj struci) hoteljerski tehničar ili kako bi se to reklo danas po naški – recepcioner.
Dakle školovan sam u Opatijskoj hotelijerskoj školi da bih bio hoteljer.
No muzika, duža kosa i moj način života, nisu nikako išli ruku pod ruku sa turizmom. I ja sam se tad, nakon 4 godine rada po hotelima odlučio pobjeći iz toga  u  – glazbenike, jer to više nisam mogo gledati ni trpjeti.
No, nažalost tek sam onda zapao u turizam –  i to do grla i sad sam tek imao jako vezane ruke i nažalost – širom otvorene oči, a nisam mogao utjecati  na ama baš ništa. Šuti i sviraj.
I tako dok sam svirao po čitavoj Hrvatskoj i Slovenskoj obali, gledao sam kakvi nam priučeni čarapani rade  u turizmu.
Uvijek se pri tome sjetim jednog pametnog i načitanog šefa kojeg sam cijenio, a koji je rekao;
da bi svaki čistač ulica trebao imati završen fakultet, da bi svoj posao pometanja ulice radio kako treba, rekao je – da je to posao za intelektualce – i potpuno se slažem sa njime.
Nakon što sam pročitao tekst Denisa Kuljiša u Jutarnjem listu: (vidi oba linka kasnije)
http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2009,8,12,clanak,172561.jl
http://jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2009,8,22,,173605.jl

O podjeli na zapadnu i istočnu Hrvatsku povukao sam (opravdano ) paralelu sa člankom, o otvaranja hotela u Savudriji i  dopremanjem radne snage u ovom slučaju iz Srbije ili iz pravog inozemstva, zato jer nam fali, kulturni i obrazovni kadar u ugostiteljstvu. I mi ga nemamo, ako ga i imamo onda je to zanemariv broj i minorantan podatak.

Što je dosadašnja praksa zapošljavanja u turizmu pokazala, već ustaljeno bi hoteli i turistička naselja prije početka sezone, poslali na SVE  adrese hrvatskih zavoda za zapošljavanje, oglas o potrebi ŠLJAKERA “nižih” poslova u hoteljerstvu, a to su kuhari, konobari, spremačice, čistačice,sobarice, osoblje za vešeraj, plažu i slično, a zatim i za sezonske poslove malo više klase, kao što su recepcioner, šef recepcije, šef restorana ili eventualno ponekog direktora (nabave naravno 😉

Zbog riješavanja masovne nezaposlenosti, zavod bi zapošljavao – svakog tko ima i minimum ispunjenih normi za taj posao ili koji imaju tkz. “prijašnjih iskustava” na takvim poslovima, i to samo da bi zaposlio čim više ljudi i time smanjila ukupna nezaposlenost, koja bi na kraju sjela kao “poen više” vladajućoj garnituri, koja je tobože smanjila nezaposlenost u državi za vrijeme njihove vladavine ili traljavine – bez obzira o kome se je radilo – jer meni su svi isti.
Nitko pri tome nije vodio računa o kulturi, etici turizma i edukaciji tih “djelatnika”.

Mujo iz Doboja na privremenom radu u Hrvatskoj elitnoj turističkoj destinaciji

Logično bi bilo, da se zaposle najprije ljudi iz tog kraja – odakle je natječaj poslan, obično nezaposleni u tom kraju prvi dobiju takav posao, zbog same praktičnosti i nepotrebnih dodatnih troškova smještaja, dolaska na posao – no domaći ljudi i mještani se uglavnom ne javljaju na takve natječaje osim nekolicine koji već tradicionalno tamo rade već godinama sezonski, a u slobodno vrijeme uzgajaju pomidore i zapravo od toga žive….No, pitate li se zašto?
Zato, jer je visina plaće za taj posao, daleko ispod crtre normalnog osobnog dohotka, s kojim jedan čovjek može živjeti čak i na rubu gladi, kao i za odgovornost i vezanost te osobe za taj posao.
Zašto je taj dohodak tako mali?
Zato, što je zavod godinama zapošljavao, ljude iz unutrašnjosti – čitaj istočna i južna hrvatska, koji bi došli raditi na more za čavle, no njima je to bio izazov i nagrada, jer su se mogli besplatno kupati u moru , a to bez ovakvog načina ne bi mogli ni u ludilu. Ovako su bili  “na moru” sunčali kupali se i još za to dobili novac, gdje toga ima.Ima u hrvatskom turizmu.
Sličnu situaciju smo i mi glazbenici doživjeli, uvozom muzike iz unutrašnjosti Hrvatske, koji su na ljetovanje 30 dana besplatno doveli čitave familije – a svirali su za hranu i smještaj.,Pri tome mi smo iz Opatije i Rijeke  bili bez posla ili u najboljem slučaju, morali smo ići raditi – stotine kilometara daleko od kuće da bi preživjeli  – dok nam je ispod prozora bilo 40 Opatijskih hotela i restorana i terasa.
O kvaliteti te muzike bolje da ništa ne napišem, jer bi mi trebalo 4 stranice pljuvanja i još ne bih rekao sve.

Tako je i svaki Umaški hotel, ali i ostali hoteli u Istri i Kvarnerskim otocima, dobio elitu turističkih radnika iz istočne ili južne hrvatske, koji su se mogli besplatno kupati, jesti, spavati, i još su za to dobili 2500 kn. Super!!!
Đe toga ima, odeš na godišnji i još ti plate. No nestručnost tih ljudi, a i njihovo sirovo zemljačko ponašanje, iz čijih se soba orila cajkarska muzika i to svake noći ili cijeli dan, ostavili su na posjetioce određen dojam ili matricu izgleda Hrvatske stvarnosti – ili to pak i je Hrvatska stvarnost.
Svirati i gledati konobara koji gostu na našem jeziku jebe mater i usiljeno mu se i ljubazno ceri u facu sa popratnim riječima ..Pa sigurno da ti nix fašten, jebo te onaj ko te do ođe do’ćero’, zatim zavrti tacnu na jednom prstu,( koja mu naravno ispadne na terasu) i uznemiruje goste bez potrebe.
O prljavoj i musavoj odjeći neke X konfekcije, koje ti bezguzni sroljoti nose na sebi, ne bih posebno, no to izgleda kao da smo u nekoj arapskoj prijebini  – a ne na Hrvatskoj obali u centru Europe..
U 33 godine sviranja, vidio sam samo JEDNOG konobara, koji je taj posao radio svijetski. Bio je Slavonac, koji je došao u Opatiju, kao mlad dečko i nauk  (vještinu) naučio od nekadašnjih pravih starih majstora iz Opatije u Hotelu Ambasador još 70-tihgodina. Taj je lik bio prava muzika sa gostima, pristojan, fin , nenametljiv, jako uredan, diskretan i imao je jako dobar smisao za humor.O vještini posluživanja da i ne pričam , znao sam se zanijeti promatrajući  ga i pri tome pogriješiti pri sviranju.
Jedno je završiti  ugostiteljsku školu u Opatiji, a drugo je to negdje u nekom kraju gdje strani gost nikada nogom nije kročio – a ni neće.
No to nije sve, jer bitno je i tko ide u tu školu.
Danas “konobari” svatko, tko uzme krpu u ruku, baš kao i u muzici, svi su zvijezde, preko noći.
Jedini uvijet  je za konobara ili uspješnog glazbenika, da budeš atraktivnog izgleda, tako da te šef može dobro izjebat u skladištu nakon smjene ili u muzici da bi direktor hotela, pasao oči na nekoj atraktivnoj “nazovi” pjevačici – ali direktore , a kvaliteta?
Ma jebeš kvalitetu, bitno je da ja nešto pojebem, večeras – bio je najčešći odgovor, direktora hotela u privatnom i neslužbenom razgovoru.
Vjerujem da ima ljudi, koji ovo ne vjeruju –  no nažalost, to je sušta istina i nema druge istine. Nema.

Ja se uopće nisam začudio, kad je Hotel Kempinski  iz Savudrije pored Umaga, osoblje morao ići tražiti van Republike Hrvatske, dapače odmah sam sebi rekao – vidiš, bio sam u pravu.
Zato što su moji kritreriji visoki, ustvari nisu visoki već normalni. Nijh  ne zanima golo zapošljavanje pučanstva, nego im treba kvalitetan kadar, kojeg mi htijeli to ili ne – NEMAMO.
Ako i imamo, već je zauzet ili odavno pobjegao u inozemstvo.
Imam jednuu poznanicu koja je otišla raditi na recepciju u – KINU, da dobro ste pročitali i kinezi znaju uvoziti – ali i platiti što je dobro.
Sada bi mogli reći da je novcem uvijetovana kvaliteta, ali to bi u praksi brzo palo u vodu, jer novaca ima, ali nema odgovora tom novcu koji mu može parirati – dobrog kadra.

No moram se vratiti na zapošljavanje i dobnu granicu zapošljavanja, koja je sve niža i niža.
Natjecao sam se, za jedno radno mjesto – ADMINISTRATOR MREŽE, u jednoj osnovnoj školi u Rijeci.
Javilo se je oko 600 ljudi, svakakvih godišta i zvanja. Reduciranjem došlo se je do 300 kandidata sa kojima je obavljen razgovor.
Prvo što mi je upalo u oči, vrlo je malo ljudi se prijavilo na natječaj koji su nezaposleni, uglavnom oko 90% ljudi je već imalo radno mjesto u toj ili srodnoj struci, ali su se željeli premjestiti – na bolje radno mjesto.
I tako dok sam čekao na red, slušao sam razgovor dvije cure koje su imale oko 28-30 godina.
– Jebote , nisu normalni, još malo, pa više neću nigdje dobiti posao, traže da imam 27 godina , završeni fax i barem 4 godine radnog staža.
Ja stojim sa strane i slušam, cure su na redu za razgovor ispred mene – koji imam 49 godina.
Na kraju, je posao dobio neki Bosanac, koji je stalno vikao po hodniku dok smo čekali na red za razgovor, da je taj natječaj namješten, da je on dijete radnika iz trećeg maja da on nema nikakvih veza i bla bla, …a direktor je slučajno bio njegov jaran….Bosanac.
Toliko o zapošljavanju.

Nakon toga sam razmišljao i pitao se, zašto stalno zapošljavaju neiskusne mlade ljude za nikakve pare, kad na birou ima iskusnih ljudi, u najboljim godinama sa ogromnim radnim iskustvom, a kojima država još uz to plaća nekakvu pomoć, od cca 1000 kn, zašto ne zaposle te ljude?
Brzo sam i sam došao do odgovora, nisam baš dugo razmišljao.
Zato jer se sa mladim ljudima, može kvalitetno manipulirati!
Zato jer mladi ljudi neznaju bližu povijest i da je nekoć takav posao, bio  plaćen 4 ili 5 puta više.
Zato jer su mladi ljudi prestrašeni, oko preživljavanja i borbe za mjesto pod suncem.
I na kraju onaj adut kojeg najviše koriste, a to je:
Ako nećeš tako kako sam ti rekao, ima ih na zavodu koliko hoćeš, pa će netko drugi.
Kakve pizdarije.