30 sati ne spavanja nakon odlične večere i 8 sati hodanja po gradu, sa torbom od 7 kg na ramenu, počelo je uzimati svoj danak. Sve je bilo ok, dok nisam pojeo večeru, ali nakon večere, oči su se same zatvarale i više nisam imao kontrolu nad kapcima, zažmirio sam i probao ukrasti koju minutu, prije nego krenemo dalje – PJEŠKE do autobusne stanice, ali ovoga puta morao sam nositi i kofer od 15 kg, jer su kotačići bili zbog nekog razloga neupotrebljivi. Počela je i lagana kiša. Autobus mo čekali nekih 15 minuta i vozili se „srećom“ samo par stanica. Prespavali smo kod jednog od organizatora ovog mitinga, koja radi za nevladinu udrugu Norveško Hrvatskog prijateljtva. Žena od 40 tak godina , (u drugom stanju) hodala je sa nama svuda, platila nam je autobusne(lokalne karte) i konačno smo u 22 sata popeli se sa svim tim torbama na treći kat po vrlo strmim stepenicama. Jedino što sam imao u mislima je bio osjećaj kada ću staviti ruke pod jastuk. Čim sam ušao u stan, odmah sam pitao njenog supruga, nakon kraćeg pozdrava i upoznavanja, gdje je krevet, i otišao spavati, iza sebe čuo sam još samo njegovu žalosnu konstataciju da je mislio da ćemo piti i zabavljati se čitavu noć, no ja sam se svukao i doslovno pao u duboki san u roku od nekoliko sekundi.
Mjesto na kojem se nalazi ta kuća okruženo je prometnim ulicama, no u životu nisam spavao u takvohj tišini koja se je mogla rezati škarama. To nisam nikada doživio.Nikakvo zvučno zagađenje nije postojalo. To je rezultralo time da sam se nakon dva sata probudio potpuno odmoran. Pogledao sam na sat u potpunom mraku i zaključio da je prema flourescentnim kazaljkama na mom analognom satu bilo 3 sata ujutro, imao sam još dva sata za spavanje. Okrenuo sam se i nastavio spavati. Probudio me je oštar zvuk iz kuhinje, pogledao sam na sat izaključio da je tek tri sata, Naime kad sam prvi pura pogledao na sat, bilo je 00:15 sati no ja sam mislio da je tri, jer sam bio potpuno odmoran.Okrenuo sam se i nastavio spavati. Negdje duboko u sebi bio sam zabrinut, da ne zakasnimo na jutarnji autobus za aerodrom, koji je bio udaljen sat vremena vožnje od Osla, a to je ujedno i najveći aerodrom u Oslu – Gardermoen. Znate kad dođete negdje gdje nikada niste bili, osjećate se jako glupo i bespomoćno, jer za vas postoji samo ono što vidite, ono drugo ne postoji, jer je u vašoj glavi to – vizualno neregistrirano. Samo jedna greška u toj stisci sa vremenom i vaše avionske karte, možete pustiti niz vjetar, jer više ne služe ničemu – njihova cijena – 6000 kn. Imali smo previše troškova, da bi smo si mogli dopustiti nezabrinutost, pa sam se u 4 sata ustao umio i obukao i tako ležao obučen čekajući da se ostali probude i spreme. U Vardo, sa nama je išla i naša vodičkinja i domaćica Merethe, koja je osim nas i sebe sa sobom u trbuhu nosila i malu bebu – ma svaka joj čast. Kapa dolje.
Sad je najveći problem bio stiska sa vremenom, pješačenje sa teškim torbama jedno kilometar od njene kuće. Ušli smo u autobus kojeg smo čekali srećom 15 minuta i odmah odlučili kupiti povratne karte za natrag, jer se tu moramo ponovo vratiti, a za nazad biti ćemo u izuzetno velikoj stisci sa vremenom. Ovaj moment kada kupujemo povratne karte biti će vrlo bitan – a zašto vidjeti ćete kasnije..
Netko tko ne zna detlje ovoga putovanja, mogao bi pomisliti čemu od takvog jednog puta, od dva sata letom, praviti spektakl, jer ljudi svakodnevno putuju i mnogo dalje, pa od toga ne prave senzaciju ili pišu o tome.
Istina i to bi bilo tako, da se je tu put završavao, ali mi smo imali odredište u polarnom okrugu, koje je bilo još toliko udaljeno i morali smo promjeniti još dva aviona, mi smo praktički išli na kraj svijeta i civilizacije, još 1500 km na sjever gdje boravi najveća elita, od elite – jer cijena odlaska i boravak na ledolomcu koji vozi po Sjevernom Polu sada je hit destinacija jako, jako bogatih ljudi.
Ja to nisam znao.
Upravo je to privuklo sve sudionike ovog obiljezavanja 140 godina zemlje Fraca Josefa, jer se prilika za tako nešto u Norveškoj, koja je izuzetno skupa zemlja – ne pruža se više nikada, jer imali smo gratis hotel, povratnu avionska karta Oslo Vardo-Oslo, hrane i pića koliko želiš i sve same delicije losos, bakalar, pršut, gorgonzola i još 10 tak vrsta sira, juice-a koliko hoćeš, kave koliko hoćeš, kolača, voća i izvrne ne klorirane vode iz slaviner – koliko god hoćeš, plaćeni izleti, posjeti u muzej, dobili smo predivnu monografiju u dva toma, o Vardo povjesti grada i svako po 36 grama teški srebrnjak, svečanu večeru, besplatan prijevoz od i do aerodroma. Samo to što sam nabrojio uključivši 5 dana boravka u hotelu sa lcd televizijom u sobi i besplatnim internetom, vrijedi više od svega što sam nabrojao. Ljudi su to prepoznali i iskoristili. Mnogi su sa sobom poveli i ženu djecu, žensku, mamu i da ne nabrajam.
Gardermoen arerodrom udaljen sat vožnje od Osla. Ogroman je. Od ulaza i check pointa, hodali smo pola sata do našeg gatewaya. Aerodrom se proširuje, pa je to još dodatno pogoršalo kretanje. Rano je ujutro, možda oko 6 sati, odlučujemo popiti expreso i uzeti jednu mineralnu u plastičnoj boci, dvije kave i mineralna – 75 kn. Strašno, ali jebi ga nemaš izbora, a kava se mora popiti, barem ja, jer ja ne pušim – ali kava – je obavezna, bez nje ne funkcioniram.
Čekali smo na naš let koji će nas odvesti 1500 km daleko na sjever.
Pričam sestri i pitam je ako je vidjela na korzu u Oslu šta rade policajci.
Za ne vjerovati.
Situacijaje slijedeća.
Policajac ili policajka lijepo i pristojno nasred korza, zaustave jednog sasvim pristojno obučenog čovjeka od nekih 40 tak godina ili manje, zatraži ga osobnu kartu. Zatim izvade lisice, zamoli ga da stavi ruke ispred sebe, zaključa ga lisicama i flegma ga preteražuje. Kad završi lijepo mu se zahvali otkopča mu lisice vrati osobnu i svako ode svojim putem i poslom dalje bez ikakve nervoze uz smiješak – jebote koji Monty Python, nisam mogao vjerovati očima. Slijedi još jedan pregled ali ovoga puta policajka pronalazi opremu za fiksanje i špricu i u lisicama odvodi nekog muškarca kojeg nikada po ničemu ne bih izdvojio iz mase. Snimio sam potajno to iz daljine plašeći da me ne primjeti, jer u stranoj sam zemlji, čije zakone ne poznajem, pa mi najmanje treba neko Nor sranje, sa policijom odnosno njihovom POLITI.
Ušli smo u golemi i vrlo lijepi avion SAS-a, dočekale su nas dvije gospođe već u dobrim visokim godinama za ženu lijepog izgleda- prave gospođe. Za razliku od posade Ryanaira gdje su osoblje činile mlade cure, kojima ne možeš odrediti porijeklo, niti rasu i koje pričaju engleski kao da su iz Cameroona.
Užas koji neukus za odabir osoblja.
Ali iskreno divim se tim curam i dečkima koji to rade- to NIKADA ni pod kojim uvjetima ne bih to radio ni za kakv novac. To je glava u torbi svaki minut života, provedenog na taj način. Znam za statistiku, koja kaže da je avion sigurniji od ičega što prevozi putnike, ali pad aviona, ne možeš preživjeti – samo pukom jebenom srećom, ili slučajnošću i vjerujem da nikada više nakon toga ne bi sjeo u avion, odnosno bi, samo ako si pojeban u mozak.
Polijetanje SAS- ovog boinga 737 bilo je pjesma za razliku od Ryanaira, nisam niti osjetio slijetanje niti polijetanje, dobili smo doručak, kave koliko želiš peciva toplog koliko hoćeš,.. samo pozoveš tu lijepu vremešnu stujardesu. koja svaki, ali svaki puta, ima lijepi i ugodan smiješak. Pri izlazu iz aviona u Vardu na aerodromu do koga smo se vozili dva sata na visini od 9900 m, lijepo sam im se zahvalio i rekao im da su jako drage, bilo im je to vrlo drago, što sam im rekao pozdravile su me lijepim smješkom, a ja si mislim ,..ma nebih ti oprostio iako već imaš koju godinu, imale su nevjerojatnu seksipilnost i eleganciju – prave žene.
To je samo dokaz ozbiljne politike, ove sada već zasigurno najjače svjetske avio kompanije. Jebi ga, prilikom izlaza napravio sam jednu grešku i nekoliko me je ljudi slijedilo i upalo u zamku. To je bio tranzitni let, sa nastavkom leta za Vardo, ali nitko mi nije rekao da postoji i treći avion. Nakon nekog vremena, skužio sam da nam nema kofera, srećom pametna Merethe, je skužila da nas nema pa nas je provukla kroz ponovnu pretragu rendgenom, koju smo jednostavnim skretanjem na transit lokaciju mogli izbjeći. Evo to su te male greške, koje su nas mogle stajati gubitka leta i dodatnih troškova.
Ukrcali smo se u mali aviom dvomotorac koji izgleda ko hidroavion, ali umjesto plovaka ima kotače. To je inače avion koji je proglašen avionom godine u svijetu. Tvrtka koja obavlja let iz aerodroma Vardo do aerodroma Kirkenes zove se Widerøe. (nastaviti će se)
PS
U slijedeći nastavaku čitajte VARDO – OSINJE GNJEZDO ili NE BAŠ TAKO OBIČNA PRIPIZDINA. Članak odnosno treći dio možete čitati samo na novom blogu. Što se je sve događalo od Rijeke do Osla, Varda – i natrag, za što ne postoji nikakvo racionalno objašnjenje.
Na fotografijama Oslo:
chat wih me
