VJEROVALI ILI NE – HVALA IDIOTIMA

Da mi je to netko drugi ovo ispričao, što ću ja ispričati vama – ja mu vjerovatno nikad to ne bih povjerovao, no ovo se je desilo meni, pa onda to mogu sa sigurnošću napisati – odnosno potvrditi kao istinito od riječi do riječi.
.Zapravo ovaj članak bih trebao nazvati “gdje je kraj ljudskoj gluposti”, jer ovo se ne tiče samo nekih običnih ljudi, već i stručnih ljudi, koji bi ipak trebali imati neki kurac u glavi – ali nemaju, evo pročitajte ovo pod vjerovali ili ne.
Ali sve do zadnjeg slova je istina.

1.Priča prva
Neki lik koji stanuje blizu mene imao je neki glupi problem na kompjuteru, pa me je pozvao telefonom da mu to otklonim, jer mu je komp vezan za posao.
S obzirom da  čovjek živi u mojoj neposrednoj blizini cca jedno 1,5 km, a možda i manje, odlučio sam se prošetati do njega.Bilo je već pa skoro pred večer, no još se je dosta dobro vani vidjelo. Prolazeći pored jedne u nizu od kanti (kontejnera) za smeće, uočio sam veliku kartonsku kutiju od KING računala.Brzo mi je prošla misao kroz glavu, kako je netko kupio novi kompjuter i “dobro” se usrećio.
I već kad sam prošao skroz naprijed, učinilo mi se je da sam kroz izreze na kartonu, koji služe za nošenje kompjutera, primjetio karakterističnu sivu boju, sa kojom se farbaju kućišta kompjutera, ali pomislio sam brzo u sebi-  da je to samo sjena i nastavio hodati.
No vrag mi  nije dao mira, pa sam se ipak vratio 50-tak metara natrag i otvorio kutiju, u kojoj je bio – kompjuter.
Izvadio sam ga iz kutije i primjetio, da je kompjuter u izvrsnom stanju i da je novijeg datuma – prema izgledu kućišta, a bio je i poprilično težak.
Evo sranja, previše sam dalekood kućeda ga odnesem a na putu sam do mog prijatelja i što sad?
Odlučio sam to  uzeti do njega –  jer dok se vratim neće ga biti – PROVJERENO 1000%!!!!!

Kad sam završio sa popravcima sistema, prijatelj mi je dao jednu veću najlonsku vrećicu, te sam krenuo kući.
Otpale su mi ruke i noge.
Kad sam došao kući i stavio ga na stol ispod jakog svijetla, prvo što sam opazio, je da kompjuter ima zaljepljenu markicu  Windows professional sa serijskim brojem, što znači da ima licencu. Kompjuter je bio ko nov. Ukopčao sam ga u struju-  no na ekranu je bio mrak.
Otvorio sam ga i pregledao te zaključio brzim pregledom da se radi o izuzetno kvalitetnoj konfiguraciji , 500 GB sata hard disku, intel pentium IV na 3 GHz, dvd dual layer pržilici odličnoj grafičkoj kartici  i taman kad sam htio pogledati koliko ima memorije primjetio sam da je memorija od 512 MB ispala iz ležišta i da napola viri van iz utora.Ukopčao sam je na njeno mjesto  , upalio kompjuter i podigli su se windowsi.
No tu nije bio kraj iznenađenju kad sam otvorio My Computer primjetio sam Microsoftovu Iconu na mjestu gdje je bio DVD uređaj odnosno ikona CD pogona , pritisnuo sam gumb i izvadio CD iz pržilice – i bingo unutra je bio Windows XP professional i to originalni.serijski broj je bio na markici na kućištu.
Vrijednost kompjutera sa Windowsima 9000 kn. Hvala idiotu!

2.Priča druga
Ja i supruga smo bili prošetat kasnije navečer, bilo je oko 22.30. Auto smo ostavili parkiran kod Riječke tržnice, i pri povratku napravivši čitav krug po centru grada vraćali smo se prema autu, kad najednom moja žena kaže meni “Vidi plastična kutija od DVD-a viri iz crne vreće za smeće  na vrhu kontejnera.
Uvijek uzmem takvu kutiju – jer mi dobro dođe. Prišao sam kontejneru i rasparavši malo vreću (kako bih izvadio kutiju van) primjetio sam u vreći još jednu, pa zatim nakon te što sam izvadio još jednu, pa još jednu i sve su bile nove novcate, shvatio sam da je vreća puna omota od DVD-a te sam je skinuo sa kontejnera na tlo.Bila je vrlo teška.No auto mi je bio udaljen svega 30 metara od kontejnera pa sam uz pomoć supruge to odnio u auto.
Kad smo došli kući rastvorio sam (rasparao) vreću do kraja. Nisam mogao očima vjerovati; evo što je bilo u vreći:
100 plastičnih kutija za DVD
Pingl sa 100 printabilnih DVD-a za snimanje – zapakiran original (još ne otvoren).
Kutija sa photo papirom za printanje slika – fotografija 100 kom (neotpakirano)

Kad sam to sve izvadio, na dnu vreće bila je još, neka veća crna kutija. Kad sam vreću rasparao skroz do kraja nisam mogao disati od uzbuđenja.Mislio sam da mi se čini..
Pixia 4300 Canon-ov printer sa usb kabelom i novim novcatim bojama unutra.To je Printer koji štampa i CD-e i u to vrijeme je koštao 2700 kn.
No to nije sve!
Ispod tog printera nalazio se je i skener od UMAXa i to onaj tanki kojemu je cijena isto bila oko 1000 kn.
Odmah sam to spojio na kompjuter, sa neta poskidao potrebne drajvere i instalirao ih, no nažalost ni printer ni skener – ni makac – ništa.
Probao sam sve živo – ali ništa. Bilo je već oko 2 ujutro i sav nesretan sam otišao leći.
Legao sam u krevet i razmišljao o kakvom se kvaru radi i onda u 4 i 30 ujutro sam se dosjetio mogućeg “kvara”. Nisam sam sebi mogao vjerovati da se nisam odmah toga sjetio.
Najme, upotrijebio sam USB kablove koji su bili sa uređajima. Ustao sam ko raketa i uzeo iz ladice dva nova zapakirana USB kabla, spojio sve kako treba i sve je proradilo.
Hvala idiotu!

3. Priča treća
Otišao sam pješice nekim poslom firme.Supruga je bila samnom.Šetali smo. Kako mi se baš nije dalo ići uobičajenim putem, predložio sam joj da  odemo kraticom.
Prolazeći pored jednog kontejnera primjetio sam da iz njega viri  van  mini usb kabel.Kako takav kabel nemam rekoh sebi,… super i onako sam ga mislio kupiti jer mi može zatrebati.Krenuo ja njega izvući van.
Moja supruga je na to dobacila ,..nemožeš ti bez kablova ,…jel nemaš dosta žica po kući  jebo te kabel,..i bla bla bla i nastavi ona niz ulicu.
Uhvatio sam kabel za kraj i počeo povlačiti, no nije baš išlo, a kontejner je bio pun do vrha i morao sam malo pročeprkati da dođem do drugog kraja, no drugi kraj je zapeo,a završavao u nekakvoj kartonskoj kutiji sa šarenim bojama.
Povukao sam malo jače i ugledao kutiju od Motorolinog mobilnog telefona. Kako sam oslobodio poklopac te kutije izvukao se van umjesto mini usb kabela – punjač za mobitel.Pomislio sam možda je punjač dobar, smotao ga i otišao za suprugom, koja je za to vrijeme odmakla već 30-tak metara.No kad sam došao do nje, nešto mi je reklo da u onoj kutiji ima još nešto i da pogledam, neznam kako bih vam objasnio taj osjećaj, jednostavno se je poput neke sumnje pojavio niotkuda.
Ma jebem mu mater,… rekao sam glasno – a žena me je čudno pogledala,..i otišao sam pogledati.
Otvorio sam kutiju od mobilnog telefona i unutra ugledao Motorolu V3 VRZ (3400kn) – ko nova. Uzeo sam je i vidim neoštećena j,e te sam je ponio sa sobom.
Kad sam došao kući, ukopčao sam je – ali nije radila, pa sam pomislio da je u pitanju prazna baterija.
Ukopčao sam je na punjač – no ništa ni makac.
Logički sam zaključio slijedeće stvari.
1.Ili je telefon u kurcu- riknuo je
2.Ili je adapter u kurcu
3 Ili je baterija u kurcu
4.Ili sve skupa ne radi pa je netko bacio – sve je moguće.

Otišao sam u grad trgovinu Handy i zamolio trgovca da mi isproba što ne valja da promjenim, probali smo sve i otkrili da je baterija (95kn) neispravna, kupio sam bateriju i imam mobitel koji košta pun kurac i koji radi.
Hvala idiotu!

4.Priča četvrta
Supruga i ja otišli u kupovinu – pješke naravno  (jebem ti pješke u kupovinu, uvijek mi se iste stvari dešavaju)
Na cca 100m od trgovine, vidim pored kontejnera za smeće stoji ogromno kućište.
To su ona kućišta, kakva su nekad imali kompjuteri 486, teška i velika od željeza.
Imam ih doma toliko, da ih više ne uzimam, jer nemam kamo sa njima.
Kad sam došao skroz blizu  znatiželja (profesionalna deformacija kompjuteraša) nije mi dala mira i morao sam pogledati odbačenu mašinu.
No primjetio sam da stražnja ploča ima USB priključke i da je prilično sjajna, i da ima zvučnu karticu integriranu na matičnoj ploči i to 5+1, što je značilo da se radi barem o Pentiumu II ili možda čak i III.
Probao sam ga podignuti , bio je vrlo težak. Uzeo sam ga i odnesao do obližnje trgovine i kad smo završili kupovinu otišao sam kući pješke po auto, jer to nisam mogao nositi.
Kad sam došao kući, otvorio sam ga i pogledao i zaključio da se radi o Intel Pentium IV sa Northwood procesorom na 2GHz i ramom od 512 MB i harddiskom od 120 GB i izvrsnom MSI matičnom pločom sa SATA i 4 IDE ATA utora , na koje se je moglo priključiti ukupno 12 diskova..
Ukopčao sam ga i nije radio , ..odnosno bio je mrak na ekranu.
Odmah sam posumnjao na RAM memoriju koju sam zamjenio i sistem se je podigao.
Kompjuter je zapravo bio potpuno ispravan.
Hvala idiotu!

5. Kasno navečer ja i supruga smo po ljeti išli puštati zmaja.To je divan osjećaj i nije nimalo jednostavno, mada tako izgleda.Kad smo završili krenuli smo prema autu.Srećom bili smo sa autom, kojeg smo nedaleko parkirali.
.Prošavši pored jednog kontejnera za smeće, ugledao sam ogroman kup žica i ne bih ni obraćao pažnju na te žice da krajičkom oka, nisam uhvario kraj jedne žice, a on je imao utičnicu od kompjuterske mreže – odnosno to je bila hrpa jako dugačkih mrežnih kablova dužine i po 30 – 40 metara.
Ispod tog kupa žica bila je kartonska kutija od nekog velikog laserskog printera, ne baš malih proporcija.
Najprije sam skužio da su žice kompletne i čitave.Te sam ih stavio na stranu da ih uzmem (komad sam prodao po 100 kn, ljudima koji imaju daleko telefon od kompjutera) tu sam zaradio oko 1500 kn.
Kad sam pogledao u kutiju, mislio sam da se radi o nekoj grešci, da je to netko ostavio i da će doći po to, pričekao sam 10-tak minuta –  ali nigdje nikoga. Očito je to netko bacio, jer su unutra bili i komadi odrezanih kablova i komadića plastike, no sadržaj kutije bio je slijedeći:
1.Pansonic fax kopirna mašina i telefon sa digitalnom sekretaricom ispravna (1200kn)
2.PCI wireless kartica (200kn)
3.Usmjerena wireles antena sa 3 metra dugačkim kabelom od D-Link-a (800kn)
4.Switch za dva monitora (100 kn)
5.15 inčani LCD monitor NEC (cca900 kn)
6.Originalnog softwarea koliko hoćeš ukljućujući i Windows Home edition, Office i da ne nabrajam(vrijednost  preko 5000 -6000 kn)
Hvala idiotima – to ne može jedan idiot napraviti nikako!!!

6.Priča šesta
Ja i supruga oko podne izašli smo iz kuće u redovnu kupovinu/šetnju gradom.
Ja sam prvi  izašao iz kuće.
Žena je još nešto zaboravila, pa se je zadržala minutu duže u kući.I tako dok sam silazio stepenicama prema cesti iz našeg dvorišta, jedan glas mi je odnekud (u meni) sasvim jasno rekao slijedeći tekst: “Odi u grad sa autom, jer ćeš naći na putu nešto vrlo vrijedno što nećeš moći nositi”.
I koliko ja god vjerovao ili nevjerovao u to, taj glas je naglo nestao kao što se i pojavio. Iznenadio me sa tom izjavom, a ja sam u sebi pomislio: “ma daj , baš, ko da ne mogu otići doma po auto”, gotovo sarkastično sam si odgovorio na taj glas u sebi, no glas se je pojavio opet i rekao mi da odem u grad sa autom.

Naravno nisam ga poslušao (pametnjaković) i krenuo sam u grad pješke, kao i obično.Hodanje mi dođe kao neki odmor.Prepješačim cijeli centar grada, uzduž i poprijeko.Već sam nakon nekoliko minuta, zaboravio na taj glas  i sa ženom pričao, o sasvim desetim stvarima.
Prošli smo kroz cijeli grad.Nismo čak ni sreli nikog poznatog.Nismo našli, čak ni praznih boca koje inače redovno nalazimo.Baš sam komentirao sa ženom, kakav neobičan dan, nigdje nikog poznatog.I nakon obilaska i kupovine uputili smo se u trgovinu prehrane, u kojoj kupujemo svaki dan, na kraju naše šetnje ili kupovine za ručak.

Hodali smo tom dugačkom ravnom ulicom, zatrpanom automobilima, koji su skroz zatvorili jednu voznu traku.Gledao sam u asfalt i nismo pričali.Odjednom sam podigao pogled, da pogledam ispred sebe i da snimim situaciju na cesti po kojoj hodam i na jednoj baji od smeća, ugledao naslonjenu klimu (unutarnja jedinica).  Kratko sam je okrznuo pogledom, jer nisam zainteresiran za klime uopće i nastavio hodati u tom smjeru.Kad sam došao na otprilike  razdaljinu od cca 10-15 metara i ponovo automatski podigao pogled, primjetio sam da ta klima nekako malo čudno izgleda, no ne pridavajući tome previše pažnje.Ali to sam primjetio.
Nekako je išla previše u koso.
Kad sam konačno došao sasvim blizu, nije mi ipak vrag dao mira i išao sam pogledati što je to. Nisam očima mogao vjerovati i trebalo mi je sigurno 30-tak sekundi da skužim da ispred mene nije klima već ogroman HP-ov printer/ ploteri to  tako veliki, kakvog nikad do tada nisam vidio u životu. Pogledao sam ga odmjerio i zaključio da je stvarno ogroman (veličine klime). Otišli smo u trgovinu obavili kupovinu i tako dok je žena kupovala razmišljao sam o kakvom je kvaru riječ, da je to netko bacio u smeće. Onda sam se sjetio da u tim printerima ima elektromotora od 48 volti koji bi sigurno dobro došli mojem sinu koji je elektroničar.Odlučio sam pogledati kad se budemo vraćali. I tako smo završili kupovinu i pri povratku sam skrenuo i pogledao o čemu se zapravo radi.Prvo što sam primjetio da je printer u izuzetno dobrom stanju.Probao sam ga podignuti i iznenadio se koliko je težak.Stvarno sam se iznenadio. Obično su printeri šuplji i lagani, no ovaj je bio težak jedva sam ga podignuo od tla.
Odlučio sam ga ponijeti sa sobom, ali nisam mogao.Cijelo to vrijeme, uopće se nisam sjetio na onaj glas od prije.
S obzirom da stanujem oko kilometar  dalje, sakrio sam ga iza baje od smeća i trknuo trčećim korakom kući po auto.Brzo sam stigao i došao po printer,  još je uvijek bio tamo.
Ubacio sam ga u auto i to ne baš lako jer je bio težak  i otpičio kući.
Nije mi ga se dalo odmah vaditi van, kako je bio težak  – pa sam ga pustio do kasno poslijepodne u autu.
Poslijepodne, nakon što sam popio kavu, otišao sam po njega i jedva jedvice ga unesao u kuću.
Jaja su mi otpala, ne zbog težine, već zbog nezgrapnosti i veličine printera, kojeg baš i nemaš gdje uloviti a da nešto ne pukne.
Obrisao sam ga od prašine i ukopčao u struju.Nisam našao žicu od struje, pa sam našao neku takvu kod kuće u krami među rezervnim djelovima.
Prvi komenrtar moga sina bio je :A daj uvijek neko smeće donosiš doma.No ja se na to ne obazirem.
Ukopčao ja njega i vidi  – RADI.
Gori lijepo displej u boji, čak mi je i dao znak da je online. Ukopčam ja njega, na usb kabel, skinem drajvere sa neta instaliram ga i vidi čuda, boja u catridge-u su pune.Pune puncate.
Probam printer – ne printa.
Čačkam ja malo po uputstvima i po stranici od HP-a i vidim izašao novi firmware za taj model.Skinem ja novi firmware, napravim update ukopčam printer i radi – RADIIII, PRINTAAAAA.O jebote, ma ne mogu vjerovat. Ne mogu vjerovat očima.No glavno tek slijedi, otišao ja na internet upišem model i tražim koliko košta i nađem cijenu novi košta 6000 US$, šest milja dolara, o jebote …
Hvala idiotu!!!

Ne bi vjerovali što sve ljudi bacaju u smeće.

I za kraj još jedna nevjerojatna, ali istinita priča koja se je desila prije svih ovih, ali sam je ostavio za kraj.

7.Priča sedma
Nazvao me je kući na telefon, jedan prijatelj i rekao da dolje kod porezne upravre u gradu  kod same kante od smeća već tri dana stoji neka informatička oprema.
Najinteresantnije od svega je to što je tri dana bez prestanka padala kiša i baš taj moment kad me je frend nazvao nekako se je bilo smirilo no još su oblaci bili crni i moglo je pljusnut svaki čas. Sjeo sam u auto i otišao pogledati bilo je tamo svakakvih stvari, ali je već netko očerupao sve što vrijedi, jedino što je ostalo netaknuto bio je jedan ogroman laserski printer od Lexmarka i jedan monitor od 15 inča.Ubacio sam tu u auto i sve je voda curila iz toga.
Kad sam došao kući zakljućio sam da je monitor riknut, pa sam ga bacio. Onda sam pogledao taj ogroman Lexmarkov laserski printer i primjetio da iz njega viri na pola isprintana test stranica. Pažljivo sam ga otvorio izvadio mokre papire, skinuo poklopac od strujnog djela, uzeo fen za kosu i dobro ga posušio. Zatim sam ga pustio još 20-tak minuta da se osuši na sobnoj temperaturi.A onda sam se prekrižio i ukopčao ga u struju,stisnuo sam gumb za paljenje i gle,…RADI…
RADIII, ali tek najbolje slijedi,…cijena printera je jako velika (oko 20 000 kn) no to nije ni bitno , najbitnije je bilo to što je u printeru bila patrona – koja je bila dupkom puna i koja košta 3000 kn. Sa tom patronom isprintali smo ja i moj sin 22 000 stranica u dvije godine.Eto tolliko.

Hvala idiotima!!!

Zato slijedeći put kad prođete pokraj kontejnera za smeće i nešto ugledate, nemojte ni slučajno zaviriti unutra, koji će vam to kurac, unutra je samo smeće, ….pitajte mene…