ZNAKOVI KOJI POKAZUJU PRAVAC

Je,.. mogao sam biti lik , koji sluša Mišu Kovača, navija za Dinamo iil Hajduk ili koji čitav život bulji u Sportske Novosti i priča o transferima igrača sa sebi sličnima, naslikavao se sa nekakvim automobilima koji su kao prestižni, ili naslikavati se ko Žanamarie ili Bačička pokazivajući sise ili guzicu, mišićavi torzo. Mogao sam biti prvi u redu za  cijepivo, glasati za HDZ ili SDP, mogao sam se uvaliti u neku firmu i tamo dočekati penziju bez puno truda i filozofije. Mogao sam biti na grbači roditeljima, mogao sam ovo, mogao sam ono,.. mogao sam – ali nisam.

Oduvijek sam znao točno što želim,..a kad sam zapeo, neka mi je natprirodna sila pokazala neki znak, ohrabljujući me da nastavim to što radim. Život je tukao po meni sa svih strana,.. i to jako. Život me nije mazio već od rođenja. Imao sam probleme sa kojima se 90% ljudi, nikada neće u životu sresti, a i bolje da ne, ne želim to nikome, moraš biti jak da to pobjediš, nije to za svakoga. Događale su mi se stvari, koje se nisu događale apsolutno nikome iz moje šire okoline, pa još i mnogo šire, a da ima gorih priča od moje – ima. Nitko nikada nije čuo za takve situacije i probleme kao što sam ih ja imao i to traje čitav život. Nije se bilo lako nositi sa time,..a onda jednog dana, nakon jako puno godina, počeo sam na to gledati sasvim drugačije.

Zašto baš ja i zašto se baš meni događaju ovakve stvari? To je počelo buditi pažnju i znatiželju u meni. I onda sam primjetio ogromnu ogradu, koja je izgrađena oko mene, koja me je iz nekog razloga ogradila od ostatka okoline. Bio sam izuzetno izoliran i još sam uvijek, ali više mi to ne smeta, to gledam kao zaštitu, zaštitna ograda. Znači sve je stvar kuta gledanja.

Zapamtite, napad na čovjeka i ono što će on raditi u budućem životu, počinje dok ste još u majčinom trbuhu, možete se roditi sa raznim fizičkim nedostacima, a da niste ni svijesni da ste napadnuti zbog onoga što ćete biti, ili postati ili raditi u ovom životu.

Prije nego što sam krenuo u život, koji mi se je činio sasvim normalan, unatoč svemu, otkrivena mi je i druga strana života – ona poslije smrti,.. ne jednom već dva puta. To vas promijeni, ali odgovor na to što se je sve događalo do danas, tek sada dobiva svoju pravu vrijednost i odriješenje,.. pravi značaj.

Čitav sam se život bavio muzikom, glazbom. U mojem životu, sve je bilo oduvijek povezano sa muzikom, skladanjem, pjevanjem, sviranjem, natjecanjem, prestižom, nagradama i unatoč tome, nikada nisam pronašao izlaz iz tog labirinta, iako bi mnoge moje kolege, bile sretne samo i sa djelićem tog kolača. Nikada mi to nije bilo jasno, do onoga dana, kad sam skužio da je muzika bila samo put prema drugom putu,  po kojem danas hodam. I kad sam se ostavio  muzike profesionalno, trebalo mi je neko vrijeme, da se odmorim od svega, to je bilo jedno konfuzno razdoblje, u kojem sam se bavio popravkom kompjutera, koje sam doveo do savršenstva i zatim i to ostavio, zbog izuzetno brzog razvoja tehnologije, koju više nisam mogao realno pratiti jer to više ne bih bio ja, jer u meni više nije bilo mjesta za toliko informacija. Kad netko ne razumije što ste napisali, onda vas etiketiraju TEORETIČAREM ZAVJERA. Može li gluplje od toga – o da može, to dolazi kasnije.

Ako čovjeku želiš reći istinu, da li je on uopće spreman prihvatiti istinu, nakon što si mu rekao da živi u bajci. Nije. Ljudi ne žele znati istinu. Ljudi uživaju u onome što su kreirali u svojim glavama, BAJKU,  a to je poput onih koji pjevaju glasno – a nemaju sluha i pjevaju van tonaliteta. Uzalud je da im kažeš, da nemaju sluha, jer su oni uvjereni da imaju – a ti si obična budala koja pojma nema o pjevanju ili životu. Pogledaj se kako si obučen i kakv auto imaš. To su prave vrijednosti u bajci, a ne mozak
Istina je uvijek vrlo jednostavna, ali zato su laži složene i komplicirane, čim je veća laž, komplikacije i složenost su veće.

Kao i svaki klinac ili pubertetlija, pa i mlad čovjek, glazbenik, sanjao sam o muzičkoj slavi svjetskoga ranga. S vremenom to splasne, jer ti postane jasno, da si kap u moru, pa se ljudi koncentriraju na lokalnu”slavu” ili renome, koji obično prati tu struku. I nakon svega čovjek dođe u godine kad skuži kako se taj kotač “slave” okreće i skužiš da se ne okreće kako su ti rekli da se okreće, jer kvaliteta i talent ne znače ništa, pa poželiš nakon te farse malo mira, ali nije to baš tako jednostavno.

Imam četiri YouTube kanala , na jednom sam aktivan a tri su i u mirovanju.
Na kanalu Against the grain, imam trenutačno oko 16 i pol tisuća pratitelja. Video na Balkan Info u jednom danu je pregledan 30 000 puta. Nikada nakon što sam 2008 g. prestao svirati i pjevati, nisam ni pomislio da će se nekakav moj rad gledati i slušati širom svijeta. Dakle nije ni važan toliko broj ljudi koji to gleda, već sama pomisao da te 16 000 ljudi gleda širom svijeta. Eh, da sam nekad kad sam svirao imao YouTube.

Sve što sam kupio, platio sam u gotovini sa svojim novcem, bez pardona sam platio gitaru 5000$ ili nešto drugo. Nije mi trebala ničija pomoć za išta, bio sam dobro plaćen, sve dok me 2006 nisu blokirali i mene i moju suprugu.

8 godina sam kopao po smeću i sakupljao boce i staro željezo, da preživim, ali nisam se zadužio kod nikoga ni lipe, ostrugao sam dno, vidio sam dokle mogu zaroniti i nakon toga me više nije ničega strah.

I sad smo došli do prekretnice. Kako sam se ja iz jednog potpuno drugog miljea, našao u potresima? Ajde, možemo povući paralelu, da su i muzika i potresi – frekvencije i to ih povezuje, ali to je u ovom slučaju samo slučajnost,.. ili možda ipak nije. Nikada se nisam zanimao za astronomiju, ali niti za potrese, možda zato što kad sam ja bio mali, ili mlad – potresa nije bilo, ili su bili izuzetno rijetki – ali razorni. Sjećam se samo jednog kad sam imao oko 12 godina. To je jedini potres koji sam doživio, do ovih dana kad trese regularno stalno.

Tokom života konstantno su mi se dešavale vrlo čudne i neobjašnjive stvari koje su me ostavljale u još većoj nedoumici i vječnim pitanjem – zašto se to dešava baš meni?
Klinička smrt u osmoj godini i u dvadesetoj, nakon koje sam počeo vidjeti stvari koje drugi ljudi nisu zamjećivali i vidjeli otvorio je jednu novu stranicu u mom razmišljanju.

Izuzetan odnos komunikacije koju imam sa životinjama,.. ptice su slijetale na mene iz čistog mira i nisu bježale, a tu ne mislim na golubove, već čudne rijetke ptice, mogao sam ih dirati, pričati sa njima, nisu bježale. Životinje u šumi su mi prilazile vrlo blizu. Imao sam čudnu australsku zebu, koja kad sam joj rekao da se ide kupati, skočila bi u vodu i kupala se., čudnu kornjaču koja se je odazivala na ime i hodala zamnom kao pas, imao sam posebnog psa, a sada imam i posebnu mačku. I kad su se te stvari naredale, tokom života, počeo sam  razmišljati zašto su sve te neobične životinje završile kod mene, da bih na kraju shvatio, da nije bila stvar u životinjama – nego u meni i mojim sposobnostima, da sa njima komuniciram na takav način. Oduvijek pričam sa životinjama – kao da su ljudi.

I onda u životu dođete do točke kad ništa ne ide kako treba, nema dotoka novca, čini se da je sve stalo,..kraj svijeta,.. da su vas svi napustili i onda se opet dogodi nešto, zbog čega bi inače ostali kao pegla, vi dobijete znak da nastavite i da ste na dobrom putu, jednostavno naiđete na to tokom dana i onda shvatite, da tu postoji nešto, što vodi čitavu situaciju, a vi ste samo ruke i noge u fizičkom svijetu. Nikada neću zaboraviti dan, kad sam zadnji dan bio u zatvoru oko 5 sati ujuto, ili malo kasnije, ne sjećam se,… na potpuno oblačnom nebu i sivilu istog 2.01.2022 pojavila su se dva svijetleća vektora između kojih je bila svijetla kugla iza oblaka koja se je, za minutu dok sam je gledao, pretvorila u križ. Da bude stvar još bolja, nešto me je probudilo i pozvalo da gledam kroz prozor. Kako sam se tad osjećao ne mogu vam opisati to se ne zaboravlja. Nikada, nikada!!!!
Znači više je nego jasno da sam odabran, da radim ovo što radim, ali i svako od vas je odabran imao je tu neku dužnost koju je morao širiti ili živiti. Na žalost, neki nisu znali čitati znakove koje su dobivali tokom života, odbacili su ih, jer im je bilo važno što drugi misle o tome, a mnogi su tu šansu i prokockali u zamjenu za život kakvog žive – život u bajci, gdje je sve ograničeno i prepušteno njihovoj ograničenoj mašti, koja se brine da ne izađete iz te bajke. Svakodnevno vam se u bajku dolijeva još bajkovitih stvari koje velika većina šluša – ali nažalost ne gleda. Pustili su da drugi gledaju za njih, slijepo im vjerujući – SVE!!!

Vjerojatno ste se puno puta upitali – postoji li ZLO ili je to samo produkt ove bajke, načina na koji gledamo svoj svijet. Ako uđemo razmišljanjem dublje u tu situaciju, mogli bi čak reći da ZLO ne postoji, jer postoji i ona izreka svako zlo za neko dobro, pa bi to zlo bilo korektor puta na kojem se nalazimo. Zasigurno da neke stvari u životu vidimo kao negativne i loše, ali da li ste pomislili da upravo ta situacija, skreće nekoga na pravi put. Npr. ja mogu zahvaliti upravo zlim ljudima, da sam došao tu gdje jesam sada, jer ja sam izuzetno zadrt tip, koji voli iz inata raditi stvari za koje netko tvrdi da se one ne mogu raditi. Ja imam snagu guranja, upravo kad se na suprotnoj strani, pojavi težak teret. Tek onda mogu pokazati koliko snage imam za izgurati te teške ljude sa puta. Zapravo, trebao bi im biti zahvalan, jer upravo zbog njihove ograničene inteligencije, ja sam došao do mog otkrića. I to je bio svojevrstan znak, taj otpor prema tome što sam pronašao. Treba znati čitati znakove.
I sad kad se okrenem i pogledam unatrag točno vidim točku, okretište kad je moj život krenuo sasvim drugim tokom. Upravo fascinantno. vidim i taj prelazni stadij, koji je sve preusmjerio ka ovome sada, no jedan stavka je uvijek ostala ista – ja sam čitav život pred publikom i auditorijem, živim javno i transparentno – što mnogi nisu u stanju. Čitav moj život sve što radim izloženo je javnoj osudi ili kritici. Zamislite da radite osam sati u firmi i da, ama baš svatko sere po tome što radite, ili to komentira – na tisuće i tisuće ljudi. Vjerojatno bi pukli nakon par dana ili sati – a meni je to normalno. Kako sam to izdržao – uz pomoć znakova.