TWIGTLIGHT ZONE

TWIGHTLIGHT ZONE

Dok sam razmišljao što ću novog napisati, pregledavao sam statistike ovog bloga koji između ostalog prikazuje tko se je i od kuda linkao na moj blog i što se sve upisuje u tražilicu na googlu.Tako npr neko je iz njemačke u tražilicu upisao NENAD BAČIĆ, pa onda je neko napisao IGOR + KOSTELAC, pa je neko napisao BUBNJARI+DARKO+FURLAN, pa je neko napisao MARINA + PERAZIĆ, pa IGOR+KOS, itd, no ono što mi je zapelo za oko, bilo je nešto vrlo neobično neko je napisao (pazi sad ovo) GORAN +LISICA+FOX ….????? – pa tko bi tako nešto išao upisivati u google tražilicu?… moram to istražiti…
Dakle, kliknem ja na taj link i stvarno u google tražilici uredno stoji ispisano GORAN+LISICA +FOX kad ono tamo, ni manje ni više već 15 stranica sa raznim foxovima, goranima i lisicama nisam znao na koga ću prije kliknuti, nisam imao pojma da ih ima toliko, jedan je predsjednik uprave Dallas Recordsa u Sloveniji, jedan je Severini uručio neku nagradu ( valjda za doprinos u rock muzici), jedan je prijatelj od Štulića iz Azre, jedan čak izrađuje gitare, jedan je riječki novinar koji nešto piše u lokalnim listovima, jedan je bratić od Mrleta iz Leta 3, jedan je promjenio ime u Mario Andretti, a drugi u Goran Ušljebrka, a jedan je pazite sad ovo … Slovenian musician and music producer. Drama….., sad više neznam koji je od njih svih odgovoran za ovo sranje u Riječkom rocku koje je nastalo krajem i sredinom 80-tih godina. Kako ću to saznati? … mozak mi radi 100 na sat …naprosto nemam ideje… moram od nekud početi s čime da povežem Twenty Century Fox-a
.. pa da krenem od rodbine.. jedinu njegovu rodbinu koju poznajem je Mrle , a Mrleta znam još iz Opatije sa Kosova – dok je svirao u Beta Centaury bas gitaru i bio je dobar dečko, ostao mi je u sijećanju po tome što nikad nije bio škrt, imao je jednu Godwin bas gitaru koju nam je uvijek posudio kad nam je trebala za našeg basistu, koji nije u to vrijeme imao bas gitaru…to se ne zaboravlja..i još…. on je jedini bio ozbiljni kandidat da postane muzičar( uz Lui-a bubnjara grupe) jer baš nije puno jebo te Beta Centaure koji su usput rečeno bile jako čudne osobe i to im je na kraju presudilo u opstanku i uspjehu.
Dakle krenimo od Mrleta, veza MRLE, pa LET 3, pa Dallas Records i evo ga pun pogodak, to je ono što je kjučna riječ DALLAS.
Kliknem na kućicu od home page-a i evo me na google.com u search upišem DALLAS i stisnem Enter ….kad ono jebo te bog ..usro sam se od straha…piše Kiling of the president Kennedy, Lee Harvey Oswald, pa onda dalje TEXAS, pa opet Kennedy, pa Delaware plaza…ugasio sam preglednik……u jebote u što sam se to upustio… odem na prozor …noć..3h ujutro..zvijezde..gledam da mi neko ne stoji ispred kuće….tražim satelite koji bi me možda posmatrali…..misterija.Svukao sam odjeću sa sebe i lego spavat….zzzzzs……zs.

Bilo je oko 6 sati poslijepodne, bilo je hladno i nije bilo puno ljudi na cesti, ruke sam držao u džepovima i hodao po Brajdi kad preko ceste prema bolnici ugledam mog starog prijatelja Gorana …da baš njega.
Ej,….Gorane, viknem mu preko ceste i mahnem mu rukom..Iz mojih usta topla para izađe na hladni zrak nestajući u noći…Ej čekaj viknem opet…
Goran se kao malo okrenuo prema meni i nastavio hodati ko da se poziv ne odnosi na njega…Čekaj daj….(pretrčavam cestu).. i taman kad prijeđem na suprotnu stranu Goran naglo skrene u ulicu sa strane ..ja potrčim za njim.. a on nestane u jednom od portuna u nizu starih zgrada.Jedan od onih Riječkih portuna koji su uz cestu i nikad neznaš jesi li ušao u onog pravog uonom kojem si već jednom bio ili u krivog.
Taman kad sam dotrčao vrata, vrata su mi se pred nosom zatvorila, a automatska brava zaškljocnula je onim poznatim ŠKLAK….Možda me nije vidio ili prepoznao ..ustvari prošlo je već mnogo godina od kad smo se zadnji puta sreli.Ništa pozvonit ću mu na parlafon pa da ga samo pozdravim….gledam prezimena
na parlafonu ima tu svakakvih zanimanja i životinja ali ovu specifičnu lukavu koju ja tražim …nema. ..Čitam Vuk, Jež, Puž, Ježić, Riba, Mlinar, Zdjelar, Peder, Kovač, …nema …nema ..možda je otišao kod nekog frenda koji tu stanuje…i taman kad sam se okrenuo da odem brava opet napravi ŠKLAK i vrata se odškrinu i začujem glasove sa viših katova koji se spuštaju stepenicama i nešto komentiraju.Brzo odškrinem vrata i uđem u ledeni portun jedne stare Riječke vile od 5 katova.Portun je čist i uredno pofarban.Penjem se stepenicama …neki ljudi prolaze pored mene i kažu mi dobro veče i zatim nastave silaziti prema izlazu u kuću smijući se nečem i glasno kikotajući nestanu na cesti.U haustoru kuće tišina .Vrlo je hladno , ne čuje se ništa, nema nikakvih glasova koji dopiru iz stanova, samo hladni zrak.Čitam prezimena po katovima, ali ništa što bi kazalo da moj nekadašnji poznanik stanuje baš tu.Slušam da bih možda čuo neke glasove …ali ništa.Silazim nazad po stepenicama i kad sam došao u prizemlje slučajno sam opazio sam da uz zid koji drži stepenice prema prvom katu postoje neka mala vrata poput nekog kažota. Prišao sam tim vratima i pažljivo ih odmjerio, na njima nije bilo nikakvog prezimena ili znaka da tu netko stanuje i taman kad sam uhvatio kvaku da probam jesu li otključana, iza vrata sam začuo kako se neko penje po stepenicama i prilazi mi iz suprotne strane vratiju.Ispustio sam kvaku i brzo se popeo na polukat vireći između ograde stubišta u tom pravcu.Izašao je čovjek u tamnom odijelu i dugačkim crnom kaputu državši u ruci neku torbu koja je mogla biti aktovka ili možda lap top.Pritisnuo je na bravu na vratima…začuo se je već poznati ŠKLAK i muškarac je izašao na cestu, a vrata su se automatski za njim zatvorila.
Nastala je neka čudna tišina i strašno mi se počelo pišat, što od hladnoće što od uzbuđenja.Spustio sam se po stepenicama sa polukata u prizemlje i opet stao pred ta mala vrata.Prislonio sam uho na vrata, ali nisam ništa čuo.Polako sam spustio rukom kvaku i tiho odškrinuo vrata. Bio je potpuni mrak , tek je blijedo svijetlo portuna bacalo sablasnu svijetlost na prve tri ili četiri stepenice.ništa se nije čulo osim povremenog prolaza automobila glavnom cestom.
Bilo me je vrlo strah, ali je prevladala znatiželja i polako sam se spustio niz prve stepenice potežući za sobom vrata i prelazeći u potpuni MRAK….
Tapkao sam u mraku nogom tražeći slijedeću srepenicu dok mi se sve više i više pišalo. nakon nekoliko stepenica spustio sam se na neki ravni plato koji je vjerivatno bio međukat do konačnog nivoa pod zemljom.Mrak je bio sve jači i jači, ali s vremenom su mi se oči privikle, no više nisam mogao izdržati i morao sam se popišat -šta god bilo.Oh kakav je to osjećaj je kad se ispišaš nakon što si dugo trpio, imao sam osjećaj da sam nešto pojebao- a ne da sam se popišao, pravi orgazam.
Rukom sam se držao za zid i silazio sve niže i niže.I kad sam pomislio da sam došao do kraja nogom sam nagazio na slijedeću stepenicu pa na slijedeću pa na slijedeću… nakon petnaestak minuta tapkanja u mraku konačno sam sišao ponovo na nekakav plato i na još jedna vrata koja su doduše bila odškrinuta i pored kojih je bio, vjerovali ili ne šalter za upaliti svijetlo.I taman kad sam htio upaliti svijetlo u ne baš malenom hodniku još nekih 5 stepenica niže otvorila su se jedna vrata iz kojih je dopirala slabašna svijetlost koja je obasjala hodnik i zadnjih 5 stepenica do konačnog nivoa podruma ove kuće.Začuo sam nečije korake, te u trenu uočio veliku kartonsku kutiju od nečije klime koja je stajala desno naslonjena na zid od ovih zadnjih stepenica .Pojurio sam dolje skučivši se iza kutije dok su prema meni negdje sa kraja hodnika prilazile žurnim korakom 2 ili 3 osobe koje nisu međusobno komunicirale, no bile su lijepo odjevene i nosili su nekakve torbe poput onog koji je netom izašao iz zgrade.Osjećao sam kako mi srce nabija u slijepočnicama oblio me znoj i vrućina, tako da se iz mene sve pušilo od pare na hladnom podrumskom zraku.Muškarci su se brzo popeli stepeništem i čuo sam kako zatvaraju mala vtara na vrhu i izlaze iz zgrade.Kad se je situacija malo primirila krenuo sam kroz potpuni mrak prema vratima iz kojih su upravo izašli.Napipao sam rub vrata no nisam ih mogao otvoriti.Napipao sam i kvaku, ali se vrata nisu otvarala.Odjednom se začulo nešto kao tihi klik i vrata je netko otvorio iznutra gurnuvši ih prema meni tako jako, da sam skoro dobio vratima u glavu. U zadnji čas stao sam uza zid priljepivši leđa i glavu sa raširenim rukama
izbjegao susret sa dvije osobe koje su upravo izlazile ne okrećući se prema meni, dok su se vrata sama od sebe počela zatvarati vučena vlastitom težinom.Prije nego su se potpuno dotakla uhvatio sam rukom jedan kraj i tako spriječio njihovo automatsko zaključavanje.Ušao sam u nekakvu podrumsku prostoriju u kojoj su bile nekakve valjda nepotrebne kućne stavari kao sto su dječi krevetić, luster, neka komoda i uredno složen brodski pod.Iza jednog većeg komada namještaja ili stare vitrine sa staklom bila su još jedna vrata koja se nisu vidjela pri ulazu u podrumsku prostoriju već su se nalazila iza nje i mogla su se vidjeti tek kad si u prostoriju ušao malo dublje,
Vrata su bila odškrinuta i od njih su vodile stepenice vrlo uske i strme u uski prolaz koji je bio osvijetljen slabim lampicama veličine auto sijalica za žmigavce ili pozicionih svijetla.
Spustio sam st cca 2,5 metara ispod razine poda podrumske prostorije i ugledao dugački hodnik od nekih 30-tak metara koji je na dnu imao još jedna vrata .Shvatio sam da se nalazim u svojevrsnoj zamci i da nemam kamo.Svaki čas mogao je neko naići kao i oni prije.Imao sam dvije opcije ili ići do kraja ili se vratiti natrag.Pobjedio je strah i vratio sam se nazad u podrumsku prostoriju u kojoj je bio stari namještaj i svakakve druge stvari.Došao sam do vrata koje vode prema izlazu, ali vrata su bila zaključana i nisam nigdje vidio nešto s čime bi ih se moglo otključati, ključ ili neki gumb , bilo što.
Bio sam zarobljen.Nisam imao kamo.Ni naprijed ni nazad,jasno mi je bilo da ovo sigurno nije putnička agencija niti domjenak Rotary Club-a.Mozak mi je stao, nisam mogao razmišljati, potpuno sam zaboravio zašto sam uopće ovdje i kako sam i zašto došao, počela mi je nekakva vrtoglavica pomiješana strahom i klaustofobijom.
Što sad….?
Sjeo sam na neku kutiju i razmišljao u prazno .Svakakve su mi se gluposti motale po glavi koje nemaju veze s mozgom.Nisam imao kamo.Ponovo sam pokušao otvoriti vrata- ali uzalud.
Valja mi čekati da neko izađe ili uđe pa da onda uhvatim vrata i izađem.Prošlo je 30-tak minuta, a meni se činilo kao čitava vječnost.Konačno sam začuo korake koji su se uspinjali uskim stepenicama.Stao sam iza komode koja je bila najbliže izlazu.Osoba koja je ušla iz uskog hodnika jednostavno je gurnula vrata i izašla skočio sam da ih uhvatim prije nego se zatvore kad se odjednom s druge strane stvorio se je muškarac proćelav sa naočalima cca nekih 60.tak godina pogleda i kaže HVALA i ja isto kansim te zatvori vrata za sobom i uputi se ravno prema uskom stepeništu.Okrene se prema meni i kaže; Požurite imamo samo 30 sekundi … i zatim žurno kroz dugi uski hodnik krene prema vratima na kraju hodnika.Požurio sam za njim i dok sam prolazio uskim hodnikom čuo sam iznad sebe duboku buku ili zvuk koji mi je signalizirao da se nalazimo ispod neke ceste oko kuće ili bliže okolice.
Vrata su se otvorila ušli smo u prekrasno uređeno presoblje svo u ogledalima zlatu i crno bijelim pločicama složenim u obliku šahovske ploče.Na suprotnoj strani ulaznih vrata bila su još jedna lijepo ukrašena , a sa svake strane vrata bio je po jedan veliki stup.Iznad vrata bili su nekakvi simboli koji su meni sličili na glagoljicu, zatim je tu bila jedna baklja uklesana pored znakova.Vrata su se naglo otvorila i stariji zdepasti muškarac s kojim sam ušao unutra ušao je prvi.Kad su se vrata otvorila potpuno, shvatio sam da iza nji stoje dva diva (doslovno)koji su ih otvarali i zatvarali.Imali su crne kapuljače na glavi i bili su visoki cca 2 m i više.Ogromni.Nosli su crnu togu i bili su bosi.
Stariji muškarac je skrenuo lijevo jednim hodnikom i ja sam pošao za njim.Našli smo se u prostoriji gdje su bili garderobni ormarići ispred kojih su bile crne haljine uniforme sa kapuljčom za glavu kakve nose KKK samo crne boje.na prsima su bili lijepo izvezenio zlatnim nitima, nekakvi simboli i piramida
Od nekud su dopirali oštri glasovi koji su odzvanjali kao da dolaze iz neke velike katedrale.Navukao sam kapuljaču i pošao za svojim vodičem, čovjekom koji me je uveo unutra….
nakon što smo se odjenuli krenuli smo prema prostoriji iz koje su dopirali glasovi.prostorija je bila ogromna a u sredini na povišenom platou sjedio je u velikoj stolici Čovjek u crvenoj haljini sa crvenom kapuljačom na glavi izvezenoj zlatnim nitima u savršenom skladu koji izaziva strahopoštovanje pri prvom pogledu.Oko njega sjedilo je oko 50 ljudi sa crnim kapuljačama , a među njih smo tiho sjeli i mi.Primjetio sam da svi na malom prstu nose golemi prsten sa kosturskom glavom (lubanjom sa prekriženim kostima).Brzo sam svoju desnu ruku uvukao pod široko rukav kako to neko ne bi primjetio.Sjedio sam i slušao .Pod kapuljačama mogao je biti bilo tko, gradonačelnik, predsjednik vlade, urednik TV dnevnika pa čak i moj poštar.Glavni govornik u crvenoj haljini dijelio je upute ljudima u crnim haljetcima..Ti ćeš nas uvesti u EU, a naš brat slovenac će se tome opirati 100 % mora izgledati uvjerljivo, ti ćeš iskopati cijelu Rijeku i postaviti plinske cijevi, da bi brat Rus mogao pustiti plin.
Ti ćeš plin otvarati i zatvarati.A..ti tamo dizati ćeš i spuštati cijenu goriva kako ti se hoće iz krajnosti u krajnost…i na kraj ima li kakvih pitanja ili problema.
Ima Veličanstveni ustane jedan sa kapuljačom meni nekako tako poznatog glasa…. pa kaže …Imamo problema sa Kostelcem piše nekakav blog koji bi mogao zbuniti javnost i time nam trajno naškoditi kako u financijskom tako i u moralnom smislu.
Napravite da izgubi posao ..neka dobije otkaz- kaže Veličanstveni…
Ali Veličanstveni on vam nigdje ne radi…kako ćemo to…
Veličanstveni pogleda po prostoriji i zagrmi : Ima li ovdje nekoga iz zavoda za pošljavanje..
Ima ..ustane jedan srednjevisoki muškarac i kaže: Ja sam sa zavoda.
Na to će Veličanstveni: Odmah da ste mu našli posao za jedno 2500 kn na mjesec izvan Rijeke tako da putuje autobusom tamo i nazad najmanje 3 sata tako mu sigurno neće ostati vremena za pisanje bloga…

Ustah skinuh kapuljaču i dreknem NEEEEEEEEEEEEEEEE

Probudio sam se gledajući 4 zida svoje sobe u rano Nedeljno jutro oko podne. Žena mi je upravo donesla kavu u krevet i kaže da sam vikao NEEE u snu tako glasno da je mislila da sam vidio Spidermana na zidu u sobi.Disao sam duboko, nisam ništa govorio samo sam rekao u JEBOTE ŠTA SAM SANJAO…….skoro su me zaposlili….